 Prije četiri-pet večeri šetao sam psa oko ponoći oko Cmroka kad na jednoj klupi pored puta sjedi ženska, poznata javna ličnost otprilike poput Severine, sa muškom osobom koja se također provlači kroz javne medije i drpaju se sve u šesnaest. Bilo mi je drago to vidjeti, volim kada se ljudi vesele! Izgledala je tako dobro, a i ono što su radili je izgledalo tako dobro da sam odmah prizvao u sjećanje onu čuvenu scenu iz filma "I tata bi, sine!"Imao sam uza se tri fotoaparata i bez muke sam u narednih pola sata mogao snimiti oko sto i pedeset fotografija tog prizora, tim lakše što oboje ne bi primijetili ni da je pored njih prolazio cirkus sa slonovima i gutačima vatre, no prije bih si gurnuo prst u oko nego napravio tako nešto. To da uvijek imam uza se najmanje jedan fotoaparat ostalo mi je kao navika iz vremena kada sam bio profesionalni novinar, više od tri desetljeća. Da mi je tada neki urednik rekao da idem na takav zadatak, prvo ne bih vjerovao da ozbiljno govori, zatim - ako bih povjerovao - smatrao bih to kao osobnu uvredu i nipodaštavanje profesije, a na kraju bi to bio razlog za dvoboj, te sumnjam da bi se itko usudio da mi nešto tako predloži. Ništa čudno da više ne radim u novinarstvu. Sve mi je to palo na pamet kada sam danas uzeo novine u ruke i na naslovnoj stranici "Večernjaka" vidio da  To je toliko degutantno da je nevjerojatno i nije potrebno drugog dokaza koliko je profesija nisko pala. Suočen s tim i sam osjećam potrebu uzeti u zaštitu Vlatku Pokos, kakva jest da je i što god inače o njoj mislio. Tko s vragom tikve sadi - o glavu mu se razbijaju, a ovaj Dikan stvarno nije pri sebi kada se još pojavljuje na televiziji i govori o onome što se između njih događalo i događa. No na stranu i Vlatka i Dikan i požutjela štampa. Sve ovo pišem zbog nove definicije uspješne žene koja je lansirana u javnost. Pazite: "V.P. traži 27 bundi…. 20 gaćica…"! Prema tome, a nije to bez vraga, uspješna žena je ona koja ima više bundi nego gaćica! Prema jednostavnoj računici, sedam bundi nosi se bez gaćica. I tata bi, sine, samo da nije tako skupo… |
|
KRIK
1. Dobro se sjećam svog pradjeda. Umro je kada mi je bilo dvadeset i pet godina. Pamtim ga i zato jer je bio osoben i naočit, upečatljiv, lako ga je bilo uočiti i zapamtiti, a nemoguće zaboraviti. Već po izgledu se isticao. Bio je ogroman i zastrašujuće snažan, jedan od onih ljudi bez vrata, kojima ramena počinju gotovo ispod uha, a samo rame je poput glavice kupusa. Prsti su mu bili kao safalade, šake poput lopata. Već odrastao nisam mogao s obje svoje šake obujmiti njegovu nadlakticu. Tijelo mu je bilo bez imalo sala. Koža mu je bila glatka, tanka i napeta i umro je s tijelom kao mladić, samo su se vrat i lice izborali. Do kraja života nije bio ni kod doktora ni kod zubara i umro je u dubokoj starosti sa svim svojim zubima, bijelima i savršeno pravilnima.  Fotografirano 1936 godine: Mali Otata sapet u premalom odijelu da bi prikrio koliki je. Obrati pozornost na veličinu šake koja ga odaje. Bio sam već dječak koji pamti, a on po tadašnjim mjerilima - što se godina tiče - već starac, od kada se sjećam ljudi koji su ga zapanjeno odmjeravali i nisu vjerovali kada bi im povjerio koliko ima godina. Njegovi vršnjaci su se znali dobronamjerno šaliti s njim pitajući ga kani li ikada umrijeti kada se tako drži. Šale mu nisu bile jača strana i uvijek je ozbiljno odgovarao da se ne brine da će smrt doći skoro po njega jer je sanjao da će mu uz uzglavlje samrtne postelje stajati odrasli plavokosi čovjek. Pri tome je značajno pogledavao na mene jer sam bio jedini njegov praunuk, a kao dječak sam bio plavokos. Bio je to san u koji je najdublje vjerovao. I zaista, bio sam uz njega kada je umirao. Pod kraj života um ga je počeo napuštati, a posljednjih nekoliko mjeseci ništa više nije znao. Stajao sam i gledao to fascinantno moćno tijelo, rođeno da traje zauvijek, iz kojega je već nestalo svijesti, a posljednje kapi života su upravo hlapile. Iznenada je podigao podlakticu jedne do tada onemoćale ruke i ispravio prste kao da pruža ruku na rukovanje. Oči su mu bile sklopljene, a lice opušteno i izgledalo je kao da je još jedino ruka živa. Prihvatio sam je kao medvjeđu šapu i njegovi prsti su me obujmili. Stisnuo me je čvrsto i osjetio sam da u njemu još ima snage da je mogao zgnječiti moju šaku poput loptice zgužvanog papira, ali je zaustavio stisak na onoj granici koja me nije povrjeđivala. Neko kraće vrijeme smo se tako držali, a onda je stisak oslabio, prsti su se opustili, ruka je pala i on je bio mrtav. Zvali su ga Mali Otata. Nije mi to bilo čudno sve dok nisam toliko narastao da sam se zapitao zašto tako velikog čovjeka svi zovu "mali". Tada mi je ispričao priču, samo jedanput, ali je nakon toga više nikada nije trebao ponoviti. 2. On je pušio škiju koju je sam motao u cigarete, ne više od dvije-tri na dan, ali je šmrkao burmut. Uvijek je u džepovima imao dvije srebrne kutijice. U jednoj je bio sitno sjeckani burmut, u drugoj nasječena škija i listići papira. Prvo je izvadio kutijicu s burmutom, pažljivo je otklopio, s dva prsta zahvatio iz nje malo opore prašine, prinio svakoj nosnici i ušmrkao. Zatim je sklopio oči i nekoliko trenutaka se ništa nije događalo, čak nije ni disao, a onda je snažno kihnuo i progledao. Tvrdio je da mu to pročisti sve putove u glavi, te da nakon toga bistrije misli. Zatim je izvadio drugu kutijicu, izvadio listić tankog papira, sasuo na njega sasušeni i usitnjeni duhan, počeo motati cigaretu i započeo s pričom: - Mene zovu mali jer je moj otac bio velik. Nikada ga nisam upoznao, ali ljudi koji su ga znali govorili su da sam isti kao on, samo manji. Ostao je nakon njega krevet koji je napravio jer on u obični krevet nije mogao stati. Krevet nije bio od dasaka, već od greda, da može izdržati njegovu težinu. Majka je govorila da se otac, kada bi legao u njega, opružio od jednog do drugog kraja. Kada sam ja, već odrastao i u punoj snazi, legao na taj krevet, mogle su iznad mene stati još dvije moje glave. Kada sam opružio ruku iznad sebe, jedva sam mogao dosegnuti stranu kreveta iza uzglavlja. Živjeli smo u škrtom i surovom kraju. Muškarci su obrađivali škrtu zemlju otimajući je od kamenja. Po cijeli dan su iskapali, razbijali i uklanjali kamenje, no moj otac je razbijao stijene. Nije tada bilo dinamita da se stijena razbije. Kovač je za oca iskovao posebno veliku macolu, čelični malj koji smo mi u selu zvali tokmak, u koji je on uglavio držak tako debeo da ga nitko nije mogao obujmiti. Najjači ljudi u selu mogli su s mukom podići taj tokmak, ali nitko osim oca nije mogao s njim raditi. I kada bi se nekome ispriječila stijena koju nitko nije mogao ukloniti, zvali su mog oca. Bilo je to još u turska vremena i Turci su ga često tražili da za njih napravi nešto što nitko drugi nije mogao i pošteno su ga plaćali. Inače, Turci su zalazili u selo sakupljati harač i poreze, ali do naših kuća nikada nisu dolazili, a i u selu su pazili da se ponašaju pristojno. Samo kada bi se pojavio netko novi, s kim su se željeli našaliti ili mu napakostiti, poslali su ga našoj kući. Čim bi otac vidio da neki Turci stižu, a nisu oni koji naručuju poslove, znao je da mu ga šalju da s njima radi što god hoće. Porazbacao ih je naokolo i izubijao, jedino što je pazio da nikoga ne ubije. Kasnije se ni oni izubijani nisu ljutili jer su bili sretni da su izvukli živu glavu. 