Marketing
ugostiteljstvo u Zagori
Kuće pored kojih je povremeno prohujala, kako stare kamene tako i nove betonske kocke, bile su uglavnom zatvorenih škura i napuštene. Bilo joj je već svega dosta i ljutila se. Kako taj narod misli živjeti od turizma, a turistička sezona im traje svega dva mjeseca! Kako sezona prođe, svi se razbježe! Misle raditi svega dva mjeseca i na osnovu toga dobro živjeti cijelu godinu! Već odavno je poželjela stati pored nekog kafića ili gostionice, osvježiti se i predahnuti, ali je prošla već pored desetak takvih mjesta koja su bila zatvorena, a čak ni benzinska pumpa nije radila.
Napokon se usred nekog zaseoka ukaže birtija s otvorenim vratima ispred kojih je u hladu drveta bio prazan stol. Na prizemnom dijelu tradicionalne kamene fasade nakaradno su ugrađeni veliki prozori koji su ga cijeloga ostaklili. Sjećala se da je u nekoliko navrata u vrijeme sezone prošla ovuda i vidjela četiri-pet punih stolova zauzetih lokalnim stanovništvom koje je nešto slavilo. Očigledno je mjesto bilo za domaće, a van sezone im je bio dovoljan jedan stol.
Zaustavila je automobil uz kuću u sjeni nadstrešnice, izašla i sručila se na rasklimanu stolicu. Stolnjak je bio karirani, kao u kolodvorskim restoranima pedesetih godina, a olupana aluminijska pepeljara je zasigurno bila iz tog doba. Nakon nekog vremena na vrata izađe i odgovarajuće ženska s pripasanom keceljom.
- Dobar dan! - reče Mojca. - Imate li štogod za popiti?
- Pa… imamo… - profrflja žena kao da joj je neugodno.
- Cocacolu! - presiječe je Mojca da bi se što prije okrijepila.
- Nemamo - reče ženska.
Mojci se otme razočarajuća grimasa, ali požuri:
- Dobro, dajte onda mineralnu vodu.
- Nemamo - reče žena.
- Pa što onda imate? - Mojca je osjećala kako joj raste tlak.
- Pa… imamo… - žena je malko razmišljala. - Ledeni čaj!
- Dobro. Dajte onda tog ledenog čaja.
Kao da ju je po smrt poslala. Napokon evo nje noseći na poslužavniku već natočenu čašu od tri deci s dvije kocke leda i posluži je. Mojca upita:
- Radi li vam kuhinja?
Žena je opet razmišljala kao da se suočila s bog zna kakvim pitanjem prije nego je odgovorila:
- Radi.
- Onda bih rado nešto lagano… Može li nabrzinu samo jedan tost?
- Nema.
- Pa što imate?
- Mogla bih vam donijeti malo sira…
- Donesite taj sir!
Žena se okrene i nestane u kuću. Uskoro se vrati s tanjurićem na kojemu je bilo nakoliko kriški domaćeg sira i dvije kriške kruha, a u drugoj ruci je nosila tanjurić s maslinama. Kako je to položila na stol, iznutra se začuje zvonjava telefona, te ona požuri javiti se.
Mojca je oprezno probala sir. Istini za volju, bio je odličan. I masline su bile prvoklasne. Nakon prvog zalogaja Mojca je sve u slast pojela. Odmah je postala bolje volje. Osjećala je da je sakupila snage za nastavak putovanja. Ljutnju i zgražanje zamijenila je dobrohodnost - pa kako ti ljudi misle ući u Europu, baviti se turizmom, a i ono malo lokala što ostanu raditi cijele godine otprilike su na nivou hanova u vrijeme kad su ovuda prolazile turske karavane!
Žena se pojavila na vratima i Mojca joj mahne:
- Račun, molim!
- Nema.
- Kako nema?! Aha, ne izdajete račune. Nije važno. Htjela bih platiti.
- Ne naplaćujemo - prekine je žena.
Mojca se zbuni:
- Kako to mislite: ne naplaćujete?
- Ovo nije restoran. Parkirali ste mi u dvorištu i sjeli pred kuću. Žao mi je što vam nisam imala ništa više ponuditi…
Post je objavljen 10.05.2007. u 12:02 sati.