Marketing
prekaljivanje pionira
Obučeni u bijele košulje i plave hlačice, s crvenim maramama oko vrata i plavim kapama s petokrakama na čelu preuzeli smo štafetu pred okupljenim učenicima škole, a onda su oni otišli na nastavu, a mi na naš odgovoran i častan put.
Dan je bio sunčan i topao, a štafeta izrađena iz stiropora u obliku MIG-a 15, obojana temperom. Poruka je bila u trupu aviona. Prvo što se dogodilo jest da smo temperom zaprljali oznojene ruke i počeli dobacivati maketu aviona jedan drugome, te je otpalo krilo. Nekako smo to učvrstili nekom žicom što smo našli usput, ali je štafeta nakon toga izgledala sve drugo nego reprezentativno. Sa svakim korakom osjećali smo se sve više idiotski. Sjeli smo u travu i vijećali. Bit će da su nas izabrali da nas se barem toga dana riješe iz škole, da se odmore od naših uobičajenih pizdarija. A da hitimo štafetu u smeće? To nam se činilo kao namjerno namješteno iskušenje koje, ako podlegnemo, upravi škole daje dovoljno opravdanja da nas se zauvijek riješi. Preostalo nam je samo obaviti zadatak do kraja pod svaku cijenu. Odluku smo donijeli nadjačavanjem hrvajući se po travi, što je ostavilo zeleno tragove na plavim hlačama i blato na cipelama.
Nastavili smo dalje pod žarkim suncem brišući usput obojane dlanove o zidove i stupove saobraćajnih znakova, a nikako da naiđemo na neku česmu da se operemo. Dapače, usput je smeđa tempera dospjela i na bijele košulje, tako da smo nadomak cilja izgledali više kao tri spadala nego idealni pioniri, a jadna štafeta kao nedefinirani komad smeća.
Nismo znali što nas očekuje. Kada nam se zgrada u kojoj smo trebali uručiti dragocjenu pošiljku ukazala na vidiku, vidjeli smo da je opkoljena velikim mnoštvom u pionirskim uniformama. Mora da su sakupili učenike desetak okolnih škola da uveličaju događaj. I tada se dogodilo nešto što nas je nepripremljene izbacilo iz ravnoteže, usrkalo, iskovitlalo i zgazilo.
Netko s ruba gomile je primijetio da pristižemo. Mora da se to cijeloga prijepodneva ponavljalo jer su se svi kao jedan okrenuli prema nama i počeli klicati. U gomili se pred nama rastvorio put i nije bilo dvojbe kuda krenuti. Prolazili smo kroz mnoštvo koje je pljeskalo i izvikivalo prigodne parole, ušli smo u školu, unutra se uspinjali stepenicama kroz kordon koji je s obje strane mahao zastavicama i ušli u svečano urešenu dvoranu. Kako smo zašli u gomilu obuzela nas je vrućica, ponijelo nas, iznenada se sve pretvorilo u nešto neopisivo značajno. Sva trojica smo nosili onaj jadan MIG-15 kao neprocjenjivu dragocjenost stisnuti kao neko mitsko biće sa šest ruku; jedan je držao trup, a dvojica sa strane krila, pridržavajući ih otprilike na odgovarajućim mjestima kako bi zadržali oblik aviona, sve to vrlo složeno pri uspinjanju uz stepenice i još zaokretanju na njima. Nismo razaznavali lica pored kojih smo prolazili, a vrijeme se rasteglo kao med i istovremeno je sve proteklo prije nego smo se stigli snaći. Krv je uskipjela od ovacija i osjećali smo se veliki i snažni poput divova, kao da se bezlična snaga gomile slila u nas. Dok je pismo iz naše štafete javno čitano stajali smo na pozornici iznad svih glava u stavu mirno, ponosni, odlučni i čvrsti kao pravi Titovi pioniri.
Trenutak kasnije gomila se okrenula narednim donosiocima neke druge štafete i ispljunula nas. Odteturali smo do prvog parka i ondje se sručili u travu. Iskustvo je bilo presnažno da bismo išta mogli reći. Polako sam se pribirao, a osjećaj koji me je obuzimao bio je mješavina zgroženosti i ljutnje.
Kako mi se moglo dogoditi da tako izgubim glavu? Kako sam mogao dozvoliti da me sve tako ponese? To nisam bio ja! Bio je to neki robot pod daljinskom kontrolom, neki crv kojemu u glavi nije bilo ijedne misli osim žudnje da slijedi instinktivne nagone. S druge strane, još uvijek je bilo svježe kako je bilo prijatno lebdjeti na valovima općeg ushićenja. Zar sam toliko jeftin? Pljesak ljudi koji ne znaju ni tko sam, nitko ja znam tko su oni, pljesak koji ih ne košta ništa i ne znači im ništa, ljudi koji su me zaboravili narednog trenutka, a ja zbog toga bio spreman na sve? Iskreno sam se duboko posramio. Posramio i razbjesnio na samoga sebe i čvrsto odlučio da više nikada neću podleći ičemu sličnom.
Danas mi je draže nego išta što mi se to dogodilo. Ipak je to bilo benigno, bezopasno, ali od tada nadalje čim bih se našao pred nekom grupom, a naročito ako su bili u uniformama, svi obrambeni mehanizmi su mi radili punom snagom. Grupa mladića upadne u euforiju međusobnog dokazivanja jedan drugome tko je odvažniji… Ne, hvala, ne ja. I bez toga znam tko sam i što sam. Grupa intelektualaca si međusobno dokazuje tko je obrazovaniji, pametniji i informiraniji… Ne, hvala, ono što me zanimalo učio sam jer mi je trebalo da izvedem nešto stvarno, a ne da bih se prsio po kafićima pred slučajnim namjernicima. Ne trebam se nikome dokazivati; ja se takmičim sa samim sobom. Svi oko mene u nekom trenutku užareno kliču neku budalaštinu… Ne, hvala, ne ja. Budalaštine su samo još gore i štetnije kada ih svi prihvate. Zakoni krda ne odnose se na mene!
Događaj sa štafetom cijepio me je zauvijek kao mala doza obesnaženog uzročnika bolesti koja pobuđuje tijelo da izgradi imunitet. Zato ne mogu zanijekati zahvalnost Titovoj štafeti i pionirskoj organizaciji koji su pomogli da stasam u ovo što jesam.
Post je objavljen 02.05.2007. u 08:59 sati.