Pregled posta

porodična legenda u nastavcima

KRIK


1.

Dobro se sjećam svog pradjeda. Umro je kada mi je bilo dvadeset i pet godina. Pamtim ga i zato jer je bio osoben i naočit, upečatljiv, lako ga je bilo uočiti i zapamtiti, a nemoguće zaboraviti. Već po izgledu se isticao. Bio je ogroman i zastrašujuće snažan, jedan od onih ljudi bez vrata, kojima ramena počinju gotovo ispod uha, a samo rame je poput glavice kupusa. Prsti su mu bili kao safalade, šake poput lopata. Već odrastao nisam mogao s obje svoje šake obujmiti njegovu nadlakticu. Tijelo mu je bilo bez imalo sala. Koža mu je bila glatka, tanka i napeta i umro je s tijelom kao mladić, samo su se vrat i lice izborali. Do kraja života nije bio ni kod doktora ni kod zubara i umro je u dubokoj starosti sa svim svojim zubima, bijelima i savršeno pravilnima.

Fotografirano 1936 godine: Mali Otata sapet u premalom odijelu da bi prikrio koliki je. Obrati pozornost na veličinu šake koja ga odaje.

Bio sam već dječak koji pamti, a on po tadašnjim mjerilima - što se godina tiče - već starac, od kada se sjećam ljudi koji su ga zapanjeno odmjeravali i nisu vjerovali kada bi im povjerio koliko ima godina. Njegovi vršnjaci su se znali dobronamjerno šaliti s njim pitajući ga kani li ikada umrijeti kada se tako drži. Šale mu nisu bile jača strana i uvijek je ozbiljno odgovarao da se ne brine da će smrt doći skoro po njega jer je sanjao da će mu uz uzglavlje samrtne postelje stajati odrasli plavokosi čovjek. Pri tome je značajno pogledavao na mene jer sam bio jedini njegov praunuk, a kao dječak sam bio plavokos. Bio je to san u koji je najdublje vjerovao.

I zaista, bio sam uz njega kada je umirao. Pod kraj života um ga je počeo napuštati, a posljednjih nekoliko mjeseci ništa više nije znao. Stajao sam i gledao to fascinantno moćno tijelo, rođeno da traje zauvijek, iz kojega je već nestalo svijesti, a posljednje kapi života su upravo hlapile. Iznenada je podigao podlakticu jedne do tada onemoćale ruke i ispravio prste kao da pruža ruku na rukovanje. Oči su mu bile sklopljene, a lice opušteno i izgledalo je kao da je još jedino ruka živa. Prihvatio sam je kao medvjeđu šapu i njegovi prsti su me obujmili. Stisnuo me je čvrsto i osjetio sam da u njemu još ima snage da je mogao zgnječiti moju šaku poput loptice zgužvanog papira, ali je zaustavio stisak na onoj granici koja me nije povrjeđivala. Neko kraće vrijeme smo se tako držali, a onda je stisak oslabio, prsti su se opustili, ruka je pala i on je bio mrtav.

Zvali su ga Mali Otata. Nije mi to bilo čudno sve dok nisam toliko narastao da sam se zapitao zašto tako velikog čovjeka svi zovu "mali". Tada mi je ispričao priču, samo jedanput, ali je nakon toga više nikada nije trebao ponoviti.

2.

On je pušio škiju koju je sam motao u cigarete, ne više od dvije-tri na dan, ali je šmrkao burmut. Uvijek je u džepovima imao dvije srebrne kutijice. U jednoj je bio sitno sjeckani burmut, u drugoj nasječena škija i listići papira. Prvo je izvadio kutijicu s burmutom, pažljivo je otklopio, s dva prsta zahvatio iz nje malo opore prašine, prinio svakoj nosnici i ušmrkao. Zatim je sklopio oči i nekoliko trenutaka se ništa nije događalo, čak nije ni disao, a onda je snažno kihnuo i progledao. Tvrdio je da mu to pročisti sve putove u glavi, te da nakon toga bistrije misli. Zatim je izvadio drugu kutijicu, izvadio listić tankog papira, sasuo na njega sasušeni i usitnjeni duhan, počeo motati cigaretu i započeo s pričom:

- Mene zovu mali jer je moj otac bio velik. Nikada ga nisam upoznao, ali ljudi koji su ga znali govorili su da sam isti kao on, samo manji. Ostao je nakon njega krevet koji je napravio jer on u obični krevet nije mogao stati. Krevet nije bio od dasaka, već od greda, da može izdržati njegovu težinu. Majka je govorila da se otac, kada bi legao u njega, opružio od jednog do drugog kraja. Kada sam ja, već odrastao i u punoj snazi, legao na taj krevet, mogle su iznad mene stati još dvije moje glave. Kada sam opružio ruku iznad sebe, jedva sam mogao dosegnuti stranu kreveta iza uzglavlja.

Živjeli smo u škrtom i surovom kraju. Muškarci su obrađivali škrtu zemlju otimajući je od kamenja. Po cijeli dan su iskapali, razbijali i uklanjali kamenje, no moj otac je razbijao stijene. Nije tada bilo dinamita da se stijena razbije. Kovač je za oca iskovao posebno veliku macolu, čelični malj koji smo mi u selu zvali tokmak, u koji je on uglavio držak tako debeo da ga nitko nije mogao obujmiti. Najjači ljudi u selu mogli su s mukom podići taj tokmak, ali nitko osim oca nije mogao s njim raditi. I kada bi se nekome ispriječila stijena koju nitko nije mogao ukloniti, zvali su mog oca.

Bilo je to još u turska vremena i Turci su ga često tražili da za njih napravi nešto što nitko drugi nije mogao i pošteno su ga plaćali. Inače, Turci su zalazili u selo sakupljati harač i poreze, ali do naših kuća nikada nisu dolazili, a i u selu su pazili da se ponašaju pristojno. Samo kada bi se pojavio netko novi, s kim su se željeli našaliti ili mu napakostiti, poslali su ga našoj kući. Čim bi otac vidio da neki Turci stižu, a nisu oni koji naručuju poslove, znao je da mu ga šalju da s njima radi što god hoće. Porazbacao ih je naokolo i izubijao, jedino što je pazio da nikoga ne ubije. Kasnije se ni oni izubijani nisu ljutili jer su bili sretni da su izvukli živu glavu.

3.

Majka mi je, tvoja praprabaka, bila Anđa, iz obitelji Marića, pa su je svi zvali Maričuša. Bila je trudna, mene je nosila. Jednom se stuštila oluja neviđena. Ondje su kiše padale rijetko i slabo, ali tom prilikom se smračilo da nije bilo dana i lijevalo je danima, kao da počinje novi potop. Lilo je neprekidno kao iz kabla, a gromovi su kresali jedan za drugim, zemlja se tresla. Vjetar je kidao krovove i kotrljao kamenje, čudo neviđeno, propast svijeta! Usred sveg tog kaosa trudna majka i otac se nešto posvađaše, i kako riječ vuče riječ svašta bi rečeno, sve dok se u jednom trenutku otac smrkne tmurnije od olujnih oblaka, skoči kao munja i zamahne ručerdom da odalami majku. Da ju je zahvatio, na mjestu bi je ubio! Na sreću, zastane ukipljen s podignutom rukom, problijedi, ukipi se, a onda se okrene i bez riječi počne trpati stvari u svoj torbak. Utrpa kolut kruha, mješinu sira i mješinu vina, čelične klinove za razbijanje stijena, zabaci to na rame, prihvati svoj tokmak i izađe u noć. Zaludu ga je majka kumila i molila i zazivala, zaludu su ga ostali ukućani odgovarali. Ni riječ nije rekao, samo je stisnuo vilice kao da će samljeti zube i ništa ga nije moglo zaustaviti. I ode u oluju bješnji od nje.