3. Majka mi je, tvoja praprabaka, bila Anđa, iz obitelji Marića, pa su je svi zvali Maričuša. Bila je trudna, mene je nosila. Jednom se stuštila oluja neviđena. Ondje su kiše padale rijetko i slabo, ali tom prilikom se smračilo da nije bilo dana i lijevalo je danima, kao da počinje novi potop. Lilo je neprekidno kao iz kabla, a gromovi su kresali jedan za drugim, zemlja se tresla. Vjetar je kidao krovove i kotrljao kamenje, čudo neviđeno, propast svijeta! Usred sveg tog kaosa trudna majka i otac se nešto posvađaše, i kako riječ vuče riječ svašta bi rečeno, sve dok se u jednom trenutku otac smrkne tmurnije od olujnih oblaka, skoči kao munja i zamahne ručerdom da odalami majku. Da ju je zahvatio, na mjestu bi je ubio! Na sreću, zastane ukipljen s podignutom rukom, problijedi, ukipi se, a onda se okrene i bez riječi počne trpati stvari u svoj torbak. Utrpa kolut kruha, mješinu sira i mješinu vina, čelične klinove za razbijanje stijena, zabaci to na rame, prihvati svoj tokmak i izađe u noć. Zaludu ga je majka kumila i molila i zazivala, zaludu su ga ostali ukućani odgovarali. Ni riječ nije rekao, samo je stisnuo vilice kao da će samljeti zube i ništa ga nije moglo zaustaviti. I ode u oluju bješnji od nje. Svi su bili uvjereni da se nikad više neće vratiti. Njemu je preostalo samo dvoje: ili da ode ili da majku ubije, pa je radije otišao jer ju je toliko volio da mu je drugo bilo nemoguće. Kako je otac otišao, majku spopadoše trudovi, dva mjeseca prije vremena. Pozvaše brzo babu Katu Rakitušu koja je cijelo selo porodila. Žene su tada rađale u polju, iza grma, ili bi išle iza štale, da nikoga ne smetaju, jedino je baba Kata bila uza njih, ako se našla u blizini ili ako se nešto zakopliciralo. Baba Kata se jedva probila kroz oluju makar je stanovala ne odviše daleko. Odmah reče da je po zlu krenulo, da takav porod još nije vidjela, a nakon nekoliko sati reče ukućanima da moraju pozvati doktora. Muškarci odoše u štalu da izvedu konje i kola, ali se konji nisu dali, uspaničeni od munja, gromova i vjetra. Grupa muškaraca krene pješice spram grada po doktora. Pet dana ih nije bilo, vratili su se tek kada je oluja minula, bez doktora. Rekoše da ga nikako nisu mogli nagovoriti da po tom vremenu izađe iz grada. Petog je dana Anđa umrla. 4. Otac je otišao u planinu. Ondje smo imali jednu zemlju, pola dana oranja, ali se do nje nije moglo doći ni konjima ni kolima jer se jedna stijena na putu ispriječila. Otac, Veliki Otata, obrušio se na nju sa svim bijesom koji je sa sobom donio. Mora da ju je tukao i danju i noću, da uopće nije spavao, a noć se od dana ionako nije razlikovala. Šibala ga je kiša, tukao vjetar, ali je on tukao stijenu, pri svjetlosti munja ju je mrvio. Tri je držala na tokmaku izlomio i zamijenio, ali je napokon satukao stijenu u kamenje koje je uklonio i oslobodio put. Kada je krenuo kući i oluja je počela gubiti snagu. Stiže on do kuće, a oko kuće se sjatili susjedi. Uđe u kuću, a kuća puna ljudi, svi kukaju, plaću i nariču. Probije se on kroz ljude do nasred kuće, a ondje na krevetu leži mrtva Anđa i do nje još jedva živo djetešce, sin, ja, kojega je baba Kata u posljednjem trenutku nekako uspjela izvući. Vidi moj otac mrtvu ženu i sina koji će uskoro umrijeti jer mi bez majčinog mlijeka nema spasa. Padne pored žene i prihvati je jednom rukom, drugom rukom mene obgrli, nadnese se nad nas da nas od cijeloga svijeta zakrili, ali nije više imao što spasiti. Svi su se ukipili i utišali pitajući se što će čovjek tolike snage napraviti kada shvati da je sve prekasno. Za sebe su se pobojali da će eksplodirati, da će razrušiti sve što mu je na dohvatu, da će poput titana s tokmakom jurnuti na nebo da i Boga dohvati. No otac se najedanput smiri i počne uspravljati. Uspravljao se i uspravljao i svima se činilo da je još porastao, glavom je dopro između greda ispod krovišta, te se nije mogao ni do kraja uspraviti da ne izdigne krov, a onda je udahnuo, udisao je i udisao, prsa su mu se nadimala kao da neće prestati, ispunio je čitav prostor ponad ljudi i podigao ruke tako stisnutih šaka da su mu prsti pobijelili, laktovi su mu došli u visinu ramena, a košulja se na mišicama parala. Svi se kunu da je narastao dva puta veći nego inače, a onda mu se iz grudiju prolomio krik kakav nikada ranije ni kasnije nitko nije čuo. Nije to bio krik ni ljudski ni zvjerski, bilo je to kao da se planina raskolila, zidovi su se stresli, tlo je uzdrhtalo, a ljudi skamenili i sve im je iščeznulo iz glava kao da ih je munja sažgala. Otac se proderao kao da je protekla oluja uskrsnula u njemu i suknula u jednom trenu, iz ustiju mu je izletio vjetar koji je pola prisutnih poobarao, a ostali su se pridržali jedni o druge, po troje-četvero njih se zagrlilo i pridržavalo jer im se činilo da se zemlja nagnula pa su se grabili da ne padnu. Zagrmio je na majku: - Ustani!!! Sa tim krikom kao da je isuo iz sebe svu svoju snagu. Dok je jeka još odzvanjala pustopoljinama na kojima se nikada ranije nije čula, dopirala do planina i kružila među njima, lagano se zaljuljao i počeo smanjivati, a onda su mu noge popustile i samo se skljokao ondje gdje je stajao, te ostao sklupčan na podu kao istrošena i odbačena hrpa odjeće. Ljudima je trebalo nekoliko časka da se priberu, shvate tko su, gdje su i što se događa, te su mu priskočili, preokrenuli ga i opružili i onda su svi vidjeli da je mrtav, da je sav život utisnuo u onu jednu naredbu. 5. Dok su muškarci još zgranuti stajali nad ocem, žene su primijetile da je majka trepnula. Trepnula je, nešto promrmljala i pomaknula glavu. Pred zapanjenim ženama majka je otvorila oči i teškom mukom se izdigla na lakat jedne ruke. Žene su popadale na koljena i počele moliti, zazivati Djevicu Mariju i sve svece, a majka, kako se pridigla, tako joj je pogled pao na mene i odmah je očima dala znak najbližima da me stave na njezinu sisu. Ja sam cicao, a ona je zaspala, ali zdravim snom koji okrepljuje. Zato vele da sam ostao mali, da nisam narastao poput oca, jer sam se rodio dva mjeseca ranije i jer je bio tako težak porod. Pradjed je pripalio cigaretu koju je dok je pričao premetao po prstima i zašutio. I takvog ću ga pamtiti zauvijek, s pogledom koji ne vidi ništa pred sobom, ali prodire dalje nego što itko drugi može i naslutiti. 6. Pradjed je imao dvoje djece: moju baku i njezinog brata. Brat je bio krupan muškarac, iako nimalo pretjerano, a baka je, kao i moja majka, iako su obje bile vrlo zgodne, po svemu ostalome ličila svim ostalima. Ja sam, što bi se ono reklo, pristojne visine i skladno građen, vižljast i okretan, ali fizički po ničemu izuzetan. Ipak, kada mi je žena zatrudnjela, pitao sam se hoće li će se genetika poigrati da se u narednoj generaciji ponovo rode divovi. Moj sinko-mandarinko je nježan plavokosi dječak, dražestan kao anđelak na uskršnjim čestitkama. Ništa od divova u ovoj generaciji! Ipak, možda njegov sin, ili sin njegova sina… No čini mi se da sam nešto ipak naslijedio od prapradjeda. Obično kada se nađem u nekakvim kritičnim situacijama, osjećam kako mi se u grudima nakuplja neuobičajena sila, nezaustavljiva energija, kao da je to nešto što stalno nosim, ali se budi kada je zaista potrebno i tada sam neustrašiv i nezaustavljiv. U više navrata sam viknuo na nekoga, iako suzdržavajući se da se ne izderem svom snagom, i to je već bilo dovoljno da se jači i brojniji od mene zaustave i uplašeno povuku osjećajući, kao i ja, da u tim trenucima u meni kola moć koja daleko nadilazi onu koja mi je dana tjelesnom konstitucijom. Nadam se da se nikada neću naći u prilici da moram isprobati da li zaista u sebi nosim taj krik koji razbija zidove, zaustavlja bujice, sažiže kamen i oživljuje mrtve. Želio bih da mi život protekne tako da mu na kraju mogu mahnuti rukom kao što se maše kroz prozor vlaka onima koji su nas došli ispratiti. |
