Pustopoljinama zemaljskih sadržaja i ljudske psihe

Povijest je učiteljica života, tako kažu. Ja osobno baš u to ne vjerujem. Ne samo zato što većina modernih managera povijest prijezirno zanemaruje, već zato što današnji umovi ispižđeni (kako se pravilno piše: ispižđeni ili ispiždženi?) idejama koje vode materijalnom blagostanju, doduše najčešće samo njihovom, nisu u stanju interpretirati niti najjednostavnije poruke na ispravan način. I dok je moguće debatirati o tome što je ispravno a što nije i kako je sve to zapravo relativno, siguran sam da svatko od nas osjeća što valja.

Kad su Rusi 1815. došli do Pariza razjebavši konačno Napoleonovu Grande Armee, počelo je cuganje, prežderavanje i kurvanje čiji je račun nakon tri godine iz svog džepa platio Mihail Vorontsov, general koji je od 1815-1818 godine zapovijedao ruskim okupacionim snagama u Francuskoj. Cijena je bila oko pola milijuna rubalja, tada vrijednost desetak imanja veličine naših današnjih PIK-ova. Osramoćen ponašanjem vlastitih ljudi, čovjek je prodao sve što je imao i spao na prosjački štap sve do ženidbe s nekakvom poljskom princezom.

Vorontsov se pod Kutuzovim tukao s Napoleonovim generalima kod Borodina (100 km od Moskve koju je Napoleon ubrzo uzeo, ali ju je morao napustiti nakon tri tjedna jer su vojska i građani spalili tri četvrtine grada i odnijeli svu vatrogasnu opremu sa sobom, da im se nađe) gdje je od njegovih 4000 konjanika preživjelo tek 300, a i on sam je bio teško ranjen. Svejedno se živo marisao u svakoj sljedećoj bitci s Napoleonom (napomena autora: tada su generali jahali na čelu formacije s isukanim sabljama). Bitka kod Borodina je bila najveća bitka 19. stoljeća, nadmašena po broju sudionika i žrtava tek u 1. Svjetskom ratu. Obje strane su imale oko 140.000 vojnika, Rusi su furali 640 topova a Francuzi oko 570. Napoleon je trpio tešku prehladu tokom borbe koja mu je, po nekima, smetala u pravovremenom donošenju odluka (crisis management-u), pa je u početku zajebao i napao frontalno što je koštalo vremena i ljudi; izvukao se artiljerijom po kojoj je Grande Armee bila poznata i dan je završio neriješeno. Kad je Kutuzov preko noći prebrojao gubitke, zgrozio se te naredio povlačenje. Na obje strane je poginulo oko 15.000 ljudi (procjene jako variraju); neke kosture su identificirali tek 1980-ih godina jer su mrtvi ležali u rovovima u sedam slojeva. Nakon povlačenja iz Moskve, do prelaska u srednju Europu Napoleon je izgubio 2/3 ukupnog broja ljudi od gladi, zime i napada ruske vojske koja ih je pratila paralelnim putevima.

Da ne bi bilo da navijam samo za Ruse, Napoleon zapravo čitavo to vrijeme nije izgubio bitku - od Austerlitza preko Smolenska i Borodina, Leipziga i svih ostalih bitaka tokom povlačenja, napuštao je bitke u prekidima tokom noći samo radi brojčane premoći neprijatelja koji su stalno osvježavali svoje snage (tada su se bitke prekidale s mrakom). Nakon izgnanstva na Elbu, ponovo je skupio vojsku i harao Europom još 100 dana sve do Waterlooa, kojeg je također gotovo dobio. Jedan od njegovih generala, suludo hrabar Michel Ney, je svojom konjicom ganjao Wellingtonove ljude kao grešne duše, urlao je tražeći pojačanje od Napoleona (koji je kalkulirao s nekakvim rezervama) i tukao mačem po engleskim topovima od frustracije, jer je osvojio artiljerijske položaje ali nije mogao kurca protiv prebrojne pješadije koja se kretala zbijena u pravokutnike, što je predstavljalo nerješiv problem za konjicu. Neya su strijeljali 1815. radi "izdaje"; odbio je povez preko očiju i s otvorenim prijezirom prema čitavom svijetu zatražio da ga napucaju ravno u srce.

Ima li takvih danas, ja bih pod njima ponosno služio, doktore.

