Ova stvar je toliko gadna da upozoravam one osjetljivijeg želuca da ne čitaju.
Danas su ruski mediji javili da se Andrej Sičev, vojnik kojeg su u čeljabinskom vojnom učilištu kolege i nadređeni isprebijali za vrijeme novogodišnjih praznika, osjeća bolje. Uživa u njezi koju su mu vojni doktori isprva odbili jer su vjerovali da simulira povrede koje su nekoliko dana kasnije rezultirale amputacijom obje noge, spolnih organa i nekoliko prstiju na rukama. No pluća su mu pročišćena i ponovo su mu proradili bubrezi.
I dok ostaje nejasno kako je taj dečko uopće na nogama izdržao bezrazložno čudovišno batinanje nadređenog i svojih kolega, utjeha za Sičeva i njegovu obitelj je došla relativno brzo, u vidu novčane naknade za njegove tjelesne i duševne boli. Braća Rusi su brzo prihvatili model institucionalne odgovornosti koji se sastoji od novčanih nagodbi s obiteljima ubijenih ili obogaljenih. Baš kao i ekipa iz Baxtera, koja je umjesto da izvrši kolektivni seppuku nastavila poslovati kao i ranije, ili čak i bolje.
Ukoliko si crknuo kao general u nekoj povijesnoj bitci vjerojatno ti je manje muka od svega nego kad crkneš zato što te izbio nekakav desetar ili narednik. Zato je jedini lijek za predstojeće patnje redova Sičeva, za tiho crkavanje u invalidskim kolicima, pišanje kroz kateter i rijetke trenutke sreće u igranju kompjuterskih igara jednostavan: naoštrena katana i trideset kilograma plastičnog eksploziva. Andrej bi lako mogao popizditi i nazvati frendove Čečene, zamoliti ih da mu montiraju plastični eksploziv u invalidska kolica te zatražiti prijem kod ministra obrane ruske federacije da mu se zahvali na novcu kojeg je dao njegovoj obitelji. Zatim bi ga porezao da iskrvari kao svinja te se raznio u tri pizde materine zajedno sa svim homoseksualcima (karakternim, bez uvrede homo populaciji) u uniformama koji bi se okupili željni medijske pažnje, s novinarima i ostalim funkcionerima. I gledao bi da ih bude što više, jer u tom sranju nema nevinih.
Post je objavljen 30.01.2006. u 11:54 sati.