Padala je na vjenčanju mog sina. Grinteica me podsjeća da nisam ništa pisala o vjenčanju, ali oklijevam iz razloga što se moj sin buni. Misli da oni koji me iz Splita čitaju znaju o kome se radi, a njemu smeta ova 'ishitreno umjetnička dnevnička forma'. Povremeno me valjda čita. Kontrolira ili slično.
Pitat ću ga i tražiti dozvolu.
Bilo je prelijepo. Kiša je omela vanjski scenarij, dalmatinske ugođaje sunca, kamena, cvijeća, mirisnih trava, koje smo u toku priprema duboko udisali i onda navečer kišna zavjesa. Gledali smo kroz prozore naših hotelskih soba i skoro plakali. Činilo se da je na pomolu katastrofa, ali... Smjestili smo se u neke buđake, onako pokisli, doslovce mokri od glave do pete koji su na kraju kao čarolijom ispali kraljevski prostori. Konoba na pr. pa onda dislocirani prostori. Gosp. M... Englez otvorio je vrata svog dnevnog boravka, inače i on je bio pozvan na vjenčanje.
U početku je smetala ta dislociranost, ali ubrzo smo se pomiješali. Imali smo raznu glazbu. I posebno dva umjetnika svoga posla. Saksofonist darovan za tu večer od prijatelja, drugi iz obitelji. Tu se našla i prijateljica inače završenih studija solo pjevanja i klasične gitare. Prava poslastica. Nismo insistirali na pokazivanju njihovih umijeća, ali atmosfera, kao produžena dobra kućna zabava, izazvala je spontane nastupe.
Držala su se sentimentalna slova, sjećanja na nekoliko jezika. Prevod na engleski i ceremonijal pod palicom naše gošće, prijateljice bio je vrhunski.
Ako mi moj sin dozvoli stavit ću mali isječak filma i po koju fotografiju s vjenčanja.
Moglo bi se pisati i pisati o raznim prilikama i neprilikama. Vjenčanje su cipele ostale u Splitu, zaboravljene. Mladoženja je bio u ljetnim kumovim sandalama. Kum je inače prijatelj iz vrlo ranog djetinjstva. U prvom razredu osnovne škole morali su ih premjestiti iz iste klupe, istog razreda. Išlo se tako daleko da su ih stavili u dvije različite smjene.
Sve je odisalo dobrom voljom.
Eto što priredi kiša.
Sjećam se, ali neću sentimentalnosti…O kišama nad Brestom i slično. Neki dan razgovaramo o budućnosti, naravno katastrofalnoj, nema druge i više-manje svi su uvjereni da neće biti vode. To je najcrnji scenarij.
Rodoljubci među nama su sretni. Naša Hrvatska zemljica je puna dobre vode. (Znam pouzdano jer sam prijateljica sa vrlom stručnjakinjom za vode- svjetskog glasa)
To me asociralo na Rio de Janerio i Ipanemu, plažu koja je na neki način rezervirana za homoseksualce, iako može doći tko god želi (ali viju se njihove zastave duginih boja), što na nekom od indijanskih jezika znači loša voda. Bogataška četvrt, a ipak naslonjena na jednu od favela. To sam sinoć odmah rekla zaboravivši da je predmet razgovora bila katastrofična budućnost, a sve potaknuto ostavkom predsjednika.
Moji me prijatelji sve češće , iz rukavaca raznih asocijacija, vraćaju u centralni kanal.
Kupala sam se na toj plaži, uspjela sam još reći: Spašavala sam život kao i kod svih oceanskih kupanja, dodala sam, ali tu su me definitivno ušutkali, iako sam imala još koješta reći, a sve u obranu hrvatskih voda i Lijepe naše.
Upravo čitam seriju knjiga Dina. Otac Herbert i nastavak, zapravo počeli su od ranije u povijesti njegov sin B. Herbert i K. J. Anderson.
Odlična priča ta Dina. Bio je i film, a i serija Djeca Dine. Cijeli jedan svijet u potrazi za bitnim. I sve uglavnom na potpuno suhoj planeti. Kao Sahara.
E, da je znati bitno. Ali možda se u meni ništa ne bi mijenjalo, a možda i bi.
Kad ne bi bilo odgoja, savjesti, mame, tate, brata, sestre, djece, prijatelja, neprijatelja,
sugrađana i još puno drugih mrtvih i živih, i kad ne bi bilo ognja paklenskog što bih mijenjala.
To je glupo pitanje. Što bi bilo kad bi bilo.
Ako se ponavljamo ostaje li išta u ovoj duši i materijalnom. U tijelu i genima.
Stalno mislim da smo biološki roboti.
Kiša i voda. Inače ne mogu piti samu vodu. Daje mi na povraćanje. Sve češće posežem za kapljicom. Znači li to da sam rođeni pijanac, pijanica?
U međuvremenu bila sam u posjeti kod drugog sina (prvog) i njegove obitelji. Poslije četiri godine. Ne pitajte me zašto.
Oni dolaze vrlo često k meni i to je dovoljno.
Ali, drugi put o tom prelijepom danu i 'branju' školjkica- kučice, vongole, brbavice i kako se sve zovu na ušću rijeke Neretve, najzelenije i najljepše rijeke na svijetu.
Vratila sam se malo unatrag u svom slušanju određenih predmeta zbog psihologije religioznosti, iako se predmet službeno zove psihologija religije, ali pravi je naziv onaj prvi jer objašnjava zašto su ljudi (neki) religiozni.
Psihologija, kao i ostale naučne discipline vade se na statistike, ispitivanja , postotke, eksperimente. Razne teorije koje padaju u vodu kad se pojave nove, kao i cjelokupna nauka do sada. Po meni ništa manje maglovito nego i ostale discipline kao filozofija od koje je sve počelo.
Počelo je od riječi. Od logosa. Sve na logosu počiva. Da se čovjek smrzne. Ili bude sretan. Pitanje je opstanka. Velike obmane, iako kad se uštipnem znam da boli, ako i to nije varka.
Kako god mladi profesor mogao bi mi biti sin, a studenti moja unučad. A ja sam zadovoljna.
Pitanje je koje sebi postavljam: kuda nas Institucija vodi?
O tom malo kasnije.
Drago mi je kako profesor uvlačeći nas u temu, tumačeći neku od teorija, pušta, ali pri tom i kanalizira naše rasprave. Kažem naše jer i ja se na kraju uključim iako odlučim da neću.
Šaroliko je to društvo. Sastavljeno od onih koji će kasnije, ili su već, ostati u nekoj od zajednica, redovničkih ili više svjetovnih. Ima tu muškarca i žena, bolje rečeno dječaka i djevojčica, a muškarci su ovdje kod mene na prvom mjestu jer je odnos snaga takav i u Crkvi. Hoću reći u propovijedima i obraćanjima uvijek kažu. Braćo i sestre. ( Iako komunizam koji ih je u svemu imitirao nije govorio drugovi i drugarice, nego baš obrnuto.) Ima i onih koji će se razočarati. Već sam ih srela. Ima budućih vjeroučiteljica i vjeroučitelja, onih koji su izišli iz duboko religioznih sredina, ali i onih koji se prvi put susreću sa religioznošću. Neki će nastaviti nešto drugo. Jedan dječak je umro. Od tumora. Bili smo od početka zajedno. Drag i pametan dječak. Njegova me smrt jako pogodila.
No dakle ovaj put, u sklopu teme, o časnoj sestri iz Italije koja je pjevala na nekim od onih natjecanja u pjevačkim i inim natjecanjima. Je li njen nastup, način ponašanja, izabrana pjesma u skladu s njenim pozivom? Mislim da je to postavljeno kao pitanje?
Rasprava se razbuktala.
A joj!!!
Što je to 'poziv' htjela sam pitati. Posvećenost Bogu. O.k. To mi je jasno, ali kako bi ta posvećenost Bogu trebala izgledati. U današnje vrijeme kad je mali čovjek iskorišten do maksimuma, iznevjeren, gubi na svaki način tlo pod nogama i više ne zna kome bi trebao vjerovati. A još ga čeka smrt.
U moje doba (ha ha ha) Crkva je bila svijetla točka. Mnogima od nas. Nisam tih 45 godina nikad doživjela ništa ružno. Učila sam i govorili su mi ono što me je zanimalo. Nikad nisam osjetila da me vjeroučitelj gleda kao predmet ... što ja znam ... recimo seksualnih naznaka koje danas isplivavaju na površinu i u tim redovima. U školi jesam.
Iako i tamo i ovamo je ljudski, ne opravdano, ali ljudski - čovjek je i seksualno biće i nije lako s tim vladati (hercegovci imaju poslovicu: potisnuto jače sve to više skače- odnosi se na nešto drugo, ali može se i tu primijeniti), iako bi svećenici baš zato jer su odabrali služiti Bogu trebali više misliti na disciplinu tijela i duha. O disciplini tijela imam svoje mišljenje, ali o tome ako me tko upita u komentarima.
Kažem im: danas se na nas vjernike gleda kao na čudake. Ovdje na blogu svi će se s tim složiti. Znam da u društvu, vrlo često šarolikom , rijetko i s oprezom govorim o vjeri. Inače izgledam kao muslimanke koje po Europi šetaju onako kamuflirane ( ne zamjeram samo žalim žene. Strašno je to nepovjerenje i kazna za ne znam što. Muška moć) i unose nemir i ljutnju. Žene su u većini poznatog svijeta mukotrpno izborile pravo glasa, još ne možemo govoriti o ravnopravnosti, da bi mirno gledale vraćanje u daleku prošlost.
Znam, sve se više zapetljavam. Skačem sa teme na temu, ali ako pogledamo i taj početak pred 2000 godina Isus se nije zatvorio unutar debelih zidova svojih interesa i uživao u razmišljanju i samoći. Hodao je unaokolo i tumačio. Govorio je o vrijednostima koje bi trebali slijediti kako bi život i patnja, naročito patnja imali smisla. Nije to bilo jednostavno. Osuđivan i prozivan od pismoznanaca, onih koji su 'znali što treba a što ne treba raditi po zakonu' do tragične smrti na križu da nam pokaže da za ideale i idealno treba žrtvovati i život.
Pismoznanci, farizeji itd. govorili su iz Institucije židovske vjere. Dugo su se kroz povijest vukli uz jednog Boga. Opominjani na razne načine (događaji, proroci itd.) da ustraju na putu pravde. Stvarali zakone i zakonike, ponavljali ih dok Bog nije odlučio među svoj izabrani narod poslati i samog Sina. I što Sin radi?
Ne zatvara se u kule bjelokosne jer dolazi od Boga i sam Božji sin.
Donosi nadu i onima koji su od nade daleko.
Druži se s najgorima. Kaže: nisam došao spasiti pravednike, nego one koji to nisu.
Draža mu je bila nesretna žena koju su zbog preljuba kamenovali ( U Iranu to i danas rade), nego oni koji se IZVANA drže zakona. Izvana gladac unutra jadac ili obrnuto.
Nije meni laka. Koliko sam godina naslagala a još se pitam i mučim, ali se i radujem.
Razveselila me je ta mlada časna. Onako smišno skakući u svom odjelu redovnice. Lijepoga glasa i puna radosti.
I njene druge redovnice ozarene i sretne što ih tako divno predstavlja. Svega su se odrekle. Ukinimo im još to malo radosti. U kut i klečanje na soli.
A onaj istetovirani 'glazbenik' ...valjda. Pun sotonskih tetovaža! Pa što!?
Ovaj je svijet pun raznih vragova. Sve naše političke stranke vrve njima.
Sanaderi, Vidoševići i slični njima. Zagrebe li se po svim strankama svugdje ih ima.
Knezovi ovoga svijeta. Isus je poslao svoje učenike da evangeliziraju.
Može se to raditi i u zatvorenim redovničkim samostanima, ne kažem , ali mlada časna sestra napravila je puno svojim nastupom.
Pokazala je da su i redovnice ljudska bića i možda nekom dala priliku da razmisli o Bogu. Možda je i od nas otjerala kojeg vraga .
Želim joj najbolje u životu pa kuda god je on u budućnosti vodio.
razgovaram, čitam i svađam se, ali to mi ne ide baš od ruke.
skaska
Lion Queen
pametni zub
propheta nemo
Trill
ANCHI, i to je život
borgman
Zona Z.
wiseguy
feby
inspektor Clouseau
NEMANJA
DivanSkitnje
anasta
Pupa
greentea
bjeli vuk
sebi pripadam
delfina
onakojatrcisvukovima
Catma
Koraljka
promatram, razmišljam
Gandalf
Wall
Don Blog
Zvone Radikalni
Preko ruba znanosti
MODESTI BLEJZ
Cerovac komentira
Arhangel
Babl
Irida
tragicnamisao
Pero Panonski
NF
Sanja
Big Blue
Helada
saraja azra
