Marketing
pismo u zasjedi
Prema onome što je napisao njoj su se napokon oči otvorile, već ima drugog frajera, otpisala ga je zauvijek, što je sve djelovalo vrlo uvjerljivo. Da mu pišem "ne brini, sve će biti dobro", moje tješenje ne bi imalo drugog efekta osim da pomisli da sam ja lud. Da mu napišem ono što sam stvarno mislio, "idiote, nikada više nećeš naći ijednu ni približno kao što je ona", pa da ga pronađu obješenog na tavanu s mojim pismom u ruci, to si nisam mogao dozvoliti. Napokon mi sijevne i sručim se za pisaću mašinu i u bjesnilu ispišem i ja tri gusto tipkane stranice. Kao, sva sreća da si je se riješio, nije ona za tebe, ona te niti razumije niti bi te ikada bila u stanju razumjeti, ona je kokoš jedna, ma kurva! Gadura! Ocrnim je maksimalno: nadodam, izmislim, prenapušem, iskrivim, zapaprim, zabiberim i zacrnim, ne mož' gore. Odjurim na poštu i gurnem pismo u sandučić.
Čekam odgovor, odgovor ne dolazi. Dani prolaze, odgovora nema. Nazvao bih ga, ali kreten živi u stanu bez telefona. Nazvao bih nju, ni ona ga nema. Napokon, nakon dva mjeseca stigne njegovo pismo.
Piše on euforično da je sretan k'o nikada, da živi kao u raju, da su se pomirili i da je nakon pomirbe bolje nego što je ikada bilo, sada žive zajedno... Pročitao sam pismo tri puta. Nigdje u njemu ne piše da me i ona pozdravlja, pozdrave šalje, da me na ikoji način spominje.
Smrzoh se. Nije valjda vidjela što sam natrkeljao?! Nadao sam se da je bio dovoljno pametan da uništi taj odurni dokument, ali opet - nisam bio siguran. Da mu napišem "uništi prethodno pismo, ako već nisi", pa da ona to pročita i, ako nije vidjela što sam napisao, počne pitati "Kakvo je to toliko značajno pismo za koje mu je toliko stalo da ga uništiš? Što u njemu piše?" Pa ga stisne, uvrće mu ruku, pa mu malo kadi, ulizuje se…. Propjevao bi k'o ptičica!
Nakon toga, šest mjeseci, od njih ni glasa. Ni rođendan mi nisu čestitali. Ja poslao nekoliko pisama i razglednica, na nijedno nisu odgovorili.
Vratim se u Zagreb i prvo njima u posjetu. Ne znam je li mi savjest nečista, pa mi se pričinja, ili se ona zaista rezervirano i hladno drži. U jednom trenutku ona ode u kuhinju i ostavi nas nasamo, a ja odmah pitam gdje je "ono" pismo.
- Koje pismo? - pita on, glavu da mu razbijem.
Objasnim mu koje pismo.
- Aha! - veli on. - Pojma nemam.
Kako - pojma nemaš?! Ulazi ona u sobu, ja ga davim. Odmah ga pustim. Što je bilo? - pita ona. Ništa, ništa, malo smo se šalili, dugo se nismo vidjeli, pa tako…
Ode ona opet u kuhinju, pitam ja kako to pojma nema. Pojma nema, veli on, negdje u stanu… Kako negdje u stanu, a da pojma nema?! Da ga nije bacio? Sigurno ga nije bacio, toga bi se sjećao. Nego, možda ga je ugurao u omotnicu koje LP-ploče. Ima ih oko četiri metra. Ima i običaj kad čita knjigu, ubaci gdje je stao neki list, otrgne dio stranice novina, stare tramvajske karte, razglednice, pisma… U posljednjih šest mjeseci počeo je čitati ili prelistao oko tri stotine knjiga; naravno, ni jednu nije pročitao. Ona knjige marljivo posprema na policu, polica zauzima cijeli jedan zid, tako pet metara u dužinu i tri u visinu, a ima takva polica i u drugoj sobi… Ako počnemo kopati sigurno će se zainteresirati što tražimo. A ona vadi knjige polako, jednu po jednu, sistematski, čita od prve do posljednje stranice. No možda mu je to pismo naprosto među papirima…
Još godinama nakon toga dolazio sam do njih, svaki puta sa strahom da će, nakon što pozvonim, ona otvoriti vrata i tresnuti me tavom u čelo. To bi značilo da je pronašla pismo. Pili smo kavu i pričali, ali se ja nikako nisam mogao opustiti očekujući da ona ujuri u sobu s urlikom i raspali me valjkom za razvlačenje tijesta. Nisam se više osjećao ugodno, prorijedio sam dolaske.
Ona sad živi s drugim mužem, na drugom mjestu, ali je sve knjige prenijela u novi stan. I dalje smo dobri prijatelji, ali tko zna dokle će tako.
Post je objavljen 15.05.2007. u 18:20 sati.