Poluprisanadovezano na rasprave oko 'rvackog sistema zbrinjavanja ambalažnog otpada – i ne bih sad ulazio u tehničke detalje iako me već u noćnim morama proganjaju – želio bih dotaknuti temu korumpiranosti u redovima političara, pošto se o tome u poslovnim krugovima vrte mnoge priče. Dakle, ja tu znam samo jedno: da me netko neopravdano optuži za korumpiranost, izazvao bih ga na ljuti dvoboj hladnim oružjem ili bih prvom prilikom nasrnuo na njega, razvalio ga ispred svih novinara i javno izbičevao na nekom trgu; prosuo bih mu mozak svojom ministarskom bejzbol palicom i pregazio njegovo unakaženo tijelo svojim ministarskim automobilom. Alternativno, ukoliko bih znao da su optužbe istinite, pederski bih se smješkao i dostojanstveno se držeći svisoka odgovarao na pitanja smrtnika, a po povratku kući bih dogovarao gradnju svoje nove vikendice zarađene lovom kojom sam podmićen; na ništa manje ne bih pristao, znalo bi se da ministra toga i toga ne zanimaju poslovi manji od par stotina milijuna bilo koje konvertibilne valute, i da njegova osobna provizija iznosi određeni postotak od toga, koji ne može biti manji od cijene 100 kvadratnih metara ekskluzivnog stambenog prostora u Dubrovniku. Ta nećemo se jeftino prodavati kad smo tako skupo platili svoje položaje – trebalo je par tisuća ljudi poginuti, tristo tisuća financijski propasti, pedeset tisuća neizlječivo oboljeti, sto tisuća emigrirati, a milijun uzeti nepodnošljive kredite da bih ja mogao postati ovo što jesam – ministar ili direktor. Greške, greške, tisuću grešaka, neispoštovanih, krivo shvaćenih ugovora, propalih ulaganja, neplaćene robe; dvije trećine ljudi je siromašno – dvije trećine firmi tiho propada, sve statistike se vjerno preslikavaju iz jednog segmenta življenja u drugi. U Njemačkoj, u Njemačkoj deset posto stanovnika drži 47 posto bogatstva (ili ostvaruje 47 posto prihoda, vrag će ga znati, ti novinari pišu kao idioti, što je to bogatstvo uopće?). Direktor ima dionice, direktor vozi ludi auto, direktora VOZE u ludom autu, prezaposlen je i prezamišljen da bi mijenjao brzine. Na kraju prilog o odijevanju modernih managera, satovi od 1.500 eura i slična sranja, evo moj za 50 eura radi kao podmazan već tri godine i pokazuje, zamislite, točno vrijeme u sekundu isto kao i na tim skupim satovima. Iz novina, s televizije i s Internet stranica vrišti poruka: uzmi, uzmi, jer ionako će uzeti netko drugi, za suzdržanost i skromnost nema nagrade, a savjest može biti mirna i u gramzivih, samo treba malo stisnuti zube... Treba srušiti vlastite principe da bih ih kasnije mogao održavati. Treba pronevjeriti, zaraditi, stvoriti, ukrasti, prvih milijun eura i zatim pustiti da se novac sam od sebe umnaža. Valja malo zaboraviti na nedjelo, na nemoral, na krivnju. Jebe mi se za «weltschmertz»; ako ga odbijem osjećati, on će ionako nestati.
Post je objavljen 29.01.2006. u 16:31 sati.