Dan kad su me dvije kosooke studentkinje teologije startovale na trgu franje tuđmana...
... i nešto su krenule nadahnuto nabadati na izvitoperenom hrvatskom jeziku prepunom predugih izvijajućih samoglasnika a prepraznom sveprisutnih suglasnika bez kojih se taj naš tvrdi i grubi jezik inače uopće ne može razumjeti, pa ih nisam ništa ni razumjela osim nekih naznaka biblieeeee i majee booodieee jao vajno ja jnati! I naravno, sve uz široki azijski osmijeh koji odmah hoće reći da nije riječ o Japancima, ali s dovoljnom fizičkom distancom što bi reklo da nije riječ ni o Kinezima, i dovoljno širokim licem i kršnom pojavom koja eliminira Vijetnamce, Tajlanđane, Filipince, Burmance i Laošane, presvijetlom kožom koja iz igre izbacuje sve prethodne plus Kambođance, metodom dedukcije rekla bih da su to bile dvije Koreanke... ipak, kose oči, a virus korone, zna se odakle je stigao. Što reć. Mislila sam prvo da su turistkinje pa pristojno zastala poslušati njihove jade, onda se tek sjetila popularne panike oko virusa, a na kraju, ta njihova posvećenost da mi na jeziku kojeg jedva kontroliraju objasne nešto iz Biblije uplašila me najviše od svega. To kako su ljudi sposobni u nešto vjerovati i onda odnekud dobiti tu neku potrebu da to nešto u što vjeruju prošire na sve druge ljude. Kao da ta vjera na kraju uopće ni nije njihova, nego je neki samoživi virus koji se jednostavno mora preseliti iz jedne glave u drugu i onda tjera domaćina da ga širi naokolo.
Moja jedna od mnogih bivših šefica čvrsto je vjerovala da kad ti se golubovi nasele na balkon i naprave gnijezdo, to je onda znak da će netko u kući zatrudnit i da će nakon golubovih pilića doletit roda. To zato jer su joj se jednom u firmi istovremeno dogodili golubovi i tri trudne zaposlenice, a sve jedna za drugom. Čak ni za statistički nevjerne tome nije to mala brojka, iako žene koje borave u istom prostoru duže vrijeme vole to radit. Žene vole zatrudnit, veliju. Suluda priča, bilokakobilo, dobro me je zabavljala lani kada smo iza ormarića na balkonu otkrili gnijezdo s dva duguljasta jaja, pa se smilovali i pustili pernatu obitelj da se pošteno nasere, odraste i odleti. Zatoplilo je ovih dana i golubovi su ponovno krenuli mjerkati naše vanjske kvadrate, panično ih tjeramo a milosrdni mužjak se ovaj puta nemilosrdno prijeti kajganom. Mužjak je statistički nevjerni toma jer vjeruje samo u statistiku i znanstveno dokazane činjenice a ja sam trenutno u petom mjesecu trudnoće. Kako sam dogurala ovdje ni medicini nije baš jasno, doktorica je na prvom paničnom ultrazvuku spominjala neku božju djecu i vjerojatnost ravnu dobitku na JackPotu, dok ja sam prestravljeno u sebi psovala jer mi je mužjak himself zabranio igrati JackPot, jer to je za luzere jer je statistički nemoguće dobiti na JackPotu. A mogla sam samo uplatiti listić. Ovako smo namjesto miliona dobili dva dana fore za odlučit hoćemo li se upustit u najveću ludost života ili jednostavno prekinut i nastavit mirno planirati svoje nadolazeće intimne proslave pedesetih rođendana, nonšalantna putovanja na daleke tropske plaže, duga vikend rastezanja po krevetu, staračko truljenje pred televizorom, izbjegavanje previše brige o potencijalnim unucima, izbjegavanje brige općenito, i trošenje druge polovice stoljeća onako kako i priliči, ugađajući samo sebi i nikome više. I zajebali smo priču. Mužjak je zajebo jer se ustvari baš voli bavit sitnom djecom, a ja jer me napao neki podmukli strah da će me trenutno odustajanje gurnuti samo u još niže od ionako niskoga mišljenja o sebi i osuditi na sljedeće odustajanje od svakog sljedećeg izazova, sve dok mi i samo ustajanje s kauča i odlazak na tržnicu ne postane nepremostivi izazov, ne radi stvarne nepremostivosti nego radi one u glavi. Onog zaraznog nedokučivog virusa vjere.
Ono prije kad bi me pitalo da li mi je žao jer mi je život prošao bez djece, ustvari mi nikada nije bilo žao i ustvari se nikada ne bih usudila nikoga namjerno dovući na ovaj svijet, jer mi se činilo da bih se onda samo trebala beskonačno ispričavati radi nepromišljenog dovlačenja na jedno ovako okrutno mjesto. Jedini način da se život kod mene desi bio je da se sam od sebe krišom ušulja i da me ništa ne pita. I sad, kad se pod stare dane prerušen u sve znake menopauze dovukao, jasno mi je da se životu ne treba ispričavati, život samo raste sam od sebe i ždere sve pred sobom i ako se traži okrutnost na ovome svijetu, naći će ga se samo u životu samome. Koji svakako ne traži isprike za to što je takav nego samo jednostavno jest. Život me trenutno lupa i napinje iznutra, crijeva su mi zakrčena kao najnoviji rotor, želudac lijen kao starac na kauču, hripljem dok pokušavam disati, govore mi da sam sretna s ovakom trudnoćom ko u zdrave dvadesetogodišnjakinje dok svejedno, milionti put spominjem kretena koji je ovo proglasio blaženim stanjem. Ili je to bio čisti sarkazam. To je svakako morao biti muškarac...
Oznake: Ljetovanje.., plaža
11.02.2020. u 14:27 | 4 Komentara | Print | # | ^Eto, jebiga...
Onokad sam zadnje davala otkaz pa me poslodavac mamio nježnim riječima poput: pa kako ćeš opet bez posla, pa moramo svi raditi, pa što ćeš za deset godina nakon što ne budeš radila, pa bit će ti samo žao kad kužiš da si sada pogriješila, a ne možeš vrijeme vratiti natrag, pa sam ga samo tupavo gledala i pitala se jesam li to upala u neki jako loš scenario, jeli to karma, jesu li krivi mama i tata, deda i baba, ili on to mene samo zajebava.
Rekla sam da kad sada pogledam na dvadeset godina unatrag i shvatim da sam najveći dio vremena provela radeći prijavljena na minimalac, da mi je sada uglavnom svih tih godina jako žao. Žao što sam radila, a ne što nisam. Minimalac u mojoj struci dosezao je 3.800 kuna i penzija će mi biti možda.
Nemam se što zamajavati, neće je biti. Neće za mene biti ni javnih bolnica, ni staračkih domova, ni javnog prijevoza ni, nastavi niz...
Moj zadnji poslodavac nije ni porumenio na moju primjedbu, a kamoli da se ispričao na još dvjema godinama u mojem rezimeu provedenima na minimalcu, nego samo, kao, eto, jebiga... Eto, jebiga, moji zadnji poslodavci pokazali su još jednom svu raskoš zlobe i gramzivosti ljudskog roda upakiranima u plitkim balkanskim mozgovima koji se ne prestaju žaliti da se na njima radi nepravda, da ih država krade, uhljebi sišu, bandić zajebava, bolnice propadaju i sve se raspada, dok, oni, eto: e, jel ti u redu da ti stavim 4.000 kn na račun kao božićnicu, a ti onda podigneš 3 pa mi ih vratiš? Tebi ide onda 1.000, a, jel može? E, ne mogu te prijaviti nego na minimalac, jebiga, e, nećemo vam dizati plaće, ali ćemo dobiti poticaje od EU, zaposlit ćemo još novih ljudi za koje ćemo dobiti 6.000 kn, njima ćemo dati 4, a oni će nama vraćati one dvije. Na ruke, čisto i lukavo, hehehe, kako smo mi pametniii.... E, jebiga, ne možeš više naći pravog mahera, svi su pobjegli u Irske, ovo što je ostalo, nema pojma, ništa ne valja... ehehe jebiga, pitam se kako i posebno zašto. Jedini spas od EU kojeg su neki mogli dobiti je bijeg u EU, sve ovo drugo u obliku para i poticaja, to je sve osuđeno na propast ili biti raspačanim plitkoumnim balkanskim umazanim prstićima....
Ima eto, jebiga, već dva mjeseca da mi ponedjeljci ne padaju na želudac toliko teško, već dva mjeseca da svakodnevno ne bicikliram na posao preko auta parkiranih po biciklističkim stazama, da ne sjedim na gablecima prisiljena na zbližavanje s već pomalo mrskim kolegama koji se jako žale kad dobiju kaznu za parkiranje jer su parkirani tamo gdje auto ne bi smio ni prismrditi, ali to tamo je, jebiga, upravo ispred kuće, upravo na pločniku, a upravo smo natrpani u privatnoj kući jer poslodavci ne pristaju plaćati normalan radni prostor, nego rade prijavljeni na par metra kvadratna, ali inspektor je rekao da to svi rade i da to je normalno... a sve je to zajedno izrazito naglavačke i nenormalno.
Moja svekrva ima veću penziju nego što sam ja imala prijavljenu plaću. Obadvije fakultetski obrazovane.
A moji sad, eto, već bivši poslodavci, jebiga, još uvijek žive u vremenu izobilja radne snage kada su se mogli iživljavati na nekom tko nema izbora. Radna snaga se stanjila, mi koji smo prošli svo to vrijeme prisiljeni pristajati na svašta više to ne dozvoljavamo vlastitoj djeci, vidjela sam na vlastite oči mladu curu bez radnog iskustva koja je hladno odjebala sistem minimalca i na crno, jer, roditelji.
Roditelji koji su rodili našu generaciju živjeli su mladost od svojeg posla i nametnuli nama ideju imanja posla pod svaku cijenu. Svaka cijena pala je onda ispod svake cijene.
I ne okreneš se, a ono, ode ti dvadeset godina ispod svake cijene.
Onda ti konačno stigne iz dupeta u glavu, pa učiš svoju djecu da ne, ne, ne, fuj, pec!
Jer, za tebe je već kasno, a ne želiš da potomci ponavljaju istu grešku.
Kasno...
Otkrila sam i ja da dijele poticaje za nas nezaposlene, EU dala, EU, hvala. Idealna prilika da i mi izrabljeni nakon svih tih godina umastimo svoje prstiće, da i nama ne budu samo drugi krivi... Pokušavam se prebaciti na pozitivan mod, ono, ne kukati, ne vidjeti samo loše, ne lijepiti se samo na nepravdu, ne misliti crne misli, nego igraj Razo, bolite... a već mi se skoro pa poodavno ne igra više...i onda opet, ne, ne, ne, samo pozitiva, i na silu ako neće drugačije, jebiga.
Ustajmo i ustrajmo dakle, dan se neće sam pokvariti. Pozitiva i to.
