odmak
nedjelja, 09.10.2011.
Nedjeljni san
Što biste rekli na ovaj san. Nedjelja ujutro zaspala sam pred zoru izmorena nespavanjem.
Sanjam:
Pokušat ću izbaciti zbunjujuće detalje koji se redovito nalaze u snu.
Odlazim u Zagreb na neki seminar. Sestrična, koja je trenutno u Splitu, mi daje ključ svog iznajmljenog stana. Trebala bih ostati dvije noći .
Otvaram stan i odjednom se oko mene nalazi gomila stanara iz te zgrade. Tko ste? Što tu radite pršte pitanja sa svih strana?
Zbunjeno odgovaram . Kažem da mi je sestrična dala ključ.
Ne može to tako, naročito je uzrujan, ljutit, pun gnjeva, uopće me ne sluša, gospodin s brkovima. To je iznajmljen stan, kaže. Vi se morate prijaviti na policiju.
Uglavnom se svi slažu s njim. Nekolicina me brani. Branim se i ja. Odjednom mi je neugodno radi sestrične. Mutno se sjećam da me na nešto takvo upozoravala. Kao moraš biti tiha, ali ovo nisam očekivala. Šmugnem u stan zaključam se, ali odjednom su sva vrata otvorna. Ulaze razni, čak i neke kolege sa seminara.
Sve mi je više neugodno zbog sestrične. Odlučim odmah krenuti natrag, odjednom je tu i neka inspektorica. Vi ste u prekršaju kaže, ali , odvodi me na stranu – mi vam nećemo praviti neprilike. Samo ako se pojavi moj kolega on će dovesti policiju, e to je onda previše službeno. Odlučim otići. Kupim svoje stvari, ali sve izmiče kontroli. Tu je taj inspektoričin kolega i policajac kojeg je doveo sa sobom. Na kauču uz nekog mladog nadobudnog studenta koji me tješi odjednom sjeda i svećenik.
Svi me odjednom optužuju. Kriva si, kriva si, a kriva je i sestrična koja je dala ključ. Okrenem se prema svećeniku ( drage blogerske kolege znate vi mene i moje uzdanje u Boga i njegove službenike), ali i on je na strani države i zakona. Niste to smjeli napraviti kaže.
Odjednom meni pukne film. Kad je već tako, kad me ni Bog ni njegovi predstavnici na zemlji ne štite neću više ništa napraviti što se od mene traži. Neću platiti kaznu. Idem u zatvor vičem.
Dosta mi je, dosta mi je kričim. Netko me tješi: daleko je još od zatvora. Treba dobiti novčanu kaznu, pa opomenu prvu drugu da nije plaćeno pa onda ovrha, nabrajaju oni, svećenik se krsti na moj neposluh- kažem mu: vi se sramite. Što ste napravili za nas, za sirotinju osim deklarativno. Tu i tamo spominjete grijeh struktura trljajući licemjerno ruke, a slizali ste se sa državom, sa vlastima.
Padaju mi na pamet sve obiteljske nevolje koje smo prošli kroz komunizam. Dobili smo 'svoju' državu, i što s tim? Oduzeta imovina i zemlje su ostale kod djece komunista, crkva je prijatelj s tajkunima i njihovom djecom. Država je u njihovim rukama. Ljudi koji su pogibali za ideale slobodne Hrvatske u bilo čijim redovima izgubili su bitke.
Hoću odmah u zatvor. Hoću odmah u zatvor, kričim.
U tom trenutku jedan od sinova koji je trenutno u Splitu ulazi u sobu. Nenaviknut na moje dugo spavanje pita: Mama jesi li živa?
Pišem u dahu. Još nisam došla k sebi.
