Prije četiri-pet večeri šetao sam psa oko ponoći oko Cmroka kad na jednoj klupi pored puta sjedi ženska, poznata javna ličnost otprilike poput Severine, sa muškom osobom koja se također provlači kroz javne medije i drpaju se sve u šesnaest. Bilo mi je drago to vidjeti, volim kada se ljudi vesele! Izgledala je tako dobro, a i ono što su radili je izgledalo tako dobro da sam odmah prizvao u sjećanje onu čuvenu scenu iz filma "I tata bi, sine!"
Imao sam uza se tri fotoaparata i bez muke sam u narednih pola sata mogao snimiti oko sto i pedeset fotografija tog prizora, tim lakše što oboje ne bi primijetili ni da je pored njih prolazio cirkus sa slonovima i gutačima vatre, no prije bih si gurnuo prst u oko nego napravio tako nešto.
To da uvijek imam uza se najmanje jedan fotoaparat ostalo mi je kao navika iz vremena kada sam bio profesionalni novinar, više od tri desetljeća. Da mi je tada neki urednik rekao da idem na takav zadatak, prvo ne bih vjerovao da ozbiljno govori, zatim - ako bih povjerovao - smatrao bih to kao osobnu uvredu i nipodaštavanje profesije, a na kraju bi to bio razlog za dvoboj, te sumnjam da bi se itko usudio da mi nešto tako predloži. Ništa čudno da više ne radim u novinarstvu.
Sve mi je to palo na pamet kada sam danas uzeo novine u ruke i na naslovnoj stranici "Večernjaka" vidio da