Pustopoljinama zemaljskih sadržaja i ljudske psihe

Ova stvar je toliko gadna da upozoravam one osjetljivijeg želuca da ne čitaju.

Danas su ruski mediji javili da se Andrej Sičev, vojnik kojeg su u čeljabinskom vojnom učilištu kolege i nadređeni isprebijali za vrijeme novogodišnjih praznika, osjeća bolje. Uživa u njezi koju su mu vojni doktori isprva odbili jer su vjerovali da simulira povrede koje su nekoliko dana kasnije rezultirale amputacijom obje noge, spolnih organa i nekoliko prstiju na rukama. No pluća su mu pročišćena i ponovo su mu proradili bubrezi.

I dok ostaje nejasno kako je taj dečko uopće na nogama izdržao bezrazložno čudovišno batinanje nadređenog i svojih kolega, utjeha za Sičeva i njegovu obitelj je došla relativno brzo, u vidu novčane naknade za njegove tjelesne i duševne boli. Braća Rusi su brzo prihvatili model institucionalne odgovornosti koji se sastoji od novčanih nagodbi s obiteljima ubijenih ili obogaljenih. Baš kao i ekipa iz Baxtera, koja je umjesto da izvrši kolektivni seppuku nastavila poslovati kao i ranije, ili čak i bolje.

Ukoliko si crknuo kao general u nekoj povijesnoj bitci vjerojatno ti je manje muka od svega nego kad crkneš zato što te izbio nekakav desetar ili narednik. Zato je jedini lijek za predstojeće patnje redova Sičeva, za tiho crkavanje u invalidskim kolicima, pišanje kroz kateter i rijetke trenutke sreće u igranju kompjuterskih igara jednostavan: naoštrena katana i trideset kilograma plastičnog eksploziva. Andrej bi lako mogao popizditi i nazvati frendove Čečene, zamoliti ih da mu montiraju plastični eksploziv u invalidska kolica te zatražiti prijem kod ministra obrane ruske federacije da mu se zahvali na novcu kojeg je dao njegovoj obitelji. Zatim bi ga porezao da iskrvari kao svinja te se raznio u tri pizde materine zajedno sa svim homoseksualcima (karakternim, bez uvrede homo populaciji) u uniformama koji bi se okupili željni medijske pažnje, s novinarima i ostalim funkcionerima. I gledao bi da ih bude što više, jer u tom sranju nema nevinih.

Poluprisanadovezano na rasprave oko 'rvackog sistema zbrinjavanja ambalažnog otpada – i ne bih sad ulazio u tehničke detalje iako me već u noćnim morama proganjaju – želio bih dotaknuti temu korumpiranosti u redovima političara, pošto se o tome u poslovnim krugovima vrte mnoge priče. Dakle, ja tu znam samo jedno: da me netko neopravdano optuži za korumpiranost, izazvao bih ga na ljuti dvoboj hladnim oružjem ili bih prvom prilikom nasrnuo na njega, razvalio ga ispred svih novinara i javno izbičevao na nekom trgu; prosuo bih mu mozak svojom ministarskom bejzbol palicom i pregazio njegovo unakaženo tijelo svojim ministarskim automobilom. Alternativno, ukoliko bih znao da su optužbe istinite, pederski bih se smješkao i dostojanstveno se držeći svisoka odgovarao na pitanja smrtnika, a po povratku kući bih dogovarao gradnju svoje nove vikendice zarađene lovom kojom sam podmićen; na ništa manje ne bih pristao, znalo bi se da ministra toga i toga ne zanimaju poslovi manji od par stotina milijuna bilo koje konvertibilne valute, i da njegova osobna provizija iznosi određeni postotak od toga, koji ne može biti manji od cijene 100 kvadratnih metara ekskluzivnog stambenog prostora u Dubrovniku. Ta nećemo se jeftino prodavati kad smo tako skupo platili svoje položaje – trebalo je par tisuća ljudi poginuti, tristo tisuća financijski propasti, pedeset tisuća neizlječivo oboljeti, sto tisuća emigrirati, a milijun uzeti nepodnošljive kredite da bih ja mogao postati ovo što jesam – ministar ili direktor. Greške, greške, tisuću grešaka, neispoštovanih, krivo shvaćenih ugovora, propalih ulaganja, neplaćene robe; dvije trećine ljudi je siromašno – dvije trećine firmi tiho propada, sve statistike se vjerno preslikavaju iz jednog segmenta življenja u drugi. U Njemačkoj, u Njemačkoj deset posto stanovnika drži 47 posto bogatstva (ili ostvaruje 47 posto prihoda, vrag će ga znati, ti novinari pišu kao idioti, što je to bogatstvo uopće?). Direktor ima dionice, direktor vozi ludi auto, direktora VOZE u ludom autu, prezaposlen je i prezamišljen da bi mijenjao brzine. Na kraju prilog o odijevanju modernih managera, satovi od 1.500 eura i slična sranja, evo moj za 50 eura radi kao podmazan već tri godine i pokazuje, zamislite, točno vrijeme u sekundu isto kao i na tim skupim satovima. Iz novina, s televizije i s Internet stranica vrišti poruka: uzmi, uzmi, jer ionako će uzeti netko drugi, za suzdržanost i skromnost nema nagrade, a savjest može biti mirna i u gramzivih, samo treba malo stisnuti zube... Treba srušiti vlastite principe da bih ih kasnije mogao održavati. Treba pronevjeriti, zaraditi, stvoriti, ukrasti, prvih milijun eura i zatim pustiti da se novac sam od sebe umnaža. Valja malo zaboraviti na nedjelo, na nemoral, na krivnju. Jebe mi se za «weltschmertz»; ako ga odbijem osjećati, on će ionako nestati.

Čovjek se zvao Leon Davidovich Bronstein ili kasnije poznat kao Lev Trotsky, famozni otac Crvene Armije koja je sa pet milijuna vojnika u svojim slavnim danima bila strah i trepet unutar i izvan Rusije i Sovjetskog Saveza. Rođen je u Ukrajini 1879. kao sin nepismenog židovskog seljaka. Od osmero djece, da ne pričamo sad puno o djetinjstvu, odraslo je tek četvero. Svi ostali su krepali još kao djeca, od raznoraznih boleština ili drugih nezgoda. Od preživjelih, brat Trockoga je strijeljan od strane komunista 1938, jedna sestra mu je umrla 1924, a drugu su strijeljali nacisti 1941. Dva sina ove posljednje su i sami strijeljani prije toga, 1936. A sad o samom Trockom. Rasturio je fakultet u Odessi. 1896 se pridružio socijal-demokratima te je dvije godine kasnije uhapšen i poslan u Sibir (asocijacija: hladno). Četiri godine kasnije nekako je jadan pobjegao s krivotvorenom putovnicom na ime čuvara u zatvoru, Trocki, što je ime koje je ostalo njegov pseudonim do smrti. U Londonu je Trocki upoznao Lenjina, ali se brzo s njim razišao kao vođa umjerenije struje socijalista, Menjševika. To ga je koštalo još jednog posjeta Sibiru nakon revolucije 1905, odkuda je Trocki još jednom pobjegao. Tokom 1. svjetskog rata bio je u Njemačkoj, Švicarskoj i Francuskoj koja ga je protjerala 1915. Nakon kratkog boravka u New Yorku, vratio se u St. Petersburg gdje je opet uhapšen od strane privremene ruske vlade. Poslije Oktobarske revolucije je konačno promoviran u pravog jebača, Ratnog komesara za ruski građanski rat. Crvena armija je za to vrijeme narasla od 800.000 na 3 milijuna vojnika i borila se na 16 frontova istovremeno. Nakon što je Lenjin umro od četvrtog (četvrtog, jebemti) moždanog udara 1924, Staljin je postao faca te je degradirao Trockoga a na kraju ga i protjerao u Alma Atu u Kazahstan. Trockom valjda vrag nije dao mira pa je uporno srao i Staljinu radi totalitarizma. Potucao se svugdje dok nije na kraju završio u Meksiku (možda ćete se sjetiti tog detalja iz filma u kojem Salma Hayek glumila onu slikaricu Fridu koja se udala za meksičkog slikara Diego Riveru – e a taj mu je bio frend). Do tada je ruska služba sigurnosti uzrokovala smrt jedne kćeri, a druga je radi njihovog pritiska izvršila samoubojstvo. Oba zeta su mu uhapšena te su nestali bez traga (najvjerojatnije na Kolimu). Njegov mlađi sin je također uhapšen te mu se gubi svaki trag. Stariji sin mu je umro 1934. Trocki je nastavio srati Staljinu radi njegove diktature, a ovaj ga je zauzvrat dao ubiti 1940, što je izvršio jedan navodni prijatelj obitelji s šiljkom za led.

Što ja s ovime hoću reći? Ajde sad pročitajte još jednom ovaj životopis i usporedite s onim kukavičlukom od životopisa kojeg šaljete kad tražite posao negdje. Ovaj frajer nije najebao - on je cijeli život najebavao. Prošao je toliko sranja da je vjerojatno odahnuo kad je skužio da će ga ubiti. Mora da mu je psiha bila od mramora, jer su mu sva braća i sestre umrli prijevremeno, kćeri i sin također, i tko zna tko sve ne. Strašno. I dok je bio najveći jebač, stvaralac i vođa moćne Crvene Armije, živio je u oklopljenom vagonu dvije i pol godine. Život je za njega bila noćna mora, patnja, produženo crkavanje. Da je bilo tko od nas prošao što i on u prvih 30 godina svog života, pukla bi nam psiha i doživotno bismo se povlačili po sanatorijima. A on je uz sve to nosio neke ideje, napisao brdo knjiga i manifesta, i otvoreno je srao i prkosio najvećim ličnostima tadašnje povijesti u najgorim i najneizvjesnijim vremenima. Zaista je pokazao da ima čelična jaja. Mi tu drhtimo za neke poslove i plaće, a ovaj se frajer selio od Sibira do New Yorka ne znajući što mu nosi sljedeći dan. I kad je na kraju završio u Meksiku (koji je poprilično daleko od Rusije, s bilo koje strane gledano), dali su ga ubiti kao zadnjeg ološa u okolnostima koje su podsjećale na najobičniju barsku tučnjavu.

A možda, samo možda, se može zaviriti i na drugu stranu medalje... Prošao je cijeli svijet, živio većinu svog vijeka u najvećoj i najljućoj kotlovnici ljudske povijesti, stvarao i rušio najveće ideje, kritizirao najstrašnije diktatore, fukao obožavateljice kojih je bilo podosta (uključujući i Salmu Hayek, ovaj pardon, Fridu). Svaki njegov fuk, dragi moji, je u takvoj situaciji i pri osjećaju stalno visećeg mača nad glavom, bio kao vatromet na kinesku novu godinu. I tako, zapravo nikad nećemo znati što je za ovakve jebače novije povijesti zapravo bio život. Je li to bio kontinuirani adrenalinski šok potaknut rađanjem i općim prihvaćanjem nove ideje, novog društvenog uređenja ili su nalazili sebe tek u toplini svog doma, okruženi prijateljima, u svakodnevnim ritualima druženja i uživanja u malim životnim radostima, čašici votke i dobro spremljenom boršču. Svejedno, rađali su se i umirali prebrzo, ne provodeći do kraja svoje ideje i djela, ostavljajući jednu ogromnu zemlju koja je već samom svojom veličinom osuđena na neizvjesnu sudbinu te na milost i nemilost ratovima, revolucijama, društvenim promjenama, brzom bogaćenju i stalno prisutnom siromaštvu. Ogromne udaljenosti, gruba klima, a prije svega bizarne povijesne okolnosti koje su dovele do stvaranja gradova, sela i naseobina na mjestima gdje niti jedan zdrav čovjek ne bi izabrao da živi stvorile su Ruski mentalitet danas. I to je zaista postao mentalitet u pravom smislu riječi, zajednička karakterna i psihološka crta svih Rusa, bez obzira živjeli oni u St. Petersburgu, Moskvi, Samari ili Petropavlosk-Kamčatskom. Jer generacije prije današnjih su znale da ih svakog trenutka može puknuti kakav pogrom, od promjene društvenog uređenja, preko ratova do perioda gladi i neimaštine. A kad je sve to završilo, u tri u noći te mogao probuditi motor automobila ispred zgrade i nekoliko likova, toliko iznerviranih noćnim smjenama da apsurdnu ideologiju koju zastupaju uopće ne smatraju upitnom, su te mogli pokupiti, na brzinu ispitati tek da napune zapisnik i poslati u pičkomaterinsk sibirski na neodređeno vrijeme. Njih je sve furalo saznanje da su cijelo vrijeme zapravo vrlo blizu smrti ili su već mrtvi. U tom smislu, bili su samuraji modernog doba i ja im skidam kapu.

Usuđujem se vjerovati da se ratovi najčešće vode radi vrlo banalnih razloga kao što su taština, novac, zemlja, nafta, ponekad radi dobrog para sisa, uskoro vjerojatno i radi vode, a ponekad jednostavno radi činjenice da su ratovi posljednjih 100 godina prerasli u povijesne spektakle vrhunske produkcije veći od Ben Hura, Gladijatora i Spašavanja vojnika Ryana zajedno, s budžetom koji premašuje Hollywood-ske godišnje prihode te su kao takvi zauzeli odgovarajuće mjesto u današnjoj entertainment industriji. Međutim, pored zabave koju pružaju nama, nevinim gledateljima prijenosa posljedica klanja malih crnih izgladnjelih tjelešaca, raznošenja sasvim nevinih i već dobrano izmučenih Iračanki i Iračana te u nešto manjoj mjeri Izraelaca i odgovarajućeg propucavanja Palestinaca, spektakularnog noćnog bombardiranja sumnjivih ciljeva podmuklog neprijatelja od strane tehnološki nadmoćnih napadača (kako gledatelji ipak ne bi bili uzrujani mogućnošću da «naši» nekim slučajem izgube rat kojeg su započeli), ratovi nas često čine iziritiranim radi popratnih govorancija najmudrijih i najvažnijih svjetskih državnika koji nam pokušavaju objasniti kako je rat neophodan radi širenja mira. A u blatu ili pijesku se valjaju neki drugi ljudi, najčešće oni koji nisu i ne bi glasali za ekipu koja ih šalje tamo. E, pa ja velim: odbacimo maske! Svi mi, koji imamo «problema» s režimom susjedne zemlje, koji trpimo radi gospodarskih nesuglasica ili nepravdi, koji smatramo da iz nekog razloga moramo ostvariti dominaciju nad drugima; pljunimo jedan drugom u lice direktno, a ne preko vojske, glasnogovornika, pregovarača, pisama, medija! Svi se skinimo goli do pasa, namažimo obrednim uljima i uđimo u UFC ringove širom svijeta da riješimo nesuglasice, bilo da se radi o poslovnim razmiricama, čarkama sa susjedom oko korištenja septičke jame ili o nafti na bliskom istoku. Nakon sveopće tučnjave, koja bez obzira na neospornu brutalnost ipak ima neka kurčeva pravila, nitko više neće imati snage da zanovijeta oko svog statusa u poduzeću ili kod kuće, oko parking mjesta ispred zgrade ili punca koji ga ne trpi. Borba može završiti samo spektakularnim nokautom ili stiskom ruke uz priznanje da su sve razmirice stvar prošlosti. Katarza koju marisana pruža je sveopća i ne može se izbjeći; borba za egzistenciju ogoljuje ljudski karakter i pokazuje što je najbitnije, esencijalno, a što je samo ukras, začin i površno. Poslije tamburanja cijeli svijet se treba baciti na organiziranje techno party-a na kojima će se vratiti osjećaj zajedničke pripadnosti i definitivno izgladiti sva neprijateljstva.

E a da bi se važna gospoda državnici nastavili tako i osjećati, za njih ćemo organizirati poseban turnir. To je ponuda koja stoji i sada, a ja čvrsto vjerujem da ukoliko su se našli organizatori turnira na kojima nastupaju Filipović, Emilianenko, Arona, Silva i ostali, isti ili drugi organizatori će rado platiti za nastupe Georgea W. Busha, Mahmuda Ahmadinejada, Kim Jong Ila i Vladimira Putina na povijesni turnir četvorice. Njima osobno bi to trebala biti prava prilika – pa oni bi trebali biti najveći pobornici vlastite ideologije i kao takvi spremni najviše i najneposrednije djelovati. Sva lova od sponzora, televizijskih prijenosa i reklama bila bi utrošena na sanaciju svih sranja, od nuklearnog zagađenja do siromaštva, koja su u velikoj mjeri stvorena zaslugom ili nebrigom sudionika turnira i njihovih sekundanata u političkom ringu. Ovo će biti prava marisana, puna svesrdnog petardiranja koje ćemo osigurati tako da sudionicima uvalimo nekakve zajebane psihostimulanse. I tako, ušao bi recimo Bush protiv Mahmuda i isprva bi popio maru jerbo je Mahmud žilav, napaljen i religiozno motiviran; no pošto Bush joggira svako jutro u zavidnoj je kondi za jednog starca pa bi završio s raspižđenim Irancem prije isteka druge runde, iako bi i sam izgledao za kurac. Putin bi rutinerski zagušio nedojebanog isfrustriranog Koreanca još u početku prve runde te bi svjež ušao u pravi spektakl finala, gdje bi ga već čekao George, sav svjetlucav od ulja i nešto svježiji zahvaljujući spretnim terapeutima i maserima. Putin bi čekao dok bi George pokušavao bojažljivim direktima da se ne uvuče u borbu izbliza. Neočekivano eksplozivno bacanje Vladimira u Georgeove tanašne joggerske grančice bi podiglo publiku na noge, ali bi se George očajnički iskoprcao iz hvata, znajući da bi to bio kraj borbe za njega. Ali George bi se zajebao, krenuo bi u stilu Johna Waynea zaboravljajući da je umjetnost borbe od tog vremena otišla daleko, a da ne govorimo da Mr. Wayne nije smatrao za shodno da poradi na tehnikama sofisticiranijim od šaketanja vulgaris. Putin bi primio dvije-tri petarde, onako više po čelendri, a onda bi ga uhvatio oko struka i prebacio preko leđa kao zadnjeg papka. George bi se samo blesavo, nekoordinirano zakoprcao u zraku i aterirao teže od MOABa, pravo na blesavu facu. Putin bi dovršio posao vještim prebacivanjem u mount position te zdušnim petardiranjem Georgeove lične fizionomije dok sudac ne bi procijenio da se George više ne brani. I time smo riješili pitanje pobjednika, pitanje jačeg, lovu smo dali za pravu namjenu i otvorili vrata novim događajima ovakve vrste. Vjerujem da bi broj posjetitelja opravdao turnire ovog karaktera. I svi zadovoljni.

Moje patetično penjačko iskustvo se svodi na neslavni izlet na stijenu zvanu Pokojac, ako se uopće točno sjećam naziva, i mukotrpno ispenjavanje smjera 3. stupnja težine uz teško stenjanje i poneku psovku dok je Dario maksimalno zatezao konop koji me osiguravao. Kasnije, kad sam vidio kako se on i Šokre spretno pentraju po toj istoj «trojci», a zatim i po «petici», i ja sam poželio probati tu «peticu» jer mi se nakon dužeg odmora i prizora njih dvojice kako im to baš fino ide učinilo da je to lagano. Međutim, prevario sam se, i nakon niti pola pređenog puta po smjeru petog stupnja težine, našao sam se kako visim kao hračak, s blesavo izvrnutom buljom koja je pokušavala shvatiti gdje je gore a gdje dolje, spašen tek relativno tankim konopcem spojenim s osiguračem na Dariovom pojasu. Moji visinski poduhvati su također vrlo skromni; krajnji domet mi je sjedenje na vrhu Rožanskih kukova uz opušteno ćaskanje na sasvim ugodnom kolovoškom suncu.

Pošto me tih par penjačkih iskustava uvjerilo da nisam materijal za osvajanje Everesta, pa niti puno nižih vrhova, a kako je moje bavljenje sportom ostalo u domeni zatvorenih prostora, o nekakvim višim planinama nisam nikad intenzivno razmišljao. Tako je bilo sve dok nisam na poklon dobio knjigu Jon Krakauer-a «Into Thin Air». Krakauer je u travnju i svibnju 1996. bio član jedne od komercijalnih ekspedicija koje su pohodile Everest, poslan od strane Outside časopisa, jednog od popularnijih «outdoor» časopisa u Americi, a i šire. Krakauer je novinar sa srednje bogatim penjačkim iskustvom, u svakom slučaju po visinama niti približno Everestu, ali je među klijentima koji su platili da ih vodiči dovedu na vrh svijeta bio jedan od spremnijih i iskusnijih, u svakom slučaju svjesnijih opasnosti penjanja. Vjerojatno je radi toga, kao i radi čitavog niza sretnih okolnosti, Krakauer završio uspon i povratak živ; i ako je već priča o njegovom usponu napeta i prekrasna – sa slikama himalajskih krajolika koje su se registrirale tek u podsvjesti njegovog iscrpljenog i izgladnjelog mozga – tada su priče osmero ljudi koji su poginuli 10. svibnja 1996 prave drame. Među njima su bili i Rob Hall, vodič firme Adventure Consultants, koji je preživio noć bez dodatnog kisika na 8750 metara da bi sljedeće večeri stradao od hladnoće i Scott Fischer, vlasnik firme Mountain Madness koji je koju godinu ranije ispenjao Everest bez dodatnog kisika, ali je ove godine potrošio previše snage na pomaganje svojim klijentima te je ostao bez resursa za povratak, smrznuvši se na visini od oko 8.300 metara. Nekoliko ljudi je umrlo tek stotinjak metara od najvišeg kampa, zameteni snijegom i bez sposobnosti orijentacije; neki su se čudesno oporavili, kao Beck Weathers kojeg su spasitelji ostavili pretpostavljajući da je mrtav, a njemu se desilo sljedeće (citat iz knjige «Into Thin Air»):

“Nekoliko sati ranije, mora da se upalilo svjetlo u reptilskoj osnovi Weathersovog komatoznog mozga, i on je povratio svijest. "Isprva mi se činilo da sanjam," prisjeća se on. "Onda sam primjetio kako mi je desna ruka smrznuta i to mi je pomoglo da se vratim u stvarnost. Konačno sam se dovoljno razbudio da shvatim kako sam u dubokim govnima i da konjica ne dolazi te da mi je bolje da nešto sam učinim po tom pitanju."”

Nakon toga se sam dogegao do sigurnosti kampa – nevjerojatan podvig s obzirom na vremenske okolnosti, njegovo stanje i stanje ostalih penjača - te je preživio s amputiranom desnom rukom. Rob Hall, međutim, nije bio te sreće; nakon što se mučio s jednim od svojih klijenata, koji je po svoj prilici radi iscrpljenosti izgubio koncentraciju te se survao niz planinu nedaleko od vrha, Rob je ostao sjediti na 8.750 metara visine bez snage, sa spoznajom da će do sljedeće noći biti mrtav.