 Često nailazim u "Crnoj kronici" na izvještaje o tragičnim saobraćajnim nesrećama iz neobjašnjivih uzroka. Iz čistog mira skrenuo u suprotnu prometnu traku, zaletio se u nadolazeći kamion, bez razloga se strovalio u provaliju, velikom brzinom zaletio se pravo u nosače podvožnjaka, izgubio kontrolu nad vozilom, tri mrtva - uzroci se istražuju… Sve ih razumijem. Često, a naročito na dužim međugradskim putovima, uglavnom vozim u smrtnom strahu. Kada netko projuri pored mog vozila brzinom projektila, sav se sledim. Kada cesta vodi uz provaliju, pa još prepuna zavoja, cijedim volan u bolnom grču. Očekujem da bi svakog trenutka mogao puknuti ili pokvariti se jedan od bezbrojnih dijelova automobila i ja ću se stropoštati u bezdan kidajući se niz nazubljene stjenovite padine. Svako svjetlo koje mi u noći dolazi u susret izgleda mi kao da juri pravo na mene. Svaki autobus s kojim se mimoilazim na uskim dvosmjernim cestama izgleda mi toliko širok da je uz njega nemoguće proći. Kad mi noću iza zavoja iskrsne u susret visoka prednja fronta podivljalih kamiona s brojnim svjetlima koja zasljepljuju svaki puta se sav sledim, pomislim da sam gotov i uopće mi nije jasno kako sam se izvukao. Vozim očekujući katastrofu svake naredne sekunde, izgleda mi nemoguće da ću preživjeti put. Oni odostraga me nervozno požuruju, sa strane se guraju, sprijeda mi se oštro ubacuju… Nakon pola sata takve vožnje već sam sasvim izluđen, a nakon nekoliko sati potpuno iscrpljen. Taj strah i napetost su neizdrživi. Vozim neprestano se odhrvavajući snažnom porivu da trznem i skrenem u provaliju, uletim u bliješteća svjetla limenog čudovišta koje mi juri u susret, naglo se ispriječim pred bolid koji me sustiže, bijela crta u noći poziva me da je presiječem, zaletim se u koji od stupova između kojih je tijesan prolaz, kada je to ionako neizbježno da skratim muke i napokon dosegnem mir.  No to nije sve! Ima jedna baba prema kojoj moram biti maksimalno pristojan i čak i nije loša osoba, osim što se smrtonosno dosadna. Stalno sam u iskušenju da je pošaljem u tri lijepe pičke materine! Živim sa curom koju volim više od svega i do koje mi je neopisivo stalo, ali mislim da je ona mnogo bolja i vrjednija od mene, te da će joj se oči kad-tad otvoriti. Koliko uživam u njezinoj prisutnosti, toliko me razdire pomisao da će me možda već sutra ostaviti. Zbog toga sam neprestano svadljiv, kao da joj se unaprijed svetim, i s mukom se suzdržavam da ja ne ostavim nju, pa da sam miran. Ja sam hodač na žici, visoko iznad žagora svjetine koja otvorenih ustiju prati svaki moj korak. Nema ispod mene zaštitne mreže, nemam skriveni padobran ni nikakve druge naprave koja bi me spasila ako bih napravio pogrešni korak. Nemam ničega drugoga osim svoje vještine, samopouzdanja i odvažnosti, a ispod mene je jedino - doboko dolje - kamenom popločano tvrdo tlo trga. Ono što svjetini ne dozvoljava da skrene pogled upravo je saznanje koliko je moja izvedba opasna, nemoguća ikome drugome, a nasuprot tome ja ne pokazujem nikakva straha, smješkam se i žongliram loptama, sam zaljuljam žicu i izvijam se na njoj. Ipak onaj koji najbolje zna koliko je sve to opasno upravo sam ja. Krhak sam, ranjiv i izložen mnogo čemu. Iznenadni zapuh vjetra ili poludjela ptica mogu me lako oboriti, pri svakom koraku noga se može poskliznuti ili popustiti, ako mi usredotočenost popusti za djelić trenutka, ništa ne može spriječiti moj pad. Ja znam i bolje od ikoga drugoga kako pad završava jer sam upravo ja kupio s jednog drugog gradskog trga ostatke mog učitelja. Prešao sam već velik dio puta, ali je još velik dio preda mnom. Da bih napravio svaki novi korak moram pobijediti sam sebe. Jedan dio mene govori "nastavi, moraš završiti, nema povratka; ti to možeš!", a drugi dio "zakorači u prazno i prepusti se ambisu koji te privlači; neizdrživ je ovaj strah, a samo je jedan način da se on zauvijek ukloni!" |
 Maloprije sam prstima iščupao zdrav zub. Nervirao me, nervirao… Rasklimao se, pa je čegrtao u ustima kao kastanjeta. Nisam se mogao suzdržavati nego sam ga neprestano cimao jezikom, što ga je još više rasklimavalo. Danima. Naposljetku više nisam mogao izdržati. Zgrabio sam ga prstima, izvrnuo i snažno povukao. Zaboljelo je, ali sada osjećam olakšanje. Zub je bio potpuno zdrav, ali meso oko njega bilo je bolesno. |
 Drugo ljeto svrate Đurđica i Ivan u Zagreb, nađemo se na kavi i ja nakon nekog vremena, naravski, pitam za Birgit. Vele, dobro je. I ovo i ono, i onako usput, i KANDIDAT ZA NOBELOVU NAGRADU IZ MEDICINE. - Kako? - rekoh. - Kandidat za Nobelovu nagradu iz medicine?! - Ne iz književnosti ili za neki tamo idi mi-dođi mi, recimo za mir, nego za nešto tako ozbiljno kao što je medicina! Ma, vele oni, ne bu je dobila. - Čekajte! - rekoh. - Pa kako? Otišla na postdiplomski i tamo je nešto istraživala i otkrila zašto i kako se stvaraju kamenci u bubrezima, što se kod nekih ljudi napravi, a kod drugih ne, što do tada nikome nije bilo jasno, a to bi moglo dovesti do toga čovječanstvo riješi kamenaca u bubrezima, prilično korisno. Time je postala najozbiljniji kandidat za Nobelovu nagradu, pri čemu bi bila najmlađa osoba koja je dobila tu nagradu, međutim su onda smudrijali da je ona tako mlada da ima vremena; ako je već tako mlada smislila nešto tako značajno, sigurno će do tokom radnog vijeka smisliti još nešto pa dobiti svoju Nobelovu nagradu, a ima nekih starijih ljudi koji su je već zaslužili, pa ako im se sada ne dodijeli tko zna hoće li doživjeti da im se dodijeli… - Nepravda! - uzviknuo bi Kalimero. Ni međ' Nobelovim nagradama ni pravice! Ajoj! - mislio sam. Što ti je čovjek! Jest da sam znao da studira medicinu, ali na pamet mi nije palo da je tako dobra, bila mi je zadnja rupa na svirali da je pitam što radi. Bilo je prečih pitanja. I tako sam provodio večeri i večeri s budućim kandidatom za Nobelovu nagradu misleći naprosto da je simpatična i draga fufa, ljupka, vesela i bistra puca. No, kad razmislim - što ona zna o meni? I zapravo, kad zapravo razmislim, to je bilo najbliže što sam u životu stigao do Nobelove nagrade. |
|
STOLICA HOPSLICA
I već kada ste mislili da sve znate, da nema toga što vas može iznenaditi… - a ne! Genijalni ljudski um dovinuo se novom epohalnom izumu!  Slika govori više od tisuću riječi, a pokretna slika i deset puta toliko. I to - kako nam sam naziv izuma govori - nije sve!  Što reći kada ste ostali bez daha?   Oooooooooh! |
 Prema onome što je napisao njoj su se napokon oči otvorile, već ima drugog frajera, otpisala ga je zauvijek, što je sve djelovalo vrlo uvjerljivo. Da mu pišem "ne brini, sve će biti dobro", moje tješenje ne bi imalo drugog efekta osim da pomisli da sam ja lud. Da mu napišem ono što sam stvarno mislio, "idiote, nikada više nećeš naći ijednu ni približno kao što je ona", pa da ga pronađu obješenog na tavanu s mojim pismom u ruci, to si nisam mogao dozvoliti. Napokon mi sijevne i sručim se za pisaću mašinu i u bjesnilu ispišem i ja tri gusto tipkane stranice. Kao, sva sreća da si je se riješio, nije ona za tebe, ona te niti razumije niti bi te ikada bila u stanju razumjeti, ona je kokoš jedna, ma kurva! Gadura! Ocrnim je maksimalno: nadodam, izmislim, prenapušem, iskrivim, zapaprim, zabiberim i zacrnim, ne mož' gore. Odjurim na poštu i gurnem pismo u sandučić. Čekam odgovor, odgovor ne dolazi. Dani prolaze, odgovora nema. Nazvao bih ga, ali kreten živi u stanu bez telefona. Nazvao bih nju, ni ona ga nema. Napokon, nakon dva mjeseca stigne njegovo pismo. Piše on euforično da je sretan k'o nikada, da živi kao u raju, da su se pomirili i da je nakon pomirbe bolje nego što je ikada bilo, sada žive zajedno... Pročitao sam pismo tri puta. Nigdje u njemu ne piše da me i ona pozdravlja, pozdrave šalje, da me na ikoji način spominje. Smrzoh se. Nije valjda vidjela što sam natrkeljao?! Nadao sam se da je bio dovoljno pametan da uništi taj odurni dokument, ali opet - nisam bio siguran. Da mu napišem "uništi prethodno pismo, ako