Ova stvar je toliko gadna da upozoravam one osjetljivijeg želuca da ne čitaju. |
Poluprisanadovezano na rasprave oko 'rvackog sistema zbrinjavanja ambalažnog otpada – i ne bih sad ulazio u tehničke detalje iako me već u noćnim morama proganjaju – želio bih dotaknuti temu korumpiranosti u redovima političara, pošto se o tome u poslovnim krugovima vrte mnoge priče. Dakle, ja tu znam samo jedno: da me netko neopravdano optuži za korumpiranost, izazvao bih ga na ljuti dvoboj hladnim oružjem ili bih prvom prilikom nasrnuo na njega, razvalio ga ispred svih novinara i javno izbičevao na nekom trgu; prosuo bih mu mozak svojom ministarskom bejzbol palicom i pregazio njegovo unakaženo tijelo svojim ministarskim automobilom. Alternativno, ukoliko bih znao da su optužbe istinite, pederski bih se smješkao i dostojanstveno se držeći svisoka odgovarao na pitanja smrtnika, a po povratku kući bih dogovarao gradnju svoje nove vikendice zarađene lovom kojom sam podmićen; na ništa manje ne bih pristao, znalo bi se da ministra toga i toga ne zanimaju poslovi manji od par stotina milijuna bilo koje konvertibilne valute, i da njegova osobna provizija iznosi određeni postotak od toga, koji ne može biti manji od cijene 100 kvadratnih metara ekskluzivnog stambenog prostora u Dubrovniku. Ta nećemo se jeftino prodavati kad smo tako skupo platili svoje položaje – trebalo je par tisuća ljudi poginuti, tristo tisuća financijski propasti, pedeset tisuća neizlječivo oboljeti, sto tisuća emigrirati, a milijun uzeti nepodnošljive kredite da bih ja mogao postati ovo što jesam – ministar ili direktor. Greške, greške, tisuću grešaka, neispoštovanih, krivo shvaćenih ugovora, propalih ulaganja, neplaćene robe; dvije trećine ljudi je siromašno – dvije trećine firmi tiho propada, sve statistike se vjerno preslikavaju iz jednog segmenta življenja u drugi. U Njemačkoj, u Njemačkoj deset posto stanovnika drži 47 posto bogatstva (ili ostvaruje 47 posto prihoda, vrag će ga znati, ti novinari pišu kao idioti, što je to bogatstvo uopće?). Direktor ima dionice, direktor vozi ludi auto, direktora VOZE u ludom autu, prezaposlen je i prezamišljen da bi mijenjao brzine. Na kraju prilog o odijevanju modernih managera, satovi od 1.500 eura i slična sranja, evo moj za 50 eura radi kao podmazan već tri godine i pokazuje, zamislite, točno vrijeme u sekundu isto kao i na tim skupim satovima. Iz novina, s televizije i s Internet stranica vrišti poruka: uzmi, uzmi, jer ionako će uzeti netko drugi, za suzdržanost i skromnost nema nagrade, a savjest može biti mirna i u gramzivih, samo treba malo stisnuti zube... Treba srušiti vlastite principe da bih ih kasnije mogao održavati. Treba pronevjeriti, zaraditi, stvoriti, ukrasti, prvih milijun eura i zatim pustiti da se novac sam od sebe umnaža. Valja malo zaboraviti na nedjelo, na nemoral, na krivnju. Jebe mi se za «weltschmertz»; ako ga odbijem osjećati, on će ionako nestati. |
Čovjek se zvao Leon Davidovich Bronstein ili kasnije poznat kao Lev Trotsky, famozni otac Crvene Armije koja je sa pet milijuna vojnika u svojim slavnim danima bila strah i trepet unutar i izvan Rusije i Sovjetskog Saveza. Rođen je u Ukrajini 1879. kao sin nepismenog židovskog seljaka. Od osmero djece, da ne pričamo sad puno o djetinjstvu, odraslo je tek četvero. Svi ostali su krepali još kao djeca, od raznoraznih boleština ili drugih nezgoda. Od preživjelih, brat Trockoga je strijeljan od strane komunista 1938, jedna sestra mu je umrla 1924, a drugu su strijeljali nacisti 1941. Dva sina ove posljednje su i sami strijeljani prije toga, 1936. A sad o samom Trockom. Rasturio je fakultet u Odessi. 1896 se pridružio socijal-demokratima te je dvije godine kasnije uhapšen i poslan u Sibir (asocijacija: hladno). Četiri godine kasnije nekako je jadan pobjegao s krivotvorenom putovnicom na ime čuvara u zatvoru, Trocki, što je ime koje je ostalo njegov pseudonim do smrti. U Londonu je Trocki upoznao Lenjina, ali se brzo s njim razišao kao vođa umjerenije struje socijalista, Menjševika. To ga je koštalo još jednog posjeta Sibiru nakon revolucije 1905, odkuda je Trocki još jednom pobjegao. Tokom 1. svjetskog rata bio je u Njemačkoj, Švicarskoj i Francuskoj koja ga je protjerala 1915. Nakon kratkog boravka u New Yorku, vratio se u St. Petersburg gdje je opet uhapšen od strane privremene ruske vlade. Poslije Oktobarske revolucije je konačno promoviran u pravog jebača, Ratnog komesara za ruski građanski rat. Crvena armija je za to vrijeme narasla od 800.000 na 3 milijuna vojnika i borila se na 16 frontova istovremeno. Nakon što