S filozofijom penjanja koja se od početnog strahopoštovanja pretvorila u komercijalno nadmetanje ekspedicija i arogantno prepucavanje vodiča oko toga tko će dovesti najmanje spremnog čovjeka na vrh Everesta, moguće je da su motivi izlaganja rizicima postali sasvim prozaični – svaki od klijenata je plaćao oko 60.000 dolara za učestvovanje u ekspediciji, i svi su vjerovali da su platili zato da bi došli do vrha, a ne zato da bi učestvovali. Međutim, pioniri penjanja, iako vremenom pretvoreni u poslovne ljude koji ekspedicije vode kao firme (jer to i jesu firme), u svojim dušama nose nesnosno pitanje koje glasi otprilike ovako: «Da li je to bilo stvarno?». I vraćaju se ponovno i ponovno, nadajući se da će barem jedan od tih trenutaka odjeknuti kroz njihove živote, kao što kroz život supruge Rob Hall-a, i same iskusne penjačice, odjekuju njegove posljednje riječi koje joj je nekoliko sati prije smrti uputio preko satelitskog telefona:

"Volim te. Dobro spavaj, srce moje. Molim te, ne brini previše."

In memoriam (žrtve uspona 10. svibnja 1996.):
Rob Hall, Scott Fischer, Doug Hansen, Yasuko Namba, Andy Harris, T. Samanla, Tsewang Paljor, Dorje Morup Sherpa


Recommended reading: Jon Krakauer, “Into Thin Air”
Časopis Outside
Everest info

Dok je šef zamicao za pregradu mog ureda koji je od ostatka prostorije bio ograđen metalnim pregradama s postavom, visine očiju odraslog čovjeka, meni je sve postalo jasno. Nikad neću biti u prilici kreirati ništa u ovakvim uvjetima. Za to će se pobrinuti raznorazni šefovi koji će uvijek znati što i kako trebam napraviti, usmjeravajući moj um pod prijetnjom izopćenja iz radne sredine, društva, pa i obitelji (teško da ću imati obitelj ako ne budem zarađivao), gurajući moj nos u njihov vlastiti izmet da to ne bi morali oni sami raditi. Jer sva ta ekonomija, sve te kupi-prodaj igre, štampanje novaca, dionica, obveznica, elektronske kotacije i online zaključivanje ugovora, SWIFT transferi novca i ulaganja u investicijske fondove koji kupuju financijske derivate (a nikad neću zaboraviti kako su prije deset godina na jedno predavanje o financijskim derivatima došli ljudi iz naftne kompanije koji su bili uvjereni da ne može biti riječi o nikakvim drugim derivatima do naftnih), sve je to bila izmišljotina, kao i moj posao. Nisam kreirao apsolutno ništa – tinta se raspoređivala po papiru u skladu s mojim kljucanjem na tipkovnici; papir je kupljen, printer je kupljen, računalo je kupljeno, kvragu, i moj ručak je kupljen, a sve to s novcem kojeg sam zarađivao od svih tih ljudi koji su proizvodili – kao da ljudskom rodu treba savjetnik da bismo shvatili što nam treba: hrana, odjeća, zdravlje i krov nad glavom. Ja nisam samo bio usmjeravan, situacija je bila mnogo složenija; ja sam bio usmjeravan kako bih proizvodio zaključke (čija se vrijednost izražavala iznosima na našim fakturama) koji usmjeravaju druge da troše svoj novac na određeni način, što je pak usmjeravalo razmišljanja direktora moje firme koji su se prilagođavali tržišnim trendovima i sukladno tome usmjeravali razmišljanja mog šefa, a onda je on opet dolazio meni. I tako, usmjeravajući jedni druge, odavno smo zaboravili što svatko od nas misli – ili je u stanju misliti – o svemu tome. A ja stvari gledam ovako: jednog dana ću krepati, vrlo neslavno, na nekom bolničkom krevetu u apsurdnom nastojanju liječničkog tima da produži jedan stari i nepotreban život; i to nikome neće biti nimalo interesantno osim ako negdje ne pročitaju da je to smežurano tijelo bilo instrument jednog čovjeka koji je ratovao u barem dva rata, strastveno ljubio barem tri žene, odgojio petero djece i spasio stotine života. Kao da nije dovoljno teško boriti se s očajem nemoći da preneseš svoje – svoje – misli na papir, da ih predaš voljenoj ženi kako bi shvatila da ju iskreno voliš, da izjaviš svoju volju čitavom svijetu i da svi za trenutak stanu i poslušaju. Ne, nego još tu volju treba zatrpati predrasudama modernog društva i ostaviti da leži negdje duboko, sve do mirovine, osim ako nas to ludilo sustavno ne pojede i prožme i u starim danima – ne jednom sam vidio reanimirane direktore, vlasnike i managere kako se vraćaju u novi poslovni život kroz neku savjetničku ulogu, koja ne podrazumijeva nikakvu odgovornost i nesrazmjerno veliku plaću. Ta tko normalan bi htio da ga savjetuje stari zrikavi prdonja koji ne čuje dobro? Zar postoje takvi kreteni koji plaćaju i užurbano zapisuju svaku riječ iz usta starog, iskusnog konzultanta, čije se iskustvo i sastoji jedino i isključivo od konzultiranja? Neki od mojih nadređenih već sada zvuče kao da su uhvatili Boga za genitalije, ucijenili Starog spoznajama o svijetu koje malo tko shvaća osim njih. Za desetak godina neće željeti čuti nikog osim sebe, makar soba bila puna ljudi. O, kako su oni voljeli ovaj posao, upravo zato što ih je spašavao od potrebe za učenjem! Previše ljudi se oslanjalo na njihov savjet, na njihovo mudro «upravljanje» da bi oni mogli odvojiti vrijeme za usavršavanje samih sebe. A to je bilo područje na kojem bi trebali najviše uložiti, jer ovakvi – sve deblji, slabiji i zatucaniji u glavi – će biti veliki problem svojim suprugama u starosti. Ako hoćeš pomoći drugima, prvo pomozi sebi. Ne budi na teret, ako je to ikako moguće. Gledano na čitav svijet, nije mi jasno kako tolika hrpa minusa može dati išta pozitivno (iz ove spoznaje se razvija ideja samoubojstva, logički sasvim opravdanog).

I tako sam sjedio posran sa vrlo neslavnim zadatkom pred sobom: ispuniti nekakav formular za internu analizu poslovanja klijenta koji će zatim, obrađen od strane računala sukladno sasvim ljudskim uputama, izbaciti rezultat na skali od 1-10 za razne kategorije uspješnosti poslovanja: «profitability», «company name recognition», «stock market valuation – P/E ratio», «brand recognition», «brand loyalty», «marketing expenses as a percentage of total expenses», i tako dalje. I dok je sve to bilo zaista krasno, brz i šaren proizvod kojeg su mozgovi nas marketinških gurua obogaćivali polurazumljivim komentarima i uputama za svoje klijente, moj um je trenutno bio premoren od svega. Sve te analize, sva ta korespondencija, sastanci, telefonski razgovori, ništa od toga nije bilo iskreno. Nisam mislio niti jednu jedinu riječ koju sam danas napisao. Kreveljio sam se na sastancima glumeći čitav raspon osjećaja – od posvemašnje posvećenosti zajedničkom cilju sa svim ljudima na sastanku, preko suosjećajnog iščuđavanja do vizionarskog zanosa idejama o budućem razvoju tržišta, o kojem god se radilo. Krug neistine se širio i dalje od mog stola, od šefovog staklenog ureda, od sobe sa sastancima: usiljeni poluprijateljski odnosi s dugotrajnim klijentima koje sam bio prisiljen održavati radi dobrih poslovnih veza, licemjerno suosjećajni razgovori s kolegama, lažno oduševljenje susretima na prijemima koje sa zdravom pameću nikad ne bih posjetio, glumljenje važnosti u rijetkim susretima s vlastitim roditeljima kako bih im vratio za svo nepovjerenje koje su iskazali tokom mog studiranja. I na kraju, nikad, ali baš nikad u životu mi ne bi palo na pamet da na sebe stavim odjeću koja ne smije biti zgužvana, a koju je istovremeno nemoguće ne zgužvati, i da zavežem nekakvu svilenu (obavezno svilenu) traku oko vrata kako bih odao dojam «profesionalnosti». Na sve to sam dodao i dobru dozu vlastitih prevara, licemjerja i zanemarivanja tuđih osjećaja, odvajao sam se od svih koji su me imalo opterećivali i bježao sam u odnose koji se nisu sastojali ni od čega, koji su se u meni raspadali kao kula od suhog pijeska jednom kad se makne kantica koja ju je držala na mjestu. Želio sam, iskreno sam želio da se stjuardesa s mog posljednjeg leta pokaže potpunom luđakinjom, da nekako dođe do mog imena, do mog broja telefona i da me nazove i kaže «evo nazvala sam, ti ćeš valjda znati što sad treba». I znao bih, iz ovih stopa bih joj se pridružio na nekom od letova, i začas bismo bili u Madridu, Briselu ili Londonu; bili bismo goli u hotelskoj sobi, kakva god ona bila, i pretvarali bismo sve začetke naših grešnih misli u stvarnost.

Priznajem da sam dosad ovaj blog vodio pomalo egocentrično, ne obraćajući previše pažnje na komentare. Također, priznajem da sam svjesno zaobilazio društveno-politička i deformirano-gospodarska zbivanja; jednostavno smatram da je to sve postalo pretužno i da nema pomoći, i reiteracija jednih te istih kritika neizbježno vodi do zaključka da smo beznadežni debili ili ovce, a niti jedan od tih zaključaka mi se ne sviđa pa sam sklon pribjeći općeprihvaćenom rješenju u vidu zabijanja bulje u pijesak (balkansko blato). Odmaknimo se stoga od tih tema i razmislimo o sljedećoj situaciji, jer nekako trebam vašu pomoć: ima jedan moj poznanik, meni podosta drag i simpatičan u svojoj izgubljenosti, koji već neko vrijeme ganja nekakvu curu. Kuha i kuha, dosad ju je uspio izvesti na dva anemična druženja uz kavu, i nije došao ništa bliže cilju, a to je za njega nekakva mutna vizija držanja za ruke za vrijeme iscrpljujuće dugih šetnji u Maksimiru. Nekidan se desilo da smo se sreli u nekakvom društvu, i on mi je predstavio inkriminiranu. Moj i njen pogled su se sreli iznad sredine stola i ja osjetih uzajamnu vibru, fluid, tamnu tvar, antimateriju, što li već; gotovo se začulo kad smo se pogledali. Uglavnom, učinilo mi se da je svima – osim mom frendu, naravno - jasno da smo se svidjeli jedno drugom i da bi sad valjalo nešto učiniti po tom pitanju. Međutim, iako nema šanse da moj frend odfura tu malu, muška solidarnost i čast ne dopuštaju nikakvo ubacivanje iz pozadine. Trenutno on igra u napadu, a ja sam lijevo smetalo, i s tim se valja pomiriti kao i sa neizvjesnom sudbinom općenito. Muška pravila nalažu da možeš utrčati nakon što postane izvjesno da frend neće zabit gol do kraja utakmice; jedino valja poštivati prijelazni period od 15 milisekundi. Mene brine to da je moj frend u stanju rastezati tu muku eonima, a kad vas pukne kao što je mene puklo, tada ne valja čekati jer sve ubrzo izgori, umorite se od čekanja da se konačno počne dešavati nešto životno i odlučite se za alternativu - dokoličarenje. Isto tako, ako primjeti da preuzimam inicijativu i odfuravam mu komada pred nosom, fiksirati će me pogledom punim fine tugice iza zamagljenih okica, i ja ne znam da li ću to izdržati. Naravno, postoji infinitezimalno mala mogućnost da moj frend i inkriminirana završe u plodnom braku s četrnaestero djece i da im Mesić bude kum, da uživaju državne poticaje za povećanje nataliteta i da ih Don Anto Baković spominje na misama; međutwah, vjerojatnije je da će mala popizditi, vidjeti da ja kenjam a da je ovaj beskrajno dosadan i između ostalog pomalo lud te nas dvoje nikad nećemo šetati ruku pod ruku, nećemo ić’ na kolače u Millenium, nećemo se izležavati u onim finim foteljama u Galeriji na popodnevnim kavama; nećemo se valjati po krevetu do 10 ujutro, pa opet popodne, pa opet navečer; nećemo u kino, nećemo u popodnevnom polumraku gledati filmove na DVDu dok mi ona spava na ramenu; nećemo zajedno kuhati i mazati lica prehrambenim artiklima, nećemo se kupati goli u uvali Raduča (u vansezoni, naravno), nećemo šetati po dubrovačkim zidinama, nećemo se seksati dok nam tijela više ne budu u stanju podnositi dodire, nećemo kurca ni palca.

