petak, 05.10.2012.
Lectio brevis
Počinje godina.
Vrludaju mi misli, kuća je još puna djece i njihove djece na prolazu, a taj privremeni status - prolaz traje godinama, ali kad ostanem sama navale misli.
Lupni šakom o stol i saberi se, kažem sama sebi. Figurativno, naravno.
Sad je moje vrijeme. Počinje treća godina slušanja nekih predmeta na KBF-u.
Ne znam ni trena svog života koji nije bio prožet Bogom. Bilo da sam se bunila i uvjeravala se da ne postoji do potpuno predane vjere. Potrebe uranjanja u Božji svijet , onaj iskonski. Pravi bez potrebe da budem ja. Samo praznina koju ću puniti dobrotom. Zvuči šuplje, ljudski, a kako bi drugačije kad sam ja samo čovjek/čica.
Iskreno, i ovaj blog sam počela pisati s namjerom da ukažem na određene vrijednosti kojima me je učila vjera, ali koje su i u svakog čovjeka ugrađene, samo nekad toliko dobro zapletene u sjaju prolaznog svijeta da ih se samo silnim trudom i mukom, pa čak i patnjom može pronaći i iskopati na površinu.
Zahvalna sam što sam doživjela određeni broj godina u kojima mogu lakše odbaciti nebitno i više se posvetiti onom što me okupira i čini sretnom.
Daleko sam od dobrog kojem težim. Mislim da se to silom, na moj način, neda postići. U svijetu je puno boljih ljudi nego sam sama. Njihova veličina je , po meni, u nesvjesnosti i neznanju svoje plemenitosti i dobrote. Oni jesu to što jesu jer su prožeti milošću.
Židovska kabala kaže da svijet počiva na 36 pravednika koji niti ne znaju da su pravednici.
A milost koja je dana pravednicima nije lako steći. Puno je zvanih, a malo odabranih.
Nema u meni dovoljno samozatajnosti, jer evo i sad hvalim li se hvalim, a nije mi bila namjera.
Htjela sam govoriti o Lectio brevis fra Ante Vučkovića prvog dana početka studentske godine.
Nosi naslov: Lice i šutnja. O razornoj moći jezika
Pokušala sam hvatati, ali bilo je nemoguće. Zamolila sam ga da mi ustupi tekst, rekao je još je sirov i treba ga doraditi, ali obećala sam da ću koristiti samo neke rečenice.
To sažeto predavanje, uvod u studentsku godinu upravo je nedostajalo mojim zbrkanim mislima jer sam u prethodnom postu načela ranjavanje pomoću riječi i šutnje.
Ima predavača i predavača. Kao knjiga i knjiga. Umjetnosti uopće. I načina života također.
Ima ljudi kojih stav nekad skroman, ali nekad pun sjaja govori o onom nečem što stoji iza njih i nije isprazno. Vidim da sam otišla u rukavac pa ću se vratiti u sam srednji tok rijeke.
Rado slušam druge. Uvijek učim. Ponekad nešto od naučenog ostaje.
Volim vrhunske izvedbe. Određene stvari (kazalište, film, knjiga, čak i krimiće, glazba) mogu slušati i čitati bezbroj puta ako su vrhunski izvedene ili napisane.
No ima nekad u tim izvedbama i onog nečeg što još ne znamo, neke interpretacije djela umjetnika kojih ni on sam nije bio svjestan. Ima interpretatora koji proširuju vidike. Otkrivaju nešto novo u svijetu u kojem se čini da više nije moguće postići ništa novo. Da su sva djela napisana, da su svi sportski rezultati postignuti, da su sve misli domišljene, a onda te iznenadi iskra novog koja bukne u prekrasni plamen.
Eto i to je jedno od tih predavanja. Molim vas fra Toni, ako slučajno naletite na ovaj post, nemojte čitati. Ne laskam. Grstim se laskanja i laskavaca.
Nije se jednostavno snaći s riječima. I s vremenom.
