Pustopoljinama zemaljskih sadržaja i ljudske psihe

Znam da bih trebao dovršavati nekakve površne izvještaje o stanju određenih tržišta u Hrvatskoj, ali sam već odavno izgubio osjećaj važnosti za svoj posao. Dijelom je to stoga što u uredu imam tri osobe koje većinu vremena provode lamentirajući o svojoj djeci, godišnjim odmorima, muževima i zanimljivostima iz svojih svakodnevnih života, uljuljkani u relativnu sigurnost državne institucije koja ne zadaje imperative unaprijeđenja proizvodnje ili povećanja prodaje. To je otprilike jednako zanimljivo i uvjerljivo kao kad se neko djelo blago retardiranog scenarista pretače u beskonačno dugu seriju sapunica koje iz nekog meni sasvim nejasnog razloga istiskuju dokumentarce, glazbu i dobre filmove s televizijskog programa. Prosječnost ima tu snagu i ne valja ju potcjenjivati; ona proizilazi iz njene jednostavnosti i količine. Teško se s tim boriti, ali manjem broju to ipak uspijeva na razne načine: jedan od njih je postizanje uspjeha u managerskim redovima novopečenih hrvatskih rukovodioca. Danas sam tako razgovarao s jednim od njih, dečkom od kojih 30 i kusur godina koji uskoro mijenja posao i odlazi raditi kao direktor marketinga u jednu veliku domaću firmu; nemojte me krivo shvatiti, ima on sve preduvjete za to – postdiplomski, godine iskustva rada (barem na papiru), ufuranost i bezrezervna vjera da on to sve može. Ne bih ovdje nabrajao njegove profesionalne nedostatke jer ih uostalom nema puno, a ambicioznost je ionako najbitnija kvaliteta modernih managera. Ja bih mu želio pogledati u dušu, iza tih staklenih okica i zamagljenog pogleda kojim me fiksira dok mi diktira sve promjene koje će uvesti kod svog novog poslodavca. Jer me uopće, ali uopće, ne zanimaju tržišni uspjesi velikih hrvatskih managera, i ne, ne vjerujem da žene mogu biti sretnije s takvim muškarcima – možda sigurnije, ali nikako sretnije – jer ti ne jebu, ne kupuju cvijeće, ne bave se sobom, rijetko čitaju knjige, ne uče nove jezike, smatraju se samodostatnima, dovoljno usavršenima i neprikosnovenima na svojim managerskim pozicijama; ako slučajno netko od njih i nema makar 30 posto tržišta, onda je to rezultat nepravedne situacije, naslijeđenih dugova, ne-stimulativne državne politike ili već nečije tuđe greške. Oni su tu da ostanu, i čak i kad ih svi mi odjebemo, moderni manageri će stršati kao sasvim suvišni nakaradni spomenici hrvatske korporativne kulture koja je rijetko koga osim njih usrećila (za mene su oni nešto poput onih resica na novim automobilskim gumama – ne služe ničemu, ne rade ništa, ali ih je lijepo za vidjet jer znaš da su gume nove). I tko bi im mogao zamjeriti, zapravo, jer kad pogledate, mi smo pljunuli na sve bogove i uzore te shvatili da to može proći nekažnjeno, a sada nastupa novo doba u kojem neki meni poznati ljudi pretendiraju da zauzmu mjesto samog Boga, ako je to moguće. Kao što je Bellow u svom govoru na dodjeli Nobelove nagrade zaključio da je ljudski karakter izgubio svoje mjesto u književnosti, tako se čini da ga je izgubio i u stvarnosti, jer je radi postizanja gospodarskih ciljeva on, nažalost, sasvim suvišan.

I tako sam ostao bez još jednog prijatelja.