utorak, 08.05.2007.

ljekovita pornografija - 2


PORNOGRAFSKI SAT

PROTIV PUŠENJA

Monumentalna Brbulekova pornografska kolekcija vjerojatno je veća i od one koju je sakupio Bruno Bušić, veliki borac i mučenik za hrvatsku nacionalnu stvar, nađenu u pretresu njegova stana nakon što je ubijen. Tih stoipedesetak CD-eva i DVD-eva krcatih video-uradcima eksplicitnih seksualnih sadržaja počeli su me opterećivati. Što uraditi s njima? Satima, danima i tjednima sam je pregledavao.

Jedna od osobina fotografija koje sam uočio jest da mnoge od njih pokazuju vrijeme. U prvom planu je atraktivno obnaženo žensko čeljade, strastveno isprepleteni par ili mnoštvo u gužvi u kojoj se teško razaznaje koja je čija noga i koja je čija ruka, a u drugom planu, na zidu ili kaminu, jasno se vidi neki sat ili je na nečijem zaglavku ručni sat na kojemu se razaznaju kazaljke. Prvo sam izdvojio desetak tisuća takvih fotografija, iako mi za ono što sam nakanio nije trebalo više od tisuću i pol. Zatim sam ih preimenovao u skladu s vremenom koje su pokazivale. Recimo am03_05_0 značilo je da vidljivi sat pokazuje tri sata i pet minuta poslijepodne. Pri tome sam neke fotke duplicirao i nazvao ih i sam "pm" i sa "am" jer se nije moglo očitati da li su uslikane prije ili poslije podne. Ukoliko su neke fotografije pokazivale isto vrijeme, dodavao sam proizvoljno i sekunde da bi se mogle razlikovati. Naposljetku sam imao oko pet tisuća tako pripremljenih fotografija. Smještene u isti direktorij same su se svrstale. Diletantsko-amaterski znam neke osnove programiranja, hakiranja i krakiranja, pa sam povezao jedan od programa sa slide-showom i kompjuterski sat da točno u sekundu promijene fotografiju i prikažu upravo onu koja pokazuje koje je u tom trenutku vrijeme. Tako sam dobio kompjutorski pornografski sat.

U to sam vrijeme rabio dvadeset i jedan inčni monitor na kojem je bilo dovoljno prostora podijeliti ga u tri dijela. Na gornjoj desnoj četvrtini izmjenjivale su se fotografije pornografskog sata, na lijevoj četvrtini sam držao jedan sekretarski program u koji sam upisivao sastanke, obaveze, adrese, bilješkice i slično, a donja polovina ekrana preostala mi je za programe na kojima sam radio. U manje od sedmicu dana program se, zajedno s pripadajućim amterijalom, imali svi moji prijatelji, a kome svu ga oni dalje presnimili nemam pojma. Jedan od njih je uveo i korisni dodatak - "panic-button". Pritskom na F12 prikazivane slike se u trenu zamijene slikama djece, supruge, punice, auta, vikendice, kućnih ljubimaca, ubavih pastorala, kičastih pejsaža i rodoljubnih motiva.

Priča o pornografskom satu se odužila, iako mi je trebala tek kao uvod u to kako mi je odjednom bljesnulo saznanje koje je djelovalo poput sveprožimajućeg prosvjetljenja. Prisjetio sam se što mi je bilo zanimljivo kada sam se prvi puta susreo s pornografskim slikama. Bile su uzbuđujuće koliko i informativne. Na njima sam mogao pomno razgledati kako izgleda žensko tijelo i što se s njim može raditi. Oduševljavale su me i uzbuđivale ženske krivine i pregibi, pamtio sam poze i zahvate, pri čemu su muške figure bile nužno zlo, neizbježna privaga. Nekoliko, da ne kažem koliko, decenija kasnije otkrio sam da me ženski likovi ostavljaju mrtvim-hladnim. Istina, vidim da su mnoge od njih vrlo lijepe, ali žensko tijelo mi je već toliko poznato da nemam što novoga uočiti, a više cijenim prave žene od krvi i mesa nego one koje su mi dostupne samo na fotografijama. Što se tiče onoga što izvode na fotografijama ili što s njima rade, to nije ni približno onome što je moja uobičajena praksa ili što mogu zamisliti, ili je posrijedi nešto što me ni najmanje ne zanima. Na vlastito zaprepaštenje otkrio sam da je ono što mi privuče pažnju kada kompjuterski sat izbaci novu fotografiju kako muškarcu na njoj rabijatno strči njegova alatka.

Da se razumijemo, ja sam ortodoksno heteroseksualne spolne orijentacije. Nije mi trebalo više od četrnaest sekundi da odlučno odbacim primisao o otkriću latentne homoseksualne inklinacije. Nije to bilo posrijedi.

Uzrok premještanja žarišta moje fascinacije uobičajen je i banalan. Čovjek sam u godinama i nema potrebe niti je moguće skrivati ni pred sobom ni pred drugima, moja alatka ne stoji više kao u dvadesetima, niti se toliko često javlja. Ne žalim se. Što je hardware slabiji, to je software jači, pa sam otprilike na istom. Ja zadovoljan, ni žena se ne žali, a preostaje i više vremena za druge stvari u životu. Ipak, uvjeren sam da kod mene za uznapredovanje neizbježnog procesa nisu krive samo godine, nego još i više cigarete.

LJut sam sam na sebe i sramim se kad moram priznati - opaki sam ovisnik. Već decenijama popušim i po tri kutije na dan. Pokušavao sam sve i svašta i svako malo pokušavam; za sada bez uspjeha. U jednom razdoblju uspjelo mi je čak uz pomoć onih nikotinskih flastera ne pušiti otprilike šest mjeseci i znate što? Tokom tih šest mjeseci mi je vršnjak bio uočljivo mladenačkiji.

Nitko ne zna kako je teško ostaviti cigarete osim onih koji u tome ne uspijevaju. Svi oni medicinski članci, dobronamjerna upozorenja i zastrašujuće reklame uz koje idu fotografije pluća natopljenih katranom ne uspijevaju. Dapače, toliko uzrujaju pušača da mora odmah zapaliti! No psihologija je nedavno nadošla na prilično banalan, ali navodno efikasan naputak. Vele da je na donošenje odluke o prestanku pušenja i volju da se to izdrži umjesto zastrašivanja daleko djelotvornije pozitivno podsticanje. Dakle, ne kazna, nego nagrada. Ne prijetnja katraniziranim plućima nego obećanje revitaliziranog spolovila.

Gledajući tako, moj pornografski sat trebao bi se izdavati na recept okorjelim pušaćima, da ih iz minute u minutu podsjeća i daje im dobre razloge zašto bi se te gadne navike trebali što prije riješiti.
- 22:50 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker