odmak
petak, 21.10.2011.
Postanak
Drugu sam godinu slušač nekih predmeta na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Smjer : Filozofsko-Teološki.
Pitate li se zašto - spadate u potencijalne filozofe.
Stvari se u nama kreću iz pitanja.
Zato sam tamo. Pokušavam naći odgovore na pitanja, ali događa se da se pitanja umnažaju, rastu , a odgovora nema.
No dobro, na samom sam početku. Trčim za dugom, ali bojim se da je neuhvatljiva.
Kakogod osjećam se dobro dok slušam, čitam i suočavam se s dugom povijesti mišljenja i razmišljanja 'mislećeg' djela čovječanstva.
Zašto nisam otišla na čistu filozofiju bez teologije?
Tu sam da bi mi Bog u kojeg vjerujem, hoću vjerovati, bio razumljiviji.
Jer, tu su u toj Božjoj priči samo dvije mogućnosti: Boga ima – Boga nema.
Je li netko dokazao da ga ima? Mislim da nije.
Je li netko dokazao da ga nema? Mislim također da nije.
Prof. dr, Ante Vučković na predavanjima iz Ontologije govori o dokazu za sve . Cjelinu. Sve što postoji. Ontologija se bavi bićem kao biće. A biće je sve.
Sve što postoji je biće. Kako ga definirati? Već sama podjela u živa i neživa bića vodi nas daleko od sveobuhvatnosti jednoga.
A, onda govor o Bogu!?
Unutar metafizike Bog ima znanstveni karakter. To nije Bog vjernika. On se javlja kao početak, kao nešto iz čega sve ide i nastaje u grčkoj filozofiji, ali to nije isti Bog kao kod vjernika.
Bog objave. Bog Abrahama, Izaka, Jakova kojeg slijede tri velike monoteističke religije: židovstvo, kršćanstvo i islam.
Ako se govori o Bogu može se govoriti filozofski i teološki.
Razlika je u stavu prema tekstu.
Teolog smatra da je tekst Biblije mjerodavan, a Filozof smatra da je tekst Biblije samo jedan od tekstova.
Ontologija bi bila jednako Metafizika.
Metafizika vodi porijeklo još od slaganja Aristotelovih knjiga na ladici. Ono što je došlo iza knjiga o fizici nazvano je metafizika. Iza fizike. Naziv je kasnije ostao u uporabi kao korak iznad fizičkog. Iznad osjetilnog. Nadosjetilno.
Sam je Aristotel u metafiziku unio dvojnost. Prva filozofija, kako je nazvana, a bavi se:
1. Bićem kao bićem.
2. Prvim principima t.j. uzrocima bića.
Preskočimo tisućljeća. Onaj dugi period vremena kad je bilo nezamislivo ne vjerovati u Boga. Do doba kad se u sve sumnja. Traže se dokazi. Opipljivi naučni dokazi.
Postoji samo ono što se može dokazati.
Traže se dokazi o postanku.
Cern u kojem se traži pogrešno nazvana 'Božja' čestica, ali uzmimo to u prenesenom smisli. Traže se neke ili možda sve moguće vjerodostojne činjenice i stanja kod postanka svemira.
Zašto bi svemir uopće išao u muku postojanja?
Ima toga još puno, ali neću vam sve reći. Recite i vi meni nešto.
nedjelja, 09.10.2011.
Nedjeljni san
Što biste rekli na ovaj san. Nedjelja ujutro zaspala sam pred zoru izmorena nespavanjem.
Sanjam:
Pokušat ću izbaciti zbunjujuće detalje koji se redovito nalaze u snu.
Odlazim u Zagreb na neki seminar. Sestrična, koja je trenutno u Splitu, mi daje ključ svog iznajmljenog stana. Trebala bih ostati dvije noći .
Otvaram stan i odjednom se oko mene nalazi gomila stanara iz te zgrade. Tko ste? Što tu radite pršte pitanja sa svih strana?
Zbunjeno odgovaram . Kažem da mi je sestrična dala ključ.
Ne može to tako, naročito je uzrujan, ljutit, pun gnjeva, uopće me ne sluša, gospodin s brkovima. To je iznajmljen stan, kaže. Vi se morate prijaviti na policiju.
Uglavnom se svi slažu s njim. Nekolicina me brani. Branim se i ja. Odjednom mi je neugodno radi sestrične. Mutno se sjećam da me na nešto takvo upozoravala. Kao moraš biti tiha, ali ovo nisam očekivala. Šmugnem u stan zaključam se, ali odjednom su sva vrata otvorna. Ulaze razni, čak i neke kolege sa seminara.
Sve mi je više neugodno zbog sestrične. Odlučim odmah krenuti natrag, odjednom je tu i neka inspektorica. Vi ste u prekršaju kaže, ali , odvodi me na stranu – mi vam nećemo praviti neprilike. Samo ako se pojavi moj kolega on će dovesti policiju, e to je onda previše službeno. Odlučim otići. Kupim svoje stvari, ali sve izmiče kontroli. Tu je taj inspektoričin kolega i policajac kojeg je doveo sa sobom. Na kauču uz nekog mladog nadobudnog studenta koji me tješi odjednom sjeda i svećenik.
Svi me odjednom optužuju. Kriva si, kriva si, a kriva je i sestrična koja je dala ključ. Okrenem se prema svećeniku ( drage blogerske kolege znate vi mene i moje uzdanje u Boga i njegove službenike), ali i on je na strani države i zakona. Niste to smjeli napraviti kaže.
Odjednom meni pukne film. Kad je već tako, kad me ni Bog ni njegovi predstavnici na zemlji ne štite neću više ništa napraviti što se od mene traži. Neću platiti kaznu. Idem u zatvor vičem.
Dosta mi je, dosta mi je kričim. Netko me tješi: daleko je još od zatvora. Treba dobiti novčanu kaznu, pa opomenu prvu drugu da nije plaćeno pa onda ovrha, nabrajaju oni, svećenik se krsti na moj neposluh- kažem mu: vi se sramite. Što ste napravili za nas, za sirotinju osim deklarativno. Tu i tamo spominjete grijeh struktura trljajući licemjerno ruke, a slizali ste se sa državom, sa vlastima.
Padaju mi na pamet sve obiteljske nevolje koje smo prošli kroz komunizam. Dobili smo 'svoju' državu, i što s tim? Oduzeta imovina i zemlje su ostale kod djece komunista, crkva je prijatelj s tajkunima i njihovom djecom. Država je u njihovim rukama. Ljudi koji su pogibali za ideale slobodne Hrvatske u bilo čijim redovima izgubili su bitke.
Hoću odmah u zatvor. Hoću odmah u zatvor, kričim.
U tom trenutku jedan od sinova koji je trenutno u Splitu ulazi u sobu. Nenaviknut na moje dugo spavanje pita: Mama jesi li živa?
Pišem u dahu. Još nisam došla k sebi.
petak, 07.10.2011.
Unuk
Moj unuk je jučer predvečer pobjegao sa zadnjeg sata nastave te zajedno sa još nekoliko dječaka iznajmio je kombi (svakoga je došlo pedeset kuna) i uputio se u Sarajevo na utakmicu.
Živi u Hrvatskoj u mjestu koje graniči sa Hercegovinom. Ide u prvi razred gimnazije. Odličan je đak. Bavi se i nogometom, lud je za nogometom. Dolazi u Split na sve utakmice.
Na sreću policija (Ili milicija ) ih je, prije ulaska u district Sarajevo ili se to nekako drugačije zove, vidjevši da se radi o djeci, valjda, vratila natrag. Sarajevo i sve te sukobe između navijača nisu ni primirisali. Majka i otac su mu strogo zabranili odlazak u Sarajevo, ali on je pobjegao. Prvi put u životu.
Prije toga im je tumačio kako je sve to bezopasno. Sarajlije su bile u Splitu i ništa se nije dogodilo. Majka mu je studirala u Sarajevu i koliko toliko poznaje situaciju iako je i nju iznenadio rat i tolika mržnja. Pokušala mu je objasniti razloge zašto ga ne puštaju, ali nije ih poslušao.
Bit će kažnjen, več je kažnjen. Ja plediram za blažu kaznu, ali roditelji su roditelji i oni će na kraju odlučiti.
Kod svih tih događanja nameće mi se nekoliko misli ( i to baš ne lijepih)
Nemam namjeru pisati na dugo i na široko.
Idemo nekim redom.
Moja snaha pokušava kroz službene institucije oformiti određene grupe u kojima bi bilo kulturnih događanja i seminara u koje bi uključila djecu iz mjesta. Uz fakultet završila je i dobila kvalifikacije da to može raditi. Nezainterisirana službenica zadužena za kulturu vrtila je bezvoljno papire da bi na kraju zaključilia kako u opisu Doma kulture koji u mjestu postoji nema opisa takvog rada koji uključuje i rad s djecom.
U mjestu je inaće zatvorena kino dvorana. Ostali su kafići i nešto zbivanja u sportu u kojima djeca uglavnom plaćaju da bi nešto naučili ( premalo mi je vremena i koncetracije da napišem njemačka iskustva)
Moja snaha je dan prije odvela grupu djece, srednjoškolaca, s kojima inaće radi u školi, na snimanje nekog amaterskog filma u kojemu ta ista djeca glume, pišu scenarij itd. Vozač autobusa im je tražio 3000 kuna. I objasnio je da je maksimalno smanjio cijenu.
Uočite tu ogromnu razliku između onih 50 kuna po glavi za prevoz do Sarajeva i natrag i ove cijene do mjesta snimanja a udaljenost je u ovom posljednjem slučaju nekih tridesetak kilometara.
Naravno da su se drugačije snašli, ali trebalo se snalaziti. Ona se trudi. Nekoliko puta godišnje dovede ih u Split u teatar. Ali, i samim je roditeljima kao i djeci teško je za to izdvojiti novac za razliku od odlaženja i prisustvovanja utakmicama.
Sve nam to puno govori o atmosferi u kojoj živimo. Zar ne bi država t.j. ljudi koji nas vode trebali razmišljati o odgoju djecu i omogučiti da se kultura uvuče u same početke, u samu srž, u osnove, djecu ovog naroda kojim vladaju razni Bandići i Kerumi i lokalni šerifi koji svoju djecu očito uče nekim drugim "vrijednostima".
Komunizam s kojim se nisam našla.., ali ostavimo, znao je stimulirati kulturu. Istina da je kultura naginjala samo na jednu stranu, ali nije bila prizemna kao danas. U kazalištu su se izvodila djela svjetskih vrijednosti i provlačila su se pitanja koja su izazivala moždana vijuge da se pitaju i traže odgovore.
Danas je zavladala žuta tiskovina, narodnjaci i jednako takvo žutilo u razmišljanju. Nezamislivo mi je slušati ono što moja unuka (četvrti razred MIOca) pokušava meni prodati pod glazbu.
Njen otac ima istančan ukus. I ja ga imam. I moji roditelji su ga imali, ali moja unučad su čovječci koji odrastaju u jednom sasvim drugom okružju.
Njima je sve to dosadno i zahtjeva previše angažmana.
U koga uprijeti prstom i optužiti ga za takvu situaciju?
O ostalim mislima: ratu, sukobima koji još traju, raznim manipulacijama, politici, primitivizmu imam svoje mišljenje, ali koga to uopče zanima.
