Moram priznati da je to bio jedan od onih posljednjih dana u godini kada nitko nema nikakvu ideju kako na dostojan način obilježiti doček Nove godine i svi nekako shvaćaju da su svi ti praznici koje smo nekada tako željno iščekivali i živo obilježavali tek šarena krinka za ono što bismo po duši nazvali Majmunovo, ali ne smijemo jer nam povijest govori o nekakvim strašnim kaznama za one koji nisu iskazali odgovarajuće poštovanje. Meni osobno je svejedno što se slavi ako je tradicija pozitivna, ako se barem većina, ako ne svi, osjeća dobro i veselo, najedeno i pomalo opijeno od neke varljive zanesenosti životom, koji se opet oslanja na tu zanesenost i tako u krug.
Punih želudaca smo isteturali iz Emilove zgrade oko deset i pol, nakon što smo odgledali još jednog James Bonda i pohranili vizije o životu vječnog avanturista očiju zažarenih od želje za borbom s vječnim zlom i stalne potjere za ženama koje su lake koliko su i prekrasne za neki sumoran dan kad će nam zatrebati. Pozvao sam i Goca, tako da smo stvorili društvo sa zavidnom razinom cinizma te je bilo teško vjerovati da ćemo se nas trojica svim srcem uključiti u doživljaj dočeka Nove godine na glavnom zagrebačkom trgu. Ali bilo je dobro, počelo je s Jegermaisterom, nastavilo se s kuhanim vinom, Parnim Valjkom, vatrometom i stotinama nemoguće izobličenih lica od cuge, radi kojih je Emil dočekao Novu Godinu na koljenima i u suzama izazvanim suludim smijehom, a ni mi nismo bili daleko. Netko je zajebao i baloni nisu pali iz svojih mreža, ali nam to nije smetalo; izljubili smo se s nekakvim pretjerano našminkanim curama i produžili s veselim društvom put Radićeve te se zabili u nekakav lokal, još malo pili, a neki od nas su prvi put u životu važno pušili cigare osjećajući kako su upravo napravili nekakav velik korak u životu, nešto u smislu oslobođenja. Onda je došlo vrijeme da se javimo i našem prijatelju Dadi, inače sinu akademskog slikara i kipara te manageru u jednoj od poznatih građevinskih firmi, koji je odlučio uništiti tu prokleto pretencioznu večer prihvaćanjem poziva da odradi Novu Godinu na vratima (a ponešto i unutar) jednog razvikanog zagrebačkog noćnog kluba. I naravno, bilo je tamo ženetina, čudo jedno, bilo je i nekakvih supijanih likova i veselih konobarica, raspoloženi DJ i još nekoliko ljudi zaposlenih u popratnim službama, a sve je to nekako simpatično oživjelo u festivalu muzike i svjetla pojačanom zajebanim medikamentima i pićem u većoj mjeri nego što je to uobičajeno. Sve se živo kretalo, i bez obzira što je atmosfera u klubu bila izrazito živa i dobroćudna, bilo je tu nekakvih ljudi koji su izlazili u očajnoj potrazi za doživljajem koji će biti veći od svega dosad iskušanog, bilo je onih koji su se vraćali nakon neuspješne potrage, bilo je pijanih koji više nisu izdržali te su morali priznati poraz i napustiti klub, jer su krivo procijenili gdje se nalazi granica između prijatne omamljenosti i potpune anesteziranosti. Dok smo se približavali ulazu naišli smo na jednog od njih koji je u trapericama i majici izvučenoj iz hlača klečao na ledu, stopala raširenih poput kakvog trapavog Bambija, s gornjim dijelom tijela u pozi onog replikanta iz «Blade Runner-a» koji, nakon što je napravio nered, zaključuje kako je «time to die», s tom razlikom što ovaj još nije krepao, već se blago klatio tijelom lijevo-desno i naprijed-natrag, kao da ne može odlučiti na koju stranu mu je bolje pasti. I naravno, svi su ga zaobilazili u širokom luku jer su vjerojatno bili pametniji od mene; Emil i ja smo ga podigli i počeli nositi da bismo tek nakon par desetaka metara shvatili da zapravo ne znamo kuda – u klub ga ne možemo vratiti jer su ga od tamo izbacili, ne možemo ga ostaviti u njegovom autu jer bi mogao pokušati krenuti a to bi na Jarunu punom automobila izgledalo poput vožnje na onim autićima u luna-parku; ne možemo ga ostaviti vani jer će zaspati i smrznuti se. Našli smo nekakav broj u njegovom mobitelu, jedan od