Oznake: (npr. ljetovanje, plaža
29.07.2019. u 10:37 | 3 Komentara | Print | # | ^sam da se javim
Popravila sam kompjutor. Trebalo je za to dva mjeseca. Samo. Ustvari je do energije. One energije koja vjeruje da se stvari mogu popraviti pa koja te tjera da istjeraš stvar dok se ne popravi. Ustvari sam prije par godina kupila polovni skupi kompjutor zato jer želim alat o kojem ne moram ništa znati nego ga samo pokrenuti i raditi. I ne moram pritom proučavati zastarjele forume i klipove u kojima neki nadobudnik mucavo objašnjava kako se krpaju softveri i ini IT problemi. Ustvari sam samo otkrila da je ta ideja sama po sebi fantastična, ali isto tako sama po sebi izvediva samo onima, bogatašima. Bogataši znaju kako stvari funkcioniraju, tj, sve što škripi to se podmaže, najbolja mast je u obliku novčanica i tako to te stvari funkcioniraju. I ne moraš ništa pretjerano znati o softverima i servisima i ljudima, osim da je sve to beskrajno pokvarljiva roba i da se pokreće isključivo novčanicama. I sve što ti treba za funkcioniranje su iste te novčanice. I sve je na prodaju, a svi oni nazovi dobri ljudi koji ti blagonaklono žele pomoći uglavnom te šalju na neke krive puteve gdje gubiš energiju i ono malo para što se usuđuješ izdvojiti za te marifetluke. I onda, na kraju, sam si sebi kriv/a za svo to krivo/sanjalačko razumijevanje života i pravila igre. Jednostavna i prosta ko pasulj. Osim toga, u zadnja dva mjeseca sve je isto po starom, zdravlje sve više odgovara godini proizvodnje, istovremeno se borim s kroničnom upalom sinusa, povremenim napadima upale mjehura, krvavim iscjedcima i sve češćom bezvoljom i umorom. Sveukupna energija oko mene je beznadežnost i ravnodušnost, na poslu je cijeđenje, ponovno sanjarim o otkazu i mirnom životu kućanice, u tu svrhu ne da mi se uplatiti listić od lota, jer, u principu, važnost novčanica javlja mi se samo u trenucima kad je za to potreba, a to znači samo nespremnost za te trenutke. Popila sam u zadnjih pet dana petnajst litara čaja i čini mi se koža sjajnijom. I jednu dozu antibiotika i čini mi se mjehur umiren. Onda ću vjerojatno još jednu dozu istih za nos po drugi puta u zadnja dva mjeseca, i za to uglavnom plaćam zdravstveno. I dopunsko i obavezno. Dopunsko plaćam jer su smislili tramakanciju od otkazivanja radi koje sam u zadnje četiri godine platila već dvije svoje operacije radi one jedne za koju sam počela plaćati dopunsko. Sve ostalo su antibiotici i doznake za bolovanja. Debilana. Milamajka je u međuvremenu popušila neki tumor i mora na operaciju. Šaljem je u privatnu bolnicu, ako je već trebaju ubiti da joj barem tamo bude lijepo. Onokad su staroga ubijali u državnoj bolnici... ne znam, ima te neke pare, nek ih spizdi sve na sebe, ima tu neku privilegiju da je kao radnička klasa skupila sebi dovoljno novaca da se liječi u privatnika, nek iskoristi, ja svakako neću imati tu privilegiju, a do njenih godina, ako ih doživim, neće ni biti državne bolnice. Zgrade u kojima su sada će se urušiti same od sebe, a oni neće imati kamo preseliti. Veselim se svijetloj budućnosti. Svemir je u meni i oko mene i silno me voli. Umrla je L. Hay, i ona isto. Mirno u snu, kao što je i živjela. Zima je tek počela, sat se pomjerio, vraćam se kući po smrzotini i mrklom mraku, vozim biciklo okićena svjetlećim detaljima, to da malo podebljam sve upale, jer je zdravo kretati se po smogastom gradu gdje se frustracije dijele po cesti kao jeftini bomboni, dan gubim u zatvorenom prostoru, radim za veliki trgovački lanac koji prodaje mnogo proizvoda, počinje predblagdansko veselje, u tu svrhu moram poslikati i obraditi milion proizvoda, nevjerojatna količina hrane koju nakraju pobacam u smeće, a sve da bi se više trošilo, sve da bi se ljudi osjećali moćnije i bolje, sve mi je teže pokušavati to postići, to moćnije i bolje. I predblagdansko veselje mi ove godine već ide na ganglije, a nije ni počelo... ponekad pomislim da su ljudi koji u tome uspiju pronaći ushit i veselje jednostavno površni i glupi, ali s druge strane, sretni su, možebit da nisu glupi uopće... uglavnom, sve po starome.
Oznake: Ljetovanje.., plaža
01.11.2017. u 09:07 | 10 Komentara | Print | # | ^krugovi vrte se sve brže
Dobila sam posao. Opet. Bio je to nesretan jedan dan kad me pozvalo na razgovor, taman prije ljetnih godišnjih, i neki loš predosjećaj, i sve se poklopilo, i od petminutnog brzinskog razgovora ostalo je samo pitanje: a možete li početi raditi sutra? A mogu... Navodno je stiglo 200 prijava. Ali se nije baš poklapalo radno iskustvo i raspolaganje. I naravno, nedostatak sitne dječice doveo me u još jednu prednost pred živahno naivnom omladinom.
Neki misle da je to taj početak izlaska iz recesije, ja mislim da je to posljedica izlaska mladih i sposobnih iz zemlje, ali u zadnjih godinu dana često su me zvali na razgovore za posao. Godinama prije toga se nisu udostojili ni odgovoriti na prijavu...a sad sam, eto, postala poželjna pod stare dane.
Mladi kolega s ex posla uspio je u međuvremenu odbjeći u Irsku. Navijala sam za njega. Da ode čim prije. Gledanje njega i njegovog života radilo mi je, ni krivoj ni dužnoj, neki oblik mučnine od života. Da netko tako vrijedan i bistar i pomalo nadaren, već pet godina rmpa za održavanje podstanarskog životarenja a na posao se šverca u javnom prijevozu. Čovjek u najboljim godinama, suprug i otac s prosječnim radnim mjestom nije u stanju platiti pokaz nego se šverca kao srednjoškolac. Godinama. Onda je, bogufala ulovio žniru. Onda nam se javlja tu i tamo. Čudi se životu. Naravno, jednom kad se navikneš da ti gazdabogotac umjesto dobro jutro krene urlati: koj moj kuraaac o životu ti znaaaš...onda ti mora biti čudno kada otkriješ da na novom poslu postoji obrazac kojim možeš prijaviti svakoga tko na tebe digne glas. Ej, digne glas. Kako se podizanje glasa nakon više godina urlanja i spominjanja pički kurčeva strina materina uopće može prepoznati? Pa se čudi onda svojem novom podstanarskom stanu. I etiketama i najljonima koje ljušti sa novih aparata. Nakon što je godinama živio u rupčagi iz koje je skoro ispao s petog kata nakon što je pokušao spustiti roletu. Pokvarene vodokotiliće i ostale instalacijske probleme da ne spominjem. Pa se čudi onda jer su mu dijete u školi dočekali ravnatelj, profesorica i osobni asistent koji će biti sveprisutan sve dok dijete ne svlada jezik i dok se ne socijalizira. I svo troje se cijelo vrijeme smješkalo i pokazivalo znakove srdačnosti i dobre volje. Pa se čudi onda zašto su patike u inozmestvu tri puta jeftinije nego kod nas. Ne čudi se što ga na poslu gaze nemilice. Mora raditi i nema kafenisanja. To mu ne pada teško. Jer je navikao. Da radi ko stoka, da se urla na njega i da mu se govori da je kreten i pička materina, i onda da se šverca kući u tramvaju iz kojeg ćiri gore na nebo i gleda avijone i misli kako se neki ljudi voze avijonom, a on... teška šljaka ne pada u Irskoj teško, zato jer je navikao, mora se još naviknuti da je u dva mjeseca napredovao koliko kod nas nije u pet godina mogao ni zamisliti. Samo to čini tu neku razliku između onih koji su vani pronašli med i mijeko i onih koji su pronašli samo teško razočarenje. Ovi prvi su ovdje pokušavali preživjeti, oni drugi su životarili od roditelja, rođaka i sezonske šljakice. Nisu nikad probali raditi za stvarno.
S jedne strane bila sam silno sretna radi ex kolege, s druge, silno me trefilo to saznanje kako baš, ono, najbolje odlazi, i kako stvari stoje, nikad se neće ni vratiti, i kako, ono, šta to uopće ostaje onda nama ovdje? Grozna šljaka kod groznih privatnika za sitne pare, ili ideja da smo super prošli jer smo se uspjeli prikopčati na državnu sisu a pritom nismo nastavničko ili odgojiteljsko dno dna. Ili utjeha da što više njih sposobnih ode, to će više biti lošeg posla za nas. Ili zaključak da kad nisi dovoljno ambiciozan da mrdneš guzicom za boljim životom, tko te jebe onda, uostalom. Ćuti i trpi.
I da, eto, dobila sam posao. Nije mi to bio najsretniji dan...
Oznake: plaža
22.09.2016. u 22:41 | 3 Komentara | Print | # | ^Imam slobodne dane, imam puno slobodnih dana, mužjak je na svojim putovanjima, mladunče se preselilo svojoj milamajci, moja milamajka se preselila komšijama preko granice, uglavnom sam sama, nedjeljom idem na sljeme u društvu živih ljudi, ostalo su sve vajberi, vocapovi, tko više uopće koristi skajp. Više se ni ne mogu sjetiti onog prvog mesenđera s kojim smo komunicirali na poslu jerbo smo radili u istoj sobi sa histeričnom šeficom pa je nismo mogli ogovarati na glas. Imao je neki cvijetić u logotipu. Ponekad pomislim da samo hlapim, ponekad shvatim koliko ustvari enormnu količinu slikovnoverbalnih informacija prerađujemo na dnevnoj bazi, i to što se teško sjetiti nije možda samo rani znak alchajmera, nego samo panični pokušaj mozga da napravi novo mjesto za novu količinu besmislenih informacija. Tako da je pobrisao ime prvog mesenđera u navali nekih novih. Ostala je samo sličica malenog cvjetića debljeg autlajna. Sa slikama sam u puno boljem odnosu nego s riječima. I slovima. Nešto, nešto fajnd ju, fajnd mi, for ju, srč? Jebiga.
Učinila sam mnogo korisnih stvari u samoći. Prefarbala, popravila. Pločice, stoličicu, balkone, ukrasila jedan zid, oprala vreću za sjedenje, pobacala loptice iz vreće po stanu, usisavala loptice, ugušila lopticama usisavač, mijenjala vreću usisivača, loptice pritom pobjegle iz vreće usisivača u velikom broju, lovila ih opet u novu vreću, obrisala prašinu, sve je ispalo i bolje nego sam očekivala. I loptice i radovi.
Onda je nastupilo vrijeme krize, nezadovoljstva i frustracije. Kao ono kad se dugo pripremaš za diplomski ili neku tako važnu točku u životu pa kad je jednom odradiš a ono nastane praznina i poremećaj u sili. Onda sam se prvo vrijeme jako mučila a onda malo prepustila. Prepuštanje je riješenje. Prirodno je, jebiga. Prirodnije. Nama ljenjivcima. Takozvanim mudracima. Nije nam prirodna borba, jer nismo ratnici. Jbg.
Trebala sam ići na inmusic. Mogla sam, nije me privlačilo, ni gužva, ni blato, ni čekanje u redu na ulaz, u redu na karticu, u redu na hranu, u redu na pivu, u gužvi na koncertu. Ni svi ti mladi, lijepi, sretni ljudi. Poželjela vidjeti samo Skin jednom uživo, ali bilo je nešto poremećeno u sili i nije mi dalo da se dignem s kauča. Mladunče je zato s veseljem išlo. Bilo mu je prvi put. I gužva na ulazu, i gužva na kartici, i gužva na hrani, i gužva pred stejđem. I to bacakanje u gomili u prvim redovima. Ponekad zaluta u krivi kvart jer živi na dva mjesta i ne zna di mu dupe di glava, pa mi pušta onda muziku. Objašnjava nešto o dobrim basevima, bubnjevima, gitari, pjevačima, glasovima, meni drago da sam u toku s modernim tekovinama, iako mi ništa od svega toga nije jasno. Ne znam objasnit način na koji slušam muziku, ni da li su to basovi, ni gitare, ni riječi, ni pjevači, to je uglavnom ono nešto što me lupi i odvuče s ovog mjesta i ponekad naježi. Rekla bih da mladunče sluša dobru muziku i pritom meni nepoznatu, što nije čudo, jer godinama ne slušam ništa. Osim dernjave u parkiću i uvodne špice čarlija i šeldona. Pa se sad veselim poslušati nešto još nečuto.
Smiješno mi je ponekad to kako još uvijek trulim na kauču pred tim glupim sitkomima, a kako ih je mladunče preraslo. I sad ima neko svoje mišljenje o tome drugačije od onog kada se ni ono nije moglo odlijepit od kauča. Čini mi se ponekad da je to za njega bila faza učenja o prirodi i društvu. I sad zna sve o ženama, peemesu, seksu, vezama, brakovima, lezbama, pederima, štreberima, roditeljima i zajebanosti života. Pa pokušava to nekako sprovesti u svome životu. Za mene je to sve samo još uvijek opuštanje na kauču dok mi drugi ljudi u maloj kutiji beskrajno ponavljaju jedne te iste fore. Lobotomizacija. Ponekad treba mozgu da se odmori. Isto kao droga, isto kao alkohol.