Vip cafe na cvjetnom trgu je nekad odisao toplim bojama diskretno utkanim u zatamnjenu atmosferu ispunjenu cigaretnim dimom koji mi čak nije niti smetao jer je najčešće dolazio sa stolova koje su zauzimale mlade dame, studentice, uglavnom ispodprosječnih godina i natprosječne ljepote, radi čega bih im štošta bio u stanju oprostiti, a ponešto čak ni ne primjetiti. Danas sam ga prvi put posjetio nakon preuređenja koje je po meni, kao i čitav novi Vip korporativni «image», hladno i užasno pretenciozno, kao da očekuje od korisnika da iz te minimalističke ideje nekakvih nepostojećih fraktala i bijele podloge (tabula raze) izvuče neku duboku pouku; pa ako to korisnici i ne mogu, dozvoljeno im je furati se na taj «image» i odavati dojam da su skužili nešto čega zapravo nema. Bijela praznina Vip cafea koja je tokom sat vremena ostala dobrim dijelom neispunjena mi je ostala pred očima i dok sam teturao prema kući, pored HNK (Čajkovski, Trnoružica) i dalje niz Marulićev trg, pored Ministarstva kulture pa ispod željezničke pruge, kroz Martinovku koju sam prije par godina smatrao elitnim kvartom. Na toj praznoj bjelini se nekako posebno tužno ocrtavalo socijalističko sivilo kuća i dugačkih višekatnica s tek ponekom novogradnjom (opet bijelom) i neboderom kao veličanstvenim spomenikom korporativnoj kurčevitosti koja podrazumijeva laku zaradu gradnjom i iznajmljivanjem ureda u kojima će sjediti nove firme koje isto tako grade i iznajmljuju, i tako dalje, već je jasno kuda to ide. Jedan prijatelj mi je potvrdio da i on često razmišlja o tome kako nam je grad jadan; Preradovićeva je već na sto metara od Cvjetnog trga napuštena i pohabana, a Petrinjska je puna gomila krupnog otpada i nekakvih dućana s trećerazrednom robom. Niti Gajeva nije puno bolja. U posljednjih 20 godina zimske aktivnosti su se premjestile s kvartovskih sanjkališta u kvartovske birtije, a nakon toga u vlastite domove iz kojih malo tko i rijetko kad izlazi jer je hipnotiziran bogatim televizijskim programom i Internet sadržajima, zabavnim filmovima i kompjutorskim igrama. I nije to ništa čudno za nas koji smo i u odsudnim povijesnim momentima uvijek bili lijevo krilo neke velike vojske koje je dvostruko najebavalo: od neminovnih poraza koje čekaju sve veličine, a zatim i od gubitka tuđe ideje za koju smo šutke ginuli. I onda dođe petak i subota, i sva ova razmišljanja se utope u pijanu pjesmu i cviljenje kotača nekakvih starih poštarskih bicikla i kolica koje klošari guraju u vječnoj potrazi za plastičnim flašama koje se mogu zamijeniti za pola ili jednu kunu, ovisno o njihovom volumenu. Bilo to fer ili ne, ipak se ne može reći da svatko nije imao svoju šansu.

Blog.hr je podsjetio na Beast online časopis koji prenosi listu 50 najomraženijih amerikanaca. Na 4. mjestu te liste se nalazi čitaoc, tj. amerikanac, tj. zapravo bilo tko od nas. Prevedimo, dakle, zabave radi:

"4. mjesto na listi najomraženijih: Vi

Optužba: pasivno omogućavanje i doprinošenje nepovratnom uništenju planete. Izuzimanje od vlastite odgovornosti da po tom pitanju učinite išta više od vaših najbližih susjeda. Pretpostavljanje da je provođenje nekoliko sati svakog dana potpuno nepokretni, buljeći u katodnu cijev, normalno ponašanje. Zamjena fizičke aktivnosti antidepresivima. Veća briga za društveni život ljudi koje nikad niste upoznali nego za vaš vlastiti. Slijeganje ramenima na spoznaju da je vaša vlada puna kriminalaca i lažljivaca s namjerom da vas obmanom dovedu u stanje osiromašenja i nemoći. Podržavanje ovog procesa.

Dokaz A: Ne znate ni kako se zove vaš kongresmen.

