Marketing
umijeće ratovanja
Utvrda je bila sagrađena na vrhu visoke hridi, okružena dubokim klancima, i kada se podigao viseći most pred ulazom, nije se moglo ni doći do nje.
Vojskovođa osvajačke armije okupio je generale:
- Nema smisla ni napadati neosvojivu utvrdu. Mnoštvo vojnika izginulo bi nam uzalud. Zemlju pokorite, a tvrđavu opkolite da nitko ne može iz nje.
- Pa što ćemo s tvrđavom? - pitali su generali. - Tako možemo zauvijek! Ima u njoj branitelja kao koštica u šipku! Imaju bunare sa svježom vodom i zalihe hrane za sto godina! Mogu izdržati zauvijek! Mogu im se i djeca izroditi i stasati za oružje, i djeca njihove djece!
- Čim ih je više - tim bolje! - rekao je vojskovođa. - Što ih je više, to ćemo ih brže osvojiti.
- Kako? - čudili su se generali. - Koliko će to trajati?
- Ništa se ne može ostvariti brže nego što je potrebno (vremena) da se ostvari. Samo šeprtlje trebaju i više (vremena).
- Pa što da radimo? - pitali su generali.
- Hranite ih. Dobro ih hranite. Ali ne nosite im oruljeni kukuruz, nego na klipovima; ne dajte im jabuke, nego orahe; ne sardelice, nego govedinu s teškim kostima, vino u bačvama i sve u sanducima… Vrijeme je najjače oružje, a najjači smo upravo zato jer ga imamo!
Osvajačke armija zauzme sve rubove klanaca oko utvrde, te je svaki dan pred ulaz dopremano mnogo hrane i pića. Ostavili bi doneseno i udaljili se, te pustili branitelje da na miru spuste viseći most i unesu sve doneseno.
Branitelji su bili oduševljeni: svježa hrana umjesto konzerviranih suhih namirnica iz njihova skladišta! Košare svježa voća umjesto sušenog! Svakoga su se dana od jutra do navečer gostili.
Prve godine - ništa, druge godine - ništa. Prošlo je i deset godina i dvadeset godina. Ono što branitelji nisu vidjeli jeste da smeće koje su bacali preko zidova utvrde, a i vojska koja ih je opsjedala dodavala je i svoje, polako zatrpava duboke kanjone. Dno kanjona se uzdizalo i uzdizalo… Napokon se tvrđava našla posred ravnice, sa svih strana i dalje opkoljena.
Onog dana kada se viseći most spustio i nalegao na čvrsto tlo umjesto da se ispruži iznad ambisa, napadačke čete su krenule. Puzali su uz zidine kao mravi, mnogo ih je i izginulo, ali daleko manje nego su generali planirali, a kada su osvojili tvrđavu zarobili su u njoj mnoštvo debelih branitelja koji su se jedva mogli micati.
Post je objavljen 03.05.2007. u 22:56 sati.