Treba pisati.
O kiši.
Padala je na vjenčanju mog sina. Grinteica me podsjeća da nisam ništa pisala o vjenčanju, ali oklijevam iz razloga što se moj sin buni. Misli da oni koji me iz Splita čitaju znaju o kome se radi, a njemu smeta ova 'ishitreno umjetnička dnevnička forma'. Povremeno me valjda čita. Kontrolira ili slično.
Pitat ću ga i tražiti dozvolu.
Bilo je prelijepo. Kiša je omela vanjski scenarij, dalmatinske ugođaje sunca, kamena, cvijeća, mirisnih trava, koje smo u toku priprema duboko udisali i onda navečer kišna zavjesa. Gledali smo kroz prozore naših hotelskih soba i skoro plakali. Činilo se da je na pomolu katastrofa, ali... Smjestili smo se u neke buđake, onako pokisli, doslovce mokri od glave do pete koji su na kraju kao čarolijom ispali kraljevski prostori. Konoba na pr. pa onda dislocirani prostori. Gosp. M... Englez otvorio je vrata svog dnevnog boravka, inače i on je bio pozvan na vjenčanje.
U početku je smetala ta dislociranost, ali ubrzo smo se pomiješali. Imali smo raznu glazbu. I posebno dva umjetnika svoga posla. Saksofonist darovan za tu večer od prijatelja, drugi iz obitelji. Tu se našla i prijateljica inače završenih studija solo pjevanja i klasične gitare. Prava poslastica. Nismo insistirali na pokazivanju njihovih umijeća, ali atmosfera, kao produžena dobra kućna zabava, izazvala je spontane nastupe.
Držala su se sentimentalna slova, sjećanja na nekoliko jezika. Prevod na engleski i ceremonijal pod palicom naše gošće, prijateljice bio je vrhunski.
Ako mi moj sin dozvoli stavit ću mali isječak filma i po koju fotografiju s vjenčanja.
Moglo bi se pisati i pisati o raznim prilikama i neprilikama. Vjenčanje su cipele ostale u Splitu, zaboravljene. Mladoženja je bio u ljetnim kumovim sandalama. Kum je inače prijatelj iz vrlo ranog djetinjstva. U prvom razredu osnovne škole morali su ih premjestiti iz iste klupe, istog razreda. Išlo se tako daleko da su ih stavili u dvije različite smjene.
Sve je odisalo dobrom voljom.
Eto što priredi kiša.
Sjećam se, ali neću sentimentalnosti…O kišama nad Brestom i slično. Neki dan razgovaramo o budućnosti, naravno katastrofalnoj, nema druge i više-manje svi su uvjereni da neće biti vode. To je najcrnji scenarij.
Rodoljubci među nama su sretni. Naša Hrvatska zemljica je puna dobre vode. (Znam pouzdano jer sam prijateljica sa vrlom stručnjakinjom za vode- svjetskog glasa)
To me asociralo na Rio de Janerio i Ipanemu, plažu koja je na neki način rezervirana za homoseksualce, iako može doći tko god želi (ali viju se njihove zastave duginih boja), što na nekom od indijanskih jezika znači loša voda. Bogataška četvrt, a ipak naslonjena na jednu od favela. To sam sinoć odmah rekla zaboravivši da je predmet razgovora bila katastrofična budućnost, a sve potaknuto ostavkom predsjednika.
Moji me prijatelji sve češće , iz rukavaca raznih asocijacija, vraćaju u centralni kanal.
Kupala sam se na toj plaži, uspjela sam još reći: Spašavala sam život kao i kod svih oceanskih kupanja, dodala sam, ali tu su me definitivno ušutkali, iako sam imala još koješta reći, a sve u obranu hrvatskih voda i Lijepe naše.
Upravo čitam seriju knjiga Dina. Otac Herbert i nastavak, zapravo počeli su od ranije u povijesti njegov sin B. Herbert i K. J. Anderson.
Odlična priča ta Dina. Bio je i film, a i serija Djeca Dine. Cijeli jedan svijet u potrazi za bitnim. I sve uglavnom na potpuno suhoj planeti. Kao Sahara.
E, da je znati bitno. Ali možda se u meni ništa ne bi mijenjalo, a možda i bi.
Kad ne bi bilo odgoja, savjesti, mame, tate, brata, sestre, djece, prijatelja, neprijatelja,
sugrađana i još puno drugih mrtvih i živih, i kad ne bi bilo ognja paklenskog što bih mijenjala.
To je glupo pitanje. Što bi bilo kad bi bilo.
Ako se ponavljamo ostaje li išta u ovoj duši i materijalnom. U tijelu i genima.
Stalno mislim da smo biološki roboti.
Kiša i voda. Inače ne mogu piti samu vodu. Daje mi na povraćanje. Sve češće posežem za kapljicom. Znači li to da sam rođeni pijanac, pijanica?
U međuvremenu bila sam u posjeti kod drugog sina (prvog) i njegove obitelji. Poslije četiri godine. Ne pitajte me zašto.
Oni dolaze vrlo često k meni i to je dovoljno.
Ali, drugi put o tom prelijepom danu i 'branju' školjkica- kučice, vongole, brbavice i kako se sve zovu na ušću rijeke Neretve, najzelenije i najljepše rijeke na svijetu.
Samo malo nostalgije:
Post je objavljen 14.07.2009. u 08:20 sati.