Kopala sam prije neki dan po starim slikama. Pradede, prababe, dede, babe, starci kad su bili deca, starci kad su bili mladci, pa onda one neke slike s bebom, beba to bila ja, pa onda rastem ja, raste kosa, rastu cice, rastu kile, opada kosa, opale i kile, smanjile se cice. Ono dvoje mladih sa slike sa bebom postali starci. Prije toga neke slike iz bolnice nakon moždanog udara. Po prvi puta me iznenadio mladolik izgled bolesnika. Trenutno sam samo devet godina mlađa od njegove dobi moždanog udara. U ono doba sam bila 27 godina mlađa. Tu sam valjda nekako prestala mjeriti vrijeme i gledati nazad. Nakon toliko godina kad pogledaš nazad, moraš se malo stepsti. Imaš šta vidjeti. Šta i ništa istovremeno. Nakraju, samo jedan niz slika bez riječi. Najsvježije, one sllike sa sprovoda nemamo u materijalnom svijetu, samo digitalnom. Slikati sprovod grdi je jedan čin, ali stric u Australiji. Uvijek netko negdje daleko tko je otišao da ne bude tu žali što nije tu. Pa smo mu slali slike ceremonije. Slike groba nismo, jer ga još uvijek nismo našli. Nije da smo se baš polomili tražeći, više smo se polomili gledajući da sve čimprije zaboravimo i prevalimo i nastavimo. Proljeće je pomoglo, malkoc, valjda. Povuče sva ta navala novoga života i sunca i svega. A onda svaku malo izroni i lupi svom snagom. Slika bolničke sobe. Miris bolničke sobe. Miris umirućeg. Nepodnošljiv. Uvijek isti krevet, uvijek isti pogled, a onda odjednom neki drugi čovjek. I jedna vreća za smeće na kojoj je nažvrljano naše prezime, a u kojoj su njegove stvari. Sve to nešto što te šamara u bolničkom sustavu kada nemaš dovoljno novaca da ga kupiš i kada nemaš dovoljno sreće da poznaš nekoga tko radi unutra. Sestra koja te savjetuje da se smiriš tako što te šalje da popiješ kavu u nekom kafiću negdje, a prije toga ti vadi njegov novčanik iz kojeg ponosno izvlači zgužvanih dvadeset kuna i onda ih pegla na pultu i pokazuje prstom na neku bilježnicu u kojoj je zapisano da je pacijent imao dvadeset kuna u novčaniku. Ni riječi isprike za to što je pacijent umro prije 24 sata a nitko se nije udostojio javiti obitelji. Samo zato jer obitelj nema dovoljno novaca da kupi bolnicu a ni dovoljno sreće da pozna nekog tko radi unutra. U poštenoj ustanovi koja pošteno nije ukrala zgužvanih dvadeset kuna. A kojoj je netko prije toga ukrao sve ostatke ljudskosti.
Nije me više nimalo briga za naš bolnički sustav. Ne fali njemu novaca, ne fali doktora, ne fali sestara, fali mu upravo ljudskosti a to se ionako ne da kupit novcem. To, nakraju, ionako ne postoji. Ljudskost u ljudskom sustavu. Moje gađenje prema našem sustavu prešlo je sve granice podnošljivog i smirilo se u ravnodušnosti. Nema veze što sve ide u kurac krasni, uvijek je tamo ionako i bilo, i nema veze što neću imati novaca za liječenje ovoga onoga. Uvijek za to ima mostova, nebodera a ponekad i pištolja. Tableta. Čudesa.
Nismo još našli grob, ono što je od oca ostalo spremljeno je u bordo kutiji na najvišoj polici, iznad Anićevog riječnika stranih riječi a lijevo od plaćenih računa, brojila za struju, planinarskih karata i golog kuhara. Ima tu i neki niz Dostojevskog. Oni tomovi što su se nekad kupovali a svi u istom uvezu. Iste bordo boje. Nitko ne zna za to, mladunčetu nismo rekli, a lijepo se uklapa pa se teško i vidi. Jedna od dobrih stvari našeg trulog sustava jest što te ne tjera na prisilno ukopavanje. Kad već tlači žive, makar mrtve pušta na miru. Milamajka traži neko mjesto pod zemljom u komšiluku. Tamo je duplo jeftinije nego ovdje, a ono, jednom kad se svi redom oprostimo od ovog svijeta, ionako će sve te ostatke pobacat na neko smetlište, e da bi ustupili mjesto nekima iza kojih je ostao netko tko to može platiti. Ljubav i računi tako rado idu ruku pod ruku. I ljudskost se navodno može kupiti novcem, mogla bi kad bi postojala, ali ona je samo trenutna ljubaznost koja se razmjenjuje. Za pare, seks, smiješak, bilošto tako nešto. Oni koji to shvate na vrijeme, oni učine pravu stvar. Više ne gledam ružno na Todorića ni njemu slične radi svih grozota koje čine sitnim malim ljudima. Osim što lijepo žive sad dok žive, jednom kad budu umirali, oni imaju šanse da to učine u lijepoj svijetloj sobi sa svim pogodnostima. Sve te pogodnosti omogućili su im sitni mali ljudi koje su tlačili, ali, da ih kojim slučajem nisu tlačili, ti isti sitni mali ljudi bi ih samo nemilosrdno šutnuli u vreću za smeće i rekli aj bok! Čak i kad ne bi znali tko su oni. Pogotovo kad ne bi znali tko su oni. Što je najgore od svega. Ljudi uvijek bolje tretiraju one koje poznaju nego one koje ne, što samo ide u prilog nepostojanju ljudskosti, sve je to samo koristoljubna razmjena ljubaznosti.
Idem svaki dan na tržnicu. Idem po špeceraj i komplimente. Tamo sam lijepa, mlada, gospodična, draga, dobijem puno osmijeha, nešto malo voća i povrća i ništa računa. Svaku malu me prevare s kojom kunom manje više tamte vamte. Nakupi se kuna po kuna. To zato jer se ne ljutim i ne provjeravam ih. Iako kužim. Kad bih se svađala i ljutila, oni bi se manje smješkali a više pazili. I uglavnom me mrzili. I veselili se kad bih se spotakla ili kad bi mi vrećica pukla.
Nedavno sam se nešto jako naljutila. Relativno friški frend koji je tome prisustvovao počeo se tad bojati mojih emocija. I pokazivati nešto blisko strahopoštovanju. Većem nego ikada prije. Ljude treba, ipak, nemilosrdno gaziti. Tko to skuži na vrijeme, učini pravu stvar. Za sebe, naravno. Kao da će netko ikad iz čista mira brinuti za druge...
Oznake: Ljetovanje.., plaža
24.06.2016. u 12:50 | 11 Komentara | Print | # | ^rajska tajska
Prošla su već tri dana da dolazim k sebi, danas sam si bliže nego jučer, sutra ću vjerojatno još, pokušavam ne zaboraviti na te sitne razlike, možda shvatim konačno što je to tako važno da mi toliko smeta, prvo mi se osušila koža, onda mi se osušila sluznica, počela svrbit, i otada samo pokušavam iskopati nos do malog primozga, ujutro kad ga ispuhujem ima i krvi, a ni kruh mi ne paše, i mlijeko me napuhuje, ustvari, shvatila sam, ja sam princeza a život je patnja.
Otkrivenje je bilo to kako je život prepun mogućnosti i kako ih sami, ne biramo, sami ih stvaramo, i kako nitko to ne zna, nego svi žive u svojim postavljenim uvjerenjima, ponekad mi se čini da kad bi se ljudi poželjeli odreći svojih uvjerenja, da bi svi onda odletjeli u vasionu, jer ne bi bilo ničega što bi ih držalo na zemlji, a najviše od svega ljudi se boje toga, da više nemaju to nešto, za što bi se držali. Te neke svoje rešetke od tamnice kroz koje ćire u šareno polje bezbrojnih mogućnosti.
Vidjela sam tu jednu veselu curicu kako hoda iza svoje mame umotana do nosa, i mama je bila umotana do nosa, i tu svoju umotanost prenijela je na dijete, stavila ga u kalup i to se čini tako ispravnim, svi ti kalupi, sva ta ograničenja...
Vidjela sam cijeli jedan svijet, naizgled drugačiji od ovog, a ustvari, tako nekako, ista pravila, iste šeme... Svejeno, bilo je jako lijepo.
Oznake: Ljetovanje.., plaža
15.01.2016. u 09:36 | 4 Komentara | Print | # | ^Zima je najhladnije godišnje doba
i to nije pogrešno ste odgovorili na sigurnosno pitanje!!!
Ima tako te neke serije koje je odabirao Đelo, u kojima se govori o evoluciji ljudiju, ljudstva, neandertalca i svega ostaloga što živi diše jede sere, i onda me tako ponese ta neka ideja vječnog života, na trenutak se učini da život doista jest jedan veličanstveni i vječni neprekinuti krug, i da smrt uopće ne postoji, postoji samo milion tjelešaca koja se kroz vrijeme mijenjaju, i kad se gleda tako kroz kameru koja ubrzava tisućljeća u sekunde, onda mi se učini, natrenutak, beskrajno i silno žao da u tom nizu nisam nikad sudjelovala, jer čini se tada taj život tako silno veličanstven, dok smo mi u njemu tako silno malecki i apsolutno nebitni. Ne postojimo uopće, čak i dok nam se čini da postojimo, samo smo neki mali pršljenčići koji se nastavljaju na stare, a iz njih izlaze novi. Pa me sve to tako onda ponese. Pa se onda sjetim kakve se sve kreature uspijevaju razmnožiti, pa me sve to onda splasne. Život se onda učini pomalo precijenjenom stvari. Pogotovo kad nije odabran od Đelota.
Ponekad, onda samo opet poželim doživljavati život onako kao dijete, po prvi se puta veseliti i čuditi svemu, možda, ako doživim još pedesetak ljeta na ovome svijetu, u kojima ću uspjet sve pozaboravljat, pa će mi onda sve biti novo, ali doživljeno sa starim čulima, nikad, ustvari, to nije to, sve je to samo privid i tako i ovako i onako.
Pomislila sam prije neki dan promijeniti energiju, uloviti se ukoštac i bez imalo perfekcionizma i inspiracije, sa svime što mi tako zaglavljeno stoji na čekanju, i uspjelo je, energija se pokrenula i u roku od pola dana dobila sam zamolbe za tri usluge. Ne znam što je bilo prije. Predosjećaj da će doći zamolbe, pa onda brundanje, ili su zamoble došle pozvane od brundanja. Može se tumačiti i tako i ovako i onako. Kao sve drugo.
Ali sve ono moje na čekanju... i dalje čeka.
Oznake: plaža
15.12.2015. u 18:50 | 2 Komentara | Print | # | ^:
Ima jedan tip, tako, sve što radi je sjedi i leži, a tjedno zarađuje i do sedam tisuća kuna! Ponekad mi odvuče pažnju od onog što pogiba uskačući u kamion, ali ne dovoljno za jedan klik. (osim sada, kad sam u lijenosti morala ić na link, e da bih kopirala cijeli taj sukus njegovog života) Još uvijek ne znam kako tom tipu uspijeva zaraditi sjedeći i ležeći, iako, većina danas zarađuje sjedeći, i nemam pojma što je presudilo onome s kamionom, vjerojano ručna kočnica i slaba procjena skoka, no, događa se i mačkama, ima cijela jedna plejada filmova s padajućim mačkama, koja konkurira plejadi s bebama u svim pozama, ima svašta nešta na tom svijetu.
U mene prošao onaj pik. Ostarjeli hormoni u strmoglavom opadanju, dovoljno da mi objasne kako sam niškoristi, kako sigurno nikad više neću naći posao (to što nemam baš neke pretjerane želje za naći si posao, ne pomaže baš puno u traženju), i kako sam jednostavno, loša, i bzvz, i vrijeme pregazilo, i što si još mogu umišljati u svemu tome. Nema dovoljno energije ni da se nešto sekiram, ni uzbuđujem oko toga. Jednostavno, tako je. Ne da mi se natjecati, ne da dokazivati.
Osmislila sam si zato tjedne obaveze. Jedan dan trčanje, drugi dan yoga, ona teška od sat i nešto. Tako da imam čime opravdati umor i malodušnost. Imam interneta, imam pametne strojeve, mogu si svaki dan pozvati u stan učiteljicu yoge koja se rasteže na dalekoj i sunčanoj Goi, mogu mjerit koliko dugo i brzo i sporo trčim, i mogu učiti pet stranih jezika odjednom, sve džaba. U džaba se pretvorilo i ono od čega sam nekad bila zaposlena, cijeli svijet stremi postati jedno veliko volontersko džaba. S Finskom na čelu. Ustvari, nemam ništa protiv toga. Čak, štoviše, dapače, bilo bi to baš lipo, lipo, ustvari, da stvari koje radimo, radimo od gušta, ne od sile. Nasilu da samo idemo trčat, ili u teretanu, jer tijelo nam još uvijek nije evouiralo toliko da mu može biti dobro od ničega i samo lipoga....
