Dan je, da priznam iskreno, počeo traljavo. Jedva sam se ustao i opterećen tisućama pitanja koja se u osnovi stapaju u jedno – «kojeg vraga moram baš svakog dana taljigati na posao?» - izbauljao iz stana, jedva pronašao auto na parkingu i savjesno se sjurio prema uredu kršeći većinu prometnih pravila poznatih čovjeku samo da bih po dolasku shvatio da za deset minuta trebam biti negdje drugdje, na jednom sastanku u centru grada, što sam potpuno zaboravio. Okrenem se čelom nazad pred ulazom u zgradu firme, bez riječi objašnjenja kolegama koji su me promatrali nesvjesni jutarnjeg kaosa u mojoj glavi, i jednako savjesno odjurim natrag u grad. Vidite, ja moram s vremena na vrijeme odrađivati ovakve sastanke s poslovnim ljudima koji zapravo ne znaju što bi (čija izgubljenost zapravo seže puno dublje) jer je moj posao da im ukažem na prilike&ideje za poslovni razvoj, a tu se u pravilu radi o nekoj intelektualno nisko-intenzivnoj uvozno-izvoznoj aktivnosti. I tako, sjednem s čovjekom u foajeu (kakva riječ! Kakva riječ!) hotela i tarlahamo neko vrijeme o općenitim stvarima, jer on «zastupa» firme od SAD do Tajvana, pravi je interkontinentalni jebach kao i većina prenapumpanih likova koje obično upoznajem, i već me obuzima uobičajena težina u udovima i osjećaj vlastite izgubljenosti, kao da sve ono što takvim likovima predajem bilo usmeno bilo pismeno istovremeno gubim u sebi. Nekako završimo razgovor, pomogne i kava, rastanemo se kao ljudi, odem do šanka da sačekam konobaricu kako bih joj platio a da izbjegnem hladno ubacivanje novčanica na tacnu prepunu isprljanih šalica i čaša jer ja, kao, nemam vremena već jurim ostvariti sjajne poslovne rezultate, osvojiti još koji postotak tržišta, potpisati najveći ugovor karijere. Krenem bez žurbe prema kaputu na vješalici zatrpanoj bundama postarijih gospođa koje su sjedile za stolom u kutu, kao da se pomalo srame svojih bora, i pomislim: pa nije moguće da ću i ja biti tako smežuran i suh; sve mi se učini sivim poput vremena, a moj dan u uredu još nije niti počeo. Uto začujem nekog lika kako mi se obraća imenom i na engleskom s naglaskom me pita da li ga se sjećam; nakon sekunde u kojoj je još odjekivala zatupljenost mislima o starosti, sivilu i mom neizbježnom uredovanju, vjerojatno do kraja karijere, prepoznam Juana, direktora jedne velike firme u Splitu. Smješkao se pomalo nesigurno, iskreno zabrinut za mogućnost da ga neću prepoznati. To me silno razveseli, jer takvi tipovi obično niti ne ustaju da bi me pozdravili, a u velikom broju slučajeva glume da ne zamjećuju okolinu jer su previše zadubljeni u bilješke u svom rokovniku (koje su u stvari gomila žvrljotina sa skrivenim agresivno-seksualnim motivima), a Juan se dogegao do mene onako prostodušno, s upaljenom cigaretom u ruci i iskrenim interesom u standardnom «što-ima-novog» pitanju. I bi mi strašno drag, onako nevino uznemiren, pomalo boemski opuštene kravate, obavijen dimom svoje cigarete; pomislim kako mu je u Splitu s jedne strane lijepo, jer je glavni, jer mu je sve plaćeno, jer su vlasnici firme koji su ga postavili daleko, daleko i radi vremenske razlike ga mogu heftati samo popodne, jer je s njim obitelj koju zasigurno vodi po otocima kad god stigne, najviše u vansezoni kad nema iritantnih gužvi. No s druge strane, on osjeća da ga stišću dva problema: jedan je perfidnost zajeba u vidu naše birokracije koja te unatoč svojoj pasivnosti uspjeva sasvim aktivno zajebati; a drugi je fina tuga izazvana spoznajom da on, Juan, nakon desetak godina rada izvan svoje domovine više nema mjesto koje može nazvati svojim «domom» ili «rodnim gradom».
Ne znam kako je njemu bilo, ali nakon što smo se kratko ispričali meni je bilo lakše.
Post je objavljen 18.01.2006. u 09:30 sati.