Na jesen 1991. Iz Mostara me nazvala kolegica sa faxa.
-Molim te poslat ću djecu kod tebe u Split, ako ih možeš prihvatit nekoliko dana. Moja sestra koja živi u …. Doći će po njih i odvesti ih u Njemačku.
-Što ti čekaš, pitam je? - Ti znaš što se kod nas događa?
-Nemoj se ljutiti, kaže, ali sami ste krivi.
Uputila sam se nešto reći, ali ugrizla sam se za jezik. Čemu? Bile smo prijateljice, iako smo se kasnije malko pogubile. Družile smo se na faksu. Posjećivale se. Čitali iste pisce. Vrlo slično razmišljale. Otac joj je bio profesor na srednjoj školi, a mama učiteljica. Osim naglaska u izgovoru i određenih turskih riječi koje su me zabavljale i kojima sam se i sama počela služiti skoro pa nije bilo razlike između njenih i moji. Zapravo bila je razlika. Moji su bili vjernici, njeni nisu. Ja sam još govorila o vjeri, ona nikad. I njeni su šutjeli o tome.
Odgojene u neku ruku slično, istih svjetonazora. Rad, učenje, usudila bih se reći i određenih čestitosti u postupcima činilo nas je bliskima.
Djecu je poslala autobusom. Nisam ih vidjela desetak godina. Jasmila, šesnaestogodišnjakinja, izrasla je u visoku crnku izrazito tamnih očiju. Vrlo nepovjerljiva i šutljiva. Tarik, pak… trinaestogodišnjak osupnuo me svojom ljepotom. Kod djevojčica to nekako očekuješ, ali muškarac, još dijete računaš s nekom nespretnošću, bubuljicama u toj dobi i svime popratnim. Tarik je bio nešto drugo. Odmah mi je pao na pamet film 'Smrt u Veneciji' i onaj dječak koji u neku ruku zavodi profesora, kojeg je maestralno odigrao Dirk Bogarde.
Stresla sam se na tu pomisao. Često se prepadnem svojih slutnji. Moj suprug kaže da sam vještica.
Moja je obitelj tada bila brojna i na okupu. Majka tvrde, nesavitljive naravi nije bila presretna što su djeca stigla u nas. Nazvala sam moju prijateljicu istu večer. Djevojčica nije htjela razgovarati s roditeljima. Tarik je, nakon što je uzeo slušalicu u ruke, počeo plakati.
Zahvalila mi je. –Oprosti, -rekla je, ali to mi se činilo najsigurnije rješenje. Sestra će doći po njih najdalje do subote, rekla je i sama plačući.
U subotu nije došao nitko po djecu. Čekala sam do nedjelje navečer i ponovo pozvala prijateljicu. Telefon je bio zauzet. Pokušala sam nekoliko puta ponovo, ali ista stvar.
Ljutila sam se na samu sebe jer nisam uzela sestrinu adresu i telefon.
-Dobro je, reka sam njenoj djeci i mojima. Pokušat ću sutra po danu. Možda je kvar.
Te noći Tarik se iz sobe gdje je spavao s mojim sinovima iskrao u sestrinu sobu. Zaspao je na podu do njenog kreveta.
Neću duljiti, niti previše govoriti o osjećajima. Neki se, možda, još sjećaju rata koji je ovuda prohujao na kraju prošlog stoljeća i uništio sve što se dalo uništiti. Razdvojio narode, razbuktao mržnju koja je davno bila posijana, uništio obitelji. Kratko, dvije godine nitko nije dolazio po djecu. S njihovom se majkom više u tom periodu nisam čula. Njena sestra, putovala je do nas preko Bosne, htjela je obići rodbinu, zaglavila je u nekom logoru. Njena sudbina ostala je nepoznata.
Nitko od njih, kao ni ja nije vjerovao da će biti toliko gadno u Bosni i Hercegovini.
Obiteljsko savjetovanja bilo je puno napetosti, pokušala sam da djeca ne čuju, ali po svoj prilici uzalud. Moja majka je na moju odluku da ostanu do daljnjega kod nas govorila. –Nemaš pojma u što se upuštaš… Nikako joj nije bilo drago. Moj muž, onako pomirljiv govorio je da vjerojatno neće biti dugo… svi ćemo se malo stisnuti i strpiti. Već će netko doći po njih. Moj otac i ja, nisam mogla niti zamisliti gdje bi uopće otišli, a i moji sinovi bili su za to da ostanu, iako se i njima prostor smanjio.