je Lenjin umro od četvrtog (četvrtog, jebemti) moždanog udara 1924, Staljin je postao faca te je degradirao Trockoga a na kraju ga i protjerao u Alma Atu u Kazahstan. Trockom valjda vrag nije dao mira pa je uporno srao i Staljinu radi totalitarizma. Potucao se svugdje dok nije na kraju završio u Meksiku (možda ćete se sjetiti tog detalja iz filma u kojem Salma Hayek glumila onu slikaricu Fridu koja se udala za meksičkog slikara Diego Riveru – e a taj mu je bio frend). Do tada je ruska služba sigurnosti uzrokovala smrt jedne kćeri, a druga je radi njihovog pritiska izvršila samoubojstvo. Oba zeta su mu uhapšena te su nestali bez traga (najvjerojatnije na Kolimu). Njegov mlađi sin je također uhapšen te mu se gubi svaki trag. Stariji sin mu je umro 1934. Trocki je nastavio srati Staljinu radi njegove diktature, a ovaj ga je zauzvrat dao ubiti 1940, što je izvršio jedan navodni prijatelj obitelji s šiljkom za led. |
Usuđujem se vjerovati da se ratovi najčešće vode radi vrlo banalnih razloga kao što su taština, novac, zemlja, nafta, ponekad radi dobrog para sisa, uskoro vjerojatno i radi vode, a ponekad jednostavno radi činjenice da su ratovi posljednjih 100 godina prerasli u povijesne spektakle vrhunske produkcije veći od Ben Hura, Gladijatora i Spašavanja vojnika Ryana zajedno, s budžetom koji premašuje Hollywood-ske godišnje prihode te su kao takvi zauzeli odgovarajuće mjesto u današnjoj entertainment industriji. Međutim, pored zabave koju pružaju nama, nevinim gledateljima prijenosa posljedica klanja malih crnih izgladnjelih tjelešaca, raznošenja sasvim nevinih i već dobrano izmučenih Iračanki i Iračana te u nešto manjoj mjeri Izraelaca i odgovarajućeg propucavanja Palestinaca, spektakularnog noćnog bombardiranja sumnjivih ciljeva podmuklog neprijatelja od strane tehnološki nadmoćnih napadača (kako gledatelji ipak ne bi bili uzrujani mogućnošću da «naši» nekim slučajem izgube rat kojeg su započeli), ratovi nas često čine iziritiranim radi popratnih govorancija najmudrijih i najvažnijih svjetskih državnika koji nam pokušavaju objasniti kako je rat neophodan radi širenja mira. A u blatu ili pijesku se valjaju neki drugi ljudi, najčešće oni koji nisu i ne bi glasali za ekipu koja ih šalje tamo. E, pa ja velim: odbacimo maske! Svi mi, koji imamo «problema» s režimom susjedne zemlje, koji trpimo radi gospodarskih nesuglasica ili nepravdi, koji smatramo da iz nekog razloga moramo ostvariti dominaciju nad drugima; pljunimo jedan drugom u lice direktno, a ne preko vojske, glasnogovornika, pregovarača, pisama, medija! Svi se skinimo goli do pasa, namažimo obrednim uljima i uđimo u UFC ringove širom svijeta da riješimo nesuglasice, bilo da se radi o poslovnim razmiricama, čarkama sa susjedom oko korištenja septičke jame ili o nafti na bliskom istoku. Nakon sveopće tučnjave, koja bez obzira na neospornu brutalnost ipak ima neka kurčeva pravila, nitko više neće imati snage da zanovijeta oko svog statusa u poduzeću ili kod kuće, oko parking mjesta ispred zgrade ili punca koji ga ne trpi. Borba može završiti samo spektakularnim nokautom ili stiskom ruke uz priznanje da su sve razmirice stvar prošlosti. Katarza koju marisana pruža je sveopća i ne može se izbjeći; borba za egzistenciju ogoljuje ljudski karakter i pokazuje što je najbitnije, esencijalno, a što je samo ukras, začin i površno. Poslije tamburanja cijeli svijet se treba baciti na organiziranje techno party-a na kojima će se vratiti osjećaj zajedničke pripadnosti i definitivno izgladiti sva neprijateljstva. |
Moje patetično penjačko iskustvo se svodi na neslavni izlet na stijenu zvanu Pokojac, ako se uopće točno sjećam naziva, i mukotrpno ispenjavanje smjera 3. stupnja težine uz teško stenjanje i poneku psovku dok je Dario maksimalno zatezao konop koji me osiguravao. Kasnije, kad sam vidio kako se on i Šokre spretno pentraju po toj istoj «trojci», a zatim i po «petici», i ja sam poželio probati tu «peticu» jer mi se nakon dužeg odmora i prizora njih dvojice kako im to baš fino ide učinilo da je to lagano. Međutim, prevario sam se, i nakon niti pola pređenog puta po smjeru petog stupnja težine, našao sam se kako visim kao hračak, s blesavo izvrnutom buljom koja je pokušavala shvatiti gdje je gore a gdje dolje, spašen tek relativno tankim konopcem spojenim s osiguračem na Dariovom pojasu. Moji visinski poduhvati su također vrlo skromni; krajnji domet mi je sjedenje na vrhu Rožanskih kukova uz opušteno ćaskanje na sasvim ugodnom kolovoškom suncu. |
