Moje patetično penjačko iskustvo se svodi na neslavni izlet na stijenu zvanu Pokojac, ako se uopće točno sjećam naziva, i mukotrpno ispenjavanje smjera 3. stupnja težine uz teško stenjanje i poneku psovku dok je Dario maksimalno zatezao konop koji me osiguravao. Kasnije, kad sam vidio kako se on i Šokre spretno pentraju po toj istoj «trojci», a zatim i po «petici», i ja sam poželio probati tu «peticu» jer mi se nakon dužeg odmora i prizora njih dvojice kako im to baš fino ide učinilo da je to lagano. Međutim, prevario sam se, i nakon niti pola pređenog puta po smjeru petog stupnja težine, našao sam se kako visim kao hračak, s blesavo izvrnutom buljom koja je pokušavala shvatiti gdje je gore a gdje dolje, spašen tek relativno tankim konopcem spojenim s osiguračem na Dariovom pojasu. Moji visinski poduhvati su također vrlo skromni; krajnji domet mi je sjedenje na vrhu Rožanskih kukova uz opušteno ćaskanje na sasvim ugodnom kolovoškom suncu.
Pošto me tih par penjačkih iskustava uvjerilo da nisam materijal za osvajanje Everesta, pa niti puno nižih vrhova, a kako je moje bavljenje sportom ostalo u domeni zatvorenih prostora, o nekakvim višim planinama nisam nikad intenzivno razmišljao. Tako je bilo sve dok nisam na poklon dobio knjigu Jon Krakauer-a «Into Thin Air». Krakauer je u travnju i svibnju 1996. bio član jedne od komercijalnih ekspedicija koje su pohodile Everest, poslan od strane Outside časopisa, jednog od popularnijih «outdoor» časopisa u Americi, a i šire. Krakauer je novinar sa srednje bogatim penjačkim iskustvom, u svakom slučaju po visinama niti približno Everestu, ali je među klijentima koji su platili da ih vodiči dovedu na vrh svijeta bio jedan od spremnijih i iskusnijih, u svakom slučaju svjesnijih opasnosti penjanja. Vjerojatno je radi toga, kao i radi čitavog niza sretnih okolnosti, Krakauer završio uspon i povratak živ; i ako je već priča o njegovom usponu napeta i prekrasna – sa slikama himalajskih krajolika koje su se registrirale tek u podsvjesti njegovog iscrpljenog i izgladnjelog mozga – tada su priče osmero ljudi koji su poginuli 10. svibnja 1996 prave drame. Među njima su bili i Rob Hall, vodič firme Adventure Consultants, koji je preživio noć bez dodatnog kisika na 8750 metara da bi sljedeće večeri stradao od hladnoće i Scott Fischer, vlasnik firme Mountain Madness koji je koju godinu ranije ispenjao Everest bez dodatnog kisika, ali je ove godine potrošio previše snage na pomaganje svojim klijentima te je ostao bez resursa za povratak, smrznuvši se na visini od oko 8.300 metara. Nekoliko ljudi je umrlo tek stotinjak metara od najvišeg kampa, zameteni snijegom i bez sposobnosti orijentacije; neki su se čudesno oporavili, kao Beck Weathers kojeg su spasitelji ostavili pretpostavljajući da je mrtav, a njemu se desilo sljedeće (citat iz knjige «Into Thin Air»):
“Nekoliko sati ranije, mora da se upalilo svjetlo u reptilskoj osnovi Weathersovog komatoznog mozga, i on je povratio svijest. "Isprva mi se činilo da sanjam," prisjeća se on. "Onda sam primjetio kako mi je desna ruka smrznuta i to mi je pomoglo da se vratim u stvarnost. Konačno sam se dovoljno razbudio da shvatim kako sam u dubokim govnima i da konjica ne dolazi te da mi je bolje da nešto sam učinim po tom pitanju."”
Nakon toga se sam dogegao do sigurnosti kampa – nevjerojatan podvig s obzirom na vremenske okolnosti, njegovo stanje i stanje ostalih penjača - te je preživio s amputiranom desnom rukom. Rob Hall, međutim, nije bio te sreće; nakon što se mučio s jednim od svojih klijenata, koji je po svoj prilici radi iscrpljenosti izgubio koncentraciju te se survao niz planinu nedaleko od vrha, Rob je ostao sjediti na 8.750 metara visine bez snage, sa spoznajom da će do sljedeće noći biti mrtav.
S filozofijom penjanja koja se od početnog strahopoštovanja pretvorila u komercijalno nadmetanje ekspedicija i arogantno prepucavanje vodiča oko toga tko će dovesti najmanje spremnog čovjeka na vrh Everesta, moguće je da su motivi izlaganja rizicima postali sasvim prozaični – svaki od klijenata je plaćao oko 60.000 dolara za učestvovanje u ekspediciji, i svi su vjerovali da su platili zato da bi došli do vrha, a ne zato da bi učestvovali. Međutim, pioniri penjanja, iako vremenom pretvoreni u poslovne ljude koji ekspedicije vode kao firme (jer to i jesu firme), u svojim dušama nose nesnosno pitanje koje glasi otprilike ovako: «Da li je to bilo stvarno?». I vraćaju se ponovno i ponovno, nadajući se da će barem jedan od tih trenutaka odjeknuti kroz njihove živote, kao što kroz život supruge Rob Hall-a, i same iskusne penjačice, odjekuju njegove posljednje riječi koje joj je nekoliko sati prije smrti uputio preko satelitskog telefona:
"Volim te. Dobro spavaj, srce moje. Molim te, ne brini previše."
In memoriam (žrtve uspona 10. svibnja 1996.):
Rob Hall, Scott Fischer, Doug Hansen, Yasuko Namba, Andy Harris, T. Samanla, Tsewang Paljor, Dorje Morup Sherpa
Recommended reading: Jon Krakauer, “Into Thin Air”
Časopis Outside
Everest info
Post je objavljen 26.01.2006. u 14:59 sati.