S Jasmilom je bilo vrlo teško. Inače, bilo je puno poznatih koji su kod sebe primili izbjeglice. Rodbinu, poznanike ili posve nepoznate ljude. Nakon nekog vremena uglavnom su se svi tužili na njihovo ponašanje- Kao da su u hotelu. Ništa ne pomažu po kući. Daju se služiti. S Jasmilom je bilo isto. Zatvarala bi se u sobu. Čitala, ležala i gledala u strop... U kući su između moje majke i nje frcale iskre. Štitila sam je, ali dugo je potrajalo da i sa mnom postane otvorenija. Tarik je bio nešto drugo.
Nježan, dobar, pažljiviji od mojih sinova, postao je ljubimac svima u kući.
Mrzim ovako pisati. Riječi ograničuju bez obzira kako ih poslagao, zavrnuo, uvrnuo i ukrasio. Iako, neki su i tu majstori.
Uglavnom u te dvije godine uz manje i veće probleme nekako smo se navikli jedni na druge. Jasmila je dva puta pokušala pobjeći, ali našli smo je. Onda su počela školska prijateljstva i bolje ocjene pa je zadnjih je nekoliko mjeseci proteklo relativno mirno.
Konačno jedan dan, običan i prosječan, ali odjednom svima sretan , javila se moja prijateljica. Svi smo plakali, čak i moja majka, nije bila bez duše, dapače, samo ju je iskustvo učilo nečemu što nove generacije još nisu znale.
Zaustavit ću se sad, a slijedeći post će pričati priču Tarika i Jasmile do današnjeg dana. Više o Tariku… jer su moje slutnje, u nekom smislu, bile na mjestu. Moj muž je, čim me vidio, znao da sam vještica.
Vratila sam se malo unatrag u svom slušanju određenih predmeta zbog psihologije religioznosti, iako se predmet službeno zove psihologija religije, ali pravi je naziv onaj prvi jer objašnjava zašto su ljudi (neki) religiozni.
Psihologija, kao i ostale naučne discipline vade se na statistike, ispitivanja , postotke, eksperimente. Razne teorije koje padaju u vodu kad se pojave nove, kao i cjelokupna nauka do sada. Po meni ništa manje maglovito nego i ostale discipline kao filozofija od koje je sve počelo.
Počelo je od riječi. Od logosa. Sve na logosu počiva. Da se čovjek smrzne. Ili bude sretan. Pitanje je opstanka. Velike obmane, iako kad se uštipnem znam da boli, ako i to nije varka.
Kako god mladi profesor mogao bi mi biti sin, a studenti moja unučad. A ja sam zadovoljna.
Pitanje je koje sebi postavljam: kuda nas Institucija vodi?
O tom malo kasnije.
Drago mi je kako profesor uvlačeći nas u temu, tumačeći neku od teorija, pušta, ali pri tom i kanalizira naše rasprave. Kažem naše jer i ja se na kraju uključim iako odlučim da neću.
Šaroliko je to društvo. Sastavljeno od onih koji će kasnije, ili su već, ostati u nekoj od zajednica, redovničkih ili više svjetovnih. Ima tu muškarca i žena, bolje rečeno dječaka i djevojčica, a muškarci su ovdje kod mene na prvom mjestu jer je odnos snaga takav i u Crkvi. Hoću reći u propovijedima i obraćanjima uvijek kažu. Braćo i sestre. ( Iako komunizam koji ih je u svemu imitirao nije govorio drugovi i drugarice, nego baš obrnuto.) Ima i onih koji će se razočarati. Već sam ih srela. Ima budućih vjeroučiteljica i vjeroučitelja, onih koji su izišli iz duboko religioznih sredina, ali i onih koji se prvi put susreću sa religioznošću. Neki će nastaviti nešto drugo. Jedan dječak je umro. Od tumora. Bili smo od početka zajedno. Drag i pametan dječak. Njegova me smrt jako pogodila.
No dakle ovaj put, u sklopu teme, o časnoj sestri iz Italije koja je pjevala na nekim od onih natjecanja u pjevačkim i inim natjecanjima. Je li njen nastup, način ponašanja, izabrana pjesma u skladu s njenim pozivom? Mislim da je to postavljeno kao pitanje?
Rasprava se razbuktala.
A joj!!!
Što je to 'poziv' htjela sam pitati. Posvećenost Bogu. O.k. To mi je jasno, ali kako bi ta posvećenost Bogu trebala izgledati. U današnje vrijeme kad je mali čovjek iskorišten do maksimuma, iznevjeren, gubi na svaki način tlo pod nogama i više ne zna kome bi trebao vjerovati. A još ga čeka smrt.
U moje doba (ha ha ha) Crkva je bila svijetla točka. Mnogima od nas. Nisam tih 45 godina nikad doživjela ništa ružno. Učila sam i govorili su mi ono što me je zanimalo. Nikad nisam osjetila da me vjeroučitelj gleda kao predmet ... što ja znam ... recimo seksualnih naznaka koje danas isplivavaju na površinu i u tim redovima. U školi jesam.