Ovo nije marketinški trik za povećanje broja posjetitelja uvođenjem slatkasto-tugaljivih ljubavnih tema u rangu scenarija za «Ljubav u zaleđu» (što mi zvuči kao sex doggie-style) koje većina blago retardirane populacije vjerno obožava; blogerske mase su ipak iznad toga. Ovo je stvarna situacija pa vas molim da to ozbiljno shvatite. Nemojte mi pisati nihilističke i opscene komentare jer ću vas pobrisati, onda ćete se uvrijediti, pa ću vam ja otpisati da vas se otresem, vi ćete zaprijetiti odmazdom a zatim će početi još jedan sveti rat; radije odgovorite iskreno, onako iz duše, što mi je činiti jer me zanima uzorak mišljenja napredne populacije, a blogeri, koliko god se njihova naklapanja ponekad činila besmislenim, ipak to jesu. Nemojte da moram pitat kolege za savjet.

Jadno je ići u kino sam. Ali danas je ionako bilo dovoljno druženja (Šokre, prijatelju, kakvu curu si doveo sa sobom, vrstan izbor i tvoj veliki povratak!) i avantura (blatni cipelcug reli Sljeme-Gračani, promašaj parkinga za koji km i bonus track-ing kroz ljepljivo blato), a ekipa je poslovično lijena nedjeljom popodne pa ih nisam htio uznemiravati. Osim toga, većina je već pogledala Mendesovog “Jarhead”-a, a ja sam čekajući društvo propustio puno filmova pa nisam htio da se to ponovno dogodi. I drago mi je, drago mi je što sam pogledao film, iako me gadno sjebao, kao što te svaki pravi, životni film mora sjebati; drago mi je i što sam išao sam jer su moje asocijacije i uspomene tekle nesputane strahom da osoba pored mene možda može čitati misli pa da će pomisliti da sam lud.

Ukratko, nakon filma sam ostao bijesan kao pas. Usamljeni pas, koji luta ovim svijetom vrteći se u koncentričnim krugovima koji kao da se sužavaju sa svakim danom. Pola osam, u autu sam. Osam, osam i nešto, u uredu. E-mail. Izvještaji. Sastanci. Plaća. Kolegij. Izvještaj. Socijalno uvjetovana bezlična diskusija s kolegama, na nivou retardiranog dječjeg vrtića. Svi govore o sebi. Ja šutim. Telefon, zovu da mi kažu da su mi poslali e-mail. Izvještaj. Plaća. Kolegij. Službeni put. Plaća. Sve je to dobro, svakako. Ali kad se zapitam zašto je moj posao baš takav kakav jest, onda ispada da je jedini odgovor: zato što netko ima bolju ideju od tebe što i kako treba raditi. Ne pitaj; slušaj, možda naučiš. Majkojebci (da li se tu «b» mijenja u «p» po pravopisu?) preslikavaju hijerarhiju i neobjašnjivost svemira u institucije. I sve je dobro jer je moja uloga uredska. Neke uloge, međutim, su krajnje sjebane. Rudari. Potplaćene švelje. Ekipa u željezari. Radnice/i u trgovinama. Dvije i četiristo, dva dana slobodno u mjesecu i prijetnja otkazom ako se pobuniš. Država bi takve poslodavce i vlasnike firmi trebala ritualno smicati, zatirati im sjeme kao Izraelci filistejskim bombašima. Ali država – ta bolja ideja nekih koji više znaju – treba takve. Treba rudare. Treba ekipu u Željezari. Treba bahate vlasnike dućana da jebu prodavačice kako bi se otvaralo puno dućana, pa da raja kupuje i ima dojam da se nešto, jebiga, događa.

Treba vojnike.

Netko – netko – povlači poteze, igra nelogične igre rata radi nekakvih najčešće apstraktnih ciljeva, da nabrojimo samo neke: politički/strateški razlozi, prirodni resursi, teroristička prijetnja, osobna uvreda, sujeta, dokolica. O, da. Slatko je ginuti radi pizdarije. I «Jarhead»-i to znaju. Njima razlog svjetskog zajeba uporno izmiče. Ali zato ga je neobično privlačno ganjati, makar ih to odvelo u nepreglednu pustinju. Miljama uokolo, dokle god pogled seže, ništa. I onda najednom slučajan susret. Pa opet ništa. Nikakva objašnjenja. Igra velikog zajeba s umjetno zadanim ciljem od strane ljudi koji znaju više. A ishod može biti samo jedan – zajeb, stalno prisutan u svakom «fuck» izrazu, jedinoj verbalizaciji doživljenog koja uz standardno «shit» ima ikakvog smisla. Pored toga što su «fuck» i «shit» naši osnovni doživljaji života, oni su i najvažnije što mi radimo - «fuck» je naša osnovna uloga a «shit» osnovni proizvod. No mene je mučilo sljedeće: ako je sve to jedno veliko «fuck», očigledno i najvećem idiotu, kako to da smo onda ipak ovdje, da smo dio tog «fuck»-a, da ga sačinjavamo, izvršavamo, stvaramo, prešutno podržavamo? Mora biti da se ljudi moraju međusobno zanemarivati, nadmetati, ubijati da bi čovječanstvo duže živjelo. Mi to duboko u sebi osjećamo, jer su resursi ograničeni, nema za sve; uostalom, zemlja se hrani našim mesom i kostima da bi rodila. To je naše opravdanje za sudjelovanje u svjetskom zajebu; to Jarhead shvaća i nosi kući, zajedno sa svim onim krasnim uspomenama površnih događaja i ciničnih izljeva humora koji plutaju iznad duboke spoznaje da smo svi zajebani. Mendesov Jarhead ima sreće – on se našao na ravnom, ogoljenom i osunčanom terenu gdje se protivnici lako razaznaju, gdje su «fuck» i «shit» uočljivi s nekoliko milja udaljenosti. Naš balkanski Jarhead je gazio po gnjecavom banijskom blatu zbunjen pozivima na njegovo klanje na sasvim razumljivom jeziku ljudi s kojima se još jučer žarko cjelivao u kafanskom zanosu. Njemu još nije moguće sasvim jasno uočavati «fuck» situacije - zajebe u koje nas ubrzano guraju politički i korporativni gurui. I ono što me najviše plaši, a to je da naš ovdašnji Jarhead gubi cinizam utemeljen na osobnom iskustvu besmisla. Jer bez osobnog iskustva, cinizam je tek nihilizam, i onda se raznosimo bombama, pucamo u mozgove, tiho odbacujemo vlastite živote.

Preporučam film jer je prejeben, zaista ništa što mogu napisati ili reći ne može doći blizu iskustvu buljenja «Jarhead»-a. To je jedno od onih jakih djela koje vam poslije odzvanjaju u glavi i pojačavaju vlastite uspomene, uspomene na dane kad ste i vi bili «Jarhead».

Imam i ja poneku bivšu. Jedna od njih, čiji broj više niti nemam, me svakih pola godine nazove da me pita kako sam, što je po meni jedan sasvim suvišan ritual. Tako me i na poslu znaju pitati nekakvi glupani koje to uopće ne zanima, pa kad umjesto standardnog «dobro» ili «just fine» odgovorim «katastrofalno; nikad gore, ne znam što mi sve nije pošlo naopako zadnje vrijeme» oni se zabezeknu pa razgovor zastane ili jednostavno zanemare moj odgovor i pređu na stvari koje ih zanimaju. Nju, međutim, zapravo ne zanima ništa. Ako vam mogu dati ikakav savjet u ljubavi ili međuljudskim odnosima, onda je to da sve promatrate na što jednostavniji način: vrlo brzo se ispostavi da li su ljudi s kojima komunicirate «davatelji» ili «primatelji» te da li ih uopće zanimate – to se vidi po količini pitanja koja postavljaju o vama ili u vezi vas. Uglavnom, moja bivša je odradila razgovor gotovo profesionalno, a ja sam se dvije minute nakon toga našao na jednom mjestu koje nas je jednom davno povezalo te sam joj napisao SMS poruku sljedećeg sadržaja:

"A ja sam sada na mjestu gdje si ti jednom došla i donijela mi ružu, i kad su te vidjeli, svi su rekli da si nevjerojatno lijepa, a ja sam bio ponosan kao da je to moja zasluga. I nema to sad veze ni s čim, ali eto, da te nahranim malo, znam da to voliš :)"

Nekoliko sekundi kasnije, ona mi je odgovorila porukom:

"Ja se više volim hraniti jelom, ali je lijepo da se sjećaš takvih stvari"

Najžalosnije nije kad dajete više nego što dobijate, već kad ljudi i s onim što dajete ne znaju što učiniti.

Subotnja jutra u Zagrebu znaju biti prava agonija. U svom tom životu koji bruji oko tržnice, dućana i barova, prolaznik očekuje da će vidjeti i sresti velik broj zanimljivih ljudi jer mu njihov ples izgleda toliko živo; no približi li se ikome od njih pojedinačno, zagleda li se u parove očiju zaluđene izlozima i izgubljene u nekakvoj neodređenoj mogućnosti koju ne znaju iskoristiti, vidjet će da tu života nema. Postoji samo sujeta, žurba da se pojavi na određenom mjestu u određeno vrijeme iz određenog razloga; vlastite volje zapravo nema, ona je zamijenjena stremljenjem prema imaginarnom životu kakav se vodi iza šarenih reklama, i ljudi lako zaboravljaju da taj život ne postoji – ili arogantno vjeruju da su upravo oni ti koji će ga stvoriti.

