Puno lijepih događaja, planova, susreta povodom vjenčanja jednog od mojih sinova. Svi smo uzbuđeni. Veliki dio obitelji i prijatelja će doći, ne svi jer prostor baš nije za velike skupove, ali … kako god prilično internacionalno i ludo društvo. 'ONI' vole držati govore pa se i mi spremamo. Reagirat ćemo ad hoc, jer ne znamo u kom smjeru govori idu.
Sastajemo se, pišemo, šaljemo mailove, ja padam s nogu, plazim (još radim, a što ću, ali nakon toga idem tjedan dana u nepoznatom pravcu)
A kad sam ga rodila, a došla sam iz Njemačke, na lice mjesta u duboku provinciju da upije svu vlagu, tuge i radosti, obitelj, prijatelje i prožme se poviješću ove majčice zemlje. Skoro sam zezla stvar. Porod je, trajao dugo, predugo. Babica, nigdje liječnika, je bila van sebe. 'Nikad više to nemojte doći ovamo rađati, govorila je. Jedva smo preživjeli on i ja.
A moj se ljubljeni sin rodio sa glavom vanzemaljca, dugačkom metar, tako mi se činilo. Pomislila sam na svog omiljenog Asimova. Gledala sam svojevremeno jednu emisiju s njim. Ista dugačka glava, kao da je i on došao iz nekog drugog svijeta.
Oprosti mi ako me čitaš, moje ljubljeno pametno dijete.
Komunikacija između mene i njega izgleda po prilici ovako. Možemo o svemu govoriti na dugo i na široko. Čudno je konzervativan. Na onaj pravi način. Drži do vrijednosti, a opet krši sva pravila ponašanja koja bismo mogli nazvati vanjskim ponašanjem. Kao da ga baš ta na neki način isforsirana pravila izazivaju.
Tu pomalo sliči meni. Pričamo, kažem, o svemu, ali vrlo često je dovoljno, da se pogledamo i onda ide ona njegova, ali i moja, zašto tako misliš. Ništa nisam rekla kažem. Ne trebaš ni reći, ali ja znam što misliš.
Tako je to s nama. Tako je to s nama i neću reći ni riječi više.
Jest zezla sam stvar što se tiče Europske unije. Mogli smo ostati vani i uživati sve blagodati, ali zapela sam za ovaj kutak kugle zemaljske, ali on je zato, sve s noge na nogu, omiljena disciplina mu je kašnjenje, zaobilazno preko Zagreba Praga Venecije odlutao među sobove.
Neću više, ne smijem više.
Vidim da je Ratko Cvetnić, pisac 'Kratkog izleta', koji mi se svojevremeno jako svidio napisao novi roman. Obavezno kupujem i preporučam nepročitano. Prvi, vrlo kratki roman odisao je takvom iskrenošću bez dodvoravanja da sam poželila upoznati pisca, ali ionako su svi pisci koje volim na neki način sa mnom u vezi.
Post je objavljen 16.06.2009. u 10:51 sati.