Osuda: Spoznaja na samrtnoj postelji da je vaš čitav život bila neprekidna serija glupih pogrešaka i propuštenih prilika, neprocjenjiv dar mogućnosti kojeg ste rasipno potrošili, za što ne zaslužujete ništa osim prijezira, ili u najboljem slučaju ravnodušnost i hladan, beznačajan kraj."

End quote.

Teško mi je o ovoj temi pisati bez teških osjećaja iz više razloga: prvo, nekom neobjašnjivom slučajnošću čitava ljudska povijest, sve ono što se dešavalo od kamenog doba naovamo, sve one zagonetke stvaranja prvih organskih molekula i prateće evolucije, sva ljudska djelatnost, napor da se taj lomljiv život održi, svi ratovi vođeni iz zaluđenosti apstraktnim idejama, svi izumi svih nauka svijeta su rezultirali društvenim uređenjem koje obilježavaju sasvim trivijalne ekonomske kupi-prodaj igre, sveopća čovjekova fascinacija posjedovanjem i razvijanje kulta egocentričnosti. Čini mi se da je ovaj posljednji koncept otišao toliko daleko da u ovom trenutku u «razvijenom» svijetu ima otprilike onoliko religija koliko i ljudi. Drugi razlog koji me često rastužuje jest taj da naši tobože razvijeni umovi nisu u stanju obavljati niti navedene trivijalnosti kako valja; pomućeni tezama o predodređenosti vlastitog uspjeha i uljuljkani u materijalnu sigurnost bez iskustva ijednog dana gladi, ti umovi najčešće propuštaju zbrojiti dva i dva i dobiti četiri; iako zaista, da bi ekonomija kao takva imala smisla, dva i dva bi morali dati pet, ili barem 4,2 u godinu dana kako bi tih pet posto zarade nadmašilo inflaciju.

Sjedio sam za jednim od neobično velikih okruglih stolova kristalne dvorane hotela Westin u društvu direktora vodećih hrvatskih proizvođača i distributera prehrambenih proizvoda koji su već puni sat trabunjali samo i jedino o poslu, utovarima, pretovarima, kvotama, modalitetima plaćanja i isporuke, kvaliteti robe. Bilo je gotovo ugodno u početku; čovjek se osjeti nekako sigurno u društvu koje u svojim redovima ima ovako stručne ljude koji znaju svoj posao. Međutim, nakon sat vremena u kojima se razgovor vrtio više-manje u zatvorenom krugu, bio sam sretan kad su nas konačno prekinuli predjelom. Ma što se ja nerviram i čemu taj osjećaj nelagode; Franjevci iz jednog sela dalmatinske zagore imaju krasnu izreku za ovakve prilike: «nama je dobro čak i kad je hrane puno», što znači da im je savjest mirna i u izobilju. Uz to, organizator večere nam je priuštio koncert Olivera Dragojevića što me posebno razveselilo, i već sam vidio razuzdanu atmosferu kad krene «Konobo moja», kad se svi zagrljeni kao braća počnemo lagano njihati supijanih pogleda i mrmljati riječi omiljenih pjesama, što bi u mojoj viziji imalo kulminirati penjanjem na stol s kravatom zavezanom oko čela, čašom uzburkanog Dingača u ruci i urlanjem:

«Kad te danas vidin da si s njim
ja od tuge za tren ostarim
I nebo je pogrišilo,
karte je promišalo,
od mene te odvelo
uzelo, dragaaaaaaaaaaa!...»

Takav razvoj događaja bi nadmašio sva moja očekivanja jer sam nekako predosjećao razmjere duhovne katastrofe koja se odigravala oko mene (pa i u meni, jer mi nekako nije bilo do skakanja na stol dok drugi glume gljive). Svi su, naime, mirno nastavljali jesti i kad bi pjesma završila, dok su političarima koji su prije desetak minuta držali govore živo pljeskali; i tu su razvidni prioriteti hrvatskog zoon politikon-a ili zoon economicus-a, kako hoćete i kako se već kaže: neophodna doza trećerazrednog politikantstva te obilna zakuska i apsolutno ignoriranje kulture u bilo kojem obliku, ili tek gotovo prijezirno odobravanje umjetnosti kao šarene kulise za duševnu bezličnost modernog hrvatskog biznismena.