Oznake: plaža
07.12.2015. u 15:15 | 3 Komentara | Print | # | ^<*>
Što se trenutnog stanja u prirodi i društvu tiče, super mi je drago da je predsjednica upisala se u školu, ona mi od svega najveć liči na ono kad si nabaviš za po doma neko hiperaktivno štene, koje silno želi biti korisno i silno se želi dokazati, a nitko ga ne razumije, jer je svima dovoljno samo to što je dlakavo i slatko, pa onda od tog silnog nerazumijevanja štene nikad ne dobije neki korisni posao, nego si ga mora samo smislit, pa onda stradavaju cipele, papuče, namještaj i tapete. Tkogod da je bio taj savjetnik/ca, koji je poslao precjednicu u školu, e vala, svaka joj/mu čast.
I super mi je drago to što se foteljaši prepucavaju i ne uspijevaju dogovoriti i još bih da to potraje koju godinu dana, jer bi toliko vremena valjda trebalo biti dovoljno i onoj neinteligentnoj većini da konačno shvati, kako za normalno funkcioniranje normalne države, nisu zaslužni debeli i nesposobni foteljaši u politici, nego oni neki drugi, stručnjaci u svojem poslu, koji rade svoje stručne poslove. Kolikogod vremena da je potrebno da se to shvati i prihvati, nek potraje. Bilo bi dobro.
Čini se kao da je sve dobro.
Ovulacija.
I svim teroristima i raketama i opasnostima uprkos i unatoč, idemo na put. Svoj straj od avijona nećem spominjati. Ionako, nikad ne idem u crkvu, ne obraćam se bogu, osim u avijonu. Krasni su to sati za duhovne monologe...
I došla je zima. Kilava neka, ali tu je. Toliko o prirodi.
Oznake: plaža
04.12.2015. u 20:34 | 8 Komentara | Print | # | ^kao s reklama...
Sanjala sam je jutros, svaku malu mi se vrati u život, i svaki puta je lijepa i zgodna, jutros sam joj rekla da je lijepo mršava, ona meni da sam isto, mršava, onda mi se opet učinila glupastom, ustvari, i jest glupasta, to je jedino što me odbija, iako, ne znam što je to, što me toliko privlači. Kod žena, najveć ljepota, kod muškaraca, najveć intelekt. I poneka trbušna pločica, ali samo u tihoj pratnji glasne inteligencije. Ne razmetljive i preglasne, jer to nije u skladu s intelektom. Možda sam opsjednuta. S njom. To zato jer više nismo prijateljice i jer se više ne mogu prisjetiti kako me njena glupavost hladila, sad su ostale samo slike, na slikama je svijet, jelte, puno ljepši, jerbo se trudimo jako prikazati ga takvim. Jer, ustvari, nije, nimalo lijep. Neki ljudi imaju to nešto, u pokretima, u držanju, u načinu na koji uređuju svijet oko sebe, u patetičnim pokušajima da vide samo lijepo, u grimasama, u načinu na koji slažu boje, u želji da stalno budu sretni i da se stalno smiju, to nešto skroz nezrelo i djetinjasto, sve to što se ne da raščlaniti, ali oće zazvat neke emocije, neki ljudi privlačniji su od drugih. Kako kome, nekome, uvijek. Da, vjerojatno sam opsjednuta s njome. Vidjela sam da ima dijete. Zamišljam kako ga stalno presvlači i trudi se da izgleda lijepo i slatko. I kako jako pazi da i ona izgleda lijepo. I stan. I auto. I muž. I biciklo. I ulaz u zgradu. Zamišljam kako je cijeli njen svijet jako lijep. I kako joj je sigurno lijepo u tom svijetu. I kako pokušava nešto pametovati o pravdi i nepravdi, i kako sama sebi daje previše kredita, i kako, svjesna da je lijepa, misli pritom i da je pametna. A nije. A nije ni važno. I onda, opet, savršena frizura, počupane obrve, uređeni nokti, prstenje, narukvice, nokti na nogama u skladu s maramom na glavi, sjenilo u skladu s majicom, gaćice, grudnjak, čarape, vjerojatno isto. Cipele, oh, cipele... I sve tako.
Da, sigurno sam opsjednuta njome. Kao i ona sama sa sobom. Trebala bih napisati pjesmu o tome.
Jučer je dan otišao skroz. Svijet se nemilice i dokraja okomio na umrlog dječaka. Slika je postala ona grozna riječ, viralna, a umjetnici krenuli intervenirati, dodavali dječaku anđeoska krila i svašta nešta. Dokrajčila me ona na kojoj je umjetnik nacrtao kita, delfina, pingvina, kornjaču i poneku srdelicu kako su se okupili oko dječaka, pa plaču. Kako je kratko prikazano to životinjsko pamćenje gdje su zaboravili na sve harpune kojima su ih probili, i sve sapune u koje su ih pretvorili, i svo vruće ulje na koje su ih bacili, pa se sad okupili oplakivati ljudsku sudbinu. Jer se isto tako ljudi okupljaju i plaču za njihovom djecom. Stvarno. Umjetnici su isto ljudi, a ljudi su, ono, govna, što očekivati. Mrtvo dijete za vlastitu promociju. Podsjetilo me to na osamdesete, zlatno doba emtivija, i onih nekih, kakti reklama, bila je jedna, vjerojatno od zelenih, završavala je fotografijom zemlje iz svemira s koje se čuje gomila ljudskih krikova. To je to. Ljudi koji kriče, proždiru jedni druge, dižu ruke prema nebu i zapomažu. Cijelo vrijeme tako. Na grubim i finim razinama.
Počeli smo planirati opet neki veliki bijeg na zimu. U daleke tople krajeve. Počelo me prati malo da nemamo pravo. Biti sretni i uživati dok toliko ljudi pati. Nemamo prava uživati na plaži, jer plaža više nije mjesto za uživanje. Nemamo prava sretni putovati, jer putovanje je očajni potez nesretnika. Nemamo prava biti sretni. Kako se uopće zarađuje pravo na sreću? Samo se rodiš i to je to... Vjerojatno. Ili se uključiš u akciju pomaganja da opereš savjest, i onda opet možeš uživati pravom pravednika. Veliju da ima par vrsta ljudi koji osjećaju nešto za druge. Oni neki koji se boje za sebe, i oni neki, koji zbilja, zbilja to mogu, osjetiti tuđu nevolju i jad, bez da pritom misle na sebe.
Vjerujem da su ljudi roboti. Ne onako od metala, nego od finih stanica, živi, ali, opet, programirani roboti. Ograničeni svojim osjetilima, iskustvom i kapacitetom matične ploče. I da im se zato nemre niš zamjeriti. Nego se pridružiti skupini. U borbi za vlastitu sreću penjati se preko drugih i kričati jako, jako, da cijeli svemir čuje. Kao na mtv reklami...
Oznake: Ljetovanje.., plaža
04.09.2015. u 10:22 | 4 Komentara | Print | # | ^klik...
Ne znam koji dio mi je gori, ona slika djeteta na kojoj izgleda kao da se spotaknulo na plaži, ili sve ono degutantno što slijedi nakon, beskrajno čerečenje istog djeteta na portalima koja se ubiše da dožive orgazam od čim više klikanja, pa su, uz istu sliku, u svrhu vlastitog vrhunca, zalijepila i sliku istog djeteta koje slavi svoj rođendan, pa, ako se, kojim slučajem, niste već spotaknuli na sliku mrtvog dječjeg tijela s licem u pijesku, onda ga sad malo razgledajte nasmijanog i sretnoga i živoga, okruglih rumenih obraščića, malenih mliječnih zubića, kako slavi svoj rođendan, a ono je tako nedužno i veselo gleda u tu svoju tortu i tih svojih par svječica i pred njim stoji život cijeli... klik, klik, share, klik, like, klik, share, klik, klik, like... nije teško pogoditi koji dio populacije najviše dijeli danas tu sliku po društvenim mrežama, nije teško pogoditi ni koji najviše okida na postove tipa jutros sam obukao svog maloga za vrtić, i kad ono... like, like, like, like... brutalna igra emocijama. Urednici portala trljaju ruke ispod stolova, smješkaju se ispod svijesti, svi se bore za čim više klikova, a kuš više nego kad udariš tamo gdje su najosjetljiviji, proizvođači i šverceri oružja također, čim je više teških emocija, tim je više blagoslova da se učini nešto, nasilje opravdano od mase zgroženih.
Treba učiniti nešto. Nastaviti svoj dan, otići na tržnicu, ispuniti zacrtane dnevne obaveze, ispunjenje sebe sobom i svojim. Horor je malo to, što tako grozne slike čine ljude natrenutak sretnima i zadovoljnima, čine ih da zagrle svoju djecu jer su živa i zdrava, jer imaju vrtiće, bolnice i škole, i jer plaži prilaze sa sigurne strane, čine ih da se, na trenutak, osjete silno zadovoljni svojim malenim životima, jer uvijek može, nedajbože...
Idem, idem, idem na tržnicu, danas imam narudžbu za ručak, narudžba za ručak je pola ručka, olakšava umnogome onaj dio a što danas, a što danas, u mirnome građanskome uređenome životu... trebala sam odmah ujutro otić na tržnicu, odmah počet radit nešto i odmah pobjeć u svoj mali svijet... od svih ponuđenih religija na ovome svijetu, najviše volim meditante, oni nekako, ono, sjede mirno u svojem mirnom kutku i vjeruju da svojim mirom, umirujući svoju svijest umiruju i cijeli svijet.
I kakogod okrenem, svi nekako najvole najvjerovati da se svijet vrti samo oko njih i da oni oko toga nešto mogu. Djelovati...
Oznake: plaža
03.09.2015. u 11:57 | 4 Komentara | Print | # | ^nema naslova
Ponedjeljak je. Mužjaku prvi radni nakon popriličnog godišnjeg. Dakle, radni ponedjeljak. U tu svrhu sam sanjala da opet radim u staroj firmi, gdje samo nižem neke pregoleme greške za greškom, i da te greške firma više ne može pokriti, nego samo plovi u propast. I taj neki osjećaj krivnje. Ustvari sam jedva dočekala ovaj ponedjeljak, to zato da mužjak ode na posao i da ostanem sama i da počnem raditi, svašta nešta. Mladunče je još uvijek na moru i još uvijek nije donijelo onaj osjećaj rutine svakodnevice, ustajanja, ručka i popodneva. Nisam tip od rutine. Ustvari, još uvijek nemam pojma kakav sam tip. Sve to ovisi o tome koji su dani u mjesecu. I o tome kako se uspješno mogu naviknuti na mučnu rutinu i pritom uopće ne razumijeti da mi nije dobro. Sinoć sam zaružila s detektivkom helen miren, mnogo volim helen miren kad glumi detektivku, čini mi se to vrhuncem feminizma, kad neka tako samouvjerena gospoja vlada muškim teritorijem, onako, pomalo filmsko vještački, ali opet. Ljetos sam farbala zid od nekog kafića. Sjedili su tamo i neki moleri na kafi, zapela im je kafa od prizora gospoje koja im uzima posao, samo tako. Zid je ispao dobar, moleri ne bi nikad uspjeli tako dobro to učiniti, ali to je zato jer oni nisu slikari, nego samo moleri. Iz onog mladenačkog druženja s ekipom koja je studirala umjetničke izričaje po venecijama, zapamtila sam njihove najgore strahove, a to je, jednom, kad završiš akademiju, pa da spadneš na to da farbaš zidove. Gore od toga nije moglo postojati. Veći promašaj, sramota i poniženje. Ne uspjeti kao slikar sa svojim izričajem, nego spasti na taj primitivni zanat, gdje te priglupi ljudi s novcima tretiraju kao molera. S druge strane, prijateljica koja ne slika po zidovima, nego prava ulja na pravom platnu, poslala mi je prepiske s naručiteljicom nekih njenih slika, gdje je akcenat postavljen u naručiteljičinoj sitničavoj ideji kako se naručene slike moraju jako dobro složiti s već kupljenom sofom. Nijanse boje i to. Ak se nijanse ne poklope, onda slike neće biti kupljene. Nakraju, i sva se ta umjetnost svodi na umješnost umjetnika da se nametne. Dali je, navodno, u tu svrhu pišao sam sebi u bradu, svidjelo mu se to kod jaraca, oni se tako označavaju i smrdljivo vladaju teritorijem, a vladanje teritorijem je, nakraju, jedino čemu težimo. Na našem teritoriju trenutno vlada kaos, to jer mužjak farba drvenariju uljenim bojama, koja se dugo suši, pa su prozori otvoreni, i sve je od njih odmaknuto, i tako ćemo par dana. Ja ne farbam drvenariju. To zato jer ne bih mogla izdržati a da na njoj ne promijenim boju. Neki poremećaj, vjerojatno.