već nisi", pa da ona to pročita i, ako nije vidjela što sam napisao, počne pitati "Kakvo je to toliko značajno pismo za koje mu je toliko stalo da ga uništiš? Što u njemu piše?" Pa ga stisne, uvrće mu ruku, pa mu malo kadi, ulizuje se…. Propjevao bi k'o ptičica! Nakon toga, šest mjeseci, od njih ni glasa. Ni rođendan mi nisu čestitali. Ja poslao nekoliko pisama i razglednica, na nijedno nisu odgovorili. Vratim se u Zagreb i prvo njima u posjetu. Ne znam je li mi savjest nečista, pa mi se pričinja, ili se ona zaista rezervirano i hladno drži. U jednom trenutku ona ode u kuhinju i ostavi nas nasamo, a ja odmah pitam gdje je "ono" pismo. - Koje pismo? - pita on, glavu da mu razbijem. Objasnim mu koje pismo. - Aha! - veli on. - Pojma nemam. Kako - pojma nemaš?! Ulazi ona u sobu, ja ga davim. Odmah ga pustim. Što je bilo? - pita ona. Ništa, ništa, malo smo se šalili, dugo se nismo vidjeli, pa tako… Ode ona opet u kuhinju, pitam ja kako to pojma nema. Pojma nema, veli on, negdje u stanu… Kako negdje u stanu, a da pojma nema?! Da ga nije bacio? Sigurno ga nije bacio, toga bi se sjećao. Nego, možda ga je ugurao u omotnicu koje LP-ploče. Ima ih oko četiri metra. Ima i običaj kad čita knjigu, ubaci gdje je stao neki list, otrgne dio stranice novina, stare tramvajske karte, razglednice, pisma… U posljednjih šest mjeseci počeo je čitati ili prelistao oko tri stotine knjiga; naravno, ni jednu nije pročitao. Ona knjige marljivo posprema na policu, polica zauzima cijeli jedan zid, tako pet metara u dužinu i tri u visinu, a ima takva polica i u drugoj sobi… Ako počnemo kopati sigurno će se zainteresirati što tražimo. A ona vadi knjige polako, jednu po jednu, sistematski, čita od prve do posljednje stranice. No možda mu je to pismo naprosto među papirima… Još godinama nakon toga dolazio sam do njih, svaki puta sa strahom da će, nakon što pozvonim, ona otvoriti vrata i tresnuti me tavom u čelo. To bi značilo da je pronašla pismo. Pili smo kavu i pričali, ali se ja nikako nisam mogao opustiti očekujući da ona ujuri u sobu s urlikom i raspali me valjkom za razvlačenje tijesta. Nisam se više osjećao ugodno, prorijedio sam dolaske. Ona sad živi s drugim mužem, na drugom mjestu, ali je sve knjige prenijela u novi stan. I dalje smo dobri prijatelji, ali tko zna dokle će tako. |
 Što se mene tiče, krevet je za spavanje. Ja sam poput onih talijanskih plastičnih beba koje sklapaju oči kada ih se izvrne na leđa. Kada se opružim na krevet, za tri do pet sekundi sam u dubokom snu. Moram priznati, što se tiče seksualnih veselja na krevetu, moja iskoristljivost je ravna nuli. Ali zato postoje mnoga druga mjesta, u kući i van kuće. Fotelje, kuhinjski stolovi, kade, daske za peglanje, mreže za ležanje, ljuljačke na dječjim igralištima, možemo dugo nabrajati, a prije svega i iznad svega ono što nitko nikada ne spominje - koso drvo! Koso drvo u parku ili šumi, te greda pod 45 stupnjeva na tavanu kao kućna varijanta, eventualno s prebačenom dekom ili vjetrovkom da se ne bi našpranjili, to je bolje od bilo čega. Omogućuje najpovoljnije poze i pristupe kao osnove najefikasnijih izvedbi. Valjda znam, ja sam virtuoz na kosom drvetu! Možete pregledati nebrojene porniče, pročitati nebrojene pornografske knjige i članke, i nitko nije otkrio prednosti i blagodati kosog drveta, već svi gude li gude po krevetima i eventualno se dosjete stražnjih sjedišta u autu! Zato ja u svom krevetu mogu mirno spavati jer znam da je sve koso drveće u krugu od dva kilometra oko moje kuće slobodno i samo mene čeka. |
 Sedamdeset i osme uplatio sam moskviča. U to je vrijeme to značilo da prvo treba platiti cijenu auta u cijelosti, a zatim čekati godinu, godinu i pol do dvije da ga se i dobije. I zamisli sad moje sreće kada su nakon šest mjeseci javili iz zastupstva da ga mogu doći preuzeti sutradan.Već prije početka radnog vremena odjurio sam taksijem do autoservisa u Remetincu. Ondje sam zatekao nekoliko stotina razdraganih budućih vlasnika moskviča kako čekaju s papirima da zastupstvo otvori vrata. Bez zamjerki sam razdragano, okružen ostalim euforičnim budućim vlasnicima dočekao da mi dokumente i ključeve mog primjerka uruče oko podneva. Odmah sam odvezao do ureda cure s kojom sam tada živio, ona izašla s posla i krenuli smo se provozati. Vozimo, a ona pita: - Što ovdje smrdi na benzin? Zašto ovdje smrdi na benzin? Rekoh: - Nov je auto, valjda zato. - A zašto onda bučka i mučka, kao da čujem neke valove…? Što bi bučkalo i mučkao, ženska glavo, kakvi valovi?! Nov je auto, nov novcat, ide k'o urica! Stignemo mi pred kuću, parkiram, kad ono - i meni smrdi na benzin! Obilazim auto, šnjofam sa svih strana, otvorim prtljažnik i imam što vidjeti! Benzin iz rezervoara se slijeva u gepek, unutra dva-tri centimetara duboko jezerce benzina koji se lagano talasa, te kroz rupicu veličine glavice od šibice curi dolje pravo na vreli auspuh… Čudo kako nismo eksplodirali i zapalili se! Začepim rupicu kuglicom sažvakane žvakaće i sutradan ujutro, već prije početka radnog vremena, odvezem auto do servisa na Remetincu. Kad ondje već tristotinjak novopečenih vlasnika moskviča, svaki sa svojim moskvičem, zakrčili sve uokolo petsto metara od ulaza u predstavništvo. Priče koje se čuju zvuče kao da se sastala Napoleonova vojska nakon Waterloa. Jednom se auto zakočio u drugoj brzini, pa se sve tako, u drugoj brzini, vratio nazad. Drugom je upalo u rikverc na Savskom mostu, pa se od Savskog mosta vratio vozeći natraške. Trećem neće upaliti, pa ga je prijatelj dovukao na sajli. Četvrti je otkrio da uopće nema auspuha! Peti je otkrio da mu po noći svjetla ne rade… A nikoga nema kome bi se mogli požaliti. U automehaničarskoj radioni servisa radi pedesetak majstora, u okolnim prostorijama još pedesetak raznoraznih službenika, ali se nitko ne bavi ljudima koji su pristigli s pritužbama i zamjerkama niti itko zna tko je za tako nešto zadužen. Izbezumljeni novopečeni vlasnici moskviča lutaju između auta nadnesenih nad mehaničarske jarke i podignutih na dizalice, hodnicima i oko zgrade u grupama i individualno, sa svakim korakom sve očajniji. Ne samo da nema nikoga kome bi se moglo obratiti, nego nema ni sobe ni šaltera predviđenih za tako nešto, a svi zaposleni kojima sam se obratio su tvrdili da su zaposlenici servisa, a nitko prodaje ili zastupstva. Napokon mi prekipi i kako su očajnici spremni i na očajničke poduhvate, i sam izbezumljen i ne znajući što bi, ali odlučan da izvedem bilo što ni ne znajući kamo to vodi, izvučem iz džepa fotoaparat, mali Rollei 35 koji je stalno bio uza me, potpuno nepotrebno nabijem na njega još i bljeskalicu i obratim se prvom mehaničaru: tko je zadužen za reklamacije? Kaže da pojma nema. Dobro, kako se on zove, zna li barem to? Neće reći. Dobro, izvučem mali notes i pribilježim: br. 1, ne zna tko je odgovoran, neće reći ako se zove. I - bljes! - podignem fotoaparat i uslikam ga. Pa do drugoga: tko je zadužen za reklamacije? Pojma nema. Kako se on zove? Što mi to treba? Da znam tko sve pojma nema. Bljes! - blic u oči, uslikam ga i idem dalje. Negdje deseti kaže da ni on ne zna kome bih se trebao obratiti, ali prizna kako se zove. Dobro, sve ja zapisujem. A kako je blic deseti puta bljesnuo, tako se već iza mene sakupila grupa od pedesetak bijesnih vlasnika moskviča i slijede me gledajući što radim i jer ionako nemaju drugog posla. Uđem u poslovne prostore administracije. Otvorim vrata i banem u prvu sobu. Unutra tri ženske. Vlasnici moskviča se natiskali na vratima iza mene. Spopadnem prvu žensku i odmah zapisujem: tko je odgovoran za pritužbe? Ne zna. Kako se ona zove. Tako i tako. Zapišem: ta i ta kaže da ne zna kome se treba obratiti. Bljes! - uslikam je. Pa drugoj, sve isto. Pa trećoj. Napokon