Pustopoljinama zemaljskih sadržaja i ljudske psihe

subota, 28.01.2006.

Samuraj Trocki

Čovjek se zvao Leon Davidovich Bronstein ili kasnije poznat kao Lev Trotsky, famozni otac Crvene Armije koja je sa pet milijuna vojnika u svojim slavnim danima bila strah i trepet unutar i izvan Rusije i Sovjetskog Saveza. Rođen je u Ukrajini 1879. kao sin nepismenog židovskog seljaka. Od osmero djece, da ne pričamo sad puno o djetinjstvu, odraslo je tek četvero. Svi ostali su krepali još kao djeca, od raznoraznih boleština ili drugih nezgoda. Od preživjelih, brat Trockoga je strijeljan od strane komunista 1938, jedna sestra mu je umrla 1924, a drugu su strijeljali nacisti 1941. Dva sina ove posljednje su i sami strijeljani prije toga, 1936. A sad o samom Trockom. Rasturio je fakultet u Odessi. 1896 se pridružio socijal-demokratima te je dvije godine kasnije uhapšen i poslan u Sibir (asocijacija: hladno). Četiri godine kasnije nekako je jadan pobjegao s krivotvorenom putovnicom na ime čuvara u zatvoru, Trocki, što je ime koje je ostalo njegov pseudonim do smrti. U Londonu je Trocki upoznao Lenjina, ali se brzo s njim razišao kao vođa umjerenije struje socijalista, Menjševika. To ga je koštalo još jednog posjeta Sibiru nakon revolucije 1905, odkuda je Trocki još jednom pobjegao. Tokom 1. svjetskog rata bio je u Njemačkoj, Švicarskoj i Francuskoj koja ga je protjerala 1915. Nakon kratkog boravka u New Yorku, vratio se u St. Petersburg gdje je opet uhapšen od strane privremene ruske vlade. Poslije Oktobarske revolucije je konačno promoviran u pravog jebača, Ratnog komesara za ruski građanski rat. Crvena armija je za to vrijeme narasla od 800.000 na 3 milijuna vojnika i borila se na 16 frontova istovremeno. Nakon što je Lenjin umro od četvrtog (četvrtog, jebemti) moždanog udara 1924, Staljin je postao faca te je degradirao Trockoga a na kraju ga i protjerao u Alma Atu u Kazahstan. Trockom valjda vrag nije dao mira pa je uporno srao i Staljinu radi totalitarizma. Potucao se svugdje dok nije na kraju završio u Meksiku (možda ćete se sjetiti tog detalja iz filma u kojem Salma Hayek glumila onu slikaricu Fridu koja se udala za meksičkog slikara Diego Riveru – e a taj mu je bio frend). Do tada je ruska služba sigurnosti uzrokovala smrt jedne kćeri, a druga je radi njihovog pritiska izvršila samoubojstvo. Oba zeta su mu uhapšena te su nestali bez traga (najvjerojatnije na Kolimu). Njegov mlađi sin je također uhapšen te mu se gubi svaki trag. Stariji sin mu je umro 1934. Trocki je nastavio srati Staljinu radi njegove diktature, a ovaj ga je zauzvrat dao ubiti 1940, što je izvršio jedan navodni prijatelj obitelji s šiljkom za led.

Što ja s ovime hoću reći? Ajde sad pročitajte još jednom ovaj životopis i usporedite s onim kukavičlukom od životopisa kojeg šaljete kad tražite posao negdje. Ovaj frajer nije najebao - on je cijeli život najebavao. Prošao je toliko sranja da je vjerojatno odahnuo kad je skužio da će ga ubiti. Mora da mu je psiha bila od mramora, jer su mu sva braća i sestre umrli prijevremeno, kćeri i sin također, i tko zna tko sve ne. Strašno. I dok je bio najveći jebač, stvaralac i vođa moćne Crvene Armije, živio je u oklopljenom vagonu dvije i pol godine. Život je za njega bila noćna mora, patnja, produženo crkavanje. Da je bilo tko od nas prošao što i on u prvih 30 godina svog života, pukla bi nam psiha i doživotno bismo se povlačili po sanatorijima. A on je uz sve to nosio neke ideje, napisao brdo knjiga i manifesta, i otvoreno je srao i prkosio najvećim ličnostima tadašnje povijesti u najgorim i najneizvjesnijim vremenima. Zaista je pokazao da ima čelična jaja. Mi tu drhtimo za neke poslove i plaće, a ovaj se frajer selio od Sibira do New Yorka ne znajući što mu nosi sljedeći dan. I kad je na kraju završio u Meksiku (koji je poprilično daleko od Rusije, s bilo koje strane gledano), dali su ga ubiti kao zadnjeg ološa u okolnostima koje su podsjećale na najobičniju barsku tučnjavu.

A možda, samo možda, se može zaviriti i na drugu stranu medalje... Prošao je cijeli svijet, živio većinu svog vijeka u najvećoj i najljućoj kotlovnici ljudske povijesti, stvarao i rušio najveće ideje, kritizirao najstrašnije diktatore, fukao obožavateljice kojih je bilo podosta (uključujući i Salmu Hayek, ovaj pardon, Fridu). Svaki njegov fuk, dragi moji, je u takvoj situaciji i pri osjećaju stalno visećeg mača nad glavom, bio kao vatromet na kinesku novu godinu. I tako, zapravo nikad nećemo znati što je za ovakve jebače novije povijesti zapravo bio život. Je li to bio kontinuirani adrenalinski šok potaknut rađanjem i općim prihvaćanjem nove ideje, novog društvenog uređenja ili su nalazili sebe tek u toplini svog doma, okruženi prijateljima, u svakodnevnim ritualima druženja i uživanja u malim životnim radostima, čašici votke i dobro spremljenom boršču. Svejedno, rađali su se i umirali prebrzo, ne provodeći do kraja svoje ideje i djela, ostavljajući jednu ogromnu zemlju koja je već samom svojom veličinom osuđena na neizvjesnu sudbinu te na milost i nemilost ratovima, revolucijama, društvenim promjenama, brzom bogaćenju i stalno prisutnom siromaštvu. Ogromne udaljenosti, gruba klima, a prije svega bizarne povijesne okolnosti koje su dovele do stvaranja gradova, sela i naseobina na mjestima gdje niti jedan zdrav čovjek ne bi izabrao da živi stvorile su Ruski mentalitet danas. I to je zaista postao mentalitet u pravom smislu riječi, zajednička karakterna i psihološka crta svih Rusa, bez obzira živjeli oni u St. Petersburgu, Moskvi, Samari ili Petropavlosk-Kamčatskom. Jer generacije prije današnjih su znale da ih svakog trenutka može puknuti kakav pogrom, od promjene društvenog uređenja, preko ratova do perioda gladi i neimaštine. A kad je sve to završilo, u tri u noći te mogao probuditi motor automobila ispred zgrade i nekoliko likova, toliko iznerviranih noćnim smjenama da apsurdnu ideologiju koju zastupaju uopće ne smatraju upitnom, su te mogli pokupiti, na brzinu ispitati tek da napune zapisnik i poslati u pičkomaterinsk sibirski na neodređeno vrijeme. Njih je sve furalo saznanje da su cijelo vrijeme zapravo vrlo blizu smrti ili su već mrtvi. U tom smislu, bili su samuraji modernog doba i ja im skidam kapu.

- 14:00 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>