Pustopoljinama zemaljskih sadržaja i ljudske psihe

Imam i ja poneku bivšu. Jedna od njih, čiji broj više niti nemam, me svakih pola godine nazove da me pita kako sam, što je po meni jedan sasvim suvišan ritual. Tako me i na poslu znaju pitati nekakvi glupani koje to uopće ne zanima, pa kad umjesto standardnog «dobro» ili «just fine» odgovorim «katastrofalno; nikad gore, ne znam što mi sve nije pošlo naopako zadnje vrijeme» oni se zabezeknu pa razgovor zastane ili jednostavno zanemare moj odgovor i pređu na stvari koje ih zanimaju. Nju, međutim, zapravo ne zanima ništa. Ako vam mogu dati ikakav savjet u ljubavi ili međuljudskim odnosima, onda je to da sve promatrate na što jednostavniji način: vrlo brzo se ispostavi da li su ljudi s kojima komunicirate «davatelji» ili «primatelji» te da li ih uopće zanimate – to se vidi po količini pitanja koja postavljaju o vama ili u vezi vas. Uglavnom, moja bivša je odradila razgovor gotovo profesionalno, a ja sam se dvije minute nakon toga našao na jednom mjestu koje nas je jednom davno povezalo te sam joj napisao SMS poruku sljedećeg sadržaja:

"A ja sam sada na mjestu gdje si ti jednom došla i donijela mi ružu, i kad su te vidjeli, svi su rekli da si nevjerojatno lijepa, a ja sam bio ponosan kao da je to moja zasluga. I nema to sad veze ni s čim, ali eto, da te nahranim malo, znam da to voliš :)"

Nekoliko sekundi kasnije, ona mi je odgovorila porukom:

"Ja se više volim hraniti jelom, ali je lijepo da se sjećaš takvih stvari"

Najžalosnije nije kad dajete više nego što dobijate, već kad ljudi i s onim što dajete ne znaju što učiniti.