Dok je šef zamicao za pregradu mog ureda koji je od ostatka prostorije bio ograđen metalnim pregradama s postavom, visine očiju odraslog čovjeka, meni je sve postalo jasno. Nikad neću biti u prilici kreirati ništa u ovakvim uvjetima. Za to će se pobrinuti raznorazni šefovi koji će uvijek znati što i kako trebam napraviti, usmjeravajući moj um pod prijetnjom izopćenja iz radne sredine, društva, pa i obitelji (teško da ću imati obitelj ako ne budem zarađivao), gurajući moj nos u njihov vlastiti izmet da to ne bi morali oni sami raditi. Jer sva ta ekonomija, sve te kupi-prodaj igre, štampanje novaca, dionica, obveznica, elektronske kotacije i online zaključivanje ugovora, SWIFT transferi novca i ulaganja u investicijske fondove koji kupuju financijske derivate (a nikad neću zaboraviti kako su prije deset godina na jedno predavanje o financijskim derivatima došli ljudi iz naftne kompanije koji su bili uvjereni da ne može biti riječi o nikakvim drugim derivatima do naftnih), sve je to bila izmišljotina, kao i moj posao. Nisam kreirao apsolutno ništa – tinta se raspoređivala po papiru u skladu s mojim kljucanjem na tipkovnici; papir je kupljen, printer je kupljen, računalo je kupljeno, kvragu, i moj ručak je kupljen, a sve to s novcem kojeg sam zarađivao od svih tih ljudi koji su proizvodili – kao da ljudskom rodu treba savjetnik da bismo shvatili što nam treba: hrana, odjeća, zdravlje i krov nad glavom. Ja nisam samo bio usmjeravan, situacija je bila mnogo složenija; ja sam bio usmjeravan kako bih proizvodio zaključke (čija se vrijednost izražavala iznosima na našim fakturama) koji usmjeravaju druge da troše svoj novac na određeni način, što je pak usmjeravalo razmišljanja direktora moje firme koji su se prilagođavali tržišnim trendovima i sukladno tome usmjeravali razmišljanja mog šefa, a onda je on opet dolazio meni. I tako, usmjeravajući jedni druge, odavno smo zaboravili što svatko od nas misli – ili je u stanju misliti – o svemu tome. A ja stvari gledam ovako: jednog dana ću krepati, vrlo neslavno, na nekom bolničkom krevetu u apsurdnom nastojanju liječničkog tima da produži jedan stari i nepotreban život; i to nikome neće biti nimalo interesantno osim ako negdje ne pročitaju da je to smežurano tijelo bilo instrument jednog čovjeka koji je ratovao u barem dva rata, strastveno ljubio barem tri žene, odgojio petero djece i spasio stotine života. Kao da nije dovoljno teško boriti se s očajem nemoći da preneseš svoje – svoje – misli na papir, da ih predaš voljenoj ženi kako bi shvatila da ju iskreno voliš, da izjaviš svoju volju čitavom svijetu i da svi za trenutak stanu i poslušaju. Ne, nego još tu volju treba zatrpati predrasudama modernog društva i ostaviti da leži negdje duboko, sve do mirovine, osim ako nas to ludilo sustavno ne pojede i prožme i u starim danima – ne jednom sam vidio reanimirane direktore, vlasnike i managere kako se vraćaju u novi poslovni život kroz neku savjetničku ulogu, koja ne podrazumijeva nikakvu odgovornost i nesrazmjerno veliku plaću. Ta tko normalan bi htio da ga savjetuje stari zrikavi prdonja koji ne čuje dobro? Zar postoje takvi kreteni koji plaćaju i užurbano zapisuju svaku riječ iz usta starog, iskusnog konzultanta, čije se iskustvo i sastoji jedino i isključivo od konzultiranja? Neki od mojih nadređenih već sada zvuče kao da su uhvatili Boga za genitalije, ucijenili Starog spoznajama o svijetu koje malo tko shvaća osim njih. Za desetak godina neće željeti čuti nikog osim sebe, makar soba bila puna ljudi. O, kako su oni voljeli ovaj posao, upravo zato što ih je spašavao od potrebe za učenjem! Previše ljudi se oslanjalo na njihov savjet, na njihovo mudro «upravljanje» da bi oni mogli odvojiti vrijeme za usavršavanje samih sebe. A to je bilo područje na kojem bi trebali najviše uložiti, jer ovakvi – sve deblji, slabiji i zatucaniji u glavi – će biti veliki problem svojim suprugama u starosti. Ako hoćeš pomoći drugima, prvo pomozi sebi. Ne budi na teret, ako je to ikako moguće. Gledano na čitav svijet, nije mi jasno kako tolika hrpa minusa može dati išta pozitivno (iz ove spoznaje se razvija ideja samoubojstva, logički sasvim opravdanog). |