Jutros sam se probudila nevjerojatno rano, sve u namjeri da radim svašta nešta, nakraju sam samo, tako, skroz zbrkana. Počela sam prijavljivat neke fotke, prebacila se na fejs, pa na vocap, pa se sjetila da nisam platila mobitel, uzela token od zabe i sjetila se da bi mogla malo pisati blog. Čini se da sam uzbuđena. Još uvijek nisam stigla pročitati enefov berlin, osim par zadnjih postova, počela sam, ali me odnijelo nešto drugo, o svojim doživljajima trotjednog života na konstantnom putu pisat ću jednom, možda, sinoć sam sanjala da sam na starom poslu, ali to je super, jer sam sve dane prije sanjala da smo na putu i da sam se probudila u nekoj nepoznatoj sobi u nekom dvorcu, i obično bi mi trebalo par dobrih minuta gledanja po sobi, dok bih shvatila da roba što visi na zidu nisu arkade, i da nismo negdje gdje ne znam gdje je wc, nego da smo doma, na svojem, kakti, teritoriju...
Idem sad, dan je tek počeo, a još si ga nisam dovoljno zakomplicirala...
Oznake: Ljetovanje.., plaža
24.08.2015. u 08:40 | 2 Komentara | Print | # | ^ica, cica, mica
Vratismo se kući, u carstvo wifija, perilica, sušilica koje nikad ne koristim, i još nekih drugih ica, na koje sam navikla uživati. Prvi dan bio je prepun ideja o onim, nekim, mojim blesavim projektima, za koje mi treba par dana da se pokrenu, i još par dana da se završe, i koje onda ne mogu započeti, kao ni završiti, u ovih par dana koje sam kući. Drugi dan odrađivala neki, kakti poslić, kojeg sam obećala još zimus, pa došlo vrijeme, uzela me lijenost jučer skroznaskroz, jedva sam izašla iz kuće, jedva stigla i jedva odradila. Za neke smišne pare. To jer sam tako dogovorila onda kad sam mislila da neću nikad imat vremena. Pa da ni rezultat neće biti vrijedan nekih para. Pa, eto.
Uglavnom, budim se smušena i onda sva neka blokirana, predamnom sve neke stvari, koje se bojim započeti, jer se bojim da ih neću završiti, ili je možda baš obrnuto, bojim se što će biti samnom jednom kad ih završim, uvijek ista priča, uvijek ista smušenost.
Slušam one neke svoje osjećaje glupe, one tiho žubore ispod svih tih naslaga potiskivanja, osjećam još uvijek neku radost prema prostorima, svakog bih htjela promijeniti i uljepšati, osjećam i silnu gadost prema svakodnevnom poslu i radnom vremenu, mislim da se nikad više neću nigdje zaposliti za stalno, javljam se isključivo na oglase gdje je prevelika konkurencija, sigurna da me tamo neće nikad gnjaviti, sve što mi je preostalo jest poslušati to tiho žuborenje i izdržati da mi se od toga ne pripiški. Navodno da se spavači popiške onda kada im se pokraj uha pretače voda iz kabla u kabao, to su bile fore s maturalnih putovanja, navodno je jednom i upalilo.
Poznajem, ustvari, mađioničarske trikove preinake stvarnosti u svim detaljima, mogla bih, mogla, samo mi se ne da.
Kao ono kad se ljenjivci upišu u teretanu, jer ih plaćanje jedino primora da se tamo pojavljuju dvaput tjedno, a vježbati, trčati, raditi sklekove, zgibove, čučnjeve i skokove, to svi možemo raditi svaki dan, i na svakom igralištu, ali, eto, ne...
Razmišljam opet o onoj školi, ponajveć povratka u društvo radi, jer bih plaćala onda to neko mjesto na kojem bih se dvaput tjedno trebala družiti s ljudima, i radi kojeg bih se dvaput tjedno minimum trebala pristojno obući i izaći iz kuće, a ustvari sam šampionka u povlačenju u sebe i izbjegavanju kontakata s drugim ljudskim bićima. Najveće su šanse da će i tamo osvanuti neka jako glasna i jako glupa osoba, radi koje ću gledati čim prije otić kući, i samo čekati da ta patnja čim prije završi. Smiješno. Tolike godine, a još se nisam naučila nositi s glupim ljudima, osim tako da ih izbjegavam i ignoriram.
Ne sjećam se kad sam zadnji puta izašla na kavu, samo na kavu. Čini mi se da je to bilo u Rijeci, čini se da tamo jedino idem na kavu. Prošlo ljeto, dakle. Nisam baš neka kafendžija, dakle. Nisam ni baš neki ljudoljubac, dakle. Kakogod...
Oznake: plaža
29.07.2015. u 10:03 | 3 Komentara | Print | # | ^Strka zbrka
Moram ić spavati, ali moram nešto i zapisati, spavati moram ići jer se rano ustajem, jer, poradi jednog od suludih izleta u nizu, vikend je, vikendom ljudi bježe od sebe najlakše i najradije, meni kod sebe u zadnje vrijeme i nije toliko loše, mužjak zato mora pobjeć od posla, adrenalinski izleti s počecima u pet ujutro su ponajbolji za takove bijegove, a zapisati moram nešto, ne znam što, znam samo da stalno moram zapisivati, inače... možda samo želim da se pohvalim da idemo na put, na dva puta, prvi je suludi adrenalinski, drugi letimo avijonom, idemo malo opet u taj bijeli svijet, dok sam bila mlada, taj svijet činio mi se uvijek kao neko bolje mjesto, vjerojatno zato jer nisam nikad putovala u somaliju, ili tako neko gore mjesto, a i ono, kad putuješ na gore mjesto, onda si samo veliki/a bogati/a bijelac/kinja, i moraš imati jako, jako razvijenu svijest o tome koliko si sretan/a da si se sasvim slučajno rodio/la kao veliki/a bogati/a bijelac/kinja, inače bi ti se svijet mogao sasvim lako, i sasvim brzo, i sasvim jako smučiti. I općenito, razmišljati o svijetu... Veliki bijelci navikli su po stranome svijetu ponajveć uživati, a svi redom uglavnom prihvaćaju stvari zdravo za gotovo, zato veliki bijelci putuju iz zadovoljstva, a mali crnci se dave na prekrcanim brodicama iz nužde i jada. I sve je to taj jedan svijet. Velik je. I mali. Ovisi o ljepoti u oku promatrača.
Svi ti prekidi u životu, pa čak i ovi koji bi trebali biti kratki i slatki, natjeravaju me na misli o tome što bi mi najviše falilo, to da se prekine sad sve i odjednom. Zapisivanje, sigurno. I nisam još sve rekla, a ima se tako puno, puno...
Oznake: Ljetovanje.., plaža
19.06.2015. u 22:45 | 2 Komentara | Print | # | ^Milamajka je kupila novi stan u svojemu gradu, staroga je prodala jer je zgrada već zašla u neke kritične godine za cijevi i kanalizaciju, pa hajd, ovaj će joj sigurno dobro služiti za ostatak života. Valjda. Trebao bi. Stari stan imao je patinu i uspomene, novi nema. U njemu se uspomene trebaju tek stvoriti. Ali, novi je, ipak, taman pored stare sportske dvorane, u kojoj je milamajka provela mnoge godine mladosti trčeći naokolo za loptom i veseleći se životu sa najboljim prijateljicama, i to su joj, valjda, najbolje godine života, i njoj je smještaj novog stana, ustvari, skroz super. Meni je, zato, svejedno. Stan ko stan. Nov i sterilan. Kao bilokoji, bilogdjedrugdje u gradu.
Jedino, što, čudno, nikad prije nisam imala te porive, pored sportske dvorane postoji i muzička škola, i onda, kad u posjeti majci navečer ležim u krevetu, pa istovremeno čujem, i udaranje lopte, i povike sportaša, i lupetanje po klavijaturama, dođe mi da odem, prvo jednima, onda drugima, pa onda jednima i drugima, prosvijetljeno proročki, poručim da, deco, vežbajte, vežbajte i samo vežbajte, jedino će vas to jednoga dana, možda, spasiti od ove vukojebine.... Pa dobijem onda i sama taj neki neopisivi poriv, da, kad se vratim kući, pa da onda i ja krenem, tako besomučno vežbati, vežbati nešto i možda se spasim... u ovim godinama. Godine ne bi trebale biti škuža, jer drugog izbora ionako nema. Ne bi trebalo biti škuže uopće. Nikada.
Mladunče je u međuvremenu zašlo u krizne godine, počelo je skupljati one jedinice, a tek se treba upisati u neku srednju, bogata majka ga je opskrbila ajpedima, ajfonima, besnim laptopima, sa svim tim igračkama se zatvara u sobu pod izgovorom da uči, uči, nekim čudom, ocjene su sve gore i gore, otac mu radi sve više i više, snage, energije i volje ima sve manje, dok mladunče energije i volje ima sve više, e da bi ih oboje izmotavalo i izvrdavalo tamo negdje između loših ocjena, finih gadgeta, osjećaja krivice, vikend putovanja do Pariza i Londona i sporadičnih monologa o smislu života i veličini časti. Mladunče nema nikakve porive ni razloge da vežba, vežba i da se izvuče iz svoje situacije. Čak, štoviše, nema čak ni onaj osjećaj da može bilošto učiniti da se izvuče iz svoje situacije. Osim muljati o svojem trudu, i bežati u svoje igrice.
Ne znam koji mu je dio gori, taj što mu je muljanje sasvim dovoljno, ili taj što nikad nije dobilo potvrdu da svojim radom i trudom može stvari učiniti drukčijima, boljima, ili taj što vjerojatno ne mora ništa, jer mu je njegova situacija, ustvari, skroz fantastična i ne treba ništa bolje od toga. Nitko od njegovih vršnjaka nema sve te igračke, ni toliko putovanja po svijetu u nogama, nitko nema tako bogatu majku. Čime se tako bogata majka uopće može zaslužit? Ničime, rodiš se kao princ i ne moraš jednostavno, ništa. Možda, na nekoj razini, kad zamisliš da ti u životu sve pada pred noge, jer je to tako zacrtano u zvijezdama, možda to zbilja tako i funkcionira, svemir sluša i odgovara, veliju... svejedno, nekako, meni mi se najveć sviđa onaj osjećaj da možeš učiniti nešto, bilokada i bilogdje, samo treba vežbati, vežbati i ne prestati...
Oznake: plaža
18.05.2015. u 12:24 | 6 Komentara | Print | # | ^CV
Obično kad navečer pišem blog, to onda nije pametno, jer onda se jako razbudim, i onda bih pisala do jutra, i onda obično ležim već u krevetu, a u glavi tipkam još nove riječi i slažem sve neke rečenice, i naravno, sve u prazno, sve u vazduh, pa se onda ustajem oko dva ujutro i palim tv u nadi da će me gledanje istoga zaglupiti dovoljno da zaspim zatupljena, i to obično pali. No, večeras je svejedno, sutra ne radim, ne radim cijeli tjedan, odlučila sam darovati firmi četvrtinu svoje plaće i uzeti si bolovanje, napao me, navodno, neki virus, doktorica strahuje od bakterije, imam tu i neku neotvorenu kutiju antibiotika, ali, svemu uprkos, znam da je to samo silni pad imuniteta, posljedica nekog silno opalog štita u životu, dođe to tako, taj neki zid koji zamrači pogled, i onda se sve smrkne, i onda, mrak. Malo bauljam u mraku, malo trebam resetiranje, najveć od svega trebam odmor, i trebam resetiranje.
Pisala sam danas novi CV, imam i neki stari, raspadnuti, prežvakani, imam i tu neku odbojnost prema javljanju na poslove, kao da iza svakog oglasa stoji neki mutež, iza svake sjajne kancelarije čuči neki psihički bolesnik u obliku šefa, i kao da nema tu sreće doklegodse usluge svoje moraju prodavati u ovoj zemlji, utjeha je samo da ima zemalja gorih, i da od svih silnih mogućnost, sretna okolnost je ona da sve može biti gore, ali, eto, nije.
Ustvari, lijepo mi je doma i ne ide mi se na pečalbu u susjedne kvartove, vožnja do tamo uzima vrijeme, boravak tamo uzima vrijeme, vrijeme kad prolazi, onda ga je sve manje, posao mi se sve više čini sve većim gubljenjem vremena, a idealna firma koja te uzme samo onoliko koliko si joj potrebna, i onda te pusti da sam/a trošiš svoje vrijeme, ta se još nije posložila, ili ja na nju još nisam naletila.