posljednjih koje je zvao, i okrenuli ga samo da bi nas sasvim trijezan muški glas na drugoj strani linije otpilio, jer je on tada bio u Dugavama i sad mu nije bilo zgodno dolaziti na Jarun, a uostalom snaći će se Kruno (njegov frend koji je u tom trenutku ostavljao otisak svog profila u snijegu jer je pokušao pišati bez oslonca – hrabro), može on puno popit. Odustanemo od tog pristupa i nazovemo službu osiguranja na Jarunu; dečki se došeću i preuzmu nesretnika onako upišanog i nekako oslonjenog na auto, tupog pogleda i prijezirno prekrštenih ruku na prsima. Mi odemo neizmjerno zahvalni što smo se riješili tog opterećenja i sve nam se učini nekako lakše i veselije; više nije bila Nova Godina, nestala je potreba za slavljem, sve je bilo nekako jednostavno i pristupačno. U takvom raspoloženju smo došli do Dade koji je smirivao izluđene redare, a jedan od njih je bio posebno težak slučaj jer je bio uvjeren kako ga većina muške populacije u klubu iz nekog razloga prijezirno promatra, a jedan mu je, bezobraznik, čak nešto i odgovorio (iako ga nije čuo od buke); crvenih obraza je stajao na sporednim vratima i pokušavao pronaći razloge da mrzi svu tu bagru koja se zabavlja pred njegovim očima dok on radi za crkavicu, za gazdu koji također sad slavi i spaja ugodno s korisnim uzimajući od 50-70 posto ukupne cijene plaćene za osiguranje kluba. Nema sad smisla puno opisivati s kakvim smo komentarima i prijedlozima prilazili svim tim curama obraza zajapurenih od plesa i pića te o kakvim smo svinjarijama razmišljali; sve to ostaje čitatelju da zamisli i nekoj višoj sili da sudi. U svakom slučaju, dokopao sam se svog stana oko pet ujutro poluživ, našao snage da se operem i napravim krevet te prije konačnog i neopozivog gubitka svijesti provrtim sve programe na televiziji iako to nije imalo nikakvog smisla jer nisam mogao ostati budan niti sekunde duže.
Sljedećeg jutra sam progledao oko 12 i još pola sata skupljao povratne poruke iz ostatka tijela, šaljući impulse u noge, ruke i mjehur (da se slučajno ne bih upišao), provjeravajući je li sigurno i uopće moguće da se pokrenem. Učinio sam to vrlo sporo i oprezno, da mi slučajno ne pukne kakva žila u mozgu ili se uklješti kakav živac u vratu. Ispišao sam nemoguće puno tekućine i krenuo put hladne kuhinje da napravim kavu ili nešto slično doručku; nisam dobro niti zakoračio a već su počeli zvoniti telefoni – prvo moji Rusi, pa majka, pa Goc, pa Dag, pa Mirjana, koja je htjela sa mnom na kavu, a druga kava u deset dana u našim godinama je već na granici ozbiljnog i trajnog odnosa kakvog smo u našim neozbiljnijim danima nazivali «hodanje», a pošto smo sad, jeli, jako ozbiljni onda više to ne radimo, ili bolje reći ne radimo čak niti to, pa je Mirjana mojim odbijanjem degradirana u rang «frendice», što u stvarnom životu znači možda jedan očajnički poziv u pola godine, u periodima kad nedostatak ženskog društva zaprijeti da postane kroničan. Uostalom, imala je svoju šansu, a čak i u «Mili» piše da se većina dojmova stiče u prvih 10 sekundi, pa čemu onda agonizirati. Uz to, nije bilo potrebe komplicirati jednu sasvim ugodnu proslavu Nove Godine, koja je počela punih 24 sata ranije kad smo kod Dade gledali kako onaj gad Filipović uvjerljivo gubi borbu na bodove od simpatičnog, debelog samoanca, i sve je bilo još slađe jer je ovaj naš bio uvjeren kako dobija, a dobijao je kurac, a ne borbu. Nakon toga je na programu bila sjajna marisana između Silve i Arone u kojoj se nikako ne bih volio naći ako baš ne moram (mislim, radije da mi Filipović odnese glavu high kickom ili da me Hunt ugasi jednim šutom nego da me Silva živčano ubada koljenima u glavu, sudac ništa ne vidi jer smo tako isprepleteni a u stvari ja već polumrtav visim na konopcima). Onda smo malo srali, pa smo malo žižali, pa smo onda srali još više, kovali planove kako ćemo naučiti svirati gitare i bubnjeve te ćemo na račun toga strašno puno jebati.
Post je objavljen 10.01.2006. u 15:05 sati.