Subotnja jutra u Zagrebu znaju biti prava agonija. U svom tom životu koji bruji oko tržnice, dućana i barova, prolaznik očekuje da će vidjeti i sresti velik broj zanimljivih ljudi jer mu njihov ples izgleda toliko živo; no približi li se ikome od njih pojedinačno, zagleda li se u parove očiju zaluđene izlozima i izgubljene u nekakvoj neodređenoj mogućnosti koju ne znaju iskoristiti, vidjet će da tu života nema. Postoji samo sujeta, žurba da se pojavi na određenom mjestu u određeno vrijeme iz određenog razloga; vlastite volje zapravo nema, ona je zamijenjena stremljenjem prema imaginarnom životu kakav se vodi iza šarenih reklama, i ljudi lako zaboravljaju da taj život ne postoji – ili arogantno vjeruju da su upravo oni ti koji će ga stvoriti.
Vratim se kući s tržnice obično malo slabijeg raspoloženja te pokušavam čitati, gledati nekakav film ili pisati. Ne izlazim vani jer se tamo suočavam sa svojim porazom – ispada da niti ja, kao ni većina sugrađana, ne mogu smisliti bolji način da provedem subotnje prijepodne. Ponekad utopim svoje jade u šišanju (ova fraza mi se strašno sviđa, i moram priznati da nije uopće moja, već je napisana od strane «Peanuts» genijalca Charlesa Schultza), otprilike svaka dva tjedna kad moje rijetke sijede vlasi zaprijete da se počnu ukazivati, iako me uvjeravaju da ih još nemam. Ako sam već više od tri godine u ovom kvartu, i ako svakog drugog tjedna idem na šišanje, pa ako izuzmemo godišnje odmore i službena putovanja, ispada da sam se kod svoje frizerke pojavio oko 150 puta (za managere čiji su mozgovi toliko pomućeni da ne razumiju brojke osim ako nisu u službi financija, to je ukupno otprilike 6.000 kuna rashoda za šišanje – ako vam se baš hoće, svodite to na sadašnju vrijednost pa računajte da li se više isplati kupiti i amortizirati mašinica za guljenje glave). I tamo je uvijek bila ona, visoka cura kose obojane u plavo, vitkog struka, umjetnog tamnog tena i svijetlo plavih nevinih očiju (kakve bi uopće mogle biti oči takve boje?), najljepših ruku s najnježnijim dodirom kojeg sam ikad osjetio na sebi, besprijekorno uređenih noktiju, uvijek u trapericama i nekakvoj jednobojnoj majici, pomalo izduženog lica koje se nastavljalo u dugačak, nježan vrat zategnute kože bez ijednog suvišnog nabora, madeža ili ukrasa. Rijetko bismo razgovarali, a i tada bi to bilo tek površno, bez pravog interesa; do nedavno se nisam ozbiljno zapitao interesira li se ona za mene, a i bilo mi je to nekako teško za vjerovati jer sam tek jedan od stotinjak mušterija koji se pojave na njenim vratima svakog tjedna. Arogantno je vjerovati da ja kod nje izazivam posebne osjećaje, jer ja sam jedan od mnogih, a ona je objekt religije obožavanja koju, manje ili više svjesno, slijede deseci njenih čupavih posjetitelja. No u posljednje vrijeme osjećam potrebu ne da uzimam od te ljepote, da iskorištavam i isisavam njenu mladost, da se hranim njenim osmjesima, već da svemu tome vjerno i bespogovorno služim, da se povinujem onome što od mene ona zahtjeva, ne izrekom – jer bi to uništilo svu čaroliju ovog osjećaja – već samim svojim postojanjem, pojavom koja traži da bude zaštićena. Tih deset minuta koliko obično sjedim kod nje, a ponekad i neko vrijeme nakon toga, čini mi se da bih mogao živjeti samo zato da uslišim njenu nijemu molbu za ljubav koja se prenosi svaki put kad mi se učini da mi nepotrebno mnogo puta prolazi rukom kroz kosu, kad se nadvija svojim grudima nad moje lice kako bi škarama dosegnula kosu na mom tjemenu, kad mi pomalo pretjerano grubo četkom čisti dlake s lica kao da me kažnjava za uživanje u njenom mirisu, njenim obrisima i griješnim mislima koje me obuzimaju, i kad me na kraju ipak nježno i marljivo rješava i najsitnijih dlačica na ramenima i vratu, ponekad me štipajući svojim dugim noktima i ispričavajući se nestašnim osmjesima. Ne bih postavljao nikakva pitanja – da li me voli, da li je udata, ima li djece, koliko ima godina, što planira u životu, ne, ne, sva ta sranja su sasvim nepotrebna i suvišna, ja bih je samo volio, obavijao ju u svoje poglede, cjelove i dodire, a na kraju dana bih ju pokrio toplim pokrivačem i uvjerio se da je mirno zaspala, pomalo nesretan što nema načina da ju štitim i u njenim snovima, i klečao bih promatrajući ju tako dok me ne bi shrvao umor.
Naravno, u stvarnosti bi to sve završilo jednim sasvim prosječnim hrvanjem na mom kauču, u nepunih petnaest minuta nakon kojih bih shvatio da sve moje fantazije nemaju nikakvu praktičnu vrijednost, jer ona mora na posao, ja imam nekakve glupe obveze, i zapravo nas uopće nema jer uvijek postoji nešto što «treba» obaviti, mjesto gdje treba biti, i sve to je važnije za život od nas.
No u ovu subotu, ona je svakako bila najljepši doživljaj.
Recommended listening: MadreDeus "Electronico"
Post je objavljen 21.01.2006. u 15:10 sati.