Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/arsenyev

Marketing

Bush vs. Putin at Shockwave 2006 PPV

Usuđujem se vjerovati da se ratovi najčešće vode radi vrlo banalnih razloga kao što su taština, novac, zemlja, nafta, ponekad radi dobrog para sisa, uskoro vjerojatno i radi vode, a ponekad jednostavno radi činjenice da su ratovi posljednjih 100 godina prerasli u povijesne spektakle vrhunske produkcije veći od Ben Hura, Gladijatora i Spašavanja vojnika Ryana zajedno, s budžetom koji premašuje Hollywood-ske godišnje prihode te su kao takvi zauzeli odgovarajuće mjesto u današnjoj entertainment industriji. Međutim, pored zabave koju pružaju nama, nevinim gledateljima prijenosa posljedica klanja malih crnih izgladnjelih tjelešaca, raznošenja sasvim nevinih i već dobrano izmučenih Iračanki i Iračana te u nešto manjoj mjeri Izraelaca i odgovarajućeg propucavanja Palestinaca, spektakularnog noćnog bombardiranja sumnjivih ciljeva podmuklog neprijatelja od strane tehnološki nadmoćnih napadača (kako gledatelji ipak ne bi bili uzrujani mogućnošću da «naši» nekim slučajem izgube rat kojeg su započeli), ratovi nas često čine iziritiranim radi popratnih govorancija najmudrijih i najvažnijih svjetskih državnika koji nam pokušavaju objasniti kako je rat neophodan radi širenja mira. A u blatu ili pijesku se valjaju neki drugi ljudi, najčešće oni koji nisu i ne bi glasali za ekipu koja ih šalje tamo. E, pa ja velim: odbacimo maske! Svi mi, koji imamo «problema» s režimom susjedne zemlje, koji trpimo radi gospodarskih nesuglasica ili nepravdi, koji smatramo da iz nekog razloga moramo ostvariti dominaciju nad drugima; pljunimo jedan drugom u lice direktno, a ne preko vojske, glasnogovornika, pregovarača, pisama, medija! Svi se skinimo goli do pasa, namažimo obrednim uljima i uđimo u UFC ringove širom svijeta da riješimo nesuglasice, bilo da se radi o poslovnim razmiricama, čarkama sa susjedom oko korištenja septičke jame ili o nafti na bliskom istoku. Nakon sveopće tučnjave, koja bez obzira na neospornu brutalnost ipak ima neka kurčeva pravila, nitko više neće imati snage da zanovijeta oko svog statusa u poduzeću ili kod kuće, oko parking mjesta ispred zgrade ili punca koji ga ne trpi. Borba može završiti samo spektakularnim nokautom ili stiskom ruke uz priznanje da su sve razmirice stvar prošlosti. Katarza koju marisana pruža je sveopća i ne može se izbjeći; borba za egzistenciju ogoljuje ljudski karakter i pokazuje što je najbitnije, esencijalno, a što je samo ukras, začin i površno. Poslije tamburanja cijeli svijet se treba baciti na organiziranje techno party-a na kojima će se vratiti osjećaj zajedničke pripadnosti i definitivno izgladiti sva neprijateljstva.

E a da bi se važna gospoda državnici nastavili tako i osjećati, za njih ćemo organizirati poseban turnir. To je ponuda koja stoji i sada, a ja čvrsto vjerujem da ukoliko su se našli organizatori turnira na kojima nastupaju Filipović, Emilianenko, Arona, Silva i ostali, isti ili drugi organizatori će rado platiti za nastupe Georgea W. Busha, Mahmuda Ahmadinejada, Kim Jong Ila i Vladimira Putina na povijesni turnir četvorice. Njima osobno bi to trebala biti prava prilika – pa oni bi trebali biti najveći pobornici vlastite ideologije i kao takvi spremni najviše i najneposrednije djelovati. Sva lova od sponzora, televizijskih prijenosa i reklama bila bi utrošena na sanaciju svih sranja, od nuklearnog zagađenja do siromaštva, koja su u velikoj mjeri stvorena zaslugom ili nebrigom sudionika turnira i njihovih sekundanata u političkom ringu. Ovo će biti prava marisana, puna svesrdnog petardiranja koje ćemo osigurati tako da sudionicima uvalimo nekakve zajebane psihostimulanse. I tako, ušao bi recimo Bush protiv Mahmuda i isprva bi popio maru jerbo je Mahmud žilav, napaljen i religiozno motiviran; no pošto Bush joggira svako jutro u zavidnoj je kondi za jednog starca pa bi završio s raspižđenim Irancem prije isteka druge runde, iako bi i sam izgledao za kurac. Putin bi rutinerski zagušio nedojebanog isfrustriranog Koreanca još u početku prve runde te bi svjež ušao u pravi spektakl finala, gdje bi ga već čekao George, sav svjetlucav od ulja i nešto svježiji zahvaljujući spretnim terapeutima i maserima. Putin bi čekao dok bi George pokušavao bojažljivim direktima da se ne uvuče u borbu izbliza. Neočekivano eksplozivno bacanje Vladimira u Georgeove tanašne joggerske grančice bi podiglo publiku na noge, ali bi se George očajnički iskoprcao iz hvata, znajući da bi to bio kraj borbe za njega. Ali George bi se zajebao, krenuo bi u stilu Johna Waynea zaboravljajući da je umjetnost borbe od tog vremena otišla daleko, a da ne govorimo da Mr. Wayne nije smatrao za shodno da poradi na tehnikama sofisticiranijim od šaketanja vulgaris. Putin bi primio dvije-tri petarde, onako više po čelendri, a onda bi ga uhvatio oko struka i prebacio preko leđa kao zadnjeg papka. George bi se samo blesavo, nekoordinirano zakoprcao u zraku i aterirao teže od MOABa, pravo na blesavu facu. Putin bi dovršio posao vještim prebacivanjem u mount position te zdušnim petardiranjem Georgeove lične fizionomije dok sudac ne bi procijenio da se George više ne brani. I time smo riješili pitanje pobjednika, pitanje jačeg, lovu smo dali za pravu namjenu i otvorili vrata novim događajima ovakve vrste. Vjerujem da bi broj posjetitelja opravdao turnire ovog karaktera. I svi zadovoljni.


Post je objavljen 27.01.2006. u 14:02 sati.