Svi su bili uvjereni da se nikad više neće vratiti. Njemu je preostalo samo dvoje: ili da ode ili da majku ubije, pa je radije otišao jer ju je toliko volio da mu je drugo bilo nemoguće.

Kako je otac otišao, majku spopadoše trudovi, dva mjeseca prije vremena. Pozvaše brzo babu Katu Rakitušu koja je cijelo selo porodila. Žene su tada rađale u polju, iza grma, ili bi išle iza štale, da nikoga ne smetaju, jedino je baba Kata bila uza njih, ako se našla u blizini ili ako se nešto zakopliciralo. Baba Kata se jedva probila kroz oluju makar je stanovala ne odviše daleko. Odmah reče da je po zlu krenulo, da takav porod još nije vidjela, a nakon nekoliko sati reče ukućanima da moraju pozvati doktora.

Muškarci odoše u štalu da izvedu konje i kola, ali se konji nisu dali, uspaničeni od munja, gromova i vjetra. Grupa muškaraca krene pješice spram grada po doktora. Pet dana ih nije bilo, vratili su se tek kada je oluja minula, bez doktora. Rekoše da ga nikako nisu mogli nagovoriti da po tom vremenu izađe iz grada. Petog je dana Anđa umrla.

4.

Otac je otišao u planinu. Ondje smo imali jednu zemlju, pola dana oranja, ali se do nje nije moglo doći ni konjima ni kolima jer se jedna stijena na putu ispriječila. Otac, Veliki Otata, obrušio se na nju sa svim bijesom koji je sa sobom donio. Mora da ju je tukao i danju i noću, da uopće nije spavao, a noć se od dana ionako nije razlikovala. Šibala ga je kiša, tukao vjetar, ali je on tukao stijenu, pri svjetlosti munja ju je mrvio. Tri je držala na tokmaku izlomio i zamijenio, ali je napokon satukao stijenu u kamenje koje je uklonio i oslobodio put. Kada je krenuo kući i oluja je počela gubiti snagu.

Stiže on do kuće, a oko kuće se sjatili susjedi. Uđe u kuću, a kuća puna ljudi, svi kukaju, plaću i nariču. Probije se on kroz ljude do nasred kuće, a ondje na krevetu leži mrtva Anđa i do nje još jedva živo djetešce, sin, ja, kojega je baba Kata u posljednjem trenutku nekako uspjela izvući. Vidi moj otac mrtvu ženu i sina koji će uskoro umrijeti jer mi bez majčinog mlijeka nema spasa. Padne pored žene i prihvati je jednom rukom, drugom rukom mene obgrli, nadnese se nad nas da nas od cijeloga svijeta zakrili, ali nije više imao što spasiti.

Svi su se ukipili i utišali pitajući se što će čovjek tolike snage napraviti kada shvati da je sve prekasno. Za sebe su se pobojali da će eksplodirati, da će razrušiti sve što mu je na dohvatu, da će poput titana s tokmakom jurnuti na nebo da i Boga dohvati.

No otac se najedanput smiri i počne uspravljati. Uspravljao se i uspravljao i svima se činilo da je još porastao, glavom je dopro između greda ispod krovišta, te se nije mogao ni do kraja uspraviti da ne izdigne krov, a onda je udahnuo, udisao je i udisao, prsa su mu se nadimala kao da neće prestati, ispunio je čitav prostor ponad ljudi i podigao ruke tako stisnutih šaka da su mu prsti pobijelili, laktovi su mu došli u visinu ramena, a košulja se na mišicama parala. Svi se kunu da je narastao dva puta veći nego inače, a onda mu se iz grudiju prolomio krik kakav nikada ranije ni kasnije nitko nije čuo. Nije to bio krik ni ljudski ni zvjerski, bilo je to kao da se planina raskolila, zidovi su se stresli, tlo je uzdrhtalo, a ljudi skamenili i sve im je iščeznulo iz glava kao da ih je munja sažgala. Otac se proderao kao da je protekla oluja uskrsnula u njemu i suknula u jednom trenu, iz ustiju mu je izletio vjetar koji je pola prisutnih poobarao, a ostali su se pridržali jedni o druge, po troje-četvero njih se zagrlilo i pridržavalo jer im se činilo da se zemlja nagnula pa su se grabili da ne padnu. Zagrmio je na majku:

- Ustani!!!