Riječima koje su ubojite. Na svaki način riječi su iskon. Sam početak. Riječi od kojih smo i mi, ljudi, nastali.
Ovakvi kakvi smo.
Što sam dobro izvukla iz Lectio brevis.
Priču o jeziku. Jeziku koje može činiti nasilje. Može ga opisivati, ali može ga i činiti.
Nije li u našem zakonodavstvu ukinut verbalni delikt, a s druge strane to verbalno, te riječi, rečenice koje su rečene jezikom kojeg razumijemo, koji rijetko miluje, a vrlo često prijeti i ubija kratkoročno i dugoročno nisu bezazlene.
Evo što kaže fra Ante Vučković: Jezik ima široki spektar ozbiljenja nasilja: nesmotrenost, ironija, zajedljivost, poruga, psovka, kletva, mržnja, lukavost, poniženje. Riječi ovdje nisu samo znakovi. One zahvaćaju i prodiru u samu zbilju.
……….
One ne pucaju oružjem, ali one pogađaju. Čak i tamo gdje nema ni jedne riječi, u šutnji i nijemosti može titrati nasilje. Jezično nasilje, za razliku od tjelesnoga, je gotovo nevidljivo. Time nije manje učinkovito.
………
A onda bilo je govora o licu onog drugog. Lice koje kaže : Ne ubij.
A. V. : Za razliku od stvari drugi čovjek nije predvidiv Pojavljuje se kao sloboda i kao otpor naravnom nagnuću subjekta da ovlada svime što susreće. Društveni odnosi ne dolaze iz praznine subjekta, ne rađaju se u subjektu koji je namiren i sit, nego dolaze pojavom Drugog, izvana....
Lice kojem su naše riječi upućene. Misli li On, taj drugi, isto što mislim i ja?
Je li on moja preslika?
Možda je problem ovdje na blogu virtualnost koja ne vidi lice Drugoga. Semper contra u mnogim svojim komentarima kaže: O tome bismo trebali razgovarati na kavi.
Jedan nasuprot drugome. Da se vidimo.
Ima u tome nešto. Ima puno!i
A. V. (Levinas?) :Etika počinje s licem drugoga.
A ovdje na blogu?
Što mi imamo u ovom virtualnom svijetu?
Imamo prazan ekran i puno ispraznog, pauna raširenog repa, sebe koji prosipa mudrosti vrijeđajući nevidljivo lice onog drugog koji vrlo često nema šansu, jer nisu ista nagnuća ni znanja, a često i ne želi odgovarati nevidljivom licu s druge strane na isti način.
Jeli virtuala zamka?
Po meni to otvara mnoga pitanja.
Ne možemo zanijekati proširenost vidika putem internetske komunikacije.
Ali, gdje ovdje prestaje etika, a počinje tiho nevidljivo ubijanje kojeg je malo njih svjesno?
Gola sila brojnijeg i jačeg koja nema sluha za Drugog.
Drugoga sa jedne i druge strane, da se razumijemo.
05.10.2012. u 08:48 •
23 Komentara •
Print •
#
| < |
listopad, 2012 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| 1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
7 |
| 8 |
9 |
10 |
11 |
12 |
13 |
14 |
| 15 |
16 |
17 |
18 |
19 |
20 |
21 |
| 22 |
23 |
24 |
25 |
26 |
27 |
28 |
| 29 |
30 |
31 |
|
|
|
|
Veljača 2017 (2)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (3)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (6)
Svibanj 2016 (6)
Travanj 2016 (6)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (3)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (6)
Studeni 2015 (5)
Listopad 2015 (5)
Rujan 2015 (2)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (3)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (2)
Studeni 2014 (5)
Listopad 2014 (3)
Rujan 2014 (2)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (3)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (4)
Kolovoz 2013 (6)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (4)
Svibanj 2013 (4)
Travanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (3)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (5)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (6)
Listopad 2012 (3)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
VEDRINA
Vratila sam se malo unatrag u svom slušanju određenih predmeta zbog psihologije religioznosti, iako se predmet službeno zove psihologija religije, ali pravi je naziv onaj prvi jer objašnjava zašto su ljudi (neki) religiozni.