u jednoj sobi jedna kaže da se osoba koju trebam naći zove tako i tako. Odlično, zapišem i - bljes! - uslikam je. Sljedeću već pitam gdje bih mogao naći naznačenu osobu. Kako se ona zove? Zapišem: ta i ta izjavljuje da ne zna gdje bi se taj i taj mogao nalaziti ni kada će se pojaviti i - bljes! - okinem je blicem u čelo. Jedan izjavi da misli da je taj i taj u birtiji preko puta. Kako se zove birtija? Sve zapišem, i njezino ime, i nju uslikam. Kraj filma. Izvučem rezervni film iz džepa, napunim fotoaparat i dalje: jurim na čelu gomile od sto i pedeset vlasnika moskviča nabrijanih kao nindže i polako razotkrivam enigmu. Mora da su službenici javljali jedan drugome telefonom jer sam počeo nailaziti na prazne sobe i zaključana vrata, ali su vlasnici moskviča prihvatili igru i počeli dovlačiti pred mene službenike koje su zatekli u bijegu ili skrivene po raznim buđacima. Tako sam potrošio i drugi film, te ispisao pola notesa. Na jednom filmu ima trideset i šest slika, što bi značilo da sam fotografirao i ispitao sedamdeset i dva mehaničara i službenika. Iznenada me netko sa strane prihvati za lakat i šapne: "Za mnom!" Nepoznati odškrine neka vrata koja ranije nisam ni zamijetio tek toliko da se provučemo kroz njih, gurne me kroz procijep i zatvori za nama. U trenu se nađemo u sasvim drugačijoj okolini: s druge strane vrata uzavrela gomila, ovdje - nigdje nitko. Gledajući u pod da nam se pogledi ne sretnu nepoznati me pozove znakom da ga slijedim. Ništa ne govoreći prolazili smo nekakvim katakombama sve dok ne izbismo pozadi zgrade. Ondje je bilo veliko prazno parkiralište sposobno udomiti barem sto automobila, na čijem najdaljem kraju su stajala tri moskviča. Počnem iznositi što sam otkrio na onome koji sam dobio, no nepoznati me presiječe pokretom ruke da ga to ne zanima i kad stigosmo pred ona tri kratko zapita: "Koji hoćeš?" - Nešto mi govori da je svejedno koji odaberem… On potvrdno klimne glavom. Lupim šakom po haubi najbližega: - Ovoga. Moj vodič mi bez riječi pruži ključeve i omotnicu s dokumentima, ja mu uvalim ključeve i dokumente mojega bez da sam mu rekao gdje sam ga ostavio, sjednem za volan i odvezem se. Nisam ni stigao do kuće a već sam uočio da je moskvić najmoćniji auto na cestama. Svi oni manji, peglice, fićeki, stojadini, pa i bube, sklanjali su se znajući da je od tenkovskog lima, a oni jači, poput rijetkih mercedesa, uzmicali su znajući da su mu rezervni dijelovi stotinjak puta jeftiniji od njihovih. Sam primjerak koji sam dobio bio je sa-vr-šen, savršen. Ne samo da se uopće nije kvario, nego je i trošio dvije-tri litre manje nego što je bilo očekivano po popratnoj literaturi. Mora da su u zastupstvu, nakon što je došao kontingent, dan-dva-tri šutjeli o tome, a mehaničari su pregledali sve pristigle automobile i od najboljih dijelova sastavili desetak komada za sebe i prijatelje, pa je jedan od tih i mene dopao. Nakon tri godine rastao sam se sa ženskom s kojom sam živio i prepustio joj moskviča, a ona ga je vozila još desetak godina bez ikakvih problema osim zamjene ulja i takvih sitnica. Znam nekoliko mogućih načina kako bih mogao završiti ovu priču, ali neću iskoristiti nijedan jer se ionako već previše oduljila. |
 Svi moji psi bili su križanci ili mješanci, ali priznajem da jedna od prednosti zbog koje se ljudi odlučuju za čistokrvne pse što se unaprijed može znati neke njegove osobine. Jedna od osobina po kojima se psi razlikuju, a uvelike određuje vrijeme koje će se za njih morati odvojiti i način kako to vrijeme provesti, jest da li im je svakodnevno potrebna kratka, srednja ili duga šetnja. Oni kojima je dovoljna kratka šetnja su oni koji naprave sve što trebaju čim ih se pusti iz kuće na nekoliko metara od praga. Nasuprot njima, oni koji zahtijevaju dugu, trebaju šetati barem pola sata prije nego se sjete da išta naprave bez obzira koliko dugo prije toga nisu izlazili iz kuće. Za redom sam imao dva psa kojima je bila potrebna duga šetnja. Sve zajedno, iskustvo s njima se nakupljalo tokom dvadeset i pet godina. To je dovoljno vremena da uočim i utvrdim postojanje jedne začudne pojave. Poznato je da psi zapišavaju kuda prolaze da bi obilježili svoj teritorij. Za to su im omiljena mjesta stupovi saobraćajnih znakova, drveće, uglovi kuća, uglavnom vizualno istaknuti objekti. Slično imaju i mjesta koja su im omiljena za veliku nuždu. Svakodnevno prolazim sa svojim psom desetak kilometara po uglavnom istoj ruti i odavno sam zamijetio da ima dionica puta na kojima se nije olakšao nikada, kao i onih na kojima to napravi gotovo obavezno. Dakle, psi po nečemu razlikuju koja su mjesta pogodna za takav posao, a koja ne. Začuđujuće je što mi se u nekoliko desetaka, ako ne i stotina navrata dogodilo da dođem sa psom u neki grad, na neko novi predio gdje nikada ranije nismo bili, a kada se vratimo na isto mjesto za nekoliko godina, on se olakša praktični upravo na istom mjestu gdje i prvi put, a za nekoliko godina opet, nepogrešivo prepozna isto mjesto s tolerancijom od metar-dva. Nema načina da se pas sjeća da smo ranije bili, pa samo ponavlja isto. Mjesta se vizualno po ničemu se izdvajaju. Teško da i izoštreno čulo mirisa može pomoći jer je između dva takva događaja znalo proteći tolikog godina da su se i okolni uvjeti promijenili, pa je na livadi niknula benzinska stanica ili slično. Što je ono po čemu psi prepoznaju mjesto najpogodine za kakanje? Kakvi ih kriteriji vode? Da li nekim osjetilom kojega mi nemamo osjećaju tokove podzemnih voda ili geomagnetske silnice? Kada bismo to otkrili mogli bismo reći da li su pseća kenjališta mjesta koja treba izbjegavati ili su to toliko zdrave točke na površini planete da bi bilo uputno ponad njih graditi kuće i smještavati krevet za spavanje. |
 Kuće pored kojih je povremeno prohujala, kako stare kamene tako i nove betonske kocke, bile su uglavnom zatvorenih škura i napuštene. Bilo joj je već svega dosta i ljutila se. Kako taj narod misli živjeti od turizma, a turistička sezona im traje svega dva mjeseca! Kako sezona prođe, svi se razbježe! Misle raditi svega dva mjeseca i na osnovu toga dobro živjeti cijelu godinu! Već odavno je poželjela stati pored nekog kafića ili gostionice, osvježiti se i predahnuti, ali je prošla već pored desetak takvih mjesta koja su bila zatvorena, a čak ni benzinska pumpa nije radila. Napokon se usred nekog zaseoka ukaže birtija s otvorenim vratima ispred kojih je u hladu drveta bio prazan stol. Na prizemnom dijelu tradicionalne kamene fasade nakaradno su ugrađeni veliki prozori koji su ga cijeloga ostaklili. Sjećala se da je u nekoliko navrata u vrijeme sezone prošla ovuda i vidjela četiri-pet punih stolova zauzetih lokalnim stanovništvom koje je nešto slavilo. Očigledno je mjesto bilo za domaće, a van sezone im je bio dovoljan jedan stol. Zaustavila je automobil uz kuću u sjeni nadstrešnice, izašla i sručila se na rasklimanu stolicu. Stolnjak je bio karirani, kao u kolodvorskim restoranima pedesetih godina, a olupana aluminijska pepeljara je zasigurno bila iz tog doba. Nakon nekog vremena na vrata izađe i odgovarajuće ženska s pripasanom keceljom. - Dobar dan! - reče Mojca. - Imate li štogod za popiti? - Pa… imamo… - profrflja žena kao da joj je neugodno. - Cocacolu! - presiječe je Mojca da bi se što prije okrijepila. - Nemamo - reče ženska. Mojci se otme razočarajuća grimasa, ali požuri: - Dobro, dajte onda mineralnu vodu. - Nemamo - reče žena. - Pa što onda imate? - Mojca je osjećala kako joj raste tlak. - Pa… imamo… - žena je malko razmišljala. - Ledeni čaj! - Dobro. Dajte onda tog ledenog čaja. Kao da ju je po smrt poslala. Napokon evo nje noseći na poslužavniku već natočenu čašu od tri deci s dvije kocke leda i posluži je. Mojca upita: - Radi li vam