Marketing
tanatos
Često nailazim u "Crnoj kronici" na izvještaje o tragičnim saobraćajnim nesrećama iz neobjašnjivih uzroka. Iz čistog mira skrenuo u suprotnu prometnu traku, zaletio se u nadolazeći kamion, bez razloga se strovalio u provaliju, velikom brzinom zaletio se pravo u nosače podvožnjaka, izgubio kontrolu nad vozilom, tri mrtva - uzroci se istražuju… Sve ih razumijem.
Često, a naročito na dužim međugradskim putovima, uglavnom vozim u smrtnom strahu. Kada netko projuri pored mog vozila brzinom projektila, sav se sledim. Kada cesta vodi uz provaliju, pa još prepuna zavoja, cijedim volan u bolnom grču. Očekujem da bi svakog trenutka mogao puknuti ili pokvariti se jedan od bezbrojnih dijelova automobila i ja ću se stropoštati u bezdan kidajući se niz nazubljene stjenovite padine. Svako svjetlo koje mi u noći dolazi u susret izgleda mi kao da juri pravo na mene. Svaki autobus s kojim se mimoilazim na uskim dvosmjernim cestama izgleda mi toliko širok da je uz njega nemoguće proći. Kad mi noću iza zavoja iskrsne u susret visoka prednja fronta podivljalih kamiona s brojnim svjetlima koja zasljepljuju svaki puta se sav sledim, pomislim da sam gotov i uopće mi nije jasno kako sam se izvukao. Vozim očekujući katastrofu svake naredne sekunde, izgleda mi nemoguće da ću preživjeti put. Oni odostraga me nervozno požuruju, sa strane se guraju, sprijeda mi se oštro ubacuju… Nakon pola sata takve vožnje već sam sasvim izluđen, a nakon nekoliko sati potpuno iscrpljen. Taj strah i napetost su neizdrživi.
Vozim neprestano se odhrvavajući snažnom porivu da trznem i skrenem u provaliju, uletim u bliješteća svjetla limenog čudovišta koje mi juri u susret, naglo se ispriječim pred bolid koji me sustiže, bijela crta u noći poziva me da je presiječem, zaletim se u koji od stupova između kojih je tijesan prolaz, kada je to ionako neizbježno da skratim muke i napokon dosegnem mir.
No to nije sve! Ima jedna baba prema kojoj moram biti maksimalno pristojan i čak i nije loša osoba, osim što se smrtonosno dosadna. Stalno sam u iskušenju da je pošaljem u tri lijepe pičke materine!
Živim sa curom koju volim više od svega i do koje mi je neopisivo stalo, ali mislim da je ona mnogo bolja i vrjednija od mene, te da će joj se oči kad-tad otvoriti. Koliko uživam u njezinoj prisutnosti, toliko me razdire pomisao da će me možda već sutra ostaviti. Zbog toga sam neprestano svadljiv, kao da joj se unaprijed svetim, i s mukom se suzdržavam da ja ne ostavim nju, pa da sam miran.
Ja sam hodač na žici, visoko iznad žagora svjetine koja otvorenih ustiju prati svaki moj korak. Nema ispod mene zaštitne mreže, nemam skriveni padobran ni nikakve druge naprave koja bi me spasila ako bih napravio pogrešni korak. Nemam ničega drugoga osim svoje vještine, samopouzdanja i odvažnosti, a ispod mene je jedino - doboko dolje - kamenom popločano tvrdo tlo trga.
Ono što svjetini ne dozvoljava da skrene pogled upravo je saznanje koliko je moja izvedba opasna, nemoguća ikome drugome, a nasuprot tome ja ne pokazujem nikakva straha, smješkam se i žongliram loptama, sam zaljuljam žicu i izvijam se na njoj. Ipak onaj koji najbolje zna koliko je sve to opasno upravo sam ja. Krhak sam, ranjiv i izložen mnogo čemu. Iznenadni zapuh vjetra ili poludjela ptica mogu me lako oboriti, pri svakom koraku noga se može poskliznuti ili popustiti, ako mi usredotočenost popusti za djelić trenutka, ništa ne može spriječiti moj pad. Ja znam i bolje od ikoga drugoga kako pad završava jer sam upravo ja kupio s jednog drugog gradskog trga ostatke mog učitelja.
Prešao sam već velik dio puta, ali je još velik dio preda mnom. Da bih napravio svaki novi korak moram pobijediti sam sebe. Jedan dio mene govori "nastavi, moraš završiti, nema povratka; ti to možeš!", a drugi dio "zakorači u prazno i prepusti se ambisu koji te privlači; neizdrživ je ovaj strah, a samo je jedan način da se on zauvijek ukloni!"
Post je objavljen 25.05.2007. u 19:42 sati.