Psihologija, kao i ostale naučne discipline vade se na statistike, ispitivanja , postotke, eksperimente. Razne teorije koje padaju u vodu kad se pojave nove, kao i cjelokupna nauka do sada. Po meni ništa manje maglovito nego i ostale discipline kao filozofija od koje je sve počelo.
Počelo je od riječi. Od logosa. Sve na logosu počiva. Da se čovjek smrzne. Ili bude sretan. Pitanje je opstanka. Velike obmane, iako kad se uštipnem znam da boli, ako i to nije varka.
Kako god mladi profesor mogao bi mi biti sin, a studenti moja unučad. A ja sam zadovoljna.
Pitanje je koje sebi postavljam: kuda nas Institucija vodi?
O tom malo kasnije.
Drago mi je kako profesor uvlačeći nas u temu, tumačeći neku od teorija, pušta, ali pri tom i kanalizira naše rasprave. Kažem naše jer i ja se na kraju uključim iako odlučim da neću.
Šaroliko je to društvo. Sastavljeno od onih koji će kasnije, ili su već, ostati u nekoj od zajednica, redovničkih ili više svjetovnih. Ima tu muškarca i žena, bolje rečeno dječaka i djevojčica, a muškarci su ovdje kod mene na prvom mjestu jer je odnos snaga takav i u Crkvi. Hoću reći u propovijedima i obraćanjima uvijek kažu. Braćo i sestre. ( Iako komunizam koji ih je u svemu imitirao nije govorio drugovi i drugarice, nego baš obrnuto.) Ima i onih koji će se razočarati. Već sam ih srela. Ima budućih vjeroučiteljica i vjeroučitelja, onih koji su izišli iz duboko religioznih sredina, ali i onih koji se prvi put susreću sa religioznošću. Neki će nastaviti nešto drugo. Jedan dječak je umro. Od tumora. Bili smo od početka zajedno. Drag i pametan dječak. Njegova me smrt jako pogodila.
No dakle ovaj put, u sklopu teme, o časnoj sestri iz Italije koja je pjevala na nekim od onih natjecanja u pjevačkim i inim natjecanjima. Je li njen nastup, način ponašanja, izabrana pjesma u skladu s njenim pozivom? Mislim da je to postavljeno kao pitanje?
Rasprava se razbuktala.
A joj!!!
Što je to 'poziv' htjela sam pitati. Posvećenost Bogu. O.k. To mi je jasno, ali kako bi ta posvećenost Bogu trebala izgledati. U današnje vrijeme kad je mali čovjek iskorišten do maksimuma, iznevjeren, gubi na svaki način tlo pod nogama i više ne zna kome bi trebao vjerovati. A još ga čeka smrt.
U moje doba (ha ha ha) Crkva je bila svijetla točka. Mnogima od nas. Nisam tih 45 godina nikad doživjela ništa ružno. Učila sam i govorili su mi ono što me je zanimalo. Nikad nisam osjetila da me vjeroučitelj gleda kao predmet ... što ja znam ... recimo seksualnih naznaka koje danas isplivavaju na površinu i u tim redovima. U školi jesam.
Iako i tamo i ovamo je ljudski, ne opravdano, ali ljudski - čovjek je i seksualno biće i nije lako s tim vladati (hercegovci imaju poslovicu: potisnuto jače sve to više skače- odnosi se na nešto drugo, ali može se i tu primijeniti), iako bi svećenici baš zato jer su odabrali služiti Bogu trebali više misliti na disciplinu tijela i duha. O disciplini tijela imam svoje mišljenje, ali o tome ako me tko upita u komentarima.
