Priznajem da sam dosad ovaj blog vodio pomalo egocentrično, ne obraćajući previše pažnje na komentare. Također, priznajem da sam svjesno zaobilazio društveno-politička i deformirano-gospodarska zbivanja; jednostavno smatram da je to sve postalo pretužno i da nema pomoći, i reiteracija jednih te istih kritika neizbježno vodi do zaključka da smo beznadežni debili ili ovce, a niti jedan od tih zaključaka mi se ne sviđa pa sam sklon pribjeći općeprihvaćenom rješenju u vidu zabijanja bulje u pijesak (balkansko blato). Odmaknimo se stoga od tih tema i razmislimo o sljedećoj situaciji, jer nekako trebam vašu pomoć: ima jedan moj poznanik, meni podosta drag i simpatičan u svojoj izgubljenosti, koji već neko vrijeme ganja nekakvu curu. Kuha i kuha, dosad ju je uspio izvesti na dva anemična druženja uz kavu, i nije došao ništa bliže cilju, a to je za njega nekakva mutna vizija držanja za ruke za vrijeme iscrpljujuće dugih šetnji u Maksimiru. Nekidan se desilo da smo se sreli u nekakvom društvu, i on mi je predstavio inkriminiranu. Moj i njen pogled su se sreli iznad sredine stola i ja osjetih uzajamnu vibru, fluid, tamnu tvar, antimateriju, što li već; gotovo se začulo kad smo se pogledali. Uglavnom, učinilo mi se da je svima – osim mom frendu, naravno - jasno da smo se svidjeli jedno drugom i da bi sad valjalo nešto učiniti po tom pitanju. Međutim, iako nema šanse da moj frend odfura tu malu, muška solidarnost i čast ne dopuštaju nikakvo ubacivanje iz pozadine. Trenutno on igra u napadu, a ja sam lijevo smetalo, i s tim se valja pomiriti kao i sa neizvjesnom sudbinom općenito. Muška pravila nalažu da možeš utrčati nakon što postane izvjesno da frend neće zabit gol do kraja utakmice; jedino valja poštivati prijelazni period od 15 milisekundi. Mene brine to da je moj frend u stanju rastezati tu muku eonima, a kad vas pukne kao što je mene puklo, tada ne valja čekati jer sve ubrzo izgori, umorite se od čekanja da se konačno počne dešavati nešto životno i odlučite se za alternativu - dokoličarenje. Isto tako, ako primjeti da preuzimam inicijativu i odfuravam mu komada pred nosom, fiksirati će me pogledom punim fine tugice iza zamagljenih okica, i ja ne znam da li ću to izdržati. Naravno, postoji infinitezimalno mala mogućnost da moj frend i inkriminirana završe u plodnom braku s četrnaestero djece i da im Mesić bude kum, da uživaju državne poticaje za povećanje nataliteta i da ih Don Anto Baković spominje na misama; međutwah, vjerojatnije je da će mala popizditi, vidjeti da ja kenjam a da je ovaj beskrajno dosadan i između ostalog pomalo lud te nas dvoje nikad nećemo šetati ruku pod ruku, nećemo ić’ na kolače u Millenium, nećemo se izležavati u onim finim foteljama u Galeriji na popodnevnim kavama; nećemo se valjati po krevetu do 10 ujutro, pa opet popodne, pa opet navečer; nećemo u kino, nećemo u popodnevnom polumraku gledati filmove na DVDu dok mi ona spava na ramenu; nećemo zajedno kuhati i mazati lica prehrambenim artiklima, nećemo se kupati goli u uvali Raduča (u vansezoni, naravno), nećemo šetati po dubrovačkim zidinama, nećemo se seksati dok nam tijela više ne budu u stanju podnositi dodire, nećemo kurca ni palca.
Ovo nije marketinški trik za povećanje broja posjetitelja uvođenjem slatkasto-tugaljivih ljubavnih tema u rangu scenarija za «Ljubav u zaleđu» (što mi zvuči kao sex doggie-style) koje većina blago retardirane populacije vjerno obožava; blogerske mase su ipak iznad toga. Ovo je stvarna situacija pa vas molim da to ozbiljno shvatite. Nemojte mi pisati nihilističke i opscene komentare jer ću vas pobrisati, onda ćete se uvrijediti, pa ću vam ja otpisati da vas se otresem, vi ćete zaprijetiti odmazdom a zatim će početi još jedan sveti rat; radije odgovorite iskreno, onako iz duše, što mi je činiti jer me zanima uzorak mišljenja napredne populacije, a blogeri, koliko god se njihova naklapanja ponekad činila besmislenim, ipak to jesu. Nemojte da moram pitat kolege za savjet.
Post je objavljen 24.01.2006. u 16:48 sati.