Ustvari, žao mi je da sam dopustila da me sve te firme i svi ti uvrnuti ljudi u ovoj uvrnutoj državi ubiju, i da mi se više ne da, i da prema svemu tome osjećam samo gađenje, i da nemam nikakve iluzije o pokretanju sebe same, a kamoli nečeg svojeg, ali sad je možda kasno, možda i nije, vjerojatno je, jer ne osjećam ni tračak snage, ni tračak volje. Osjećam hračak. Bolje reć tračak hračka jer me suhi kašalj davi već četvrti dan. I mojeg susjeda isto. Pa onda, navečer, kad svi spavaju, i više se nemam s kim dopisivati, onda oko pola noći, počnemo, moj susjed i ja, međuzidno dokašljavanje. Ritmički razmaci, malo jedan, malo drugi, podsjeća na morzeovu abecedu, osim što se kurca ne razumijemo. Doduše, ni morzeovu kurca ne razumijem. Pretpostavljam da me susjed čuje, isto kao i ja njega, i da, možda, makar, razumijemo se u muci.
Večeras mi se kašlje malo manje. Vrti mi se kao i obično, glava me boli neobično, vrat isto. Od temperature sam malo oslabila, od kašljanja malo ojačala trbušne mišiće, ne bih se trebala žaliti.
Napisala sam novi CV i poslala na neko novo mjesto. Nepoznato neko. Ne znam kakva bi patologija mogla tamo čučati, ali hej, tko nije probo, taj se nije usro! Po tko zna koji puta. Nalagala kako sam željna izazova i profesionalnog razvoja i da ću presahnuti ako ne promijenim svoje sadašnje pelene. Napisala sam i da živim u vezi i imam posinka. Što je, kakti dobro, jer je posinak već velik, a ja sam ozbiljna i odgovorna. Jedino što se posinak treba vezivati uz neki brak, a ne vezu, i onda bi u mom slučaju trebalo pisati da živim u divljem braku i shodno tome, imam divljeg posinka, ali to bi već, možda nezvučalo tako dobro. Tužno je uopće što je bračno stanje bitno za prijavu na posao, ali hej, u kakvoj zemlji živimo, dobro je i da postoje onlajn prijave na posao...
Oznake: (npr. ljetovanje, plaža, naftne bušotine
26.02.2015. u 22:55 | 3 Komentara | Print | # | ^pozitiva
Ima ona neka igra na fejspjuku, treba sedam dana pisati pozitivne izjave, fora mi je to, tim više što imam problema s pozitivom sve više i više, Luise Hay, kraljica komercijalnog pozitivizma, započela je svoju karijeru duhovne voditeljice u svijet pozitive nakon što je napunila četrdesetu, što sam starija to mi se, sve više, čini nevjerojatnim krenuti u svijet boljeg i nikad tako ispunjenog života, a istovremeno zagaziti u tu neizbježnu eru psihofizičkog propadanja, ali negdje na rubu pameti, čini se, isto tako neminovnim i jedinim izlazom ili "spasom" od makar tog fizičkog propadanja, odvojiti duh od tijela i raditi samo na duhu, a tijelo neka slijedi, ili neka propadne, ili to već što ima za činiti, neka čini...
Na tom istom fejspjuku našla sam si novu muzu za inspiraciju i stolkanje, išle smo zajedno u srednju školu, nismo nikad kliknule, to nije neko čudo, ionako klikćem jednom u stogodina, no, vidim sad da je od one trapave antisportske pojave, pretvorila se u učiteljicu yoge i da izgleda kao sto gromova, i jednostavno, obožavam njene fotografije na kojima ona, s blaženim osmijehom, dubi na trepavicama, a ispod poluzastrašujućeg i divljenja vrijednog prizora zapetljanih ruku i nogu i odakle, pobogu, viri ova glava, stoji neka istočnjačka mudrost koja uljepša dan. Ili trenutak. ili nanosekundu. Divim se onda istovremeno, i nevjerojatnoj gipkosti uvježbanog tijela, i njenoj hrabrosti da povezuje sebe s nekim istočnjačkim porukama o svjetlosti, beskonačnosti, snazi, volji, miru i ljubavi.
Ne bih se to nikada usudila. Stati tako hrabro iza tako neke žestoke poruke.
Vjerojatno zato nismo nikada ni kliknule.
Vjerojatno zato i nemam tako gipko tijelo nego se naručujem u kiropraktičara da mi objasni zujanje u ušima ono jednom kad sagnem glavu na duže od minute.
Vele da je povezanost tijela i uma najčešći razlog svim našim boleštinama, i to kad boli vrat, obično je povezano s nemogućnosti korištenja istog, elem, ako se vrat ne mrda, ako je okrenut u samo jednom smjeru, onda se ukoči.
U zadnje vrijeme, primjetila sam, okrenuta sam samo na prošlost. Javljaju mi se slike sela mojeg maloga, šetališta pored mora, gluposti neke, totalno bezvezne.
Frustrira me malo, možda i malo više nego što si želim priznati, ne znam jel ispred mene nema ničega zato jer ne gledam ispred sebe, pa ne mogu ni vidjeti ima li ičega, ili gledam unatrag upravo zato jer se naprijed nema što vidjeti.
Imam, taj neki, posao, o kojem nikad ne razmišljam, sve što mi je bitno jest da znadem u kojoj sam smjeni, tek toliko da ne osvanem tamo u krivo vrijeme. Onda odem na posao kao neki zombi koji je nekamo krenuo, ni sam ne znajuć zašto, pa onda jednom kad stignem, taj me dio posebno fascinira, čak i fizički prisutna na poslu, uopće ne razmišljam o poslu. Dobivam tamo neke zadatke, oduzmu mi par minuta samoorganizacije, i onda se nastavim baviti sa slikama u glavi, šetalištem, morem, nebom, nekim ljudima selamaloga, tu i tamo promasiram vrat i pripazim da uspravno sjedim.
Posao mi je ubibože dosadan i ne traži nimalo napora i aktivnog sudjelovanja.
Trebala bih napisati nešto pozitivno o tome.
Imam posao.
Ubibože nezahtjevan.
Ne, ubibože nije pozitivno.
Imam posao.
Imam pravo na godišnji.
Danas Mužjak ima rodjendan.
Zaboravila sam na njegov rodjendan, što je jako pozitivno, jer to znači da ne primjećujem da je sve stariji, i da skroz poštujem njegovu odluku da ne radi strkufrkupaniku oko svojeg rođendana.
U tu svrhu, Mužjak je napravio bogati ručak i odlučio se samoozlijediti bacanjem vrele zdjele po balkonskim pločicama. Pločice su preživjele, vatrostalna zdjela takodjer, a bilo je i nekih namirnica u ledenici s kojima si je mogao sanirati ozljede od opekotina.
Što je sve pozitivno.
Imanje i blagostanje.
Trebala bih nabrojiti barem tri pozitivne stvari.
Došlo nam je psetance na čuvanje.
Što je pozitivno jer vani pada kiša, a vani je psetancetu wc, i to je jedini način da se ukućane potjera iz kuće da malo prošeću po zvježem zraku.
Treća pozitivna stvar.
Osjećam da bih danas u nekom trenutku mogla početi plakat.
Što je jako pozitivno, jer imam neki poremećaj od kojeg nisam plakala desetljećima.
Trebala bih ovo zapisivanje pretvorit u svakodnevno silovanje na pozitivu.
Kao one žene kada ih udaju za ljude koje ne vole, pa onda one nakon jebanja i rađanja, pomalo počinju osjećat nešto za tog čovjeka, kojeg nikad nisu voljele.
Sve to sranje samo je stvar treninga i navike...
Oznake: Ljetovanje.., plaža
22.02.2015. u 15:58 | 5 Komentara | Print | # | ^sve naj
Onokad palim komp pa u dosadi surfam, čini mi se kao da tamo živi svijet pun nezadovoljnih cvilidreta, koji samo traže bilokoji razlog za nezadovoljstvo, žalovanje, negodovanje, jadikovanje, zapomaganje, i štogod napraviš uvijek se nađe čopor gladnih kritičara, koji, naravno, znaju sve najbolje, nakraju mi ostane i meni samo taj neki okus nezadovoljstva, jer svijet je sve pun nekih krivih ljudi na pravim mjestima, koji rade krive stvari, a oko njih, sve drugi sve znaju sve bolje, i sve je tako nepravedno i naopačke postavljeno.
Nije nimalo nepravedno što su svi ti kritičari u teškoj besposlici, jer da nisu, ne bi imali vremena toliko žalovati i jadikovati i zapomagati i još to objavljivati svijetu, zaboravljajući na sva ta tehnološka čuda koja nam uopće dozvoljavaju da svoja sranja objavljujemo svijetu, a da pritom ne moramo ni pidžamu skinuti sa sebe. A imamo i hranu i grijanje, i neke grickalice pored tastature, jer da nemamo, ne bi mogli tako samozadovoljno i bahato srati i pametovati, bavili bi se onda ozbiljnijim problemima, bavili bi se sami sobom, možda...
U ljudskoj je prirodi, to, gledanje preko plota i uspoređivanje, beskrajno uspoređivanje, motiviranje natjecanjem. I sav napredak civilizacije samo je podređen tom udovoljavanju ljudskoj prirodi i potrebama...
Nisam zadovoljna. Imam lagodniji život od svih svojih predaka, ne moram ništa, ni spavati u ledenoj sobi, ni ustajati prije zore, ni odlazit na polje, ni kopat krumpire, ni rađati djecu, ni nositi drva i hladnu vodu na glavi, sve mi je pri ruci, sve mi je dostupno, ni za što se ne moram potruditi, izgleda da ni ta lagodnost ne pogoduje ljudskoj prirodi. Izopačuje je. Izopačava.
I stalno taj neki nemir.
Izgleda da se ipak mora čovjekoliko biće namučiti e da bi našlo svoj mir.
Redovno patim od nesanice kad idem na posao sjedeći u nekom prometalu.
Spavam kao beba kad se na posao vozim biciklom, a poslije posla, dvaput tjedno, barem, pretrčim desetak km, vani, na svježem zraku.
Čini se da je lako izaći sa svojim nemirom na kratke staze. Treba samo natjerati tijelo da teško radi na duge staze. Onda mi ostane samo umorna jedna ljuštura, koja jedino čezne za snom i odmorom.
Zasluženim odmorom.
Problem je s onim vremenom nedoumice kada nisam dovoljno umorna da bih odmarala, a ni dovoljno odmorna da bih stvarala. Pa onda tako tupo blejim u statuse i razmišljanja vječito nezadovoljnih drugih ljudi, koji samo čekaju vdjet neki tuđi pokret e da bi imali na što lajat. Problem je taj što onda moje nezadovoljstvno samom sobom jednostavno procvjeta.
Najgore je i kad se zapletem u razmišljanja o prošlosti i o tome kako se doživljaj prošlosti kroz vrijeme mijenja, i lošim mi se čini što, konačno, u potpunosti razumijem onu mudrost o tome kako bi krasno bilo imati ovu pamet, a onu mladost.
Ne želim razumjeti te šablonske mudrosti.
Žellim ih razbiti u komadiće.
Kao i onu o nerazumijevanju među generacijama. A sve samo običan nedostatak komunikacije. Komunikacija je nešto što može funkcionirati samo kada se imputiraju emocije. Emocije su zasljepljujući farovi. Ne valja kad ih usmjeriš direkt u onog tko te pokušava vidjeti. Smetaš.
Jutros sam se dugo budila i ružno sanjala. Vozila sam auto deset cm od ruba rive, a kočnice mi nisu radile. Ni mijenjanje brzine nije pomoglo. Buđenje jest.
Najgore situacije u životu su one iz kojih se ne možeš probuditi.
A to je jedino što želiš.
Daleko smi mi od najgoreg.
Samo što najgore to ne smije nanjušit, zato i jadikujemo, da ga zavaramo...ljudska priroda, a ima nešto i u kulturi.
Puj, puj, puj...
Oznake: Ljetovanje.., plaža
13.02.2015. u 12:22 | 5 Komentara | Print | # | ^Mrak u snijegu
Dobro, napadalo je. Hladno je. Mrzlo je. Ledeno u pm. Svidja mi se to u blatogradu, kad napada snijega, pa onda sve funkcionira. Ljudići tapkaju po snjegiću, a oni neki, lopataju pred zgradama i dućanima, autobusi voze, auti voze, sve nekako nekamo ide. Osim toga svega, sviđa mi se i to što ovdje puno ljudi ima peseke i onda im tepaju po ulici. Ima ih isto onih koji ne vole peseke, jer, navodno, kakaju, ima jako malo lokala koji primaju peseke, ali nekako mi se čini da je ovih s pesekima više, i da će se taj dio, neljubavi prema pesekima, isto morati pretvoriti u mirni i kulturni suživot. I da su ljudi svakako mirniji i zdaviji i sretniji kad imaju peseka kojem mogu tepati, onda krenu nekako tepati i jedni drugima dok im se peseki igraju, malo prestanu s tepanjem kad im se peseki pokolju, ali, uglavnom, to je to. Ljubav, briga, i pažnja.