Vratim se kući s tržnice obično malo slabijeg raspoloženja te pokušavam čitati, gledati nekakav film ili pisati. Ne izlazim vani jer se tamo suočavam sa svojim porazom – ispada da niti ja, kao ni većina sugrađana, ne mogu smisliti bolji način da provedem subotnje prijepodne. Ponekad utopim svoje jade u šišanju (ova fraza mi se strašno sviđa, i moram priznati da nije uopće moja, već je napisana od strane «Peanuts» genijalca Charlesa Schultza), otprilike svaka dva tjedna kad moje rijetke sijede vlasi zaprijete da se počnu ukazivati, iako me uvjeravaju da ih još nemam. Ako sam već više od tri godine u ovom kvartu, i ako svakog drugog tjedna idem na šišanje, pa ako izuzmemo godišnje odmore i službena putovanja, ispada da sam se kod svoje frizerke pojavio oko 150 puta (za managere čiji su mozgovi toliko pomućeni da ne razumiju brojke osim ako nisu u službi financija, to je ukupno otprilike 6.000 kuna rashoda za šišanje – ako vam se baš hoće, svodite to na sadašnju vrijednost pa računajte da li se više isplati kupiti i amortizirati mašinica za guljenje glave). I tamo je uvijek bila ona, visoka cura kose obojane u plavo, vitkog struka, umjetnog tamnog tena i svijetlo plavih nevinih očiju (kakve bi uopće mogle biti oči takve boje?), najljepših ruku s najnježnijim dodirom kojeg sam ikad osjetio na sebi, besprijekorno uređenih noktiju, uvijek u trapericama i nekakvoj jednobojnoj majici, pomalo izduženog lica koje se nastavljalo u dugačak, nježan vrat zategnute kože bez ijednog suvišnog nabora, madeža ili ukrasa. Rijetko bismo razgovarali, a i tada bi to bilo tek površno, bez pravog interesa; do nedavno se nisam ozbiljno zapitao interesira li se ona za mene, a i bilo mi je to nekako teško za vjerovati jer sam tek jedan od stotinjak mušterija koji se pojave na njenim vratima svakog tjedna. Arogantno je vjerovati da ja kod nje izazivam posebne osjećaje, jer ja sam jedan od mnogih, a ona je objekt religije obožavanja koju, manje ili više svjesno, slijede deseci njenih čupavih posjetitelja. No u posljednje vrijeme osjećam potrebu ne da uzimam od te ljepote, da iskorištavam i isisavam njenu mladost, da se hranim njenim osmjesima, već da svemu tome vjerno i bespogovorno služim, da se povinujem onome što od mene ona zahtjeva, ne izrekom – jer bi to uništilo svu čaroliju ovog osjećaja – već samim svojim postojanjem, pojavom koja traži da bude zaštićena. Tih deset minuta koliko obično sjedim kod nje, a ponekad i neko vrijeme nakon toga, čini mi se da bih mogao živjeti samo zato da uslišim njenu nijemu molbu za ljubav koja se prenosi svaki put kad mi se učini da mi nepotrebno mnogo puta prolazi rukom kroz kosu, kad se nadvija svojim grudima nad moje lice kako bi škarama dosegnula kosu na mom tjemenu, kad mi pomalo pretjerano grubo četkom čisti dlake s lica kao da me kažnjava za uživanje u njenom mirisu, njenim obrisima i griješnim mislima koje me obuzimaju, i kad me na kraju ipak nježno i marljivo rješava i najsitnijih dlačica na ramenima i vratu, ponekad me štipajući svojim dugim noktima i ispričavajući se nestašnim osmjesima. Ne bih postavljao nikakva pitanja – da li me voli, da li je udata, ima li djece, koliko ima godina, što planira u životu, ne, ne, sva ta sranja su sasvim nepotrebna i suvišna, ja bih je samo volio, obavijao ju u svoje poglede, cjelove i dodire, a na kraju dana bih ju pokrio toplim pokrivačem i uvjerio se da je mirno zaspala, pomalo nesretan što nema načina da ju štitim i u njenim snovima, i klečao bih promatrajući ju tako dok me ne bi shrvao umor.

Naravno, u stvarnosti bi to sve završilo jednim sasvim prosječnim hrvanjem na mom kauču, u nepunih petnaest minuta nakon kojih bih shvatio da sve moje fantazije nemaju nikakvu praktičnu vrijednost, jer ona mora na posao, ja imam nekakve glupe obveze, i zapravo nas uopće nema jer uvijek postoji nešto što «treba» obaviti, mjesto gdje treba biti, i sve to je važnije za život od nas.

No u ovu subotu, ona je svakako bila najljepši doživljaj.


Recommended listening: MadreDeus "Electronico"

Znam da bih trebao dovršavati nekakve površne izvještaje o stanju određenih tržišta u Hrvatskoj, ali sam već odavno izgubio osjećaj važnosti za svoj posao. Dijelom je to stoga što u uredu imam tri osobe koje većinu vremena provode lamentirajući o svojoj djeci, godišnjim odmorima, muževima i zanimljivostima iz svojih svakodnevnih života, uljuljkani u relativnu sigurnost državne institucije koja ne zadaje imperative unaprijeđenja proizvodnje ili povećanja prodaje. To je otprilike jednako zanimljivo i uvjerljivo kao kad se neko djelo blago retardiranog scenarista pretače u beskonačno dugu seriju sapunica koje iz nekog meni sasvim nejasnog razloga istiskuju dokumentarce, glazbu i dobre filmove s televizijskog programa. Prosječnost ima tu snagu i ne valja ju potcjenjivati; ona proizilazi iz njene jednostavnosti i količine. Teško se s tim boriti, ali manjem broju to ipak uspijeva na razne načine: jedan od njih je postizanje uspjeha u managerskim redovima novopečenih hrvatskih rukovodioca. Danas sam tako razgovarao s jednim od njih, dečkom od kojih 30 i kusur godina koji uskoro mijenja posao i odlazi raditi kao direktor marketinga u jednu veliku domaću firmu; nemojte me krivo shvatiti, ima on sve preduvjete za to – postdiplomski, godine iskustva rada (barem na papiru), ufuranost i bezrezervna vjera da on to sve može. Ne bih ovdje nabrajao njegove profesionalne nedostatke jer ih uostalom nema puno, a ambicioznost je ionako najbitnija kvaliteta modernih managera. Ja bih mu želio pogledati u dušu, iza tih staklenih okica i zamagljenog pogleda kojim me fiksira dok mi diktira sve promjene koje će uvesti kod svog novog poslodavca. Jer me uopće, ali uopće, ne zanimaju tržišni uspjesi velikih hrvatskih managera, i ne, ne vjerujem da žene mogu biti sretnije s takvim muškarcima – možda sigurnije, ali nikako sretnije – jer ti ne jebu, ne kupuju cvijeće, ne bave se sobom, rijetko čitaju knjige, ne uče nove jezike, smatraju se samodostatnima, dovoljno usavršenima i neprikosnovenima na svojim managerskim pozicijama; ako slučajno netko od njih i nema makar 30 posto tržišta, onda je to rezultat nepravedne situacije, naslijeđenih dugova, ne-stimulativne državne politike ili već nečije tuđe greške. Oni su tu da ostanu, i čak i kad ih svi mi odjebemo, moderni manageri će stršati kao sasvim suvišni nakaradni spomenici hrvatske korporativne kulture koja je rijetko koga osim njih usrećila (za mene su oni nešto poput onih resica na novim automobilskim gumama – ne služe ničemu, ne rade ništa, ali ih je lijepo za vidjet jer znaš da su gume nove). I tko bi im mogao zamjeriti, zapravo, jer kad pogledate, mi smo pljunuli na sve bogove i uzore te shvatili da to može proći nekažnjeno, a sada nastupa novo doba u kojem neki meni poznati ljudi pretendiraju da zauzmu mjesto samog Boga, ako je to moguće. Kao što je Bellow u svom govoru na dodjeli Nobelove nagrade zaključio da je ljudski karakter izgubio svoje mjesto u književnosti, tako se čini da ga je izgubio i u stvarnosti, jer je radi postizanja gospodarskih ciljeva on, nažalost, sasvim suvišan.

I tako sam ostao bez još jednog prijatelja.

Svaki put kad čujem da se u državnoj upravi ili u velikim firmama provodi nekakva opskurna reorganizacija radi postizanja «sinergija», obično upravljana «zahtjevima tržišta», osjećam se blagoslovljeno radi sigurnosti koju pruža nevidljiva upravljačka sila zvana «tržište» na koju se svi manageri rado pozivaju. Tako me posebno razveselilo kad je Tonči Kerum, dok ga je kamera snimala kako upravlja svojom 15-metarskom jahtom, izjavio da neto plaću prodavačica u njegovim dućanima od HRK 2.400,00 ne određuje on već tržište. Od tog trenutka mi je nekako sve jasnije.

Economist od 14. siječnja prenosi zanimljiv članak o potrošačkoj psihologiji. Stvar ide otprilike ovako – profesor je slučajnim uzorkom podijelio olovke polovici svojih studenata (345 ljudi, dovoljno velik uzorak). Onda je svima rekao da napišu koliko cijene te olovke: vlasnicima – za koliko bi prodali olovku; onima koji nisu dobili olovku – za koliko bi ju kupili. Zatim je spojio tako stvorenu ponudu i potražnju pretpostavljajući da će otprilike pola olovaka promijeniti ruke – nije bilo razloga za vjerovati da će studenti koji u posjedu olovaka postavljati više cijene od svojih kupaca. Međutim, vlasnike je promijenilo jedva 20 posto olovaka. Zaključak je bio da vlasnici pretjerano cijene svoja dobra. Međutim, mene zanima što bi se dogodilo da se eksperiment ponovi – da li bi vlasnici spustili cijenu ili bi ju kupci povisili? To bi pomoglo shvaćanju mnogih anomalija, kao što je tržište nekretnina gdje cijene neopravdano bijesne iako svatko – nadam se – zna kako stan kojeg su kupili u sebi nema ništa vrijedno 2.000 eura po kvadratu. Ništa osim premije vlasništva. Ono što je najstrašnije u tom članku je zaključna rečenica, koja je po meni istinitija nego što autor vjerojatno pretpostavlja – da ako rezoniranje kupaca već ne može biti shvaćeno, onda može biti promijenjeno.

Unatoč raširenoj percepciji, tržišta nisu efikasna. Nekim dionicama se trguje po cijenama koje su 20 puta više od zarade po dionici; odmah iza njih, na tickeru se može pojaviti cijena konkurentske firme sa sličnim profilom koja 40 puta premašuje zaradu po dionici. Sve ovisi o percepciji kupaca, i tu nema nekakve financijske logike. To omogućuje da Kerum stišće gas na svom morskom monstrumu dok prodavačice rade za HRK 2.400,00 netto, sa sumnjivim pravilima koja se odnose na radno vrijeme i godišnje odmore. Najviša ekonomska znanja se ne nalaze na ekonomskim fakultetima i MBA školama, već su skrivena u ljudskoj psihi. Ili, kao što je jedan moj bivši kolega izjavio dok smo još bili brokeri, sjedeći u našem uredu nakon nekakvog obilnog čašćenja hranom, s mutnim pogledom promatrajući plastičnu čašu iz koje je iskapio pivo sumnjive kvalitete i neodgovarajuće temperature: «Jebeš ti ovu ekonomiju; ako sutra pobacamo sve plastične čaše i kupimo stakleni servis, možda neki proizvođač plastičnih čaša radi toga rikne. Nekad mi se čini da držim sudbinu čitavog svijeta u rukama.»

Dan je, da priznam iskreno, počeo traljavo. Jedva sam se ustao i opterećen tisućama pitanja koja se u osnovi stapaju u jedno – «kojeg vraga moram baš svakog dana taljigati na posao?» - izbauljao iz stana, jedva pronašao auto na parkingu i savjesno se sjurio prema uredu kršeći većinu prometnih pravila poznatih čovjeku samo da bih po dolasku shvatio da za deset minuta trebam biti negdje drugdje, na jednom sastanku u centru grada, što sam potpuno zaboravio. Okrenem se čelom nazad pred ulazom u zgradu firme, bez riječi objašnjenja kolegama koji su me promatrali nesvjesni jutarnjeg kaosa u mojoj glavi, i jednako savjesno odjurim natrag u grad. Vidite, ja moram s vremena na vrijeme odrađivati ovakve sastanke s poslovnim ljudima koji zapravo ne znaju što bi (čija izgubljenost zapravo seže puno dublje) jer je moj posao da im ukažem na prilike&ideje za poslovni razvoj, a tu se u pravilu radi o nekoj intelektualno nisko-intenzivnoj uvozno-izvoznoj aktivnosti. I tako, sjednem s čovjekom u foajeu (kakva riječ! Kakva riječ!) hotela i tarlahamo neko vrijeme o općenitim stvarima, jer on «zastupa» firme od SAD do Tajvana, pravi je interkontinentalni jebach kao i većina prenapumpanih likova koje obično upoznajem, i već me obuzima uobičajena težina u udovima i osjećaj vlastite izgubljenosti, kao da sve ono što takvim likovima predajem bilo usmeno bilo pismeno istovremeno gubim u sebi. Nekako završimo razgovor, pomogne i kava, rastanemo se kao ljudi, odem do šanka da sačekam konobaricu kako bih joj platio a da izbjegnem hladno ubacivanje novčanica na tacnu prepunu isprljanih šalica i čaša jer ja, kao, nemam vremena već jurim ostvariti sjajne poslovne rezultate, osvojiti još koji postotak tržišta, potpisati najveći ugovor karijere. Krenem bez žurbe prema kaputu na vješalici zatrpanoj bundama postarijih gospođa koje su sjedile za stolom u kutu, kao da se pomalo srame svojih bora, i pomislim: pa nije moguće da ću i ja biti tako smežuran i suh; sve mi se učini sivim poput vremena, a moj dan u uredu još nije niti počeo. Uto začujem nekog lika kako mi se obraća imenom i na engleskom s naglaskom me pita da li ga se sjećam; nakon sekunde u kojoj je još odjekivala zatupljenost mislima o starosti, sivilu i mom neizbježnom uredovanju, vjerojatno do kraja karijere, prepoznam Juana, direktora jedne velike firme u Splitu. Smješkao se pomalo nesigurno, iskreno zabrinut za mogućnost da ga neću prepoznati. To me silno razveseli, jer takvi tipovi obično niti ne ustaju da bi me pozdravili, a u velikom broju slučajeva glume da ne zamjećuju okolinu jer su previše zadubljeni u bilješke u svom rokovniku (koje su u stvari gomila žvrljotina sa skrivenim agresivno-seksualnim motivima), a Juan se dogegao do mene onako prostodušno, s upaljenom cigaretom u ruci i iskrenim interesom u standardnom «što-ima-novog» pitanju. I bi mi strašno drag, onako nevino uznemiren, pomalo boemski opuštene kravate, obavijen dimom svoje cigarete; pomislim kako mu je u Splitu s jedne strane lijepo, jer je glavni, jer mu je sve plaćeno, jer su vlasnici firme koji su ga postavili daleko, daleko i radi vremenske razlike ga mogu heftati samo popodne, jer je s njim obitelj koju zasigurno vodi po otocima kad god stigne, najviše u vansezoni kad nema iritantnih gužvi. No s druge strane, on osjeća da ga stišću dva problema: jedan je perfidnost zajeba u vidu naše birokracije koja te unatoč svojoj pasivnosti uspjeva sasvim aktivno zajebati; a drugi je fina tuga izazvana spoznajom da on, Juan, nakon desetak godina rada izvan svoje domovine više nema mjesto koje može nazvati svojim «domom» ili «rodnim gradom».