A ja sam sve ovo počeo pisati jer sam im svojevremeno nudio, sasvim besplatno i sasvim bezuspješno, prijevode njihovih poslovnih ponuda i kataloga na ruski, dogovaranje sastanaka s velikim distributerima prehrambenih proizvoda u Petrogradu i Moskvi, popust na najam štanda na Prodexpo sajmu u Moskvi. S druge strane, ruski trgovinski ataše radi presedan u gospodarskoj diplomaciji i poziva hrvatske firme na izvoz u Rusiju, jer je i njemu jasno da Hrvatska ne može iz Rusije uvoziti sedam puta veću vrijednost nego što izvozi; nešto će otići u materinu prije ili kasnije. I niti to nije dovoljno da se itko od te ekipe mrdne s guzice i potroši tisuću eura na put u Moskvu kako bi odradili već dogovorene sastanke s besplatnim prevoditeljima, s ljudima čije firme tamo rade desetine milijuna eura prometa i čekaju ih, gotovo im se nadaju, a ovi ne dolaze. Na poslu sam umalo najebao kad su me uhvatili da nagovaram hrvatske izvoznike na sajmove u Chicago-u i Moskvi, što me natjeralo da se zamislim koji kurac se ja tu zajebavam kad se naši veliki manageri ne žele pomaknuti s mjesta na kojem im je, uostalom, dobro; sjede, žderu, potiho prde u postavljene stolice i ne shvaćaju, ali uopće ne shvaćaju, da u stvari prodaju istu robu jedan drugom: eto, za stolom oko mene sjedi ekipa iz AWT-a, Kuhne&Nagela i Metroa: AWT je uvezao, Kuhne&Nagel prevezao, a Metro prodao; krug se zatvara time što su djelatnici AWT-a i K&N-a dodane vrijednosti koje su stvorili u vidu plaća ovog vikenda potrošili u Metrou. I imam ja tu puno više za reći, o tome kako to sve nije samo posao već i nekakva nova iskustva, drugi ljudi, zemlje, avantura, ali sad idem doma.

A jadan Dragojević se na kraju večeri tužno napio.

I tako smo neko vrijeme razmijenjivali anegdote uglavnom negativnih konotacija, pa nam se to nije svidjelo jer smo se rastužili; nastavili smo umjereno pretencioznom raspravom o poslu i kulturi u Hrvata, jer Nada je restaurator i veliki zaljubljenik u povijest i umjetnost (ne nužno i u povijest umjetnosti), a Igor je pravnik koji radi u Šibeniku i netom je zbrisao iz posrnulog TLM-a. Pa veli Nada kako se kod nas može organizirati kuratz od izložbi jer je našem Ministarstvu sve skupo. Onda nam atmosfera na izložbama liči na karmine na koje je red doći, ali s kojih svi gledaju kako bi što prije zbrisali. «Dobro, obavili smo i to, idemo sad kući» - misle posjetitelji odajući posljednju počast kulturnom životu Hrvata. Velim ja, sasvim uvjeren kako je to rješenje, da treba pozvati one fotografe iz Nacionala i Globusa koji u svakom broju napune nekoliko stranica fotografijama ljudi koji su poznati jedino radi medijske pompe oko njih, koja je tim veća što su oni poznatiji i tako dalje, gdje se svi grle i smiju kao da su provalili tajnu vječnog života, frču prste oko čaša s vinom postavljenih ispred svojih ponosno ispravljenih tjelesina ogrnutih u toalete vrhunskih modnih kreatora. Pošto radi skromnog proračuna za kulturu ne možemo računati na neke spektakularne specijalne efekte (koji uostalom odvraćaju pažnju s predmeta izložbe), najbolje što možemo napraviti je da pozovemo par poznatih osoba – zvijezde Big Brothera neminovno padaju na pamet – i njihove komplementarne elemente, reportere. Svima obećamo besplatnu žderačinu kako bismo zagarantirali visok postotak odaziva, zavalimo se u tvrde stolice u uredima kustosa i uživamo u tome kako se stvari same od sebe razvijaju neslućeno dobro.

