Općenito, vrijeme u Zagrebu posljednja dva tjedna nije nešto. Kad vas uz to zakači red i potreba da hodočastite po državnim institucijama u traženju potvrda o nekažnjavanju, prebivalištu, i ostalih dokumenata kojim vi, živ čovjek, nekoj zahtjevnoj instanci morate dokazivati da postojite (sve u strahu da vas netko ne "nestane" kao u Kvaci 22), onda raspoloženje neminovno trpi. Ima već dugo da su u Petrinjskoj ušarafili onaj automat koji pljuje listiće s brojevima, koje zatim uspoređujete s brojem koji se upravo pojavio na ekranu iznad vaše glave i zahvalno se prisjećate vremena kad ste čekali u blaženom neznanju koliko još ljudi u stvari ima ispred vas. Dobio sam 865, a brojčanik je bio na 799; srećom, imao sam sa sobom McGregor/Borman putopis "Long way round" koji je dovoljno lako štivo da mu se možete posvetiti čak i u MUP-ovoj čekaonici.
Ispunivši dobar dio svoje misije skupljanja svjedočanstava o mom liku&djelu, s grčevima u listovima sam se uputio u "Nokturno" a zatim preko Dolca i trga natrag kući. Draže mi je vjerovati da je moje zaustavljanje na štandovima s kravljim sirom uzrokovano subliminalnom porukom kampanje Hrvatske gospodarske komore nego utjecajem Ivankovićeve kampanje (oni plakati sa sirom i vrhnjem); bilo kako bilo, skrenuo sam lijevo u salu koja je uvijek ispunjena blago kiselim mirisom svježih sireva i ostao razočaran - više nije bilo niti jedne od starih, beskrajno strpljivih dobrih gospođa koje prodaju sir. Približavajući se izlazu, iza kamenog stupa ugledam ženu od kojih 30-35 godina za koju sam isprva bio sklon pomisliti da je djevojka; vedrog pogleda, živahnih pokreta, očiju punih nade i obećanja, obratila mi se na neobično prisan način za jednu prodavačicu sira, a ja sam bio dodatno zbunjen jer sam bio siguran da ju nikad do tog trenutka nisam vidio, iako često kupujem sir na Dolcu. Šarmiran kao rijetko kad, probuncao sam nešto o tome kako vrijedno radi, kako se vidi da je sir dobar, ali je bilo jasno da ona vlada situacijom jer ja nisam bio u stanju izbrojati petnaest kuna već mi ih je ona ubirala s dlana. I dodirnuvši me tek vrhom svog prsta, predala mi je čitav svijet fantazija u kojima smo se ispreplitali udovima i umovima lišenih svih predrasuda, vibrirali sretno i zaneseno slijepi i gluhi na sve oko nas, ja, neobični izdanak hrvatske korporativne kulture i ona, djevojka sa sela, krasne mliječne puti i iskričavih plavih očiju. No nakon par kurtoaznih rečenica, morao sam se udaljiti nesiguran u poželjnost mog udvaranja; međutim, nakon svega toga više nikada neću moći biti nepristran kad se bude debatiralo o mjestu seoskih gospodarstava u hrvatskoj ekonomiji, o njihovoj sudbini u EU ili o subvencijama poljoprivredi&stočarstvu. Time sam se zauvijek diskvalificirao kao mogući član neke opskurne pregovaračke komisije i to mi je nekako drago.
Post je objavljen 17.01.2006. u 14:22 sati.