kuhinja? Žena je opet razmišljala kao da se suočila s bog zna kakvim pitanjem prije nego je odgovorila: - Radi. - Onda bih rado nešto lagano… Može li nabrzinu samo jedan tost? - Nema. - Pa što imate? - Mogla bih vam donijeti malo sira… - Donesite taj sir! Žena se okrene i nestane u kuću. Uskoro se vrati s tanjurićem na kojemu je bilo nakoliko kriški domaćeg sira i dvije kriške kruha, a u drugoj ruci je nosila tanjurić s maslinama. Kako je to položila na stol, iznutra se začuje zvonjava telefona, te ona požuri javiti se. Mojca je oprezno probala sir. Istini za volju, bio je odličan. I masline su bile prvoklasne. Nakon prvog zalogaja Mojca je sve u slast pojela. Odmah je postala bolje volje. Osjećala je da je sakupila snage za nastavak putovanja. Ljutnju i zgražanje zamijenila je dobrohodnost - pa kako ti ljudi misle ući u Europu, baviti se turizmom, a i ono malo lokala što ostanu raditi cijele godine otprilike su na nivou hanova u vrijeme kad su ovuda prolazile turske karavane! Žena se pojavila na vratima i Mojca joj mahne: - Račun, molim! - Nema. - Kako nema?! Aha, ne izdajete račune. Nije važno. Htjela bih platiti. - Ne naplaćujemo - prekine je žena. Mojca se zbuni: - Kako to mislite: ne naplaćujete? - Ovo nije restoran. Parkirali ste mi u dvorištu i sjeli pred kuću. Žao mi je što vam nisam imala ništa više ponuditi… |
 Prva i jedina otmica aviona u Jugoslaviji ima jedinstven završetak u povijesti svjetskih avionskih otmica. Zagrepčanka i četiri zagrepčana, od kojih je jedan do tada bio konobar u "Paleinovci", oteli su "boeing" koji je poletio iz Titograda prema Dubrovniku. Oteti avion sletio je u Larnaki na Cipru. Čim su se avionski motori zaustavili, jedan je putnik uzviknuo "Požar!", što nitko živ nije ni na djelić trenutka shvatio kao upozorenje, nego kao signal za akciju. Svih stotinu i pedesetak putnika, uključujući žene, djecu i starce, ustalo se kao jedan, pootvaralo izlaze iz aviona, obične i one za slučaj opasnosti, te pokuljali van istovremeno na sve strane. Zblenuti otmičari ostali su u praznom letalu prije nego su se stigli snaći i preostalo im je samo čekati policiju koja više nije ni žurila da ih pokupi. Među otetim putnicima bio je i neki zagrebački direktor, vjerojatno me sjećanje vara kada mislim da se zvao Vrcalović, sa sekretaricom. Njih dvoje su putovali u Dubrovnik gdje je njihova firma priređivala višednevni simpozij za gomilu stranih stručnjaka noseći punu torbu novaca, uglavnom u stranoj valuti, jer su se tada troškovi učesnika isplaćivali na ruke u gotovini. Kako su se otmičari ustali i objavili da je avion otet, tako je tutnuo torbu s novcima sekretarici na krilo i siknuo: "Čuvaj!" Žena je provela let lijući hladni znoj, a kada se svi nagrnuli iz aviona više je brinula za torbu nego za vlastiti život. No čim su se našli u sigurnosti aerodromske zgrade, direktor je posegnuo za torbom i jurnuo u duty free shop, kao i svi ostali putnici. I dok je policija još pakirala otmičare, jugovići su poharačili dućan. U ono doba je yu-carina bila rigorozna, maltretirajući ljude za svaku sitnicu. Duboko zagrabivši u torbu s novcem Vrcalović je kupio ogromni muzički kabinet, tada popularni skupi statusni simbol, masivni komad namještaja s ugrađenim radijem, gramofonom, zvučnicima i prostorom za magnetofon i LP-ploče. "Direktore, što radite?", zgrozila se savjesna sekretarica. "Šuti i kupi si nešto!", zapovjedio joj je on i tako je napokon došla do pristojne mašine za pranje rublja. "Sve će to otmičari platiti!", objasnio joj je iskusni Vrcalović. Kasnija istraga nije otkrila gdje su otmičari sakrili novce, ni kako i kada im je to uopće bilo moguće. - A carina? - pitala je uplašena sekretarica. - Ne misliš valjda da će nas nakon svega uopće pregledavati?! - zgranuo se direktor njezinom naivnošću. Jedina neugodnost koja je snašla hrabre putnike na dočeku bila je da su morali izdržati prigodne govore. Sve u svemu, s izuzetkom otmičara, otmicom su svi bili sretni i zadovoljni. |
|
PORNOGRAFSKI SAT PROTIV PUŠENJA Monumentalna Brbulekova pornografska kolekcija vjerojatno je veća i od one koju je sakupio Bruno Bušić, veliki borac i mučenik za hrvatsku nacionalnu stvar, nađenu u pretresu njegova stana nakon što je ubijen. Tih stoipedesetak CD-eva i DVD-eva krcatih video-uradcima eksplicitnih seksualnih sadržaja počeli su me opterećivati. Što uraditi s njima? Satima, danima i tjednima sam je pregledavao. Jedna od osobina fotografija koje sam uočio jest da mnoge od njih pokazuju vrijeme. U prvom planu je atraktivno obnaženo žensko čeljade, strastveno isprepleteni par ili mnoštvo u gužvi u kojoj se teško razaznaje koja je čija noga i koja je čija ruka, a u drugom planu, na zidu ili kaminu, jasno se vidi neki sat ili je na nečijem zaglavku ručni sat na kojemu se razaznaju kazaljke. Prvo sam izdvojio desetak tisuća takvih fotografija, iako mi za ono što sam nakanio nije trebalo više od tisuću i pol. Zatim sam ih preimenovao u skladu s vremenom koje su pokazivale. Recimo am03_05_0 značilo je da vidljivi sat pokazuje tri sata i pet minuta poslijepodne. Pri tome sam neke fotke duplicirao i nazvao ih i sam "pm" i sa "am" jer se nije moglo očitati da li su uslikane prije ili poslije podne. Ukoliko su neke fotografije pokazivale isto vrijeme, dodavao sam proizvoljno i sekunde da bi se mogle razlikovati. Naposljetku sam imao oko pet tisuća tako pripremljenih fotografija. Smještene u isti direktorij same su se svrstale. Diletantsko-amaterski znam neke osnove programiranja, hakiranja i krakiranja, pa sam povezao jedan od programa sa slide-showom i kompjuterski sat da točno u sekundu promijene fotografiju i prikažu upravo onu koja pokazuje koje je u tom trenutku vrijeme. Tako sam dobio kompjutorski pornografski sat. U to sam vrijeme rabio dvadeset i jedan inčni monitor na kojem je bilo dovoljno prostora podijeliti ga u tri dijela. Na gornjoj desnoj četvrtini izmjenjivale su se fotografije pornografskog sata, na lijevoj četvrtini sam držao jedan sekretarski program u koji sam upisivao sastanke, obaveze, adrese, bilješkice i slično, a donja polovina ekrana preostala mi je za programe na kojima sam radio. U manje od sedmicu dana program se, zajedno s pripadajućim amterijalom, imali svi moji prijatelji, a kome svu ga oni dalje presnimili nemam pojma. Jedan od njih je uveo i korisni dodatak - "panic-button". Pritskom na F12 prikazivane slike se u trenu zamijene slikama djece, supruge, punice, auta, vikendice, kućnih ljubimaca, ubavih pastorala, kičastih pejsaža i rodoljubnih motiva. Priča o pornografskom satu se odužila, iako mi je trebala tek kao uvod u to kako mi je odjednom bljesnulo saznanje koje je djelovalo poput sveprožimajućeg prosvjetljenja. Prisjetio sam se što mi je bilo zanimljivo kada sam se prvi puta susreo s pornografskim slikama. Bile su uzbuđujuće koliko i informativne. Na njima sam mogao pomno razgledati kako izgleda žensko tijelo i što se s njim može raditi. Oduševljavale su me i uzbuđivale ženske krivine i pregibi, pamtio sam poze i zahvate, pri čemu su muške figure bile nužno zlo, neizbježna privaga. Nekoliko, da ne kažem koliko, decenija kasnije otkrio sam da me ženski likovi ostavljaju mrtvim-hladnim. Istina, vidim da su mnoge od njih vrlo lijepe, ali žensko tijelo mi je već toliko poznato da nemam što novoga uočiti, a više cijenim prave žene od krvi i mesa nego one koje su mi dostupne samo na fotografijama. Što se tiče onoga što izvode na fotografijama ili što s njima rade, to nije ni približno onome što je moja uobičajena praksa ili što mogu zamisliti, ili je posrijedi nešto što me ni najmanje ne zanima. Na vlastito zaprepaštenje otkrio sam da je ono što mi privuče pažnju kada kompjuterski sat izbaci novu fotografiju kako muškarcu