Priznajem da sam dosad ovaj blog vodio pomalo egocentrično, ne obraćajući previše pažnje na komentare. Također, priznajem da sam svjesno zaobilazio društveno-politička i deformirano-gospodarska zbivanja; jednostavno smatram da je to sve postalo pretužno i da nema pomoći, i reiteracija jednih te istih kritika neizbježno vodi do zaključka da smo beznadežni debili ili ovce, a niti jedan od tih zaključaka mi se ne sviđa pa sam sklon pribjeći općeprihvaćenom rješenju u vidu zabijanja bulje u pijesak (balkansko blato). Odmaknimo se stoga od tih tema i razmislimo o sljedećoj situaciji, jer nekako trebam vašu pomoć: ima jedan moj poznanik, meni podosta drag i simpatičan u svojoj izgubljenosti, koji već neko vrijeme ganja nekakvu curu. Kuha i kuha, dosad ju je uspio izvesti na dva anemična druženja uz kavu, i nije došao ništa bliže cilju, a to je za njega nekakva mutna vizija držanja za ruke za vrijeme iscrpljujuće dugih šetnji u Maksimiru. Nekidan se desilo da smo se sreli u nekakvom društvu, i on mi je predstavio inkriminiranu. Moj i njen pogled su se sreli iznad sredine stola i ja osjetih uzajamnu vibru, fluid, tamnu tvar, antimateriju, što li već; gotovo se začulo kad smo se pogledali. Uglavnom, učinilo mi se da je svima – osim mom frendu, naravno - jasno da smo se svidjeli jedno drugom i da bi sad valjalo nešto učiniti po tom pitanju. Međutim, iako nema šanse da moj frend odfura tu malu, muška solidarnost i čast ne dopuštaju nikakvo ubacivanje iz pozadine. Trenutno on igra u napadu, a ja sam lijevo smetalo, i s tim se valja pomiriti kao i sa neizvjesnom sudbinom općenito. Muška pravila nalažu da možeš utrčati nakon što postane izvjesno da frend neće zabit gol do kraja utakmice; jedino valja poštivati prijelazni period od 15 milisekundi. Mene brine to da je moj frend u stanju rastezati tu muku eonima, a kad vas pukne kao što je mene puklo, tada ne valja čekati jer sve ubrzo izgori, umorite se od čekanja da se konačno počne dešavati nešto životno i odlučite se za alternativu - dokoličarenje. Isto tako, ako primjeti da preuzimam inicijativu i odfuravam mu komada pred nosom, fiksirati će me pogledom punim fine tugice iza zamagljenih okica, i ja ne znam da li ću to izdržati. Naravno, postoji infinitezimalno mala mogućnost da moj frend i inkriminirana završe u plodnom braku s četrnaestero djece i da im Mesić bude kum, da uživaju državne poticaje za povećanje nataliteta i da ih Don Anto Baković spominje na misama; međutwah, vjerojatnije je da će mala popizditi, vidjeti da ja kenjam a da je ovaj beskrajno dosadan i između ostalog pomalo lud te nas dvoje nikad nećemo šetati ruku pod ruku, nećemo ić’ na kolače u Millenium, nećemo se izležavati u onim finim foteljama u Galeriji na popodnevnim kavama; nećemo se valjati po krevetu do 10 ujutro, pa opet popodne, pa opet navečer; nećemo u kino, nećemo u popodnevnom polumraku gledati filmove na DVDu dok mi ona spava na ramenu; nećemo zajedno kuhati i mazati lica prehrambenim artiklima, nećemo se kupati goli u uvali Raduča (u vansezoni, naravno), nećemo šetati po dubrovačkim zidinama, nećemo se seksati dok nam tijela više ne budu u stanju podnositi dodire, nećemo kurca ni palca. |
Jadno je ići u kino sam. Ali danas je ionako bilo dovoljno druženja (Šokre, prijatelju, kakvu curu si doveo sa sobom, vrstan izbor i tvoj veliki povratak!) i avantura (blatni cipelcug reli Sljeme-Gračani, promašaj parkinga za koji km i bonus track-ing kroz ljepljivo blato), a ekipa je poslovično lijena nedjeljom popodne pa ih nisam htio uznemiravati. Osim toga, većina je već pogledala Mendesovog “Jarhead”-a, a ja sam čekajući društvo propustio puno filmova pa nisam htio da se to ponovno dogodi. I drago mi je, drago mi je što sam pogledao film, iako me gadno sjebao, kao što te svaki pravi, životni film mora sjebati; drago mi je i što sam išao sam jer su moje asocijacije i uspomene tekle nesputane strahom da osoba pored mene možda može čitati misli pa da će pomisliti da sam lud. |
Imam i ja poneku bivšu. Jedna od njih, čiji broj više niti nemam, me svakih pola godine nazove da me pita kako sam, što je po meni jedan sasvim suvišan ritual. Tako me i na poslu znaju pitati nekakvi glupani koje to uopće ne zanima, pa kad umjesto standardnog «dobro» ili «just fine» odgovorim «katastrofalno; nikad gore, ne znam što mi sve nije pošlo naopako zadnje vrijeme» oni se zabezeknu pa razgovor zastane ili jednostavno zanemare moj odgovor i pređu na stvari koje ih zanimaju. Nju, međutim, zapravo ne zanima ništa. Ako vam mogu dati ikakav savjet u ljubavi ili međuljudskim odnosima, onda je to da sve promatrate na što jednostavniji način: vrlo brzo se ispostavi da li su ljudi s kojima komunicirate «davatelji» ili «primatelji» te da li ih uopće zanimate – to se vidi po količini pitanja koja postavljaju o vama ili u vezi vas. Uglavnom, moja bivša je odradila razgovor gotovo profesionalno, a ja sam se dvije minute nakon toga našao na jednom mjestu koje nas je jednom davno povezalo te sam joj napisao SMS poruku sljedećeg sadržaja: |