Kad napada snijega, onda ne idem vlakom. Vlakovi su u snijegu.
Idem glupim autobusom, jer glupi autobus uvijek vozi. Malo se ljutim na glupana jer mi jutarnji vozni red ne paše, pa, ili jako zakasnim, ili jako uranim. Ne znam koji mi je ili gori, kašnjenje ne valja, a cupkanje na snijegu i čekanje na ključaricu isto nije neko veselje.
Čekam još sutra.
Veselim se biciklu. I bojim se da ću se razboljeti među ljudima.
Bili smo nedavno na svečanom obiteljskom ručku s bolesnim obiteljskim članovima, i mužjak se je uspio razboljet nakon toga. Mladunče svaku malu pokušava, ali mu ne ide to baš najbolje. Ja se ne smijem razboljeti radi korporativnog običaja korporacije da bolesnima skida jednu četvrtinu plaće s plaće ako se prijavi bolovanje, pa korporativno čoporativno trošimo onda godišnji. Otužno je trošit godišnji na gripu. Ili temperaturu. Ili upalu pluća. Ili biloštotakvoga. No, opet, ako ništa drugo, makar imamo izbora. Pare ili godišnji.
Nabavila sam neke prirodne sastojke, neki brezin ugljen koji upija gasove po crijevima. Više ne patim od napuhnutosti. Čitala sam negdje da je osjećaj nadutosti jedan od devet prokazatelja raka jajnika. I to me malo zbunilo. Jer ja nemam osjećaj nadutosti, ja sam zbilja naduta. I crijeva mi klokoću. Više ne klokoću, nakon prirodnih sastojaka ugljena od breze i koromača i svega čega još ne. Ako nisu jajnici, onda mi je vjerojatno sjebana kultura bakterija u crijevima. Pa me muče, ustvari, one bakterije koje su nekulturne. Druga zbunjujuća stvar je ta što je ta muka povezana s menstrualnim ciklusom. Što opet može imati veze s jajnicima. Iako, nije nužno, može imati veze s estrogenom koji dirigira imunitetom, pa tako i bakterijama. A nije da sam neki ljubitelj doktora Hausa. Malo je preveč napuhanko za moj uvrnuti ukus. Više volim smotance nego napuhance. To bi se isto dalo povezati s napuhnutim crijevima.
Sve se da povezati. Samo ako se oće.
Voće isto zna napuhivati.
Na vrijeme sam počela piti i ulje noćurka. Tako sam spriječila one ciste po cicama, koje imaju tendenciju samozapaljivanja, da me maltetiraju i probadaju. Ovaj mjesec, čini se, kao da se posložila obrana od peemesa, skoro pa savršeno.
I navukla sam se na trčanje. I to baš po ovoj zimi. To će mi ostati ucrtano kao sjećanje iz zimskog blatograda. Noć, mrzlo, i odsjaj svjetla u jarunskom jezeru. I srećica, naravno. :)
kako je to moguće...
Nemam ništa kontra djeteta od tri roditelja, nemam niš protiv dizajniranja djece, to je ionako duboka ljudska potreba, da se rade male fotokopije svojih plitkih želja, da djeca imaju ono što mi nismo, puno para, plave oči, dobre noge, i velikog pišu, i da pojebu sve što se kreće, kad već mi nismo, u čemu je toliko velika razlika između majki koje glade svoje trbuhe i sanjare o nekom čudu unutra, i onih, koji ta čuda koja su zamislili, sad i mogu ostvariti upravo onakvima kakve su zamislili, oni koji su zamislili da će ih ispunjenje njihovih trenutnih želja učiniti sretnim, ionako će, prije il kasnije, morati spoznati da sreća ne leži u tom grmu, a oni koje žele sve prepustiti bogu dragom, njima to prepuštanje isto ne bi trebalo uskratiti, iako, ni oni neće biti sretni dok se cijeli svijet ne podredi baš njihovom bogu, kakogod okreneš, glupo je tražit sreću u ograničavanju tuđih postupaka, pa ni u osuđivanju, što je vremena manje preostalo na ovome svijetu, to se sve kristalnijim čine stvari koje su gubljenje vremena, gubljenje vremena je i sve i ništa, ovisi odakle gledaš, iako, nakraju, svejedno je.
Oznake: Ljetovanje.., plaža
05.02.2015. u 15:22 | 3 Komentara | Print | # | ^pravila prirode i društva
Tako je to, kao u prirodi, sve što se ne može braniti, to se zakamuflira neuglednom ružnoćom, a što je otrovno - drečavom ljepotom.
Oznake: Ljetovanje.., plaža
03.02.2015. u 11:47 | 3 Komentara | Print | # | ^pozdrav
Možda, da bismo se izvukli od još jednog velikog rata, pa bi nam, još malo, pa dobro došla neka velika prirodna katastrofa. Malo za razrijeđivanje stanovništa, koje smeta samo sebi međusobno, mužjak uvijek veli, kad poželiš poboljšati svijet tako da bi ga napola potamanio/la, onda pristani poginuti prvi, sigurna sam da ima takvih luđaka koji pristaju poginuti prvi, to su, vjerojatno, isti oni koji motaju bombe oko sebe, čini se časnim i pravdenim ali, čast i pravdu smo ionako sami smislili, i kao sve ostalo, i to je podložno različitim tumačenjima i doživljavanjima, kakogod bilo, kadgod vidim one neke ćelavce koji misle da su im krivi stranci što oni nemaju posla i loše žive, padne mi napamet da bi dobro došla neka prirodna katastrofa, koja bi te ćelavce prisilila da se prihvate krampa i lopate, pa da rade nešto korisno u tamo dole kanalizaciji, namjesto onih protiv kojih demonstriraju svoju plitku pamet.
To bi nas unazadilo, otelo nam interneta i sve one robote, ali, očito, možda neke stvari ni ne zaslužujemo, iako su zasluge isto samo naša izmišljotina u manipuliranju sobom i dnevnim boravkom i svijetom...
Sanjala sam jutros da imam zlatnocrnu ribicu za ljubimca, jako pametnu i dragu i lijepo, ali onda je umrla jer je akvariju ponestalo kisika. Opet srcodrapajući san u kojem stradava nedužni i bespomoćni ljubimac. I loš osjećaj nakraju.
Osim lošeg osjećaja u glavi, opet je nastupilo doba nadutosti i bolova u trbuhu, morat ću se obratit za neku apotekarsku pomoć, ne da mi se više trpit...
Oznake: Ljetovanje.., plaža
02.02.2015. u 15:04 | 6 Komentara | Print | # | ^Naslov
Jutros sam sanjala uznemirujući san, kao da smo imalu nekog malog zeku, koji je ustvari bio naše psetance, ali kako je bio zeko, tako smo ga odlučili pojesti, pa da ga to ne boli, dali smo mu anesteziju koja ga je držala budnim, ali bez bolova, pa je zeko tako ostao bez nogu, na kraju je netko poželio pojesti mu kičmu, i morala sam ga prerezati na pola i čupati kičmu, i pritom sam plakala i ponavljala jelda da te ne boli, samo reci da te ne boli, a zeko-psetance je onako šutke gledalo ispred sebe, i ništa nije odgovaralo, i postalo je nepodnošljivo, i onda, buđenje.
Postoje ljudi koji vjeruju da viši slojevi svijesti nemaju potrebe jesti meso jer su svjesni (visoka svijest donosi višu svjesnot, jelte, jebla me pravopis), bolova i patnje mesa kojeg jedu, iako to meso više nije živo, ali se zato napatilo od nasilne smrti, a nepravdu prekinuća života da ne spominjem, men se čini da na ovom su planetu visoko svjesna bića dovedena samo da se pate, nešto su, mora da su zgriješili na toj nekoj svojoj razini svijesti, pa je zato svakako blagoslov bit siromašan sa sviješću, onda prihvatiš sve kako jest, jer nit ne osjećaš da bi moglo biti nekako drugačije.
Sinoć je bio potres, da, velika vijest, malo se treslo pa svi bruje, naravno, veći je strah od toga što smo svjesni da smo na trusnom području i kad počne tresti, pa se čini da može biti ozbiljno i da se može ponoviti i da sve može sravniti, i nitko ne stigne uživati u to malo ljuljuškanja na kauču... poslije mi se srce treslo još neko vrijeme, opet mi povisilo razinu hormona stresa preko svake granice normale... jebena je ta svijest, jebena.
Oznake: Ljetovanje.., plaža
01.02.2015. u 09:15 | 7 Komentara | Print | # | ^Da bicikl nije dio ljudskog tijela?
Jutros je bilo nekako čudesno svijetlo, svijetlo jutro, podsjetilo me na proljeće, ljeto, podsjetilo me na suuunce, i odmah sam našla točku interesa u nekom dečku iz susjedstva, koji je, onako, u ranu zimsku zoru, prošprintao pola kvarta, e da bi u zadnji tren uskočio u zadnja vrata autobusa i da bi se vrata odmah iza njega zatvorila, a tren prije toga pretrčavao je cestu i autima je bilo zeleno, ali nije se dao, i bila je baš epopeja jedna pratiti tu scenu, dok onako mamurna od ničega držim ravnotežu na dedinom biciklu, pa sam odlučila usput kupiti si i stručak banana na tržnici, dok ih još nisu raspakirali, jer čim ih raspakuju a one se smrznu i pocrne. Moja kolegica s posla veli da ona jede samo crne jer takve im je mama donosila kad su bili mali, pa, je, eto, navikla, trule banane okus su njezinog djetinjstva, jutros me malo ružno gledala jer je nisam na vrijeme odgovorila od bicikla, a vani je jutros, baš je jebeno bilo hladno, svom onom varljivom svjetlu uprkos.
Kasnije sam se pothladila u onom našem tunelu, pa mi je povratak bio dizaster leden, iako, je, realno, bilo dva stupnja više u zraku.
Između sveg ostalog, primjetila sam kod svojih trudnih prijateljica, onih koje su, inače, jako ponosne na svoj izgled, i čiji fejsevi i instagrami pršte od slika njihove ljepote, da, u vrijeme trudnoće, jednostavno prebace svoj interes na loše pejzaže, brljave komade hrane, dosadne dijelove stanova, prazne dječje krevetiće, što mi je konačno dalo odgovor na začuđenost nad sveopćim oduševljenjem nad slikama onih netaštih trudnica, koje se ne srame svojeg nabreknuća, nego se sve tako ponosno slikavaju, a ispod slika nasukanih kitova samo se redaju prekrasna, predivna, lijepa, slatka, najljepša, dakle, istina je, ljepotice su potvrdile, to je samo pohvala hrabrosti, ljepoti nikako. Sve je na svojem mjestu, konačno.
I trčila sam jučer. Teško je, hladno je, riskiram razboljeti grlo i sinuse, riskiram upaliti mjehur, riskiram mnogo toga, sve u borbi za ono malo serotonina što ih tim činom uspijevam probuditi, ne znam reći ni da li vrijedi, znam da mi je ovo najgore doba godine, i da ima još tih tjedana odgulit prije, onog, svjetla, toplog i sigurnog, treba istrpit, puno još za istrpit...
Oznake: Ljetovanje.., plaža
27.01.2015. u 22:07 | 3 Komentara | Print | # | ^rano ranila
Ponedjeljak jutro, buđenje teško, zimi zima a uleti vruće, obukla sam, u jutarnjem bunilu, samo jednu tanku majicu ispod jakne da se ne preznojim, i debele podgaće ispod trapki da mi se bataci ne smrznu, a i guzica, i oni, jajnici (čini mi se da je sav onaj zatvor i muka isusova s gasovima i nadutošću, uzročno posljedično povezan sa starim jajima i simulacijom ovuliranja, uglavnom, fin je osjećaj onojednom kad jajnici miruju), navukla svoju mudžahedinsku kapicu, radi koje me cestovna ekipa, nekako, više, il poštuje, il se boji, ili mi se samo čini da autisti imaju više poštovanja prema biciklisti kad se vozi po ovoj hladnoći, nego inače, sretno, skromno i ponizno stigla na svoj, onaj, posao, pomirila sam se, valjda, sa svojim usranim poslom, usranom samom sobom, i sa svime time što sam u svojem životu proglasila usranim, pa sam onda poludila, zaključila da imam puno para na računu i naručila iz engleske da mi pošalju dva para finih cipeletina na velikom sniženju, jednu pumpicu za čišćenje objektiva, i jedne vruće pantalonice za vruće ljeto. To jer se vruće hlačice najveć isplati kupovati kad je hlaadno, i obrnuto. Sve je najisplativije i najpametnije kad je van svake pameti i razuma. Kad je najneočekivanje, ukratko. Blitzkrieg pali u svakom pogledu i slučaju.