na njoj rabijatno strči njegova alatka. Da se razumijemo, ja sam ortodoksno heteroseksualne spolne orijentacije. Nije mi trebalo više od četrnaest sekundi da odlučno odbacim primisao o otkriću latentne homoseksualne inklinacije. Nije to bilo posrijedi. Uzrok premještanja žarišta moje fascinacije uobičajen je i banalan. Čovjek sam u godinama i nema potrebe niti je moguće skrivati ni pred sobom ni pred drugima, moja alatka ne stoji više kao u dvadesetima, niti se toliko često javlja. Ne žalim se. Što je hardware slabiji, to je software jači, pa sam otprilike na istom. Ja zadovoljan, ni žena se ne žali, a preostaje i više vremena za druge stvari u životu. Ipak, uvjeren sam da kod mene za uznapredovanje neizbježnog procesa nisu krive samo godine, nego još i više cigarete. LJut sam sam na sebe i sramim se kad moram priznati - opaki sam ovisnik. Već decenijama popušim i po tri kutije na dan. Pokušavao sam sve i svašta i svako malo pokušavam; za sada bez uspjeha. U jednom razdoblju uspjelo mi je čak uz pomoć onih nikotinskih flastera ne pušiti otprilike šest mjeseci i znate što? Tokom tih šest mjeseci mi je vršnjak bio uočljivo mladenačkiji. Nitko ne zna kako je teško ostaviti cigarete osim onih koji u tome ne uspijevaju. Svi oni medicinski članci, dobronamjerna upozorenja i zastrašujuće reklame uz koje idu fotografije pluća natopljenih katranom ne uspijevaju. Dapače, toliko uzrujaju pušača da mora odmah zapaliti! No psihologija je nedavno nadošla na prilično banalan, ali navodno efikasan naputak. Vele da je na donošenje odluke o prestanku pušenja i volju da se to izdrži umjesto zastrašivanja daleko djelotvornije pozitivno podsticanje. Dakle, ne kazna, nego nagrada. Ne prijetnja katraniziranim plućima nego obećanje revitaliziranog spolovila. Gledajući tako, moj pornografski sat trebao bi se izdavati na recept okorjelim pušaćima, da ih iz minute u minutu podsjeća i daje im dobre razloge zašto bi se te gadne navike trebali što prije riješiti. |
 S naočalama je slika bila jasna. Vidio sam debelu svijetlu liniju na kojoj se izdvajalo nekoliko kružnih zadebljanja i sve je blještalo. Izgledalo je poput aviona koji slijeće prema meni iz noćnog neba upalivši sve reflektore. Pripalio sam i drugu cigaretu i nisam skidao pogled s toga. Ono što je bilo zbunjujuće jest da se to nije micalo. Ušao sam u stan i pozvao suprugu. Stala je do mene i vidjela isto što i ja. - Leteći tanjur? - upitala je. - Pojma nemam - rekoh.- Baš me zanima što je… Popeo sam se kat više do punice i zatražio je dalekozor, te izišao na njezin balkon, a ona za mnom. I ona je isto vidjela. Stajalo je na mjestu, blještalo i povremeno mijenjalo oblik. Povremeno je izgledalo kako sam već opisao, povremeno kao repatica s tri duga povijena kraka koji su počinjali s donje strane, a povremeno tek kao svjetla točka, ali znatno veća od svih ostalih zvijezda. Kada je izgledalo kao avion koji se spušta bilo je dugačko otprilike nešto više od radijusa punog mjeseca. Promatrao sam to barem dvadesetak minuta do pola sata, popušivši pri tome četiri cigarete, i to se nije pomaknulo, ali je polako tonulo sve niže i napokon zašlo za brdo. Koji bi to vrag mogao biti? Avion nije, helikopter nije. Nije ni satelit, jer bi morao biti monstruozno velik, a nisam čuo da takav postoji. Meteorološki balon? Je li to jučer navečer još tko vidio? Zna li tko više o astronomiji, pa da to može objasniti? Sada se smijem sam sebi prateći kako se u meni prepiru dva glasa. Jedan govori: kakav leteći tanjur?! Vidio si meteorološki satelit, ili nešto drugo takvo, banalno i lako protumačivo, samo što ti ne znaš što je i odmah si pustio mašti na volju! Drugi se podsmjehuje: koji si ti tip?! Vidiš neidentificirani leteći objekt, buljiš u njega, ali nisi sposoban priznati ni sam sebi, nego tražiš bilo kakvo prihvatljivo objašnjenje kojim bi to zanijekao! U svakom slučaju, iznio sam laptop na balkon, sjedim u mraku, slušam "Dire straitse", "Brothers in Arms", pišem vam ovo pri svjetlosti s ekrana i pripaljujem cigaretu za cigaretom dižući pogled svakih nekoliko trenutaka spram noćnog neba koje sve više zastiru crni kišni oblaci. |
 - Tražim ima li mama neki madež… Hoću joj zapamtiti ruku… Ako je pronađem, da je mogu prepoznati. Ta je generacija danas odrasla i ne sjeća se onoga što se zbivalo dok su bili premali da bi razumjeli i da bi zapamtili. Pitam se jesu li, kako su i koliko drugačiji zbog toga što su razmišljali o tome kako će sastaviti raskomadane roditelje umjesto da se brinu o opasnostima koje su se nadvile nad tri praščića i sedam malih kozlića. |
 - Ne mogu to više držati u stanu, mlada mi se sutra useljava, a ti bi to mogao cijeniti… - rekao mi je. - Molim te, spremi negdje i dobro čuvaj! U onom kaosu kod tebe i u radnoj sobi neće se ni primijetiti… Zajebo me s poklonom. Otprilike šest dana nisam izlazio iz kuće dok nisam sve pregledao, naravno, nabrzinu i ovlaš, jer je bilo toliko slika da to živ čovjek ne bi mogao pažljivo razmotriti. Nekoliko puta dnevno izletao sam iz sobe i jurio ženu po stanu. Kaže žena da se od medenog mjeseca nismo toliko tucali kao kada sam dobio Brbulekov poklon. Brbulek je sakupljanje pornografskog materijala digao na tehnološki visoku razinu. Imao je neki crowler-program koji je obilazio pornografske sajtove i news-grupe i automatski skidao sve na što je nailazio, a Brbulek ga je ostavljao da radi i kada je izlazio iz kuće i preko noći. Sakupio je nepojmljivu količinu toga. Pravo blago! Sakupljeni materijal brižno je i uredno razvrstao. Na svakom CD-u nalaze se direktoriji/folderi: komadi, fafovi, orgije, prcovi, lizovi, sadomazo, zivotinje i tako dalje. Unutar tih direktorija postoje drugi poddirektoriji. Na primjer, u "komadi" su "obucene", "bikini", "plavuse", "azijatke", "crnice", "djevice", "gadure", "nogegore", "latex", "sisonje", "detalji" i slično. "Nogegore" su samo fotografije komada koji leže na leđima s nogama ispruženim uvis i razmaknutim kao slovo V. U "fafovi" su poddirektoriji "bukake", "69", "fafoklec", "spricovi" (na nekim CD-ovima imenovani i kao "gutanje"), "bigcock"… "Fafoklec" sadrži isključivo fotografije komada koji kleče ispred frajera dok ih oralno opslužuju, a taj je opet podijeljen na "plavuse", "crnke", "obucene", "azijatke", "crnice", "debele", "glumice", "robinje", "uautima", "namoru" i da ne nabrajam dalje. Na svakom CD-u ima oko šest do sedam tisuća fotografija, a na DVD-evima ne znam koliko, ali sigurno nekoliko puta više. Sve u svemu, nepregledna gomila. Imenovanje direktorija ukazuje da je zbirka utemeljena još u vrijeme dok smo radili na DOS-u ili prije Windowsa 95, jer su svi nazivi do osam slova, bez razmaka, i nemaju u sebi slova sa čvrknjicama. Kao i u svakom braku, Brbulek se otprilike svaka dva-tri mjeseca grdo posvađa sa ženom, ona ode majci, on ode iz kuće s koferom, dođu na rub razvoda i slično. U takvim prilikama dođe mi u posjetu. Pustim ga u svoju radnu sobu za kompjuter, izađem i zatvorim vrata i ostavim ga na miru pola sata do dva-tri sata, dokle sam ne izađe van. Brbulek se zadubi u svoju kolekciju, druži se sa svojim starim neumornim ljubavnicama koje besramno rade sve i svašta, koje ne gnjave pitanjima zašto nisu plaćeni računi ili kada će napokon biti posaugana dnevna soba kao što je davno obećano, koje ne boli glava, nemaju PMS, ne spava im se, ne dure se još od prekjučer, jeftine su za održavanje, nezahtjevne, ne traže od čovjeka ni da opere zube, ni da se otušira niti očekuju da se pristojno obuće… Kad izađe iz radne sobe Brbulek je preporođen, novi čovjek, dobre volje, trgne jedno piće i odmah odjuri pravo ženi da se pomire. Budući je blagotvorni učinak Brbulekove kolekcije očigledan i neupitan, imam savršen izgovor pred ženom da je iz razloga prijateljske usluge ne smijem baciti. |