Subotnja jutra u Zagrebu znaju biti prava agonija. U svom tom životu koji bruji oko tržnice, dućana i barova, prolaznik očekuje da će vidjeti i sresti velik broj zanimljivih ljudi jer mu njihov ples izgleda toliko živo; no približi li se ikome od njih pojedinačno, zagleda li se u parove očiju zaluđene izlozima i izgubljene u nekakvoj neodređenoj mogućnosti koju ne znaju iskoristiti, vidjet će da tu života nema. Postoji samo sujeta, žurba da se pojavi na određenom mjestu u određeno vrijeme iz određenog razloga; vlastite volje zapravo nema, ona je zamijenjena stremljenjem prema imaginarnom životu kakav se vodi iza šarenih reklama, i ljudi lako zaboravljaju da taj život ne postoji – ili arogantno vjeruju da su upravo oni ti koji će ga stvoriti. |
Znam da bih trebao dovršavati nekakve površne izvještaje o stanju određenih tržišta u Hrvatskoj, ali sam već odavno izgubio osjećaj važnosti za svoj posao. Dijelom je to stoga što u uredu imam tri osobe koje većinu vremena provode lamentirajući o svojoj djeci, godišnjim odmorima, muževima i zanimljivostima iz svojih svakodnevnih života, uljuljkani u relativnu sigurnost državne institucije koja ne zadaje imperative unaprijeđenja proizvodnje ili povećanja prodaje. To je otprilike jednako zanimljivo i uvjerljivo kao kad se neko djelo blago retardiranog scenarista pretače u beskonačno dugu seriju sapunica koje iz nekog meni sasvim nejasnog razloga istiskuju dokumentarce, glazbu i dobre filmove s televizijskog programa. Prosječnost ima tu snagu i ne valja ju potcjenjivati; ona proizilazi iz njene jednostavnosti i količine. Teško se s tim boriti, ali manjem broju to ipak uspijeva na razne načine: jedan od njih je postizanje uspjeha u managerskim redovima novopečenih hrvatskih rukovodioca. Danas sam tako razgovarao s jednim od njih, dečkom od kojih 30 i kusur godina koji uskoro mijenja posao i odlazi raditi kao direktor marketinga u jednu veliku domaću firmu; nemojte me krivo shvatiti, ima on sve preduvjete za to – postdiplomski, godine iskustva rada (barem na papiru), ufuranost i bezrezervna vjera da on to sve može. Ne bih ovdje nabrajao njegove profesionalne nedostatke jer ih uostalom nema puno, a ambicioznost je ionako najbitnija kvaliteta modernih managera. Ja bih mu želio pogledati u dušu, iza tih staklenih okica i zamagljenog pogleda kojim me fiksira dok mi diktira sve promjene koje će uvesti kod svog novog poslodavca. Jer me uopće, ali uopće, ne zanimaju tržišni uspjesi velikih hrvatskih managera, i ne, ne vjerujem da žene mogu biti sretnije s takvim muškarcima – možda sigurnije, ali nikako sretnije – jer ti ne jebu, ne kupuju cvijeće, ne bave se sobom, rijetko čitaju knjige, ne uče nove jezike, smatraju se samodostatnima, dovoljno usavršenima i neprikosnovenima na svojim managerskim pozicijama; ako slučajno netko od njih i nema makar 30 posto tržišta, onda je to rezultat nepravedne situacije, naslijeđenih dugova, ne-stimulativne državne politike ili već nečije tuđe greške. Oni su tu da ostanu, i čak i kad ih svi mi odjebemo, moderni manageri će stršati kao sasvim suvišni nakaradni spomenici hrvatske korporativne kulture koja je rijetko koga osim njih usrećila (za mene su oni nešto poput onih resica na novim automobilskim gumama – ne služe ničemu, ne rade ništa, ali ih je lijepo za vidjet jer znaš da su gume nove). I tko bi im mogao zamjeriti, zapravo, jer kad pogledate, mi smo pljunuli na sve bogove i uzore te shvatili da to može proći nekažnjeno, a sada nastupa novo doba u kojem neki meni poznati ljudi pretendiraju da zauzmu mjesto samog Boga, ako je to moguće. Kao što je Bellow u svom govoru na dodjeli Nobelove nagrade zaključio da je ljudski karakter izgubio svoje mjesto u književnosti, tako se čini da ga je izgubio i u stvarnosti, jer je radi postizanja gospodarskih ciljeva on, nažalost, sasvim suvišan. |
Svaki put kad čujem da se u državnoj upravi ili u velikim firmama provodi nekakva opskurna reorganizacija radi postizanja «sinergija», obično upravljana «zahtjevima tržišta», osjećam se blagoslovljeno radi sigurnosti koju pruža nevidljiva upravljačka sila zvana «tržište» na koju se svi manageri rado pozivaju. Tako me posebno razveselilo kad je Tonči Kerum, dok ga je kamera snimala kako upravlja svojom 15-metarskom jahtom, izjavio da neto plaću prodavačica u njegovim dućanima od HRK 2.400,00 ne određuje on već tržište. Od tog trenutka mi je nekako sve jasnije. |
