Dok je šef zamicao za pregradu mog ureda koji je od ostatka prostorije bio ograđen metalnim pregradama s postavom, visine očiju odraslog čovjeka, meni je sve postalo jasno. Nikad neću biti u prilici kreirati ništa u ovakvim uvjetima. Za to će se pobrinuti raznorazni šefovi koji će uvijek znati što i kako trebam napraviti, usmjeravajući moj um pod prijetnjom izopćenja iz radne sredine, društva, pa i obitelji (teško da ću imati obitelj ako ne budem zarađivao), gurajući moj nos u njihov vlastiti izmet da to ne bi morali oni sami raditi. Jer sva ta ekonomija, sve te kupi-prodaj igre, štampanje novaca, dionica, obveznica, elektronske kotacije i online zaključivanje ugovora, SWIFT transferi novca i ulaganja u investicijske fondove koji kupuju financijske derivate (a nikad neću zaboraviti kako su prije deset godina na jedno predavanje o financijskim derivatima došli ljudi iz naftne kompanije koji su bili uvjereni da ne može biti riječi o nikakvim drugim derivatima do naftnih), sve je to bila izmišljotina, kao i moj posao. Nisam kreirao apsolutno ništa – tinta se raspoređivala po papiru u skladu s mojim kljucanjem na tipkovnici; papir je kupljen, printer je kupljen, računalo je kupljeno, kvragu, i moj ručak je kupljen, a sve to s novcem kojeg sam zarađivao od svih tih ljudi koji su proizvodili – kao da ljudskom rodu treba savjetnik da bismo shvatili što nam treba: hrana, odjeća, zdravlje i krov nad glavom. Ja nisam samo bio usmjeravan, situacija je bila mnogo složenija; ja sam bio usmjeravan kako bih proizvodio zaključke (čija se vrijednost izražavala iznosima na našim fakturama) koji usmjeravaju druge da troše svoj novac na određeni način, što je pak usmjeravalo razmišljanja direktora moje firme koji su se prilagođavali tržišnim trendovima i sukladno tome usmjeravali razmišljanja mog šefa, a onda je on opet dolazio meni. I tako, usmjeravajući jedni druge, odavno smo zaboravili što svatko od nas misli – ili je u stanju misliti – o svemu tome. A ja stvari gledam ovako: jednog dana ću krepati, vrlo neslavno, na nekom bolničkom krevetu u apsurdnom nastojanju liječničkog tima da produži jedan stari i nepotreban život; i to nikome neće biti nimalo interesantno osim ako negdje ne pročitaju da je to smežurano tijelo bilo instrument jednog čovjeka koji je ratovao u barem dva rata, strastveno ljubio barem tri žene, odgojio petero djece i spasio stotine života. Kao da nije dovoljno teško boriti se s očajem nemoći da preneseš svoje – svoje – misli na papir, da ih predaš voljenoj ženi kako bi shvatila da ju iskreno voliš, da izjaviš svoju volju čitavom svijetu i da svi za trenutak stanu i poslušaju. Ne, nego još tu volju treba zatrpati predrasudama modernog društva i ostaviti da leži negdje duboko, sve do mirovine, osim ako nas to ludilo sustavno ne pojede i prožme i u starim danima – ne jednom sam vidio reanimirane direktore, vlasnike i managere kako se vraćaju u novi poslovni život kroz neku savjetničku ulogu, koja ne podrazumijeva nikakvu odgovornost i nesrazmjerno veliku plaću. Ta tko normalan bi htio da ga savjetuje stari zrikavi prdonja koji ne čuje dobro? Zar postoje takvi kreteni koji plaćaju i užurbano zapisuju svaku riječ iz usta starog, iskusnog konzultanta, čije se iskustvo i sastoji jedino i isključivo od konzultiranja? Neki od mojih nadređenih već sada zvuče kao da su uhvatili Boga za genitalije, ucijenili Starog spoznajama o svijetu koje malo tko shvaća osim njih. Za desetak godina neće željeti čuti nikog osim sebe, makar soba bila puna ljudi. O, kako su oni voljeli ovaj posao, upravo zato što ih je spašavao od potrebe za učenjem! Previše ljudi se oslanjalo na njihov savjet, na njihovo mudro «upravljanje» da bi oni mogli odvojiti vrijeme za usavršavanje samih sebe. A to je bilo područje na kojem bi trebali najviše uložiti, jer ovakvi – sve deblji, slabiji i zatucaniji u glavi – će biti veliki problem svojim suprugama u starosti. Ako hoćeš pomoći drugima, prvo pomozi sebi. Ne budi na teret, ako je to ikako moguće. Gledano na čitav svijet, nije mi jasno kako tolika hrpa minusa može dati išta pozitivno (iz ove spoznaje se razvija ideja samoubojstva, logički sasvim opravdanog).