Ne znam kako je njemu bilo, ali nakon što smo se kratko ispričali meni je bilo lakše.

Općenito, vrijeme u Zagrebu posljednja dva tjedna nije nešto. Kad vas uz to zakači red i potreba da hodočastite po državnim institucijama u traženju potvrda o nekažnjavanju, prebivalištu, i ostalih dokumenata kojim vi, živ čovjek, nekoj zahtjevnoj instanci morate dokazivati da postojite (sve u strahu da vas netko ne "nestane" kao u Kvaci 22), onda raspoloženje neminovno trpi. Ima već dugo da su u Petrinjskoj ušarafili onaj automat koji pljuje listiće s brojevima, koje zatim uspoređujete s brojem koji se upravo pojavio na ekranu iznad vaše glave i zahvalno se prisjećate vremena kad ste čekali u blaženom neznanju koliko još ljudi u stvari ima ispred vas. Dobio sam 865, a brojčanik je bio na 799; srećom, imao sam sa sobom McGregor/Borman putopis "Long way round" koji je dovoljno lako štivo da mu se možete posvetiti čak i u MUP-ovoj čekaonici.

Ispunivši dobar dio svoje misije skupljanja svjedočanstava o mom liku&djelu, s grčevima u listovima sam se uputio u "Nokturno" a zatim preko Dolca i trga natrag kući. Draže mi je vjerovati da je moje zaustavljanje na štandovima s kravljim sirom uzrokovano subliminalnom porukom kampanje Hrvatske gospodarske komore nego utjecajem Ivankovićeve kampanje (oni plakati sa sirom i vrhnjem); bilo kako bilo, skrenuo sam lijevo u salu koja je uvijek ispunjena blago kiselim mirisom svježih sireva i ostao razočaran - više nije bilo niti jedne od starih, beskrajno strpljivih dobrih gospođa koje prodaju sir. Približavajući se izlazu, iza kamenog stupa ugledam ženu od kojih 30-35 godina za koju sam isprva bio sklon pomisliti da je djevojka; vedrog pogleda, živahnih pokreta, očiju punih nade i obećanja, obratila mi se na neobično prisan način za jednu prodavačicu sira, a ja sam bio dodatno zbunjen jer sam bio siguran da ju nikad do tog trenutka nisam vidio, iako često kupujem sir na Dolcu. Šarmiran kao rijetko kad, probuncao sam nešto o tome kako vrijedno radi, kako se vidi da je sir dobar, ali je bilo jasno da ona vlada situacijom jer ja nisam bio u stanju izbrojati petnaest kuna već mi ih je ona ubirala s dlana. I dodirnuvši me tek vrhom svog prsta, predala mi je čitav svijet fantazija u kojima smo se ispreplitali udovima i umovima lišenih svih predrasuda, vibrirali sretno i zaneseno slijepi i gluhi na sve oko nas, ja, neobični izdanak hrvatske korporativne kulture i ona, djevojka sa sela, krasne mliječne puti i iskričavih plavih očiju. No nakon par kurtoaznih rečenica, morao sam se udaljiti nesiguran u poželjnost mog udvaranja; međutim, nakon svega toga više nikada neću moći biti nepristran kad se bude debatiralo o mjestu seoskih gospodarstava u hrvatskoj ekonomiji, o njihovoj sudbini u EU ili o subvencijama poljoprivredi&stočarstvu. Time sam se zauvijek diskvalificirao kao mogući član neke opskurne pregovaračke komisije i to mi je nekako drago.

Valja priznati da u zagrebačkim jutarnjim nedjeljnim kavama ima nešto životno, a to je najvjerojatnije osjećaj zajedničkog nazivnika svih nas koji im prisustvujemo – ovisnosti o trivijalnom ritualu izmjene sasvim običnih priča o sasvim nebitnim događajima iz većinom uhodanih života. Upravo je ta trivijalnost najznačajnija od svega, jer nas nemilosrdno neraskidivo povezuje u priznanju da nam se, unatoč svim našim poslovima, putovanjima, ljubavima, većinu vremena zapravo ne događa ništa posebno. Tako je bilo i danas, sve dok u kafiću Friends ispod nas (mi smo kao stari lisci sjeli na kat da sve držimo pod prismotrom) nisu sjele dvije djeve bujnih grudi i dubokih izreza na puloverima koji su otvarali pogled na poštovanja vrijedne obline. Tako da su te djevojke, ti izrezi i te grudi bile glavna tema razgovora, i baš u trenutku kad je netko sa strane mogao pomisliti da smo opsjednuti ženskim grudima do granice ludila, Miro je promijenio temu na nekakve kredite i tako nas «spasio» od suda vlastite savjesti iako sam ja osobno već odavno prestao upošljavati namještenike tog suda, najviše zbog toga što se sami nisu mogli držati svojih pravila. Baš nekako u tom trenutku se iz zvučnika začula pjesma Olivera i Divasica «Mi» i očajno beznadežno podsjetila na ljubavi koje su prohujale bez traga i dokaza da su ikad postojale, ako izuzmem par bora oko očiju i pokoju neadekvatnu reakciju u ženskom društvu. I moram priznati da bi mi savršeno odgovaralo da su te dvije djevojke, pored prekrasnih oblina, raspolagale i sposobnošću da udahnu nadu u neke nove ljubavi i zaštite nas od samoće i propuha u srcima; no u trenutku kad sam pogledao prema njihovom stolu u nadi da ću uhvatiti pogled jedne od njih (ili obje), da ću prepoznati istu suzbijenu želju i nadu iza umjetno uređenih lica, shvatio sam da su otišle, ostavivši za sobom pepeljaru s tri zgužvane cigarete i dvije prazne šalice kave. Pogledao sam natrag na Mireka koji je jednako strastveno govorio o kreditima i shvatio da je, dok smo tu sjedili, prošao još jedan dio života, još jedno prijepodne, jednako sunčano koliko i neiskorišteno.

Ako je Schopenhauer vjerovao da su novinari (journalists – “dnevni radnici”) najniža vrsta pisaca, pitam se što bi tek rekao za današnje blogere. Ipak, mi ne pišemo za novac, pa vjerujem da to naše napore čini nešto plemenitijim.

Postojanje je čisti slučaj. Čak i da nije tako, sve što neosporno znamo, ukazuje na to. Životu ne možemo naći uzroka niti cilja. Krajnje je arogantno od čovjeka da određuje i zamišlja nekakva pravila i bogove koji mu se kasnije ne sviđaju, muče ga i očekuju od njega gotovo nemoguće. Uostalom, kakav je to Bog kojeg čovjek, po vlastitom priznanju nesavršeno biće, može zamisliti?

Prvih nekoliko stranica Schopenhauerove «O patnjama svijeta» objašnjava kako čovjek u osnovi posjeduje iste potrebe kao i životinja, ali na njihovo zadovoljavanje troši mnogo više emocionalne energije. Kad više nego danas je to jasno svakome tko pogleda na nas, kojima je ljubav sasvim sporedna stvar bez obzira koliko se mi kleli u nju (i inače imamo običaj zaklinjati se u ono što ne možemo ostvariti) i sasvim suvišno opterećenje u okruženju ne-kooperativnih igara? Možda su emocije slučajan proizvod evolucije koji će nestati jednom kad se dokaže da je sasvim nepotreban, da njihove nositelje negativno diskriminira u odnosu na one koji nemilosrdno i bezosjećajno priskrbljuju sve što im je potrebno za vlastitu egzistenciju, pa i više. Stoga uživajmo u njima. Možda nisu razumne i nemaju smisla - kao ni umjetnost - ali barem mene, kao budalu, vesele.

Ne znam da li mi se to samo učinilo u trenutku moje omamljenosti jutarnjim korporativnim bunilom koje vlada u hodnicima moje firme ili sam zaista krajičkom oka uhvatio naslov članka u novinama koji govori o teoriji nekog meni dosad nepoznatog (a očito i dalje nepoznatog pošto mi je njegovo ime nekim čudom promaklo) znanstvenika koji tvrdi da Hrvati, zapravo, nisu Slaveni. I moram priznati trud svih tih genetičara, povjesničara i arheologa, ali po meni će najveći od svih njih biti onaj koji uspije dokazati da mi u stvari nismo mi.

Bili su na tom predavanju neki ljudi, kako to već obično bude na predavanjima, i čak su vjerojatno pljeskali na kraju, stvar je završila u novinama a možda čak i ima nešto u toj teoriji. No što se tiče nas, obične raje, imam bolji prijedlog. Idemo mi tamo na jedno studijsko putovanje, sredit ćemo nekakav jeftiniji smještaj, hrabriji mogu sa mnom potegnuti na istok sve do Vladivostoka, probati najbolju votku (Ruski Standard, zapišite), crveni kavijar i sušenu ribu, a zatim ćemo upasti u Zabriski Point u Vladivostoku, na povratku obići i moskovske noćne klubove pa ćemo, kad sve to prođe i kad nekako preživimo, vidjeti što ćemo s ovom novom teorijom; ako se gore navedeni genetičar odvaži na put s nama, najvjerojatnije će se prije kraja prve noći kleti da je Slaven, Rus, što god treba, da smo svi braća&sestre, pogotovo te divne, divne cure punih usana i obraza, jedrih grudi i nevjerojatno obučene, pa kako je to uopće dozvoljeno, a ja sam tek jadan stari genetičar i sad mogu sliniti i dokazivati tko je tko i tko se s kim pario, ali što bih tek dao da u tom parenju mogu učestvovati! I kako bolno vidim da je jedno razumjeti, a drugo osjetiti! – priznao bi on u svečanom pijanom prosvjetljenju, i sve bi se promijenilo, izvrnulo, nestalo bi naukovanja, dokazivanja i ostao bi samo ogoljen život, njegovo nerazumljivo bulažnjenje u preslatkoj opijenosti i osjećaj ogromne, neobjašnjive nade u život koja će zauvijek ostati neispunjena.