Dan je, da priznam iskreno, počeo traljavo. Jedva sam se ustao i opterećen tisućama pitanja koja se u osnovi stapaju u jedno – «kojeg vraga moram baš svakog dana taljigati na posao?» - izbauljao iz stana, jedva pronašao auto na parkingu i savjesno se sjurio prema uredu kršeći većinu prometnih pravila poznatih čovjeku samo da bih po dolasku shvatio da za deset minuta trebam biti negdje drugdje, na jednom sastanku u centru grada, što sam potpuno zaboravio. Okrenem se čelom nazad pred ulazom u zgradu firme, bez riječi objašnjenja kolegama koji su me promatrali nesvjesni jutarnjeg kaosa u mojoj glavi, i jednako savjesno odjurim natrag u grad. Vidite, ja moram s vremena na vrijeme odrađivati ovakve sastanke s poslovnim ljudima koji zapravo ne znaju što bi (čija izgubljenost zapravo seže puno dublje) jer je moj posao da im ukažem na prilike&ideje za poslovni razvoj, a tu se u pravilu radi o nekoj intelektualno nisko-intenzivnoj uvozno-izvoznoj aktivnosti. I tako, sjednem s čovjekom u foajeu (kakva riječ! Kakva riječ!) hotela i tarlahamo neko vrijeme o općenitim stvarima, jer on «zastupa» firme od SAD do Tajvana, pravi je interkontinentalni jebach kao i većina prenapumpanih likova koje obično upoznajem, i već me obuzima uobičajena težina u udovima i osjećaj vlastite izgubljenosti, kao da sve ono što takvim likovima predajem bilo usmeno bilo pismeno istovremeno gubim u sebi. Nekako završimo razgovor, pomogne i kava, rastanemo se kao ljudi, odem do šanka da sačekam konobaricu kako bih joj platio a da izbjegnem hladno ubacivanje novčanica na tacnu prepunu isprljanih šalica i čaša jer ja, kao, nemam vremena već jurim ostvariti sjajne poslovne rezultate, osvojiti još koji postotak tržišta, potpisati najveći ugovor karijere. Krenem bez žurbe prema kaputu na vješalici zatrpanoj bundama postarijih gospođa koje su sjedile za stolom u kutu, kao da se pomalo srame svojih bora, i pomislim: pa nije moguće da ću i ja biti tako smežuran i suh; sve mi se učini sivim poput vremena, a moj dan u uredu još nije niti počeo. Uto začujem nekog lika kako mi se obraća imenom i na engleskom s naglaskom me pita da li ga se sjećam; nakon sekunde u kojoj je još odjekivala zatupljenost mislima o starosti, sivilu i mom neizbježnom uredovanju, vjerojatno do kraja karijere, prepoznam Juana, direktora jedne velike firme u Splitu. Smješkao se pomalo nesigurno, iskreno zabrinut za mogućnost da ga neću prepoznati. To me silno razveseli, jer takvi tipovi obično niti ne ustaju da bi me pozdravili, a u velikom broju slučajeva glume da ne zamjećuju okolinu jer su previše zadubljeni u bilješke u svom rokovniku (koje su u stvari gomila žvrljotina sa skrivenim agresivno-seksualnim motivima), a Juan se dogegao do mene onako prostodušno, s upaljenom cigaretom u ruci i iskrenim interesom u standardnom «što-ima-novog» pitanju. I bi mi strašno drag, onako nevino uznemiren, pomalo boemski opuštene kravate, obavijen dimom svoje cigarete; pomislim kako mu je u Splitu s jedne strane lijepo, jer je glavni, jer mu je sve plaćeno, jer su vlasnici firme koji su ga postavili daleko, daleko i radi vremenske razlike ga mogu heftati samo popodne, jer je s njim obitelj koju zasigurno vodi po otocima kad god stigne, najviše u vansezoni kad nema iritantnih gužvi. No s druge strane, on osjeća da ga stišću dva problema: jedan je perfidnost zajeba u vidu naše birokracije koja te unatoč svojoj pasivnosti uspjeva sasvim aktivno zajebati; a drugi je fina tuga izazvana spoznajom da on, Juan, nakon desetak godina rada izvan svoje domovine više nema mjesto koje može nazvati svojim «domom» ili «rodnim gradom». |
Općenito, vrijeme u Zagrebu posljednja dva tjedna nije nešto. Kad vas uz to zakači red i potreba da hodočastite po državnim institucijama u traženju potvrda o nekažnjavanju, prebivalištu, i ostalih dokumenata kojim vi, živ čovjek, nekoj zahtjevnoj instanci morate dokazivati da postojite (sve u strahu da vas netko ne "nestane" kao u Kvaci 22), onda raspoloženje neminovno trpi. Ima već dugo da su u Petrinjskoj ušarafili onaj automat koji pljuje listiće s brojevima, koje zatim uspoređujete s brojem koji se upravo pojavio na ekranu iznad vaše glave i zahvalno se prisjećate vremena kad ste čekali u blaženom neznanju koliko još ljudi u stvari ima ispred vas. Dobio sam 865, a brojčanik je bio na 799; srećom, imao sam sa sobom McGregor/Borman putopis "Long way round" koji je dovoljno lako štivo da mu se možete posvetiti čak i u MUP-ovoj čekaonici. |
