|
astrosailor
petak, 31.10.2014.
Grad, šuma i jezero
Sve češće ujutro, pri odlasku na posao, vidim ovakvu sliku na obližnjem
jezercu:
U tmurnije dane i ovakvu:
Srećom, ove jeseni je bilo više lijepih dana. Tada to izgleda ovako:
Campus Sveučilišta Paris XI je isto obojen:
Nedavno sam doznao da je teren kampusa u Orsayu kupljen od strane Pierre-a i
Irene Joliot-Curie. On je početkom atomskog programa u mojoj trenutnoj
instituciji bio i direktor instituta, ali je smijenjen iz političkih
razloga (bio je lijeve političke orijentacije). Ne sumnjam da ću s vremenom
doznati više pojedinosti o nastanku ovog lijepog campusa, koji je više park
i šuma nego teren sveučilišta, ali sviđa mi se ideja da je taj poznati
znanstveni par ostavio, uz otkrića, i ovakvo naslijeđe.
U Gradu, ljudi su izašli na ulice uživati u sunčanom vikendu. Elizejske Poljane
su bile toliko nagužvane da sam samo polovicu prošao glavnom ulicom,
ostatak sam izbjegao pokrajnjim ulicama.
Nisam još usnimio Slavoluk Pobjede, vrijeme da to ispravim:
Izgrađen je po nalogu Napoleona u spomen njegove Velike Armije, a sa visinom
50 i širinom 45 metara veći je od originala u Rimu, Konstantinovog slavoluka.
Ovo je vjerojatno klasika, ali nisam mogao odoljeti:
I rijeka je upregnuta u službu turizma:
Trg Concorde...sa obeliskom iz Luxora-koji nije ukraden iz Egipta, nego je dan
na poklon od strane vladara Egipta, Mohammeda Ali, 1831. Pedesetak godina ranije
na tom trgu je pod oštricom giljotine poginulo mnogo ljudi. Od kraljeva i moćnika,
do njihovih krvnika.
Ne bi škodila jedna takva sprava u Zagrebu na trgu danas, pored Bana, da malo
počisti Lijepu Njihovu od...Njih, pa da možda opet postane Naša.
|
ponedjeljak, 20.10.2014.
Sjećanje na žvake-cigarete
Nešto u zgužvanoj kutiji cigareta na asfaltu me danas podsjetilo na nešto
što sam totalno zaboravio... Par minuta sam hodao sa blentavim smješkom,
par ljudi koji su me mimoišli su si valjda mislili da sam malo "otišao".
Sjećate li se onih duguljastih žvakačih guma koje su glumile cigarete?
Unutra su bile različitih boja, ali nije to bilo bitno, nego da su bile
omotane u (glatki) papir koji je, namjerno, bio obojen kao cigareta.
Kad mi je to palo na pamet, osjetio sam se kao troglodit, kao da sam sletio
iz neke davne epohe. Danas valjda više nema takvih stvari u prodaji? Ili
možda još ima, negdje? S potpisom "Dr. Rakar"?
Kojem je to genijalnom umu, i kada, palo na pamet tako pripremati iduću
generaciju pušača, baš me zanima? Je li to bio uvozni produkt sa Zapada, ili
je to bila naša izvorna, domaća pamet? Nešto u stilu poznato crvenih
knjižica Pionira, kao priprema za jednu drugu crvenu knjižicu? Pišite molim,
ako imate neka saznanja, baš me zanima.
Sad dok ovo pišem, počinjem osjećati onaj davni okus loše žvake u ustima,
stvrdnute površine ako je bila malo starija ili ljepilo nije dobro primilo
pa nije bila dobro ovinuta...
|
utorak, 14.10.2014.
Jako južno
U Francuskoj južnije ne znači i tužnije. Sjeo sam na vatrenu kočiju TGV i gija
Grenoble. Prvi put sam koristio TGV, do sada su bile druge vrste brzih
vlakova, sad konačno original, ipak je to bio prvi takav vlak u Evropi:
Za prvu vožnju ide i prva klasa, ništa posebnog, vidi se da je malo
potrošeno...oni su to uveli kad su kod nas još vozile parnjače:
Francuska je velika zemlja, ali brzi vlak ju poprilično smanjuje. Od Pariza do
Grenoblea, 500km zračne udaljenosti, 586km autocestom, mi je trebalo svega
3 sata vlakom. TGV je samo od Pariza do Lyona, ostatak je normalni vlak.