Vi na bestseler.net pročitajte moj istiniti putopis iz Rusije pa mi recite jesmo li mi, ili nismo, Slaveni i da li je to uopće važno za tu priču, za moj ili vaš život.

Vjerojatno upravo zato što su rijetki, interesantni ljudi zauzimaju posebno mjesto u kolekciji poznanstava koje čovjek skupi tokom života. Kao i obično, takvi ljudi sebe ne smatraju posebnima, pa se Roderick Wilde obično čudi svim «wow» i «aah» uzdasima svojih «fellow Americans» kad im pokazuje slike pejzaža kojima jezdi na svom motoru dok mu s guvernala vijore one mangupske kožne resice, a on sam je u trapericama i kožnoj jakni, s neprozirnim crnim vizirom na kacigi ispod koje viri dug «ponytail», kojeg će se malo tko usuditi komentirati kad vidi facu s kojom je povezan. Općenito, mom frendu Rodericku, dok tako vozi po planinama oko američke savezne države Washington, puca prsluk za gotovo sve na svijetu.

Pomalo nervozan i nesiguran kad se nađe u urbanoj sredini, Roderick je ipak čovjek s misijom. On je vlasnik i predsjednik (i još mi je danas to čudno kako Amerikanci imaju predsjednike firmi; kad meni netko spomene predsjednika pa ako to nije Mesić, ja odmah pomislim na funkciju predsjednika kućnog savjeta) poduzeća EV Parts, Inc., jedan od osnivača udruge Rideable Communities te predsjednik National Electric Drag Racing Association (NEDRA, većina vjerojatno zna da su "drag racing" utrke automobila u paralelnim trakama na Ľ milje). Uglavnom, jedini «wow» kojeg je od mene čuo Roderick je zaslužio emisijom Sucking Amps u produkciji Discovery Channel-a, napravljenoj oko priče o električnom vozilu koje se u «drag racingu» suprotstavilo sportskom automobilu serijske proizvodnje. Da bi naglasio svoju poruku, Roderick i njegova ekipa su za tu priliku odabrali masivan poštanski kombi kome su jednostavno izvadili benzinski motor i zamijenili ga električnim te odgovarajućom (velikom) količinom baterija. Uz sve to je trebalo napraviti izmjene na prijenosu, jer električni motori imaju puno veću iskoristljivost energije od benzinskih (omjer je oko 75% naspram 20%), pa se obično čitav prijenos razleti kad stisnete gas. Uglavnom, da ne bih previše duljio, rezultat ovog projekta je bio upravo takav, neslavan, jer prijenos nije izdržao, ali je sama emisija i uvid u postupak pretvaranja jednog benzinca u EV fascinantna – dečki su to sve sklepali za relativno malo vremena i dokazali da električni pogon uspješno gura ovaj auto, čak i malo presnažno. Drugom prilikom je Roderick s jednim od EV-a iz svoje radionice uspio ostvariti brzinu od preko 100 mp/h (oko 160 km/h) za sedam sekundi.

Ova priča ne bi imala nekakav poseban razlog – jer Roderick nije jedini čovjek na svijetu koji promovira električnu energiju kao alternativu fosilnim gorivima – da se Roderick uskoro ne seli k nama, u Hrvatsku. Trebalo mu je tek upoznavanje s našom zemljom preko Interneta te sedmodnevno putovanje duž zemlje da počne planirati svoj život u Hrvatskoj. Trenutno je u svom gradu Port Townsend-u, u državi Washington, gdje skuplja svoje stvari u kontejnere koji će se vjerojatno iskrcati u Splitu ili Omišu. Naravno, njegova životna priča seže puno dalje u prošlost i puno dublje u dušu nego projekt razvoja električnih vozila; nakon njegovog dolaska i pokretanja firme u Hrvatskoj razvit će se još dalje i dublje. U međuvremenu, može biti zadovoljan činjenicom da je još jednog stanovnika ove planete učinio svjesnim neodrživosti trenutne i buduće ovisnosti o nafti te potrebe da danas, ovog trenutka počnemo uvoditi nove izvore energije kako bi prijelaz na slijedeću krivulju tehnološkog razvoja bio što nježniji. Tako ćemo izbjeći da naši klinci osjete još jedan gospodarski lom izazvan pukim nemarom ili da jednog dana ne bi, ne daj Bože, puzali po vrućem pijesku Bliskog istoka u svetom ratu za preostalu naftu, a sve to da bi netko mogao nemilosrdno «ložiti» svog SUV-a ili neku drugu benzinsku zvijer u utrci s vlastitom savješću.

Linkovi:

EV Parts, Inc.
Rideable Communities
EV Confidential dokumentarni film
Sucking Amps Show

Kako je moje pojavljivanje na blog sceni Mračni udostojio popratiti komentarom koji do neke mjere objašnjava moj lik&djelo, podsjetio me na zajednički boravak u Chicago-u. Iako znam da se njemu tamo jako svidjelo, ja u vezi toga želim reći sljedeće: oni su tamo u banani. Svi su jedni drugima "customers". Kod nas je puno bolje, bolja hrana, bolja atmosfera, bolja klima, manje zagađenja, manje tog konzumerističkog drkanja kupi ovo-kupi ono; radi toga svega su svi neurotično zbunjeni i forsiraju vlastitu zaposlenost, a kako to možeš forsirat ako objektivno nemaš kaj za radit? E pa oni su našli rješenje i to jednostavno - uvijek možeš povećat tržišni udio, tako da tko god ima malo vremena ima svetu dužnost da vrti telefone, šalje mailove i pokreće marketinške kampanje, sjedi na glupim sastancima i drka nezainteresirane potencijalne kupce dok svi ne popizde i isprazne par šaržera jedni u druge. Bowling for Columbine, muthafuckas!!!

Moram priznati da je to bio jedan od onih posljednjih dana u godini kada nitko nema nikakvu ideju kako na dostojan način obilježiti doček Nove godine i svi nekako shvaćaju da su svi ti praznici koje smo nekada tako željno iščekivali i živo obilježavali tek šarena krinka za ono što bismo po duši nazvali Majmunovo, ali ne smijemo jer nam povijest govori o nekakvim strašnim kaznama za one koji nisu iskazali odgovarajuće poštovanje. Meni osobno je svejedno što se slavi ako je tradicija pozitivna, ako se barem većina, ako ne svi, osjeća dobro i veselo, najedeno i pomalo opijeno od neke varljive zanesenosti životom, koji se opet oslanja na tu zanesenost i tako u krug.

Punih želudaca smo isteturali iz Emilove zgrade oko deset i pol, nakon što smo odgledali još jednog James Bonda i pohranili vizije o životu vječnog avanturista očiju zažarenih od želje za borbom s vječnim zlom i stalne potjere za ženama koje su lake koliko su i prekrasne za neki sumoran dan kad će nam zatrebati. Pozvao sam i Goca, tako da smo stvorili društvo sa zavidnom razinom cinizma te je bilo teško vjerovati da ćemo se nas trojica svim srcem uključiti u doživljaj dočeka Nove godine na glavnom zagrebačkom trgu. Ali bilo je dobro, počelo je s Jegermaisterom, nastavilo se s kuhanim vinom, Parnim Valjkom, vatrometom i stotinama nemoguće izobličenih lica od cuge, radi kojih je Emil dočekao Novu Godinu na koljenima i u suzama izazvanim suludim smijehom, a ni mi nismo bili daleko. Netko je zajebao i baloni nisu pali iz svojih mreža, ali nam to nije smetalo; izljubili smo se s nekakvim pretjerano našminkanim curama i produžili s veselim društvom put Radićeve te se zabili u nekakav lokal, još malo pili, a neki od nas su prvi put u životu važno pušili cigare osjećajući kako su upravo napravili nekakav velik korak u životu, nešto u smislu oslobođenja. Onda je došlo vrijeme da se javimo i našem prijatelju Dadi, inače sinu akademskog slikara i kipara te manageru u jednoj od poznatih građevinskih firmi, koji je odlučio uništiti tu prokleto pretencioznu večer prihvaćanjem poziva da odradi Novu Godinu na vratima (a ponešto i unutar) jednog razvikanog zagrebačkog noćnog kluba. I naravno, bilo je tamo ženetina, čudo jedno, bilo je i nekakvih supijanih likova i veselih konobarica, raspoloženi DJ i još nekoliko ljudi zaposlenih u popratnim službama, a sve je to nekako simpatično oživjelo u festivalu muzike i svjetla pojačanom zajebanim medikamentima i pićem u većoj mjeri nego što je to uobičajeno. Sve se živo kretalo, i bez obzira što je atmosfera u klubu bila izrazito živa i dobroćudna, bilo je tu nekakvih ljudi koji su izlazili u očajnoj potrazi za doživljajem koji će biti veći od svega dosad iskušanog, bilo je onih koji su se vraćali nakon neuspješne potrage, bilo je pijanih koji više nisu izdržali te su morali priznati poraz i napustiti klub, jer su krivo procijenili gdje se nalazi granica između prijatne omamljenosti i potpune anesteziranosti. Dok smo se približavali ulazu naišli smo na jednog od njih koji je u trapericama i majici izvučenoj iz hlača klečao na ledu, stopala raširenih poput kakvog trapavog Bambija, s gornjim dijelom tijela u pozi onog replikanta iz «Blade Runner-a» koji, nakon što je napravio nered, zaključuje kako je «time to die», s tom razlikom što ovaj još nije krepao, već se blago klatio tijelom lijevo-desno i naprijed-natrag, kao da ne može odlučiti na koju stranu mu je bolje pasti. I naravno, svi su ga zaobilazili u širokom luku jer su vjerojatno bili pametniji od mene; Emil i ja smo ga podigli i počeli nositi da bismo tek nakon par desetaka metara shvatili da zapravo ne znamo kuda – u klub ga ne možemo vratiti jer su ga od tamo izbacili, ne možemo ga ostaviti u njegovom autu jer bi mogao pokušati krenuti a to bi na Jarunu punom automobila izgledalo poput vožnje na onim autićima u luna-parku; ne možemo ga ostaviti vani jer će zaspati i smrznuti se. Našli smo nekakav broj u njegovom mobitelu, jedan od posljednjih koje je zvao, i okrenuli ga samo da bi nas sasvim trijezan muški glas na drugoj strani linije otpilio, jer je on tada bio u Dugavama i sad mu nije bilo zgodno dolaziti na Jarun, a uostalom snaći će se Kruno (njegov frend koji je u tom trenutku ostavljao otisak svog profila u snijegu jer je pokušao pišati bez oslonca – hrabro), može on puno popit. Odustanemo od tog pristupa i nazovemo službu osiguranja na Jarunu; dečki se došeću i preuzmu nesretnika onako upišanog i nekako oslonjenog na auto, tupog pogleda i prijezirno prekrštenih ruku na prsima. Mi odemo neizmjerno zahvalni što smo se riješili tog opterećenja i sve nam se učini nekako lakše i veselije; više nije bila Nova Godina, nestala je potreba za slavljem, sve je bilo nekako jednostavno i pristupačno. U takvom raspoloženju smo došli do Dade koji je smirivao izluđene redare, a jedan od njih je bio posebno težak slučaj jer je bio uvjeren kako ga većina muške populacije u klubu iz nekog razloga prijezirno promatra, a jedan mu je, bezobraznik, čak nešto i odgovorio (iako ga nije čuo od buke); crvenih obraza je stajao na sporednim vratima i pokušavao pronaći razloge da mrzi svu tu bagru koja se zabavlja pred njegovim očima dok on radi za crkavicu, za gazdu koji također sad slavi i spaja ugodno s korisnim uzimajući od 50-70 posto ukupne cijene plaćene za osiguranje kluba. Nema sad smisla puno opisivati s kakvim smo komentarima i prijedlozima prilazili svim tim curama obraza zajapurenih od plesa i pića te o kakvim smo svinjarijama razmišljali; sve to ostaje čitatelju da zamisli i nekoj višoj sili da sudi. U svakom slučaju, dokopao sam se svog stana oko pet ujutro poluživ, našao snage da se operem i napravim krevet te prije konačnog i neopozivog gubitka svijesti provrtim sve programe na televiziji iako to nije imalo nikakvog smisla jer nisam mogao ostati budan niti sekunde duže.