Valja priznati da u zagrebačkim jutarnjim nedjeljnim kavama ima nešto životno, a to je najvjerojatnije osjećaj zajedničkog nazivnika svih nas koji im prisustvujemo – ovisnosti o trivijalnom ritualu izmjene sasvim običnih priča o sasvim nebitnim događajima iz većinom uhodanih života. Upravo je ta trivijalnost najznačajnija od svega, jer nas nemilosrdno neraskidivo povezuje u priznanju da nam se, unatoč svim našim poslovima, putovanjima, ljubavima, većinu vremena zapravo ne događa ništa posebno. Tako je bilo i danas, sve dok u kafiću Friends ispod nas (mi smo kao stari lisci sjeli na kat da sve držimo pod prismotrom) nisu sjele dvije djeve bujnih grudi i dubokih izreza na puloverima koji su otvarali pogled na poštovanja vrijedne obline. Tako da su te djevojke, ti izrezi i te grudi bile glavna tema razgovora, i baš u trenutku kad je netko sa strane mogao pomisliti da smo opsjednuti ženskim grudima do granice ludila, Miro je promijenio temu na nekakve kredite i tako nas «spasio» od suda vlastite savjesti iako sam ja osobno već odavno prestao upošljavati namještenike tog suda, najviše zbog toga što se sami nisu mogli držati svojih pravila. Baš nekako u tom trenutku se iz zvučnika začula pjesma Olivera i Divasica «Mi» i očajno beznadežno podsjetila na ljubavi koje su prohujale bez traga i dokaza da su ikad postojale, ako izuzmem par bora oko očiju i pokoju neadekvatnu reakciju u ženskom društvu. I moram priznati da bi mi savršeno odgovaralo da su te dvije djevojke, pored prekrasnih oblina, raspolagale i sposobnošću da udahnu nadu u neke nove ljubavi i zaštite nas od samoće i propuha u srcima; no u trenutku kad sam pogledao prema njihovom stolu u nadi da ću uhvatiti pogled jedne od njih (ili obje), da ću prepoznati istu suzbijenu želju i nadu iza umjetno uređenih lica, shvatio sam da su otišle, ostavivši za sobom pepeljaru s tri zgužvane cigarete i dvije prazne šalice kave. Pogledao sam natrag na Mireka koji je jednako strastveno govorio o kreditima i shvatio da je, dok smo tu sjedili, prošao još jedan dio života, još jedno prijepodne, jednako sunčano koliko i neiskorišteno. |
Ako je Schopenhauer vjerovao da su novinari (journalists – “dnevni radnici”) najniža vrsta pisaca, pitam se što bi tek rekao za današnje blogere. Ipak, mi ne pišemo za novac, pa vjerujem da to naše napore čini nešto plemenitijim. |
Ne znam da li mi se to samo učinilo u trenutku moje omamljenosti jutarnjim korporativnim bunilom koje vlada u hodnicima moje firme ili sam zaista krajičkom oka uhvatio naslov članka u novinama koji govori o teoriji nekog meni dosad nepoznatog (a očito i dalje nepoznatog pošto mi je njegovo ime nekim čudom promaklo) znanstvenika koji tvrdi da Hrvati, zapravo, nisu Slaveni. I moram priznati trud svih tih genetičara, povjesničara i arheologa, ali po meni će najveći od svih njih biti onaj koji uspije dokazati da mi u stvari nismo mi. |
Vjerojatno upravo zato što su rijetki, interesantni ljudi zauzimaju posebno mjesto u kolekciji poznanstava koje čovjek skupi tokom života. Kao i obično, takvi ljudi sebe ne smatraju posebnima, pa se Roderick Wilde obično čudi svim «wow» i «aah» uzdasima svojih «fellow Americans» kad im pokazuje slike pejzaža kojima jezdi na svom motoru dok mu s guvernala vijore one mangupske kožne resice, a on sam je u trapericama i kožnoj jakni, s neprozirnim crnim vizirom na kacigi ispod koje viri dug «ponytail», kojeg će se malo tko usuditi komentirati kad vidi facu s kojom je povezan. Općenito, mom frendu Rodericku, dok tako vozi po planinama oko američke savezne države Washington, puca prsluk za gotovo sve na svijetu. |
Kako je moje pojavljivanje na blog sceni Mračni udostojio popratiti komentarom koji do neke mjere objašnjava moj lik&djelo, podsjetio me na zajednički boravak u Chicago-u. Iako znam da se njemu tamo jako svidjelo, ja u vezi toga želim reći sljedeće: oni su tamo u banani. Svi su jedni drugima "customers". Kod nas je puno bolje, bolja hrana, bolja atmosfera, bolja klima, manje zagađenja, manje tog konzumerističkog drkanja kupi ovo-kupi ono; radi toga svega su svi neurotično zbunjeni i forsiraju vlastitu zaposlenost, a kako to možeš forsirat ako objektivno nemaš kaj za radit? E pa oni su našli rješenje i to jednostavno - uvijek možeš povećat tržišni udio, tako da tko god ima malo vremena ima svetu dužnost da vrti telefone, šalje mailove i pokreće marketinške kampanje, sjedi na glupim sastancima i drka nezainteresirane potencijalne kupce dok svi ne popizde i isprazne par šaržera jedni u druge. Bowling for Columbine, muthafuckas!!! |
