Dakle društvo, s obzirom na stanje stvari, ne znam da li ću ja više ikada jebati. Ne da mi se, a izgleda da se ni komadima ne da. To jednostavno više nije "in". Ostavite svaku nadu vi koji dolazite u Hrvatsku (s takvim namjerama). Ovdje je tjelesna, a i svaka druga intimnost tek usputni korak u postupku ekonomsko-socijalnog networkinga s jedinom svrhom vlastite promocije - bilo kao voditeljice na TVu, kao priležnice skupog nogometaša ili jednostavno u cilju duševnog (ali prije svega materijalnog) spašavanja izgubljenih tridesetogodišnjakinja kojima priroda uporno šapuće da bi možda valjalo iskusiti majčinstvo dok je to još fiziološki moguće. O muškom rodu ovdje neću jer sam njegov predstavnik pa me nekako sram. No što se tiče mog iskustva, bilo je tu svega, a najviše bježanja glavom bez obzira u slučajevima kad mi je seks uvjetovan dugotrajnom i stabilnom vezom na koju moram unaprijed pristati. Izučavajući neko vrijeme rusku i europsku povijest, uvjeren sam da na ovom svijetu nije bilo vremena u kojem je živjelo toliko kukavica kao danas. Svi traže nešto unaprijed da bi eventualno uložili neki trud; nitko ne radi na sebi, a svi traže da budu uvaženi u društvu i tretirani kao da su laureati Nobelove nagrade. Nestala su vremena kad se ginulo iz vlastitog uvjerenja; danas se ljudi niti iz kreveta ne dižu ako to nije popraćeno aplauzom svekolikog pučanstva. Život je, međutim, ostao jednako trivijalan, što neki naslućuju kad se približe četrdesetima pa se konačno počnu zajebavati na vlastiti račun. Medutim, i takvih je malo. Najviše od svega me zabrinjava sljedeće: sve je manje ljudi koji nešto nude, koji umiju ispričati zanimljivu priču, bilo iz svog ili tuđeg iskustva; tu će moja posljednja cura ostati nenadmašna, kao najbolja ženska koju sam imao, ali s ključnim problemom da je ona znala da je najbolja i bez da sam joj ja to rekao, pa sam ja tu ubrzo postao nekako suvišan. Da je Puškin znao da će slavenska civilizacija ovako pokleknuti, zamijeniti duhovni razvoj kupovinom raznih formula instant uspjeha, vjerojatno bi napisao nešto grublje od konstatacije da na svijetu nema sreće, vec postoje samo mir i volja (čitaj: disciplina). A možda ne bi čekao priliku za dvoboj, već bi si sam prosvirao mozak kuglom iz kubure.
Eto, ja zabrijao, ali to nekako spada u sociologiju a to nam je svima nužna nauka; gledajte i shvatite, i možda se jednog dana ukaže spas u vidu nekakvog curetka i/ili dečkića koji sve to shvaća i koji je spreman uložiti svoje vrijeme i emocije u jedan veseo i korektan odnos. U međuvremenu ću organizirati nekakvo studijsko putovanje u zemlje bivšeg SSSR-a kako bih djeci nouveau kapitalizma približio razmišljanja "Generacije P", a naročito njenog ženskog dijela kao najosjetljivije društvene skupine koja je pretrpjela najznačajnije promjene. Gledam ih često na ruskim programima gdje se vrte emisije u stilu Latinice, pričaju o muževima koji ih ostavljaju radi posla, kurvi, drugih žena, a sve su krasne, s onim punašnim obrazima i sisicama othranjenim na nasljeđu ruskih seljaka čiji je znoj i krv stoljećima natapao smrznutu grudu zemlje. I u tom smislu ja smatram nužnim odati dužno štovanje tim jedrim grudima, zavoljeti ih makar jednom i potpuno im se predati, jer cjelivati njih znači cjelivati svo to nasljeđe napaćenog naroda, i ako ljudi mogu cjelivati križeve, nečije cipele ili grudu zemlje, onda nema razloga da naš simbol ne budu upravo te dojke, kojima ćemo bezrezervno dati svoju volju u vlast i na upravljanje, makar na jednu od malobrojnih noći našeg zemaljskog postojanja.
Post je objavljen 09.01.2006. u 22:34 sati.