Iako i tamo i ovamo je ljudski, ne opravdano, ali ljudski - čovjek je i seksualno biće i nije lako s tim vladati (hercegovci imaju poslovicu: potisnuto jače sve to više skače- odnosi se na nešto drugo, ali može se i tu primijeniti), iako bi svećenici baš zato jer su odabrali služiti Bogu trebali više misliti na disciplinu tijela i duha. O disciplini tijela imam svoje mišljenje, ali o tome ako me tko upita u komentarima.
Kažem im: danas se na nas vjernike gleda kao na čudake. Ovdje na blogu svi će se s tim složiti. Znam da u društvu, vrlo često šarolikom , rijetko i s oprezom govorim o vjeri. Inače izgledam kao muslimanke koje po Europi šetaju onako kamuflirane ( ne zamjeram samo žalim žene. Strašno je to nepovjerenje i kazna za ne znam što. Muška moć) i unose nemir i ljutnju. Žene su u većini poznatog svijeta mukotrpno izborile pravo glasa, još ne možemo govoriti o ravnopravnosti, da bi mirno gledale vraćanje u daleku prošlost.
Znam, sve se više zapetljavam. Skačem sa teme na temu, ali ako pogledamo i taj početak pred 2000 godina Isus se nije zatvorio unutar debelih zidova svojih interesa i uživao u razmišljanju i samoći. Hodao je unaokolo i tumačio. Govorio je o vrijednostima koje bi trebali slijediti kako bi život i patnja, naročito patnja imali smisla. Nije to bilo jednostavno. Osuđivan i prozivan od pismoznanaca, onih koji su 'znali što treba a što ne treba raditi po zakonu' do tragične smrti na križu da nam pokaže da za ideale i idealno treba žrtvovati i život.
Pismoznanci, farizeji itd. govorili su iz Institucije židovske vjere. Dugo su se kroz povijest vukli uz jednog Boga. Opominjani na razne načine (događaji, proroci itd.) da ustraju na putu pravde. Stvarali zakone i zakonike, ponavljali ih dok Bog nije odlučio među svoj izabrani narod poslati i samog Sina. I što Sin radi?
Ne zatvara se u kule bjelokosne jer dolazi od Boga i sam Božji sin.
Donosi nadu i onima koji su od nade daleko.
Druži se s najgorima. Kaže: nisam došao spasiti pravednike, nego one koji to nisu.
Draža mu je bila nesretna žena koju su zbog preljuba kamenovali ( U Iranu to i danas rade), nego oni koji se IZVANA drže zakona. Izvana gladac unutra jadac ili obrnuto.
Nije meni laka. Koliko sam godina naslagala a još se pitam i mučim, ali se i radujem.
Razveselila me je ta mlada časna. Onako smišno skakući u svom odjelu redovnice. Lijepoga glasa i puna radosti.
I njene druge redovnice ozarene i sretne što ih tako divno predstavlja. Svega su se odrekle. Ukinimo im još to malo radosti. U kut i klečanje na soli.
A onaj istetovirani 'glazbenik' ...valjda. Pun sotonskih tetovaža! Pa što!?
Ovaj je svijet pun raznih vragova. Sve naše političke stranke vrve njima.
Sanaderi, Vidoševići i slični njima. Zagrebe li se po svim strankama svugdje ih ima.
Knezovi ovoga svijeta. Isus je poslao svoje učenike da evangeliziraju.
Može se to raditi i u zatvorenim redovničkim samostanima, ne kažem , ali mlada časna sestra napravila je puno svojim nastupom.
Pokazala je da su i redovnice ljudska bića i možda nekom dala priliku da razmisli o Bogu. Možda je i od nas otjerala kojeg vraga .
Želim joj najbolje u životu pa kuda god je on u budućnosti vodio.
razgovaram, čitam i svađam se, ali to mi ne ide baš od ruke.
skaska
Lion Queen
pametni zub
propheta nemo
Trill
ANCHI, i to je život
borgman
Zona Z.
wiseguy
feby
inspektor Clouseau
NEMANJA
DivanSkitnje
anasta
Pupa
greentea
bjeli vuk
sebi pripadam
delfina
onakojatrcisvukovima
Catma
Koraljka
promatram, razmišljam
Gandalf
Wall
Don Blog
Zvone Radikalni
Preko ruba znanosti
MODESTI BLEJZ
Cerovac komentira
Arhangel
Babl
Irida
tragicnamisao
Pero Panonski
NF
Sanja
Big Blue
Helada
saraja azra