Prevedite si to na "ambiciozne" Kosor-Milanović transportne planove, klase
"srednja brzina vlaka 120 km/h...do 2050" (pruga Zagreb-Rijeka). Oj moj
Balkane... Dakle, krenuo sam iz Pariza u ranu zoru, još je bilo tamno, razdanilo
se negdje oko Lyona. Ravnica, ali kako idemo južnije, sve više ulazimo u brda:
To je jedino što mi fali u Parizu od vidika, nema brda ni za lijek, sve neka
brdašca, platoi, ali planine nema nadaleko.
Grenoble je okružen zanimljivim brdima masiva Vercors:
Rijeka Isere:
Nad gradom je tvrđa koju su neki njihovi Žu...Jouli izgradili pred
skoro 200 godina za obranu od napadača koji su se trebali obrušiti s...obližnjih brda.
Noseći topove na leđima, valjda.
Netko je dobro zaradio na toj infrastrukturi. Čak su i vrh planine odrezali i
postavili topove, izdubli topovska gnijezda s pogledom:
Možda su planirali bombardirati vlastiti grad ako bi se ovi slučajno odlučili
vratiti svojoj prethodnoj domovini?
Gore sam došao gondolom
koja se diže 700 m od obale rijeke, impresivno.
Uspjela se zablokirati kad smo bili pred vrhom, navodno se ne događa često,
to je bilo specijalno za mene da uživam u pogledu...Taj dan više nije vozila pa smo
dole morali trkom po stepenicama, da stignem na vlak za natrag! Pogledi naokolo su lijepi:
Ova ravna ulica je najduža ulica u FR, ali da bi ta titula ostala Elizejskim Poljanama
u Parizu, ovoj ulici su promijenili ime, pa se više ne broji. Neće neka tamo provincija
uzeti titulu ničemu u Parizu!
Pogled prema nešto višim planinama, u dnu slike lijevo bi se, da je manje
maglovito, navodno vidjelo Mont Blanc. Drugi put.
Grenoble je na dvije rijeke, ne samo Isere, nego i Drac, zapravo ovdje je
Drac ravnija i izgleda više da se Isere ulijeva u nju nego obratno:
Okrugla gradjevina je sinhrotron, u dijelu grada koji su od propalo-industrijskog
pretvorili u sveučilišni i znanstveni. Grenoble je po broju studenata drugi u FR,
nakon Pariza. Sarajevo je isto imalo dosta studenata...ali je krenulo malko
drugačijom putanjom...u svemir. Etnografski, Grenoble je zanimljiv, nije bio u
Francuskoj do Napoleona, imali su svoj neovisni parlament, jezik...Evropa je
puna takvih primjera, zapravo je od njih napravljena. Mi smo se samo dokačili
na duuuugu tradiciju plemenskog klanja.
I okolica Grenoblea je zanimljiva. Skijališta, skakaonice, staze za skijaško
trčanje... jednu sam isprobao pred 7 godina kad sam tu bio u zimi, lijepe su.
Tu je 1968 bila olimpijada i to je uvelike razvilo grad. Moj ciccerone
me odvela do pećine Grotte de Choranche, jedne od mnogih u okolici, na sat
vožnje od grada. Sistem pećina, koji je skriven u unutrašnjosti brda, je
više od 30 kilometara dug i još ga istražuju. Podsjeća na Postojnsku jamu
ili neku od naših:
Lijepi stalaktiti, najduže cjevčice su dulje od 3 metra.
Ima i čovječja ribica (proteus), ali nije autohtona, nego su donijeli desetak
primjeraka iz Postojne i drže ih u akvariju u pećini. Moraju ih posebno hraniti
jer u ovdašnjoj vodi nema hrane koju imaju tamo.
Na putu prema pećini prošli smo kroz zanimljiv gradić Pont-en-Royans na
gorskoj rijeci Bourne:
Komplicirana, ali živopisna gradnja 16-to vječnog graditeljstva odražava
povijesnu ulogu tog gradića kao centra drvne industrije i ulaza u plato
masiva Vercours i dublje u teritorij zemlje:
Divlja bujica Bourne je pokretala i turbine za proizvodnju struje, pa je ovo
bio jedan od najranija 3 grada u Francuskoj koji su imali električnu struju.
Na povratku prema Grenobleu, dan završava polaganim gašenjem svjetla u
planinama:
Svakako doći ponovo.
|
|
|