Na jesen 1991. Iz Mostara me nazvala kolegica sa faxa.
-Molim te poslat ću djecu kod tebe u Split, ako ih možeš prihvatit nekoliko dana. Moja sestra koja živi u …. Doći će po njih i odvesti ih u Njemačku.
-Što ti čekaš, pitam je? - Ti znaš što se kod nas događa?
-Nemoj se ljutiti, kaže, ali sami ste krivi.
Uputila sam se nešto reći, ali ugrizla sam se za jezik. Čemu? Bile smo prijateljice, iako smo se kasnije malko pogubile. Družile smo se na faksu. Posjećivale se. Čitali iste pisce. Vrlo slično razmišljale. Otac joj je bio profesor na srednjoj školi, a mama učiteljica. Osim naglaska u izgovoru i određenih turskih riječi koje su me zabavljale i kojima sam se i sama počela služiti skoro pa nije bilo razlike između njenih i moji. Zapravo bila je razlika. Moji su bili vjernici, njeni nisu. Ja sam još govorila o vjeri, ona nikad. I njeni su šutjeli o tome.
Odgojene u neku ruku slično, istih svjetonazora. Rad, učenje, usudila bih se reći i određenih čestitosti u postupcima činilo nas je bliskima.
Djecu je poslala autobusom. Nisam ih vidjela desetak godina. Jasmila, šesnaestogodišnjakinja, izrasla je u visoku crnku izrazito tamnih očiju. Vrlo nepovjerljiva i šutljiva. Tarik, pak… trinaestogodišnjak osupnuo me svojom ljepotom. Kod djevojčica to nekako očekuješ, ali muškarac, još dijete računaš s nekom nespretnošću, bubuljicama u toj dobi i svime popratnim. Tarik je bio nešto drugo. Odmah mi je pao na pamet film 'Smrt u Veneciji' i onaj dječak koji u neku ruku zavodi profesora, kojeg je maestralno odigrao Dirk Bogarde.
Stresla sam se na tu pomisao. Često se prepadnem svojih slutnji. Moj suprug kaže da sam vještica.
Moja je obitelj tada bila brojna i na okupu. Majka tvrde, nesavitljive naravi nije bila presretna što su djeca stigla u nas. Nazvala sam moju prijateljicu istu večer. Djevojčica nije htjela razgovarati s roditeljima. Tarik je, nakon što je uzeo slušalicu u ruke, počeo plakati.
Zahvalila mi je. –Oprosti, -rekla je, ali to mi se činilo najsigurnije rješenje. Sestra će doći po njih najdalje do subote, rekla je i sama plačući.
U subotu nije došao nitko po djecu. Čekala sam do nedjelje navečer i ponovo pozvala prijateljicu. Telefon je bio zauzet. Pokušala sam nekoliko puta ponovo, ali ista stvar.
Ljutila sam se na samu sebe jer nisam uzela sestrinu adresu i telefon.
-Dobro je, reka sam njenoj djeci i mojima. Pokušat ću sutra po danu. Možda je kvar.
Te noći Tarik se iz sobe gdje je spavao s mojim sinovima iskrao u sestrinu sobu. Zaspao je na podu do njenog kreveta.
Neću duljiti, niti previše govoriti o osjećajima. Neki se, možda, još sjećaju rata koji je ovuda prohujao na kraju prošlog stoljeća i uništio sve što se dalo uništiti. Razdvojio narode, razbuktao mržnju koja je davno bila posijana, uništio obitelji. Kratko, dvije godine nitko nije dolazio po djecu. S njihovom se majkom više u tom periodu nisam čula. Njena sestra, putovala je do nas preko Bosne, htjela je obići rodbinu, zaglavila je u nekom logoru. Njena sudbina ostala je nepoznata.
Nitko od njih, kao ni ja nije vjerovao da će biti toliko gadno u Bosni i Hercegovini.
Obiteljsko savjetovanja bilo je puno napetosti, pokušala sam da djeca ne čuju, ali po svoj prilici uzalud. Moja majka je na moju odluku da ostanu do daljnjega kod nas govorila. –Nemaš pojma u što se upuštaš… Nikako joj nije bilo drago. Moj muž, onako pomirljiv govorio je da vjerojatno neće biti dugo… svi ćemo se malo stisnuti i strpiti. Već će netko doći po njih. Moj otac i ja, nisam mogla niti zamisliti gdje bi uopće otišli, a i moji sinovi bili su za to da ostanu, iako se i njima prostor smanjio.
S Jasmilom je bilo vrlo teško. Inače, bilo je puno poznatih koji su kod sebe primili izbjeglice. Rodbinu, poznanike ili posve nepoznate ljude. Nakon nekog vremena uglavnom su se svi tužili na njihovo ponašanje- Kao da su u hotelu. Ništa ne pomažu po kući. Daju se služiti. S Jasmilom je bilo isto. Zatvarala bi se u sobu. Čitala, ležala i gledala u strop... U kući su između moje majke i nje frcale iskre. Štitila sam je, ali dugo je potrajalo da i sa mnom postane otvorenija. Tarik je bio nešto drugo.
Nježan, dobar, pažljiviji od mojih sinova, postao je ljubimac svima u kući.
Mrzim ovako pisati. Riječi ograničuju bez obzira kako ih poslagao, zavrnuo, uvrnuo i ukrasio. Iako, neki su i tu majstori.
Uglavnom u te dvije godine uz manje i veće probleme nekako smo se navikli jedni na druge. Jasmila je dva puta pokušala pobjeći, ali našli smo je. Onda su počela školska prijateljstva i bolje ocjene pa je zadnjih je nekoliko mjeseci proteklo relativno mirno.
Konačno jedan dan, običan i prosječan, ali odjednom svima sretan , javila se moja prijateljica. Svi smo plakali, čak i moja majka, nije bila bez duše, dapače, samo ju je iskustvo učilo nečemu što nove generacije još nisu znale.
Zaustavit ću se sad, a slijedeći post će pričati priču Tarika i Jasmile do današnjeg dana. Više o Tariku… jer su moje slutnje, u nekom smislu, bile na mjestu. Moj muž je, čim me vidio, znao da sam vještica.
Post je objavljen 20.05.2009. u 12:06 sati.