Sa tim krikom kao da je isuo iz sebe svu svoju snagu. Dok je jeka još odzvanjala pustopoljinama na kojima se nikada ranije nije čula, dopirala do planina i kružila među njima, lagano se zaljuljao i počeo smanjivati, a onda su mu noge popustile i samo se skljokao ondje gdje je stajao, te ostao sklupčan na podu kao istrošena i odbačena hrpa odjeće. Ljudima je trebalo nekoliko časka da se priberu, shvate tko su, gdje su i što se događa, te su mu priskočili, preokrenuli ga i opružili i onda su svi vidjeli da je mrtav, da je sav život utisnuo u onu jednu naredbu.

5.

Dok su muškarci još zgranuti stajali nad ocem, žene su primijetile da je majka trepnula. Trepnula je, nešto promrmljala i pomaknula glavu. Pred zapanjenim ženama majka je otvorila oči i teškom mukom se izdigla na lakat jedne ruke. Žene su popadale na koljena i počele moliti, zazivati Djevicu Mariju i sve svece, a majka, kako se pridigla, tako joj je pogled pao na mene i odmah je očima dala znak najbližima da me stave na njezinu sisu. Ja sam cicao, a ona je zaspala, ali zdravim snom koji okrepljuje.

Zato vele da sam ostao mali, da nisam narastao poput oca, jer sam se rodio dva mjeseca ranije i jer je bio tako težak porod.

Pradjed je pripalio cigaretu koju je dok je pričao premetao po prstima i zašutio. I takvog ću ga pamtiti zauvijek, s pogledom koji ne vidi ništa pred sobom, ali prodire dalje nego što itko drugi može i naslutiti.

6.

Pradjed je imao dvoje djece: moju baku i njezinog brata. Brat je bio krupan muškarac, iako nimalo pretjerano, a baka je, kao i moja majka, iako su obje bile vrlo zgodne, po svemu ostalome ličila svim ostalima. Ja sam, što bi se ono reklo, pristojne visine i skladno građen, vižljast i okretan, ali fizički po ničemu izuzetan. Ipak, kada mi je žena zatrudnjela, pitao sam se hoće li će se genetika poigrati da se u narednoj generaciji ponovo rode divovi.

Moj sinko-mandarinko je nježan plavokosi dječak, dražestan kao anđelak na uskršnjim čestitkama. Ništa od divova u ovoj generaciji! Ipak, možda njegov sin, ili sin njegova sina…

No čini mi se da sam nešto ipak naslijedio od prapradjeda. Obično kada se nađem u nekakvim kritičnim situacijama, osjećam kako mi se u grudima nakuplja neuobičajena sila, nezaustavljiva energija, kao da je to nešto što stalno nosim, ali se budi kada je zaista potrebno i tada sam neustrašiv i nezaustavljiv. U više navrata sam viknuo na nekoga, iako suzdržavajući se da se ne izderem svom snagom, i to je već bilo dovoljno da se jači i brojniji od mene zaustave i uplašeno povuku osjećajući, kao i ja, da u tim trenucima u meni kola moć koja daleko nadilazi onu koja mi je dana tjelesnom konstitucijom. Nadam se da se nikada neću naći u prilici da moram isprobati da li zaista u sebi nosim taj krik koji razbija zidove, zaustavlja bujice, sažiže kamen i oživljuje mrtve. Želio bih da mi život protekne tako da mu na kraju mogu mahnuti rukom kao što se maše kroz prozor vlaka onima koji su nas došli ispratiti.





Post je objavljen 29.05.2007. u 22:32 sati.