Kažem im: danas se na nas vjernike gleda kao na čudake. Ovdje na blogu svi će se s tim složiti. Znam da u društvu, vrlo često šarolikom , rijetko i s oprezom govorim o vjeri. Inače izgledam kao muslimanke koje po Europi šetaju onako kamuflirane ( ne zamjeram samo žalim žene. Strašno je to nepovjerenje i kazna za ne znam što. Muška moć) i unose nemir i ljutnju. Žene su u većini poznatog svijeta mukotrpno izborile pravo glasa, još ne možemo govoriti o ravnopravnosti, da bi mirno gledale vraćanje u daleku prošlost.
Znam, sve se više zapetljavam. Skačem sa teme na temu, ali ako pogledamo i taj početak pred 2000 godina Isus se nije zatvorio unutar debelih zidova svojih interesa i uživao u razmišljanju i samoći. Hodao je unaokolo i tumačio. Govorio je o vrijednostima koje bi trebali slijediti kako bi život i patnja, naročito patnja imali smisla. Nije to bilo jednostavno. Osuđivan i prozivan od pismoznanaca, onih koji su 'znali što treba a što ne treba raditi po zakonu' do tragične smrti na križu da nam pokaže da za ideale i idealno treba žrtvovati i život.
Pismoznanci, farizeji itd. govorili su iz Institucije židovske vjere. Dugo su se kroz povijest vukli uz jednog Boga. Opominjani na razne načine (događaji, proroci itd.) da ustraju na putu pravde. Stvarali zakone i zakonike, ponavljali ih dok Bog nije odlučio među svoj izabrani narod poslati i samog Sina. I što Sin radi?
Ne zatvara se u kule bjelokosne jer dolazi od Boga i sam Božji sin.
Donosi nadu i onima koji su od nade daleko.
Druži se s najgorima. Kaže: nisam došao spasiti pravednike, nego one koji to nisu.
Draža mu je bila nesretna žena koju su zbog preljuba kamenovali ( U Iranu to i danas rade), nego oni koji se IZVANA drže zakona. Izvana gladac unutra jadac ili obrnuto.
Nije meni laka. Koliko sam godina naslagala a još se pitam i mučim, ali se i radujem.
Razveselila me je ta mlada časna. Onako smišno skakući u svom odjelu redovnice. Lijepoga glasa i puna radosti.
I njene druge redovnice ozarene i sretne što ih tako divno predstavlja. Svega su se odrekle. Ukinimo im još to malo radosti. U kut i klečanje na soli.
A onaj istetovirani 'glazbenik' ...valjda. Pun sotonskih tetovaža! Pa što!?
Ovaj je svijet pun raznih vragova. Sve naše političke stranke vrve njima.
Sanaderi, Vidoševići i slični njima. Zagrebe li se po svim strankama svugdje ih ima.
Knezovi ovoga svijeta. Isus je poslao svoje učenike da evangeliziraju.
Može se to raditi i u zatvorenim redovničkim samostanima, ne kažem , ali mlada časna sestra napravila je puno svojim nastupom.
Pokazala je da su i redovnice ljudska bića i možda nekom dala priliku da razmisli o Bogu. Možda je i od nas otjerala kojeg vraga .
Želim joj najbolje u životu pa kuda god je on u budućnosti vodio.
razgovaram, čitam i svađam se, ali to mi ne ide baš od ruke.
skaska
Lion Queen
pametni zub
propheta nemo
Trill
ANCHI, i to je život
borgman
Zona Z.
wiseguy
feby
inspektor Clouseau
NEMANJA
DivanSkitnje
anasta
Pupa
greentea
bjeli vuk
sebi pripadam
delfina
onakojatrcisvukovima
Catma
Koraljka
promatram, razmišljam
Gandalf
Wall
Don Blog
Zvone Radikalni
Preko ruba znanosti
MODESTI BLEJZ
Cerovac komentira
Arhangel
Babl
Irida
tragicnamisao
Pero Panonski
NF
Sanja
Big Blue
Helada
saraja azra