Nadalje, što se tiče naših umjetnika, konkretnije pisaca, mišljenja sam da bi Ministarstvo kulture trebalo odvojiti značajnija sredstva da se njihova djela prevode i plasiraju na strana govorna područja. Eto posla za naša veleposlanstva širom svijeta. Umjesto da nam vanjska diplomacija bude obilježena nekakvim umobolnim političkim direktivama i silovanjem trgovinske razmjene koju ionako moraju potaknuti sami poduzetnici (inače ništa od toga), mogli bismo biti poznati kao zemlja koja mnogo polaže na kulturnu razmjenu. Ovako, naši dečki i cure pišu i tuku se sami sa sobom unutar relativno male zemlje, što garantira da netko mora van s tržišta ili će svi životariti. Možda će svi ti autori i nastaviti pisati ali ih izdavači neće izdavati jer u meču Hrvatska:Ostatak Svijeta na ovako malom terenu Hrvatska garantirano gubi automatom, to jest s nula upisanih bodova. Gubimo i vani, ali na većem terenu, s više golova, više ćemo ih i zabiti, pa će ostati barem moralna (i materijalna) zadovoljština. Oni umjetnici koji ostaju u Hrvatskoj će dijelom ili većinom ovisiti o nekakvim opskurnim modalitetima subvencioniranja umjetnika od strane Ministarstva kulture, što će im jamačno donijeti probleme u vidu insinuacija da su pronevjerili, podmitili ili popušili kar da bi došli do te love. Najpametnija stvar koju mladi pisac, slikar ili umjetnik drugog roda može napraviti jest da se od prvog honorara zarađenog u Hrvatskoj prevede, lokalizira, izreklamira izvan granica Hrvatske. I tako će doći do sinergije, jer ima zemalja koje gotovo nemaju kulturu, a mi ipak nekog kurtza imamo za ponuditi – mislim, nije da su nam pisci posljednjih generacija nadmašili Krležu ili Matoša, ali su svakako životniji od Dan Browna ili C. Bushnell. A i u tom segmentu mi konja (kobilu?) za trku imamo, jer vjerujem da se Lana Biondić može s lakoćom mjeriti s Četiri plavuše, ako ne kvalitetom, a ono egzotikom.

U sljedećem nastavku o Oliveru Dragojeviću i hrvatskom izvozu, naravno uz objašnjenje kakve to jebene veze ima jedno s drugim i s neizbježnom Rusijom (ipak ovaj blog piše jedan Arsenyev).

Aleksandar Solženjicin je još živ. Nakon 2. svjetskog rata u kojem je bio izviđač, nakon 8 godina kazamata u kojeg su ga poslali 1945, nakon tumora od kojeg je skoro krepao, nakon života u egzilu unutar Rusije (Rusija je vjerojatno jedina zemlja u kojoj možete biti u egzilu unutar njenih granica), nakon Nobelove nagrade 1970, progonstva 1974 i povratka u Rusiju 1994, njegov glas je moguće čuti u dokumentarnoj seriji na programu NTV. Nakon sve te muke iz tisuću i "Jednog dana u životu Ivana Denisoviča" i "Arhipelaga Gulag", stari je još imao jaja da piše nekakva pisma vođama tadašnjeg Sovjetskog Saveza, da se buni i joguni, iako ga je od likvidacije možda dijelila tek čašica dobrog raspoloženja nekakvog visokog časnika KGBa. Ja bih strašno volio popričati s Aleksandrom Isaevičem, onako, ljudski. Ne bismo pričali o patnjama koje ljudi nanose jedni drugima; to je sve shvaćeno, prihvaćeno i gotovo passé kao tema. Sve je to ionako bilo, i vjerojatno će biti opet, bez obzira na svo moraliziranje svijeta: Tolstoj je, eto, čvrsto vjerovao u čovjekov osjećaj za moral, Dostojevski ga je smatrao preslabim i gotovo nevrijednim pažnje, a ljudsko stremljenje nekakvoj duhovnosti koja bi nadmašila sasvim fizičke patnje je za njega bilo upravo neprimjereno - "postoji li uopće biće koje ima pravo to sve oprostiti... je li moguće graditi hramove bogovima ako je makar u jednoj njihovoj cigli sadržana patnja makar i jednog nevinog bića?..." (Ivan Karamazov).

U takvom raspoloženju odem u kantinu po ručak, kad tamo ludi kuhar iz sveg glasa urla nešto kao "Ajme malaaaaa što mi nisi dalaaaaaaaa", cura na blagajni se križa a mlada, mlada kuharica mi namiguje u prolazu. I moram skrušeno priznati da sam u tom trenutku zaboravio na Solženjicina.