Svaki put kad čujem da se u državnoj upravi ili u velikim firmama provodi nekakva opskurna reorganizacija radi postizanja «sinergija», obično upravljana «zahtjevima tržišta», osjećam se blagoslovljeno radi sigurnosti koju pruža nevidljiva upravljačka sila zvana «tržište» na koju se svi manageri rado pozivaju. Tako me posebno razveselilo kad je Tonči Kerum, dok ga je kamera snimala kako upravlja svojom 15-metarskom jahtom, izjavio da neto plaću prodavačica u njegovim dućanima od HRK 2.400,00 ne određuje on već tržište. Od tog trenutka mi je nekako sve jasnije.
Economist od 14. siječnja prenosi zanimljiv članak o potrošačkoj psihologiji. Stvar ide otprilike ovako – profesor je slučajnim uzorkom podijelio olovke polovici svojih studenata (345 ljudi, dovoljno velik uzorak). Onda je svima rekao da napišu koliko cijene te olovke: vlasnicima – za koliko bi prodali olovku; onima koji nisu dobili olovku – za koliko bi ju kupili. Zatim je spojio tako stvorenu ponudu i potražnju pretpostavljajući da će otprilike pola olovaka promijeniti ruke – nije bilo razloga za vjerovati da će studenti koji u posjedu olovaka postavljati više cijene od svojih kupaca. Međutim, vlasnike je promijenilo jedva 20 posto olovaka. Zaključak je bio da vlasnici pretjerano cijene svoja dobra. Međutim, mene zanima što bi se dogodilo da se eksperiment ponovi – da li bi vlasnici spustili cijenu ili bi ju kupci povisili? To bi pomoglo shvaćanju mnogih anomalija, kao što je tržište nekretnina gdje cijene neopravdano bijesne iako svatko – nadam se – zna kako stan kojeg su kupili u sebi nema ništa vrijedno 2.000 eura po kvadratu. Ništa osim premije vlasništva. Ono što je najstrašnije u tom članku je zaključna rečenica, koja je po meni istinitija nego što autor vjerojatno pretpostavlja – da ako rezoniranje kupaca već ne može biti shvaćeno, onda može biti promijenjeno.
Unatoč raširenoj percepciji, tržišta nisu efikasna. Nekim dionicama se trguje po cijenama koje su 20 puta više od zarade po dionici; odmah iza njih, na tickeru se može pojaviti cijena konkurentske firme sa sličnim profilom koja 40 puta premašuje zaradu po dionici. Sve ovisi o percepciji kupaca, i tu nema nekakve financijske logike. To omogućuje da Kerum stišće gas na svom morskom monstrumu dok prodavačice rade za HRK 2.400,00 netto, sa sumnjivim pravilima koja se odnose na radno vrijeme i godišnje odmore. Najviša ekonomska znanja se ne nalaze na ekonomskim fakultetima i MBA školama, već su skrivena u ljudskoj psihi. Ili, kao što je jedan moj bivši kolega izjavio dok smo još bili brokeri, sjedeći u našem uredu nakon nekakvog obilnog čašćenja hranom, s mutnim pogledom promatrajući plastičnu čašu iz koje je iskapio pivo sumnjive kvalitete i neodgovarajuće temperature: «Jebeš ti ovu ekonomiju; ako sutra pobacamo sve plastične čaše i kupimo stakleni servis, možda neki proizvođač plastičnih čaša radi toga rikne. Nekad mi se čini da držim sudbinu čitavog svijeta u rukama.»
Post je objavljen 19.01.2006. u 09:00 sati.