Počinje godina.
Vrludaju mi misli, kuća je još puna djece i njihove djece na prolazu, a taj privremeni status - prolaz traje godinama, ali kad ostanem sama navale misli.
Lupni šakom o stol i saberi se, kažem sama sebi. Figurativno, naravno.
Sad je moje vrijeme. Počinje treća godina slušanja nekih predmeta na KBF-u.
Ne znam ni trena svog života koji nije bio prožet Bogom. Bilo da sam se bunila i uvjeravala se da ne postoji do potpuno predane vjere. Potrebe uranjanja u Božji svijet , onaj iskonski. Pravi bez potrebe da budem ja. Samo praznina koju ću puniti dobrotom. Zvuči šuplje, ljudski, a kako bi drugačije kad sam ja samo čovjek/čica.
Iskreno, i ovaj blog sam počela pisati s namjerom da ukažem na određene vrijednosti kojima me je učila vjera, ali koje su i u svakog čovjeka ugrađene, samo nekad toliko dobro zapletene u sjaju prolaznog svijeta da ih se samo silnim trudom i mukom, pa čak i patnjom može pronaći i iskopati na površinu.
Zahvalna sam što sam doživjela određeni broj godina u kojima mogu lakše odbaciti nebitno i više se posvetiti onom što me okupira i čini sretnom.
Daleko sam od dobrog kojem težim. Mislim da se to silom, na moj način, neda postići. U svijetu je puno boljih ljudi nego sam sama. Njihova veličina je , po meni, u nesvjesnosti i neznanju svoje plemenitosti i dobrote. Oni jesu to što jesu jer su prožeti milošću.
Židovska kabala kaže da svijet počiva na 36 pravednika koji niti ne znaju da su pravednici.
A milost koja je dana pravednicima nije lako steći. Puno je zvanih, a malo odabranih.
Nema u meni dovoljno samozatajnosti, jer evo i sad hvalim li se hvalim, a nije mi bila namjera.
Htjela sam govoriti o Lectio brevis fra Ante Vučkovića prvog dana početka studentske godine.
Nosi naslov: Lice i šutnja. O razornoj moći jezika
Pokušala sam hvatati, ali bilo je nemoguće. Zamolila sam ga da mi ustupi tekst, rekao je još je sirov i treba ga doraditi, ali obećala sam da ću koristiti samo neke rečenice.
To sažeto predavanje, uvod u studentsku godinu upravo je nedostajalo mojim zbrkanim mislima jer sam u prethodnom postu načela ranjavanje pomoću riječi i šutnje.
Ima predavača i predavača. Kao knjiga i knjiga. Umjetnosti uopće. I načina života također.
Ima ljudi kojih stav nekad skroman, ali nekad pun sjaja govori o onom nečem što stoji iza njih i nije isprazno. Vidim da sam otišla u rukavac pa ću se vratiti u sam srednji tok rijeke.
Rado slušam druge. Uvijek učim. Ponekad nešto od naučenog ostaje.
Volim vrhunske izvedbe. Određene stvari (kazalište, film, knjiga, čak i krimiće, glazba) mogu slušati i čitati bezbroj puta ako su vrhunski izvedene ili napisane.
No ima nekad u tim izvedbama i onog nečeg što još ne znamo, neke interpretacije djela umjetnika kojih ni on sam nije bio svjestan. Ima interpretatora koji proširuju vidike. Otkrivaju nešto novo u svijetu u kojem se čini da više nije moguće postići ništa novo. Da su sva djela napisana, da su svi sportski rezultati postignuti, da su sve misli domišljene, a onda te iznenadi iskra novog koja bukne u prekrasni plamen.
Eto i to je jedno od tih predavanja. Molim vas fra Toni, ako slučajno naletite na ovaj post, nemojte čitati. Ne laskam. Grstim se laskanja i laskavaca.
Nije se jednostavno snaći s riječima. I s vremenom.
Riječima koje su ubojite. Na svaki način riječi su iskon. Sam početak. Riječi od kojih smo i mi, ljudi, nastali.
Ovakvi kakvi smo.
Što sam dobro izvukla iz Lectio brevis.
Priču o jeziku. Jeziku koje može činiti nasilje. Može ga opisivati, ali može ga i činiti.
Nije li u našem zakonodavstvu ukinut verbalni delikt, a s druge strane to verbalno, te riječi, rečenice koje su rečene jezikom kojeg razumijemo, koji rijetko miluje, a vrlo često prijeti i ubija kratkoročno i dugoročno nisu bezazlene.
Evo što kaže fra Ante Vučković: Jezik ima široki spektar ozbiljenja nasilja: nesmotrenost, ironija, zajedljivost, poruga, psovka, kletva, mržnja, lukavost, poniženje. Riječi ovdje nisu samo znakovi. One zahvaćaju i prodiru u samu zbilju.
……….
One ne pucaju oružjem, ali one pogađaju. Čak i tamo gdje nema ni jedne riječi, u šutnji i nijemosti može titrati nasilje. Jezično nasilje, za razliku od tjelesnoga, je gotovo nevidljivo. Time nije manje učinkovito.
………
A onda bilo je govora o licu onog drugog. Lice koje kaže : Ne ubij.
A. V. : Za razliku od stvari drugi čovjek nije predvidiv Pojavljuje se kao sloboda i kao otpor naravnom nagnuću subjekta da ovlada svime što susreće. Društveni odnosi ne dolaze iz praznine subjekta, ne rađaju se u subjektu koji je namiren i sit, nego dolaze pojavom Drugog, izvana....
Lice kojem su naše riječi upućene. Misli li On, taj drugi, isto što mislim i ja?
Je li on moja preslika?
Možda je problem ovdje na blogu virtualnost koja ne vidi lice Drugoga. Semper contra u mnogim svojim komentarima kaže: O tome bismo trebali razgovarati na kavi.
Jedan nasuprot drugome. Da se vidimo.
Ima u tome nešto. Ima puno!i
A. V. (Levinas?) :Etika počinje s licem drugoga.
A ovdje na blogu?
Što mi imamo u ovom virtualnom svijetu?
Imamo prazan ekran i puno ispraznog, pauna raširenog repa, sebe koji prosipa mudrosti vrijeđajući nevidljivo lice onog drugog koji vrlo često nema šansu, jer nisu ista nagnuća ni znanja, a često i ne želi odgovarati nevidljivom licu s druge strane na isti način.
Jeli virtuala zamka?
Po meni to otvara mnoga pitanja.
Ne možemo zanijekati proširenost vidika putem internetske komunikacije.
Ali, gdje ovdje prestaje etika, a počinje tiho nevidljivo ubijanje kojeg je malo njih svjesno?
Gola sila brojnijeg i jačeg koja nema sluha za Drugog.
Drugoga sa jedne i druge strane, da se razumijemo.
Post je objavljen 05.10.2012. u 08:48 sati.