I tako sam sjedio posran sa vrlo neslavnim zadatkom pred sobom: ispuniti nekakav formular za internu analizu poslovanja klijenta koji će zatim, obrađen od strane računala sukladno sasvim ljudskim uputama, izbaciti rezultat na skali od 1-10 za razne kategorije uspješnosti poslovanja: «profitability», «company name recognition», «stock market valuation – P/E ratio», «brand recognition», «brand loyalty», «marketing expenses as a percentage of total expenses», i tako dalje. I dok je sve to bilo zaista krasno, brz i šaren proizvod kojeg su mozgovi nas marketinških gurua obogaćivali polurazumljivim komentarima i uputama za svoje klijente, moj um je trenutno bio premoren od svega. Sve te analize, sva ta korespondencija, sastanci, telefonski razgovori, ništa od toga nije bilo iskreno. Nisam mislio niti jednu jedinu riječ koju sam danas napisao. Kreveljio sam se na sastancima glumeći čitav raspon osjećaja – od posvemašnje posvećenosti zajedničkom cilju sa svim ljudima na sastanku, preko suosjećajnog iščuđavanja do vizionarskog zanosa idejama o budućem razvoju tržišta, o kojem god se radilo. Krug neistine se širio i dalje od mog stola, od šefovog staklenog ureda, od sobe sa sastancima: usiljeni poluprijateljski odnosi s dugotrajnim klijentima koje sam bio prisiljen održavati radi dobrih poslovnih veza, licemjerno suosjećajni razgovori s kolegama, lažno oduševljenje susretima na prijemima koje sa zdravom pameću nikad ne bih posjetio, glumljenje važnosti u rijetkim susretima s vlastitim roditeljima kako bih im vratio za svo nepovjerenje koje su iskazali tokom mog studiranja. I na kraju, nikad, ali baš nikad u životu mi ne bi palo na pamet da na sebe stavim odjeću koja ne smije biti zgužvana, a koju je istovremeno nemoguće ne zgužvati, i da zavežem nekakvu svilenu (obavezno svilenu) traku oko vrata kako bih odao dojam «profesionalnosti». Na sve to sam dodao i dobru dozu vlastitih prevara, licemjerja i zanemarivanja tuđih osjećaja, odvajao sam se od svih koji su me imalo opterećivali i bježao sam u odnose koji se nisu sastojali ni od čega, koji su se u meni raspadali kao kula od suhog pijeska jednom kad se makne kantica koja ju je držala na mjestu. Želio sam, iskreno sam želio da se stjuardesa s mog posljednjeg leta pokaže potpunom luđakinjom, da nekako dođe do mog imena, do mog broja telefona i da me nazove i kaže «evo nazvala sam, ti ćeš valjda znati što sad treba». I znao bih, iz ovih stopa bih joj se pridružio na nekom od letova, i začas bismo bili u Madridu, Briselu ili Londonu; bili bismo goli u hotelskoj sobi, kakva god ona bila, i pretvarali bismo sve začetke naših grešnih misli u stvarnost.
Post je objavljen 25.01.2006. u 11:23 sati.