odmak
utorak, 16.06.2009.
Lijepi događaj
Puno lijepih događaja, planova, susreta povodom vjenčanja jednog od mojih sinova. Svi smo uzbuđeni. Veliki dio obitelji i prijatelja će doći, ne svi jer prostor baš nije za velike skupove, ali … kako god prilično internacionalno i ludo društvo. 'ONI' vole držati govore pa se i mi spremamo. Reagirat ćemo ad hoc, jer ne znamo u kom smjeru govori idu.
Sastajemo se, pišemo, šaljemo mailove, ja padam s nogu, plazim (još radim, a što ću, ali nakon toga idem tjedan dana u nepoznatom pravcu)
A kad sam ga rodila, a došla sam iz Njemačke, na lice mjesta u duboku provinciju da upije svu vlagu, tuge i radosti, obitelj, prijatelje i prožme se poviješću ove majčice zemlje. Skoro sam zezla stvar. Porod je, trajao dugo, predugo. Babica, nigdje liječnika, je bila van sebe. 'Nikad više to nemojte doći ovamo rađati, govorila je. Jedva smo preživjeli on i ja.
A moj se ljubljeni sin rodio sa glavom vanzemaljca, dugačkom metar, tako mi se činilo. Pomislila sam na svog omiljenog Asimova. Gledala sam svojevremeno jednu emisiju s njim. Ista dugačka glava, kao da je i on došao iz nekog drugog svijeta.
Oprosti mi ako me čitaš, moje ljubljeno pametno dijete.
Komunikacija između mene i njega izgleda po prilici ovako. Možemo o svemu govoriti na dugo i na široko. Čudno je konzervativan. Na onaj pravi način. Drži do vrijednosti, a opet krši sva pravila ponašanja koja bismo mogli nazvati vanjskim ponašanjem. Kao da ga baš ta na neki način isforsirana pravila izazivaju.
Tu pomalo sliči meni. Pričamo, kažem, o svemu, ali vrlo često je dovoljno, da se pogledamo i onda ide ona njegova, ali i moja, zašto tako misliš. Ništa nisam rekla kažem. Ne trebaš ni reći, ali ja znam što misliš.
Tako je to s nama. Tako je to s nama i neću reći ni riječi više.
Jest zezla sam stvar što se tiče Europske unije. Mogli smo ostati vani i uživati sve blagodati, ali zapela sam za ovaj kutak kugle zemaljske, ali on je zato, sve s noge na nogu, omiljena disciplina mu je kašnjenje, zaobilazno preko Zagreba Praga Venecije odlutao među sobove.
Neću više, ne smijem više.
Vidim da je Ratko Cvetnić, pisac 'Kratkog izleta', koji mi se svojevremeno jako svidio napisao novi roman. Obavezno kupujem i preporučam nepročitano. Prvi, vrlo kratki roman odisao je takvom iskrenošću bez dodvoravanja da sam poželila upoznati pisca, ali ionako su svi pisci koje volim na neki način sa mnom u vezi.
nedjelja, 07.06.2009.
Ne vjeruj onom tko ti laska, jer njegova je ljubav hrapava ko daska
Opaka igra u kojoj se krilo svega pomalo, snobizma najviše, ali i raznih drugih interesa, uz laskanje i potrebu da čovjek ima samo bogate prijatelje i rodbinu igra se kao sporedna igra, ali malo pomalo svojim otrovom nagriza do zdravog tkiva, od kojeg ne ostaje ništa.
Niente,nulla, nothing, nada.
Igra, zvana laska primjerice godi srcu, ali prije svega jedan liječnički vic:
Sastali se tako dijelovi ljudskog tijela konačno odrediti tko je najvažniji. Mozak kaže: Bez mene ništa. Ako svi radite a ja ne to je vegetiranje nije život. -Oprosti, kaže srce, - da ja ne kucam svi biste bili mrtvi. - A ne, kažu pluća, da ja ne dišem ništa od života. – A čekajte, čekajte, kaže želudac, da ja ne probavljam hranu… i tako svi su imali slično reći i crijeva i jetra, a onda na kraju javi se govno. –Ja sam najvažniji, kaže, ako ja… Svi su se nasmijali i izrugali ga, ali nakon što peti dan nije izišao iz organizma svi su ga stali zaklinjati. -Iziđi, molimo te iziđi. Evo priznajemo da si najvažniji.
Ne znam, zašto mi je pao taj vic na pamet. Možda radi izbora? Ili radi topničkih dnevnika. Nisam ni znala da su i tu potrebni dnevnici iliti zapisnici. Svaki pali i bum odmah treba zatefteriti u neku knjižicu koja se sad kakti negdje zgubila.
I sad vodimo beskonačna prepucavanja gdje su i zašto i zašto ih ne dademo odmah onima koji ih traže, a za to vrijeme seljaci prolijevaju mlijeko preko autoputa i Kerum ulazi u zgradu opčine ili županije, nisam skužila gdje točno, i svi mu zaposlenici plješću.
Odoh ja u kolateralnu priču, tzv rukavac. Mravac u rukavac.
Zaboravila sam na laskavca, zapravo više njih. Ali nisu zanemarivi, dapače čini se da je veća i strašnija uloga onoga koji lasku sa zadovoljstvom prima. I pada ona, ta laska, njemu na plodno tlo.
I tlo ; pametno, dobro, vrlo lijepo, nabolje, najpametnije, i tome slično, raste dok mu ne zapne govno u grlu.
Ni sama ne znam što mi je na početku bilo na umu. Možda igra, možda rečenica kako si lijep i pametan, možda onaj mali, u početku, nevidljivi crv u jabuci, možda govanca kojima se na posljetku svi klanjamo, a možda i pronađeni spomenar moje mame sa ovom rečenicom koju sam stavila za naslov, a možda obitelj ... ili prijatelji ili ceo svet...
E, moja odmakice, moje drugo ili prvo ja na kraju ćeš završiti kao mizantrop, ako to već nisi. Više ti nigdje nije mjesto, čak ni tamo gdje laskaju tebi i tvojim najdražima. Što ti vrijedi kad lasku vidiš samo ti, a ne onaj koji ih najviše prima i kvari, ni ne znajući, tom ugodom laske svoju dobru dušu.
srijeda, 03.06.2009.
Tri vjenčanja i zamalo jedan sprovod.
A sad okrećem ploču. Skrivam Franju Josipa, cara Aleksandra onog čuvenog: Čuvajte mi Jugoslaviju, regenta Pavla, Pavelića, Tita, Tuđmana, Mesića i na drugu vidljivu stranu dolazi Joker (da, daJack Nicholson, a ima i drugo ime Kerum sa malom Floramy)
Šala bila , šala bu . Za vikend i nešto malo dalje, do jučer poslijepodne,u kući smo imali tri vjenčanja i zamalo jedan sprovod. Mladenci su dovukli dva psa,mamu i njenog sina, malenog, a moja unuka je dovukla malu macu. Ja imam kraljicu Laru.
A bila je i krizma u malom hotelu do moga stana. Cika i vika. Umilni dječji glasovi i još umilnije pjevanje. Lara nije znala tko joj glavu nosi. Maca ko' mali Jerry trči po kući. Lara za njom . Mama pas i malenki psić u drugom djelu stanu plaču mama, tata, mama, tata, mi se dogovaramo kuda, kamo i što i hop odjednom mala maca u krvi i trzajima.
Ja zgrabim Laru, ali kasno je. Konsternacija plač i suze. Zovem veterinara, nedjelja je i ne znam hoću li ga naći, tresem se. On ne može, kaže, ali kolega je dežuran do 11 h. Tražim telefon i mucajući objašnjavam kolegi što se dogodilo . Ljubazan je, pričekat će. Moj sin i unuka s macom, koja još hvala Bogu diše, u veterinara.
I sad maca već četvrti dan na glukozi i nekom sredstvu za smirenje leži u kutiji za postole, umotana i zbrinuta. Nadamo se preživljavanju. Tepamo je i mazimo.
Lara je dobila. Još se skriva po kantunima podvijena repa. Jasno je da ga nije htjela pojesti jer da jest maca ne bi preživjela. Tješimo se.
Slijedi ona poznata rečenica iz prodajnih priča: Ali to nije sve. Na izletu, pazite isti dan, maleni pas, sin strada- neki veliki pas je nezgodno skočio na njega i slomio mu nogu.
Jadničak cvili, jer se prvi tren nije znalo što je, Rtg radi tek u ponedjeljak. Kuća nalik na bolnicu. Sutradan na Rtg-eju vidi se fraktura, na sreću, bez dislokacije. Udlaga je tu i psić oprezno hoda na tri noge. Jadničak.
A mi, a moji, a vaši???
Glava mi je ko' Cocin bubanj. Ne znam o kojem se Coci radi (znam što mislite ali nije), ali to je kućna uzrečica, kad je glava ko' Cocin bubanj. Kad bih mogla sve ispričati bilo bi stavite pamet na komediju. To je onaj ljubljeni sin (najozbiljnije ga puno volim) koji mi je svojevremeno savjetovao: Zamisli život u ritmu muzike za ples i igraj igraj…..
Trebate ga sad vidjeti. Trodnevna brada. Uvjeren je da nas je definitivno previše, a prostor je premali i nećemo svi stati, bit će teška gužva, padat će kiša, huricani, tcunamiji i razne druge katastrofe, glad, apokalipsa drugim riječima,a ja njemu sad kažem: zamisli život u ritmu muzike za ples i igraj….
