Moj unuk je jučer predvečer pobjegao sa zadnjeg sata nastave te zajedno sa još nekoliko dječaka iznajmio je kombi (svakoga je došlo pedeset kuna) i uputio se u Sarajevo na utakmicu.
Živi u Hrvatskoj u mjestu koje graniči sa Hercegovinom. Ide u prvi razred gimnazije. Odličan je đak. Bavi se i nogometom, lud je za nogometom. Dolazi u Split na sve utakmice.
Na sreću policija (Ili milicija ) ih je, prije ulaska u district Sarajevo ili se to nekako drugačije zove, vidjevši da se radi o djeci, valjda, vratila natrag. Sarajevo i sve te sukobe između navijača nisu ni primirisali. Majka i otac su mu strogo zabranili odlazak u Sarajevo, ali on je pobjegao. Prvi put u životu.
Prije toga im je tumačio kako je sve to bezopasno. Sarajlije su bile u Splitu i ništa se nije dogodilo. Majka mu je studirala u Sarajevu i koliko toliko poznaje situaciju iako je i nju iznenadio rat i tolika mržnja. Pokušala mu je objasniti razloge zašto ga ne puštaju, ali nije ih poslušao.
Bit će kažnjen, več je kažnjen. Ja plediram za blažu kaznu, ali roditelji su roditelji i oni će na kraju odlučiti.
Kod svih tih događanja nameće mi se nekoliko misli ( i to baš ne lijepih)
Nemam namjeru pisati na dugo i na široko.
Idemo nekim redom.
Moja snaha pokušava kroz službene institucije oformiti određene grupe u kojima bi bilo kulturnih događanja i seminara u koje bi uključila djecu iz mjesta. Uz fakultet završila je i dobila kvalifikacije da to može raditi. Nezainterisirana službenica zadužena za kulturu vrtila je bezvoljno papire da bi na kraju zaključilia kako u opisu Doma kulture koji u mjestu postoji nema opisa takvog rada koji uključuje i rad s djecom.
U mjestu je inaće zatvorena kino dvorana. Ostali su kafići i nešto zbivanja u sportu u kojima djeca uglavnom plaćaju da bi nešto naučili ( premalo mi je vremena i koncetracije da napišem njemačka iskustva)
Moja snaha je dan prije odvela grupu djece, srednjoškolaca, s kojima inaće radi u školi, na snimanje nekog amaterskog filma u kojemu ta ista djeca glume, pišu scenarij itd. Vozač autobusa im je tražio 3000 kuna. I objasnio je da je maksimalno smanjio cijenu.
Uočite tu ogromnu razliku između onih 50 kuna po glavi za prevoz do Sarajeva i natrag i ove cijene do mjesta snimanja a udaljenost je u ovom posljednjem slučaju nekih tridesetak kilometara.
Naravno da su se drugačije snašli, ali trebalo se snalaziti. Ona se trudi. Nekoliko puta godišnje dovede ih u Split u teatar. Ali, i samim je roditeljima kao i djeci teško je za to izdvojiti novac za razliku od odlaženja i prisustvovanja utakmicama.
Sve nam to puno govori o atmosferi u kojoj živimo. Zar ne bi država t.j. ljudi koji nas vode trebali razmišljati o odgoju djecu i omogučiti da se kultura uvuče u same početke, u samu srž, u osnove, djecu ovog naroda kojim vladaju razni Bandići i Kerumi i lokalni šerifi koji svoju djecu očito uče nekim drugim "vrijednostima".
Komunizam s kojim se nisam našla.., ali ostavimo, znao je stimulirati kulturu. Istina da je kultura naginjala samo na jednu stranu, ali nije bila prizemna kao danas. U kazalištu su se izvodila djela svjetskih vrijednosti i provlačila su se pitanja koja su izazivala moždana vijuge da se pitaju i traže odgovore.
Danas je zavladala žuta tiskovina, narodnjaci i jednako takvo žutilo u razmišljanju. Nezamislivo mi je slušati ono što moja unuka (četvrti razred MIOca) pokušava meni prodati pod glazbu.
Njen otac ima istančan ukus. I ja ga imam. I moji roditelji su ga imali, ali moja unučad su čovječci koji odrastaju u jednom sasvim drugom okružju.
Njima je sve to dosadno i zahtjeva previše angažmana.
U koga uprijeti prstom i optužiti ga za takvu situaciju?
O ostalim mislima: ratu, sukobima koji još traju, raznim manipulacijama, politici, primitivizmu imam svoje mišljenje, ali koga to uopče zanima.
Post je objavljen 07.10.2011. u 17:26 sati.