Sljedećeg jutra sam progledao oko 12 i još pola sata skupljao povratne poruke iz ostatka tijela, šaljući impulse u noge, ruke i mjehur (da se slučajno ne bih upišao), provjeravajući je li sigurno i uopće moguće da se pokrenem. Učinio sam to vrlo sporo i oprezno, da mi slučajno ne pukne kakva žila u mozgu ili se uklješti kakav živac u vratu. Ispišao sam nemoguće puno tekućine i krenuo put hladne kuhinje da napravim kavu ili nešto slično doručku; nisam dobro niti zakoračio a već su počeli zvoniti telefoni – prvo moji Rusi, pa majka, pa Goc, pa Dag, pa Mirjana, koja je htjela sa mnom na kavu, a druga kava u deset dana u našim godinama je već na granici ozbiljnog i trajnog odnosa kakvog smo u našim neozbiljnijim danima nazivali «hodanje», a pošto smo sad, jeli, jako ozbiljni onda više to ne radimo, ili bolje reći ne radimo čak niti to, pa je Mirjana mojim odbijanjem degradirana u rang «frendice», što u stvarnom životu znači možda jedan očajnički poziv u pola godine, u periodima kad nedostatak ženskog društva zaprijeti da postane kroničan. Uostalom, imala je svoju šansu, a čak i u «Mili» piše da se većina dojmova stiče u prvih 10 sekundi, pa čemu onda agonizirati. Uz to, nije bilo potrebe komplicirati jednu sasvim ugodnu proslavu Nove Godine, koja je počela punih 24 sata ranije kad smo kod Dade gledali kako onaj gad Filipović uvjerljivo gubi borbu na bodove od simpatičnog, debelog samoanca, i sve je bilo još slađe jer je ovaj naš bio uvjeren kako dobija, a dobijao je kurac, a ne borbu. Nakon toga je na programu bila sjajna marisana između Silve i Arone u kojoj se nikako ne bih volio naći ako baš ne moram (mislim, radije da mi Filipović odnese glavu high kickom ili da me Hunt ugasi jednim šutom nego da me Silva živčano ubada koljenima u glavu, sudac ništa ne vidi jer smo tako isprepleteni a u stvari ja već polumrtav visim na konopcima). Onda smo malo srali, pa smo malo žižali, pa smo onda srali još više, kovali planove kako ćemo naučiti svirati gitare i bubnjeve te ćemo na račun toga strašno puno jebati.

Prije svega moram reći da već dugo ne pratim što se prikazuje na HRTu. Kad vidim onog Galića kako živo filozofira o potrebi da program bude kvalitetan i profesionalan dođe mi da se odmah žestoko iserem jer nam frajeri uzimaju pretplatu za telku koju jednostavno ne možemo izbjeći pa je zapravo tako svejedno kaj pokazuju. Sve da ih nitko i ne gleda, mi imamo zakon koji kaže da ako imaš telku ili radio moraš platit pretplatu. Što se tiče onog pomalo zaboravljenog sranja oko Latinice, a koje sad opet izvire iz kanalizacije jer će Latin radit emisiju o svojoj emisiji (kakve marketinške sinergije!), sjetio sam se da je Nobilo poručio kako će zastupat Latina u sporu protiv novina koje su objavile da se jedan bivši branitelj samoubio nakon emisije o Tuđmanovštini i nasljeđu domovinskog rata, a on se zapravo ubio radi uhićenja Gotovine. Ne ulazeći u razumnost njegovog postupka (nekako ne vjerujem da je Gotovini išta lakše nakon što se ovaj upucao), nadam se da će Nobilo uzet tim senzacionalističkim novinarima par milja pa da zacvile kao svinjčad. Trebalo bi smislit još neku opaku tužbu protiv HRT-a pa da i to konačno crkne.

Uglavnom, i dalje se valjamo u Krležijanski smeđim i sivim tonovima balkanske kaljuže koja je upravo prirodno nadopunjena sumanuto šarenim smećem u glavama njenih stanovnika. Mislim da sam ovom definicijom rasturio, barem u literarnom smislu, ako ne preciznošću, a ono punoćom i raznolikošću izražaja. Preporučam se za daljnje razrade započete analize.

Nevezano s gore navedenim, imam jednog frenda kojem je smisao života da prasne barem jednu treburinu na svakom kontinentu, zato šara okolo kad god stigne. Kad to postigne, dići će ruku u zrak i viknut "gotov!" ili "pik spas za mene" i nakon toga se posvetiti prosvjetiteljskom radu. I pomalo jebuckati, kradomice. I to mi se čini sjajnom idejom. Kao što kaže Matoš "jebo incognito princezu" (i nije mi do danas jasno je li on to jebo incognito ili je princeza bila incognito).

Dakle društvo, s obzirom na stanje stvari, ne znam da li ću ja više ikada jebati. Ne da mi se, a izgleda da se ni komadima ne da. To jednostavno više nije "in". Ostavite svaku nadu vi koji dolazite u Hrvatsku (s takvim namjerama). Ovdje je tjelesna, a i svaka druga intimnost tek usputni korak u postupku ekonomsko-socijalnog networkinga s jedinom svrhom vlastite promocije - bilo kao voditeljice na TVu, kao priležnice skupog nogometaša ili jednostavno u cilju duševnog (ali prije svega materijalnog) spašavanja izgubljenih tridesetogodišnjakinja kojima priroda uporno šapuće da bi možda valjalo iskusiti majčinstvo dok je to još fiziološki moguće. O muškom rodu ovdje neću jer sam njegov predstavnik pa me nekako sram. No što se tiče mog iskustva, bilo je tu svega, a najviše bježanja glavom bez obzira u slučajevima kad mi je seks uvjetovan dugotrajnom i stabilnom vezom na koju moram unaprijed pristati. Izučavajući neko vrijeme rusku i europsku povijest, uvjeren sam da na ovom svijetu nije bilo vremena u kojem je živjelo toliko kukavica kao danas. Svi traže nešto unaprijed da bi eventualno uložili neki trud; nitko ne radi na sebi, a svi traže da budu uvaženi u društvu i tretirani kao da su laureati Nobelove nagrade. Nestala su vremena kad se ginulo iz vlastitog uvjerenja; danas se ljudi niti iz kreveta ne dižu ako to nije popraćeno aplauzom svekolikog pučanstva. Život je, međutim, ostao jednako trivijalan, što neki naslućuju kad se približe četrdesetima pa se konačno počnu zajebavati na vlastiti račun. Medutim, i takvih je malo. Najviše od svega me zabrinjava sljedeće: sve je manje ljudi koji nešto nude, koji umiju ispričati zanimljivu priču, bilo iz svog ili tuđeg iskustva; tu će moja posljednja cura ostati nenadmašna, kao najbolja ženska koju sam imao, ali s ključnim problemom da je ona znala da je najbolja i bez da sam joj ja to rekao, pa sam ja tu ubrzo postao nekako suvišan. Da je Puškin znao da će slavenska civilizacija ovako pokleknuti, zamijeniti duhovni razvoj kupovinom raznih formula instant uspjeha, vjerojatno bi napisao nešto grublje od konstatacije da na svijetu nema sreće, vec postoje samo mir i volja (čitaj: disciplina). A možda ne bi čekao priliku za dvoboj, već bi si sam prosvirao mozak kuglom iz kubure.

Eto, ja zabrijao, ali to nekako spada u sociologiju a to nam je svima nužna nauka; gledajte i shvatite, i možda se jednog dana ukaže spas u vidu nekakvog curetka i/ili dečkića koji sve to shvaća i koji je spreman uložiti svoje vrijeme i emocije u jedan veseo i korektan odnos. U međuvremenu ću organizirati nekakvo studijsko putovanje u zemlje bivšeg SSSR-a kako bih djeci nouveau kapitalizma približio razmišljanja "Generacije P", a naročito njenog ženskog dijela kao najosjetljivije društvene skupine koja je pretrpjela najznačajnije promjene. Gledam ih često na ruskim programima gdje se vrte emisije u stilu Latinice, pričaju o muževima koji ih ostavljaju radi posla, kurvi, drugih žena, a sve su krasne, s onim punašnim obrazima i sisicama othranjenim na nasljeđu ruskih seljaka čiji je znoj i krv stoljećima natapao smrznutu grudu zemlje. I u tom smislu ja smatram nužnim odati dužno štovanje tim jedrim grudima, zavoljeti ih makar jednom i potpuno im se predati, jer cjelivati njih znači cjelivati svo to nasljeđe napaćenog naroda, i ako ljudi mogu cjelivati križeve, nečije cipele ili grudu zemlje, onda nema razloga da naš simbol ne budu upravo te dojke, kojima ćemo bezrezervno dati svoju volju u vlast i na upravljanje, makar na jednu od malobrojnih noći našeg zemaljskog postojanja.

Valjda se i to moralo dogoditi. Od prvog dana kad se pojavio blog kao pojava i kao pojam, vjerovao sam da je to nekakav poluintimni, poluistiniti reality show u kojem se većina sudionika nada da će radi svog literarnog izražaja, obično sasvim prosječnog, nekako postati priznati i poznati jednostavno bivajući ono što jesu te da će se osjetiti živima makar u virtualnom svijetu kad je to već tako teško i komplicirano u pravom. Vjerujem da nije potrebno posebno povlačiti paralelu s Big Brotherom. Dakle, imamo hrpu «blogera» koji u svojim blogovima zapravo ne nude ništa posebno, od kojih mnogi gnječe maloga ili što već dame rade prebrojavajući hitove na svojim blogovima, duboko u sebi vjerujući kako će im to na neki način donijeti bolje sutra.

Dakle, za svoje pojavljivanje na blog sceni nemam nikakvog opravdanja. Iako dosad nisam osjećao slične porive, mora da se i u meni krije potajna želja da budem priznat, ako već ne i poznat (imam tremu pred velikim brojem ljudi i izbjegavam veća društva). A nekako mi se čini da se nitko od blogera zapravo ne mora opravdavati radi toga, jer su mediji dosad bili puni mnogo pompoznijih i napetijih likova, daleko više napaljenih na uspjeh nego što bismo to mi ikad mogli biti. Mi smo nekakva ravnoteža, ako ne po kvaliteti, a onda barem po našem pedigreu – vjerujem da među blogerima ima jako malo onih koje drugi mediji obasipaju pažnjom, a ako i ima, onda takvi koriste blog sasvim ciljano, radi «marketinške sinergije» ili nekakvog sličnog nerazumljivog i teško odredivog koncepta.

Whatever the case might be, ponosan sam (manje ili više) što vam mogu predstaviti Arsenyeva, još jednog polustvarnog lika koji nema ruke, noge i glavu, već izgleda samo prste kojima kucka po tastaturi u većoj mjeri od prosječnog građanina svijeta (imajmo na umu da nam je tu prosjek prilično slab); ipak, on je za neke Vladimir Ilič Arsenyev, ruski vojni kartograf s prijelaza 19. u 20. stoljeće, za neke je Arsenjev za čiji je život Ivan Bunjin dobio Nobelovu nagradu 1933., a za neke patetični isfrustrirani lik koji iz nekog razloga nakucava istinite i poluistinite događaje iz svog života za široku javnost zato jer je Mračni mislio da je to dobra ideja. Eto, razotkrili smo i veze «po babi i stričevima», iako Mračni i ja nismo toliko dobri – vjerujem da bi me prodao, za dobre pare doduše, ali svejedno.

Pozdrav vama, dobri narode,
Arsenyev