Valja priznati da u zagrebačkim jutarnjim nedjeljnim kavama ima nešto životno, a to je najvjerojatnije osjećaj zajedničkog nazivnika svih nas koji im prisustvujemo – ovisnosti o trivijalnom ritualu izmjene sasvim običnih priča o sasvim nebitnim događajima iz većinom uhodanih života. Upravo je ta trivijalnost najznačajnija od svega, jer nas nemilosrdno neraskidivo povezuje u priznanju da nam se, unatoč svim našim poslovima, putovanjima, ljubavima, većinu vremena zapravo ne događa ništa posebno. Tako je bilo i danas, sve dok u kafiću Friends ispod nas (mi smo kao stari lisci sjeli na kat da sve držimo pod prismotrom) nisu sjele dvije djeve bujnih grudi i dubokih izreza na puloverima koji su otvarali pogled na poštovanja vrijedne obline. Tako da su te djevojke, ti izrezi i te grudi bile glavna tema razgovora, i baš u trenutku kad je netko sa strane mogao pomisliti da smo opsjednuti ženskim grudima do granice ludila, Miro je promijenio temu na nekakve kredite i tako nas «spasio» od suda vlastite savjesti iako sam ja osobno već odavno prestao upošljavati namještenike tog suda, najviše zbog toga što se sami nisu mogli držati svojih pravila. Baš nekako u tom trenutku se iz zvučnika začula pjesma Olivera i Divasica «Mi» i očajno beznadežno podsjetila na ljubavi koje su prohujale bez traga i dokaza da su ikad postojale, ako izuzmem par bora oko očiju i pokoju neadekvatnu reakciju u ženskom društvu. I moram priznati da bi mi savršeno odgovaralo da su te dvije djevojke, pored prekrasnih oblina, raspolagale i sposobnošću da udahnu nadu u neke nove ljubavi i zaštite nas od samoće i propuha u srcima; no u trenutku kad sam pogledao prema njihovom stolu u nadi da ću uhvatiti pogled jedne od njih (ili obje), da ću prepoznati istu suzbijenu želju i nadu iza umjetno uređenih lica, shvatio sam da su otišle, ostavivši za sobom pepeljaru s tri zgužvane cigarete i dvije prazne šalice kave. Pogledao sam natrag na Mireka koji je jednako strastveno govorio o kreditima i shvatio da je, dok smo tu sjedili, prošao još jedan dio života, još jedno prijepodne, jednako sunčano koliko i neiskorišteno.
Post je objavljen 15.01.2006. u 18:31 sati.