 Utvrda je bila sagrađena na vrhu visoke hridi, okružena dubokim klancima, i kada se podigao viseći most pred ulazom, nije se moglo ni doći do nje. Vojskovođa osvajačke armije okupio je generale: - Nema smisla ni napadati neosvojivu utvrdu. Mnoštvo vojnika izginulo bi nam uzalud. Zemlju pokorite, a tvrđavu opkolite da nitko ne može iz nje. - Pa što ćemo s tvrđavom? - pitali su generali. - Tako možemo zauvijek! Ima u njoj branitelja kao koštica u šipku! Imaju bunare sa svježom vodom i zalihe hrane za sto godina! Mogu izdržati zauvijek! Mogu im se i djeca izroditi i stasati za oružje, i djeca njihove djece! - Čim ih je više - tim bolje! - rekao je vojskovođa. - Što ih je više, to ćemo ih brže osvojiti. - Kako? - čudili su se generali. - Koliko će to trajati? - Ništa se ne može ostvariti brže nego što je potrebno (vremena) da se ostvari. Samo šeprtlje trebaju i više (vremena). - Pa što da radimo? - pitali su generali. - Hranite ih. Dobro ih hranite. Ali ne nosite im oruljeni kukuruz, nego na klipovima; ne dajte im jabuke, nego orahe; ne sardelice, nego govedinu s teškim kostima, vino u bačvama i sve u sanducima… Vrijeme je najjače oružje, a najjači smo upravo zato jer ga imamo! Osvajačke armija zauzme sve rubove klanaca oko utvrde, te je svaki dan pred ulaz dopremano mnogo hrane i pića. Ostavili bi doneseno i udaljili se, te pustili branitelje da na miru spuste viseći most i unesu sve doneseno. Branitelji su bili oduševljeni: svježa hrana umjesto konzerviranih suhih namirnica iz njihova skladišta! Košare svježa voća umjesto sušenog! Svakoga su se dana od jutra do navečer gostili. Prve godine - ništa, druge godine - ništa. Prošlo je i deset godina i dvadeset godina. Ono što branitelji nisu vidjeli jeste da smeće koje su bacali preko zidova utvrde, a i vojska koja ih je opsjedala dodavala je i svoje, polako zatrpava duboke kanjone. Dno kanjona se uzdizalo i uzdizalo… Napokon se tvrđava našla posred ravnice, sa svih strana i dalje opkoljena. Onog dana kada se viseći most spustio i nalegao na čvrsto tlo umjesto da se ispruži iznad ambisa, napadačke čete su krenule. Puzali su uz zidine kao mravi, mnogo ih je i izginulo, ali daleko manje nego su generali planirali, a kada su osvojili tvrđavu zarobili su u njoj mnoštvo debelih branitelja koji su se jedva mogli micati. |
 Obučeni u bijele košulje i plave hlačice, s crvenim maramama oko vrata i plavim kapama s petokrakama na čelu preuzeli smo štafetu pred okupljenim učenicima škole, a onda su oni otišli na nastavu, a mi na naš odgovoran i častan put. Dan je bio sunčan i topao, a štafeta izrađena iz stiropora u obliku MIG-a 15, obojana temperom. Poruka je bila u trupu aviona. Prvo što se dogodilo jest da smo temperom zaprljali oznojene ruke i počeli dobacivati maketu aviona jedan drugome, te je otpalo krilo. Nekako smo to učvrstili nekom žicom što smo našli usput, ali je štafeta nakon toga izgledala sve drugo nego reprezentativno. Sa svakim korakom osjećali smo se sve više idiotski. Sjeli smo u travu i vijećali. Bit će da su nas izabrali da nas se barem toga dana riješe iz škole, da se odmore od naših uobičajenih pizdarija. A da hitimo štafetu u smeće? To nam se činilo kao namjerno namješteno iskušenje koje, ako podlegnemo, upravi škole daje dovoljno opravdanja da nas se zauvijek riješi. Preostalo nam je samo obaviti zadatak do kraja pod svaku cijenu. Odluku smo donijeli nadjačavanjem hrvajući se po travi, što je ostavilo zeleno tragove na plavim hlačama i blato na cipelama. Nastavili smo dalje pod žarkim suncem brišući usput obojane dlanove o zidove i stupove saobraćajnih znakova, a nikako da naiđemo na neku česmu da se operemo. Dapače, usput je smeđa tempera dospjela i na bijele košulje, tako da smo nadomak cilja izgledali više kao tri spadala nego idealni pioniri, a jadna štafeta kao nedefinirani komad smeća. Nismo znali što nas očekuje. Kada nam se zgrada u kojoj smo trebali uručiti dragocjenu pošiljku ukazala na vidiku, vidjeli smo da je opkoljena velikim mnoštvom u pionirskim uniformama. Mora da su sakupili učenike desetak okolnih škola da uveličaju događaj. I tada se dogodilo nešto što nas je nepripremljene izbacilo iz ravnoteže, usrkalo, iskovitlalo i zgazilo. Netko s ruba gomile je primijetio da pristižemo. Mora da se to cijeloga prijepodneva ponavljalo jer su se svi kao jedan okrenuli prema nama i počeli klicati. U gomili se pred nama rastvorio put i nije bilo dvojbe kuda krenuti. Prolazili smo kroz mnoštvo koje je pljeskalo i izvikivalo prigodne parole, ušli smo u školu, unutra se uspinjali stepenicama kroz kordon koji je s obje strane mahao zastavicama i ušli u svečano urešenu dvoranu. Kako smo zašli u gomilu obuzela nas je vrućica, ponijelo nas, iznenada se sve pretvorilo u nešto neopisivo značajno. Sva trojica smo nosili onaj jadan MIG-15 kao neprocjenjivu dragocjenost stisnuti kao neko mitsko biće sa šest ruku; jedan je držao trup, a dvojica sa strane krila, pridržavajući ih otprilike na odgovarajućim mjestima kako bi zadržali oblik aviona, sve to vrlo složeno pri uspinjanju uz stepenice i još zaokretanju na njima. Nismo razaznavali lica pored kojih smo prolazili, a vrijeme se rasteglo kao med i istovremeno je sve proteklo prije nego smo se stigli snaći. Krv je uskipjela od ovacija i osjećali smo se veliki i snažni poput divova, kao da se bezlična snaga gomile slila u nas. Dok je pismo iz naše štafete javno čitano stajali smo na pozornici iznad svih glava u stavu mirno, ponosni, odlučni i čvrsti kao pravi Titovi pioniri. Trenutak kasnije gomila se okrenula narednim donosiocima neke druge štafete i ispljunula nas. Odteturali smo do prvog parka i ondje se sručili u travu. Iskustvo je bilo presnažno da bismo išta mogli reći. Polako sam se pribirao, a osjećaj koji me je obuzimao bio je mješavina zgroženosti i ljutnje. Kako mi se moglo dogoditi da tako izgubim glavu? Kako sam mogao dozvoliti da me sve tako ponese? To nisam bio ja! Bio je to neki robot pod daljinskom kontrolom, neki crv kojemu u glavi nije bilo ijedne misli osim žudnje da slijedi instinktivne nagone. S druge strane, još uvijek je bilo svježe kako je bilo prijatno lebdjeti na valovima općeg ushićenja. Zar sam toliko jeftin? Pljesak ljudi koji ne znaju ni tko sam, nitko ja znam tko su oni, pljesak koji ih ne košta ništa i ne znači im ništa, ljudi koji su me zaboravili narednog trenutka, a ja zbog toga bio spreman na sve? Iskreno sam se duboko posramio. Posramio i razbjesnio na samoga sebe i čvrsto odlučio da više nikada neću podleći ičemu sličnom. Danas mi je draže nego išta što mi se to dogodilo. Ipak je to bilo benigno, bezopasno, ali od tada nadalje čim bih se našao pred nekom grupom, a naročito ako su bili u uniformama, svi obrambeni mehanizmi su mi radili punom snagom. Grupa mladića upadne u euforiju međusobnog dokazivanja jedan drugome tko je odvažniji… Ne, hvala, ne ja. I bez toga znam tko sam i što sam. Grupa intelektualaca si međusobno dokazuje tko je obrazovaniji, pametniji i informiraniji… Ne, hvala, ono što me zanimalo učio sam jer mi je trebalo da izvedem nešto stvarno, a ne da bih se prsio po kafićima pred slučajnim namjernicima. Ne trebam se nikome dokazivati; ja se takmičim sa samim sobom. Svi oko mene u nekom trenutku užareno kliču neku budalaštinu… Ne, hvala, ne ja. Budalaštine su samo još gore i štetnije kada ih svi prihvate. Zakoni krda ne odnose se na mene! Događaj sa štafetom cijepio me je zauvijek kao mala doza obesnaženog uzročnika bolesti koja pobuđuje tijelo da izgradi imunitet. Zato ne mogu zanijekati zahvalnost Titovoj štafeti i pionirskoj organizaciji koji su pomogli da stasam u ovo što jesam. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