Moram priznati da je to bio jedan od onih posljednjih dana u godini kada nitko nema nikakvu ideju kako na dostojan način obilježiti doček Nove godine i svi nekako shvaćaju da su svi ti praznici koje smo nekada tako željno iščekivali i živo obilježavali tek šarena krinka za ono što bismo po duši nazvali Majmunovo, ali ne smijemo jer nam povijest govori o nekakvim strašnim kaznama za one koji nisu iskazali odgovarajuće poštovanje. Meni osobno je svejedno što se slavi ako je tradicija pozitivna, ako se barem većina, ako ne svi, osjeća dobro i veselo, najedeno i pomalo opijeno od neke varljive zanesenosti životom, koji se opet oslanja na tu zanesenost i tako u krug. |
Prije svega moram reći da već dugo ne pratim što se prikazuje na HRTu. Kad vidim onog Galića kako živo filozofira o potrebi da program bude kvalitetan i profesionalan dođe mi da se odmah žestoko iserem jer nam frajeri uzimaju pretplatu za telku koju jednostavno ne možemo izbjeći pa je zapravo tako svejedno kaj pokazuju. Sve da ih nitko i ne gleda, mi imamo zakon koji kaže da ako imaš telku ili radio moraš platit pretplatu. Što se tiče onog pomalo zaboravljenog sranja oko Latinice, a koje sad opet izvire iz kanalizacije jer će Latin radit emisiju o svojoj emisiji (kakve marketinške sinergije!), sjetio sam se da je Nobilo poručio kako će zastupat Latina u sporu protiv novina koje su objavile da se jedan bivši branitelj samoubio nakon emisije o Tuđmanovštini i nasljeđu domovinskog rata, a on se zapravo ubio radi uhićenja Gotovine. Ne ulazeći u razumnost njegovog postupka (nekako ne vjerujem da je Gotovini išta lakše nakon što se ovaj upucao), nadam se da će Nobilo uzet tim senzacionalističkim novinarima par milja pa da zacvile kao svinjčad. Trebalo bi smislit još neku opaku tužbu protiv HRT-a pa da i to konačno crkne. |
Dakle društvo, s obzirom na stanje stvari, ne znam da li ću ja više ikada jebati. Ne da mi se, a izgleda da se ni komadima ne da. To jednostavno više nije "in". Ostavite svaku nadu vi koji dolazite u Hrvatsku (s takvim namjerama). Ovdje je tjelesna, a i svaka druga intimnost tek usputni korak u postupku ekonomsko-socijalnog networkinga s jedinom svrhom vlastite promocije - bilo kao voditeljice na TVu, kao priležnice skupog nogometaša ili jednostavno u cilju duševnog (ali prije svega materijalnog) spašavanja izgubljenih tridesetogodišnjakinja kojima priroda uporno šapuće da bi možda valjalo iskusiti majčinstvo dok je to još fiziološki moguće. O muškom rodu ovdje neću jer sam njegov predstavnik pa me nekako sram. No što se tiče mog iskustva, bilo je tu svega, a najviše bježanja glavom bez obzira u slučajevima kad mi je seks uvjetovan dugotrajnom i stabilnom vezom na koju moram unaprijed pristati. Izučavajući neko vrijeme rusku i europsku povijest, uvjeren sam da na ovom svijetu nije bilo vremena u kojem je živjelo toliko kukavica kao danas. Svi traže nešto unaprijed da bi eventualno uložili neki trud; nitko ne radi na sebi, a svi traže da budu uvaženi u društvu i tretirani kao da su laureati Nobelove nagrade. Nestala su vremena kad se ginulo iz vlastitog uvjerenja; danas se ljudi niti iz kreveta ne dižu ako to nije popraćeno aplauzom svekolikog pučanstva. Život je, međutim, ostao jednako trivijalan, što neki naslućuju kad se približe četrdesetima pa se konačno počnu zajebavati na vlastiti račun. Medutim, i takvih je malo. Najviše od svega me zabrinjava sljedeće: sve je manje ljudi koji nešto nude, koji umiju ispričati zanimljivu priču, bilo iz svog ili tuđeg iskustva; tu će moja posljednja cura ostati nenadmašna, kao najbolja ženska koju sam imao, ali s ključnim problemom da je ona znala da je najbolja i bez da sam joj ja to rekao, pa sam ja tu ubrzo postao nekako suvišan. Da je Puškin znao da će slavenska civilizacija ovako pokleknuti, zamijeniti duhovni razvoj kupovinom raznih formula instant uspjeha, vjerojatno bi napisao nešto grublje od konstatacije da na svijetu nema sreće, vec postoje samo mir i volja (čitaj: disciplina). A možda ne bi čekao priliku za dvoboj, već bi si sam prosvirao mozak kuglom iz kubure. |
Valjda se i to moralo dogoditi. Od prvog dana kad se pojavio blog kao pojava i kao pojam, vjerovao sam da je to nekakav poluintimni, poluistiniti reality show u kojem se većina sudionika nada da će radi svog literarnog izražaja, obično sasvim prosječnog, nekako postati priznati i poznati jednostavno bivajući ono što jesu te da će se osjetiti živima makar u virtualnom svijetu kad je to već tako teško i komplicirano u pravom. Vjerujem da nije potrebno posebno povlačiti paralelu s Big Brotherom. Dakle, imamo hrpu «blogera» koji u svojim blogovima zapravo ne nude ništa posebno, od kojih mnogi gnječe maloga ili što već dame rade prebrojavajući hitove na svojim blogovima, duboko u sebi vjerujući kako će im to na neki način donijeti bolje sutra. |
siječanj, 2006 | > | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv