Opaka igra u kojoj se krilo svega pomalo, snobizma najviše, ali i raznih drugih interesa, uz laskanje i potrebu da čovjek ima samo bogate prijatelje i rodbinu igra se kao sporedna igra, ali malo pomalo svojim otrovom nagriza do zdravog tkiva, od kojeg ne ostaje ništa.
Niente,nulla, nothing, nada.
Igra, zvana laska primjerice godi srcu, ali prije svega jedan liječnički vic:
Sastali se tako dijelovi ljudskog tijela konačno odrediti tko je najvažniji. Mozak kaže: Bez mene ništa. Ako svi radite a ja ne to je vegetiranje nije život. -Oprosti, kaže srce, - da ja ne kucam svi biste bili mrtvi. - A ne, kažu pluća, da ja ne dišem ništa od života. – A čekajte, čekajte, kaže želudac, da ja ne probavljam hranu… i tako svi su imali slično reći i crijeva i jetra, a onda na kraju javi se govno. –Ja sam najvažniji, kaže, ako ja… Svi su se nasmijali i izrugali ga, ali nakon što peti dan nije izišao iz organizma svi su ga stali zaklinjati. -Iziđi, molimo te iziđi. Evo priznajemo da si najvažniji.
Ne znam, zašto mi je pao taj vic na pamet. Možda radi izbora? Ili radi topničkih dnevnika. Nisam ni znala da su i tu potrebni dnevnici iliti zapisnici. Svaki pali i bum odmah treba zatefteriti u neku knjižicu koja se sad kakti negdje zgubila.
I sad vodimo beskonačna prepucavanja gdje su i zašto i zašto ih ne dademo odmah onima koji ih traže, a za to vrijeme seljaci prolijevaju mlijeko preko autoputa i Kerum ulazi u zgradu opčine ili županije, nisam skužila gdje točno, i svi mu zaposlenici plješću.
Odoh ja u kolateralnu priču, tzv rukavac. Mravac u rukavac.
Zaboravila sam na laskavca, zapravo više njih. Ali nisu zanemarivi, dapače čini se da je veća i strašnija uloga onoga koji lasku sa zadovoljstvom prima. I pada ona, ta laska, njemu na plodno tlo.
I tlo ; pametno, dobro, vrlo lijepo, nabolje, najpametnije, i tome slično, raste dok mu ne zapne govno u grlu.
Ni sama ne znam što mi je na početku bilo na umu. Možda igra, možda rečenica kako si lijep i pametan, možda onaj mali, u početku, nevidljivi crv u jabuci, možda govanca kojima se na posljetku svi klanjamo, a možda i pronađeni spomenar moje mame sa ovom rečenicom koju sam stavila za naslov, a možda obitelj ... ili prijatelji ili ceo svet...
E, moja odmakice, moje drugo ili prvo ja na kraju ćeš završiti kao mizantrop, ako to već nisi. Više ti nigdje nije mjesto, čak ni tamo gdje laskaju tebi i tvojim najdražima. Što ti vrijedi kad lasku vidiš samo ti, a ne onaj koji ih najviše prima i kvari, ni ne znajući, tom ugodom laske svoju dobru dušu.
Post je objavljen 07.06.2009. u 19:01 sati.