A još prije velike agresije na velika sniženja, kupila sam i jedan tiket za pregled kralježnice, to ono nešto što se nudi u tričetvrt cijene e samo da bi bilo prometa, pa se možda koji pacijent-mušterija ulovi. Zajedno s krizom u zdravstvu, te ponude dana su krasno jedno rješenje za sve oblike hipohondara. Ono, ne moraš nagovarati svojeg doktora da ti nije dobro, a ta stotina kuna mjesečno za privatni pregled, namjesto onog, dopunskog zdravstvenog, se ne čini tako strašnom cifrom za umirivanje vlastitih strahova. Pa hajd, malo da se umirim, a malo možda i nađu nešto na vrijeme, zlunetrebalo. Ako i ne nađu, makar ću neko vrijeme imati lijepe cipele. Vin vin!
Onda se ludilo nastavilo pa sam se javila raditi dobrovoljno na poboljšanju života biciklista u ovom antibiciklističkom okruženju. Trebala bih se pokazat na nekim sastancima. Taj dio me muči, sve ostalo oke.
Mužjak će njrgat, on ne voli kad volontiram i kad ne naplaćujem ono što radim. Već dugo vremena ne radim stvari koje me vesele. Jedini način da ih radim i da se pritom osjećam neopterećeno, jest taj da ih ne naplaćujem. Bit će da je to do, onog nekog, samopouzdanja i samopoštovanja, no, lakše mi je raditi stvari za koje me ne plaćaju, manje je presinga, čist sloboda.
A od slobode nemreš živjet. Moeš umrijet. Slobodno.
Ponedjeljak.
Oznake: Ljetovanje.., plaža
26.01.2015. u 14:10 | 7 Komentara | Print | # | ^domeka
Osvježavajuće jutro, uspjela sam u svjetlosno brzom roku predočiti sebi razliku između šasije, karoserije, vrata, poklopca, lemljenja i lijevanja, onojednom kad se naspavam, pa mi se onda svijet čini kao tako jedno zanimljivo, šareno i magično mjesto, s kojeg nikad ne bih otišla, za razliku od svih onih mračnih dana, kad se od umora ne mogu sjetiti onog nečeg što sam prije minutu zamislila da ću učiniti, pa mi je ta misao izazvala ugodu, a već u sljedećoj minuti ne znam što mi je činiti, a pinove, telefonske brojeve i imena nekih, onih, koji imaju svoja imena, da ne spominjem. I kad me nimalo ne uzbuđuje pomisao što bi bilo kad bih se samo tako, usred mračne i kišne noći, onako, bzvz, prevalila preko balkona dolje, nešto bi i onda bilo, valjda, susjedi bi vrištali, a možda i ne.
Vani je grozno vrijeme, pravo, ono, blatogradsko, nit snijeg, nit kiša, ali svakako hladno, sivo i svakako blato, dan je danas opet prekratak za sve što ovako naspavana i pametna naumljujem činiti, još malo pa će ručak, još malo pa će me tupavilo zahvatiti, još malo pa će i ovaj trenutak nestati...
Šteta. Nedjeljna jutra trebala bi vječno trajati.
Oznake: Ljetovanje.., plaža
25.01.2015. u 10:50 | 9 Komentara | Print | # | ^b_jutarnja poruka monsinjorite aniramke
Što više slušam/čitam poruke duhovnih vođa koje se epidemijski množe na ovaj, tako duhovan dan, sve mi je više jasno da duhovni svijet, ako i postoji, onda nikako ne živi u riječima i porukama duhovnih vođa. Njihove poruke usmjerene su samo na materijalni svijet, ništa iznad i ništa veće od toga... i zaključujem da možda se, negdje u dubini duše, ili ispod svih tih nekih slojeva svijesti, ili kakogod, krije jedna velika vjernica, jer, inače, ne uspijevam smisliti neki drugi razlog, radi kojeg bi me, te poruke, činile toliko nesretnom i nezadovoljnom.
Da sam samo obična nevjernica, odmahnula bih rukom i rekla sebi u bradu budale, vidi ih...
Ali, ustvari, da, želim vjerovati da ovaj svijet je samo jedan level božanske igrice, i da, želim vjerovati da postoji nešto nakon svega, ali sve što oko sebe vidim jest darvinovska igra boljih i spretnijih, onih koji proždiru slabe i bolesne, a duhovni vođe u toj igri vode kolo, i najsitiji su, i najdeblji su od sviju.
Ljudi su nekako najsličniji psima, lako ih je naučiti da slušaju, i oni će vrlo rado davati šapu i donositi štap, i nikad se neće pitati zašto, i da li je u redu to, da tako žive u boksu ili na lancu, oni će to sve prihvatiti, i kao što pas poslušno ulazi u svoj boks, tako i čovjek poslušno ponavlja: bog mi je tako dao.
To nije duhovnost.
To je tuga i žalost.
Ili to, ili pavloljev refleks u svoj svojoj ljepoti darvinovog tumačenja evolucije.
Najradije objašnjavam, samoj sebi, da sve je to samo stvar konfiguracije. Nemreš od perilice očekivati da pošalje mejl. Barem ne još. Nemreš ni od ljudi očekivati da učine nešto izvan svojih mogućnosti. Barem dok ih ne utjeraš u golu borbu za goli život. Onda oni, neki od njih, mogu iznenaditi. Neki ne. Većina ne. Potezi većine većinom se daju predvidjeti.
To je, isto tako, tuga i žalost.
A možda i nije, možda se to tako samo meni čini. Možda samo zato jer sam većinom bez nekih ozbiljnih problema i jer se ne borim za goli život. Samo glupo živim i još gluplje čitam poruke marketinga namjerene glupim ljudima. Nametljive su i svuda su, te poruke. Treba se dobro potruditi i pronaći neke dublje i smislenije. Negdje. Ili ih sama smisliti, pa samu sebe zavarati.
Najteže.
Danas većina ove zemlje slavi Božić.
To znači da, na mejlu, i fejsu, i sms-u, dobijam poruke o blagoslovljenom Božiću. To znači da se na televiziji puštaju snimke unutrašnjosti nekih crkava, u kojima pokislo stoje neki ljudi i čekaju da to sve prođe. To znači da je završio stampedo na poklone i sastojke za pečenje kolača. Prošlo je, konačno, sveopće ludillo, koje žene izvode zbog djece, a muškarci zbog žena.
Najbitnije od svega je smisliti valjani razlog, onda je lakše pregrmjeti.
Danas je Božić, krdo je obavilo svoj evolucijski zadatak i može na miru preživati. Slabašne i usamljene jedinke se, s pravom, trebaju osjećati loše i suicidalno. Nisu obavile evoluciju, falile su...
Loše poruke duhovnih vođa samo još više oblikuju taj igrokaz u reljef gnuova koji trče preko rijeke. U rijeci su krokodili, treba se paziti.
A ustvari sam, najveć, nervozna i nezadovoljna samo zato jer bih trebala počistiti stan, a ne smijem uključiti usisavač, jer bi to moglo povrijediti osjećaje susjeda katolika vjernika, a poznato je da kad su pasi povrijeđeni, ili u jakoj boli, oni znaju ugrist, čak i ako su inače dobri.
Zato je dobro na ovome svijetu nikome ne nanositi bol.
Radi sebe.
Sve na ovom svijetu je samo radi sebe.
Blagoslovljen i čestit Božić...
Oznake: Ljetovanje.., plaža, usisavanje
25.12.2014. u 10:58 | 3 Komentara | Print | # | ^miševi i mačke
Ima već neko dugo dugo vrijeme da ne nosim najlonke. Ne podnosim ih, kad je vruće, preznojavam se, kad je hladno, smrzavam se, nemam pojma čemu uopće služe osim stvaranju neugode. I još tako lako puknu, i to je onda katastrofa. Najlonke, slutim da služe skrivanju celulita i pokazivanju nogu u suknjama, ali ne nosim suknje, osim ako je ljeto i jako vruće, a to nije trenutak za te nesretne najlonke.
Tako da ih nemam i ne nosim.
Ima već neko vrijeme da i svoje omiljene pamučne šarene čarape nosim naopačke. To jer mi je više pun kurac onih šavova s unutarnje strane, i jer me boli dupe što netko ima reći o naopačke obučenim čarapama.
Sve dok je meni udobno i niš me ne žulji.
A ima već neko duže vrijeme da i gaće oblačim naopačke. I sve one grozne šavove, gumice i ušivke izbacim van, i meni lijepo, i nema tragova urezanih i napornih.
Mužjaka ionako ne zanimaju gaće, zanima ga samo kako da ih se riješi, naopačkih ili ne, svejedno mu je.
Majice i ostalo gledam nosit široko, onda mi šavovi i ušivci ne smetaju, samo trepere oko mene. Tako da onu vanjsku odjeću još ne moram nositi naopačke.
Valjda to sve dođe s godinama.
Ta kombinacija sve više osjetljive kože i sve manje osjetljivog ega i onog njegovog idiotskog ajme šta će ljudi reći.
Grudnjak isto nosim čim manje tim bolje. Žulja to govno. Kakogod okreneš, uvijek. I to nema nikakve veze sa feminizmom. Kad planinarim, onda mašem slobodnim sisama ispod širokih majica. Ako ne, onda se strahovito iznojim i na mjestu gdje grudnjak najviše steže, dobijem osip od vlastitog znoja nakupljenog u tom pamučno poliesterskom govnu.
Sve je to osjetljivost od godina i istrošenosti.
I mudrost, isto tako. Dolazi od godina i istrošenosti.
Najbolji dio je ipak onaj, boli me dupe što će drugi reći.
Šteta da svi ti dijelovi dolaze tako kasno.
Ali opet, da nema njih...
Oznake: Ljetovanje.., plaža, naprimjer
17.10.2014. u 14:47 | 4 Komentara | Print | # | ^neki to vole...
Ima ta neka queer emisija na novoj tv, valjda, nedjeljom navečer, čini se općenarodno prihvaćenom, barem sve moje kolegice koje su se onomad onako silno i glasno zgražale nad pederlukom, i slušale smjerno što im župnik propovjeda o bogu muškarcu ženi i zmiji, a sad se cijelo jutro hihoću i sve nešto oduševljeno prepričavaju o nekim depiliranim muškarcima u štiklama, perikama i sa šljokicama... vjerojatno postoji ta neka magična granica između zabranjenog i lošeg i poželjnog i općeprihvaćenog, samo je ja ne umijem locirati.
Svejedno, tkogod je smislio kako neopaženo uvući našminkane muškarce u minicama u dobrodošlicu presvete sigurnosti hrvatskog ognjišta, e pa svaka/svaki joj/mu dala. :)
U međuvremenu, uspjela sam opet pobjeć, kupat se u moru i penjat se po brdu. Plusić, plusić.
Oznake: Ljetovanje.., plaža
13.10.2014. u 13:28 | 6 Komentara | Print | # | ^go
Nekim čudom, blatograd mi postane totalno drag u ljetno doba. Prvo zato jer više nema blata, pa čak i kad kiša pada, skori se čim prestane, a sad kako mnogo pada, nema mnogo ni prašine i sve je zeleno, i baš mi je drago da toliko kiše pada. Druga dragost krije se u tom manjku ljudiju, gužve i nervoze, u praznim ulicama, poštama i bankama bez repova, praznim cestama i puteljcima, nešto najsličnije onom kako izgledaju primorski gradovi po zimi, samo što ovdje nije zima nego ljeto, a ljeto volim naj. I sve zajedno to skroz mi se sviđa. Čak ni na poslu nije toliko gadno jednom kad je ljeto.
No, ipak.
Počeo je godišnji i došli smo na more. Još sam prije shvatila da možda bih radije voljela više životariti cijelo ljeto u blatogradu nego otić na godišnji, ali, eto, došli smo. Djece radi, jer djeca vole more i vole dane provoditi u apartmanu čitajući stripove i igrajući igrice.
A meni se sve više zamjera taj naš domaći turizam. Kad puno je ljepše doma. Doma je sve nekako uređeno onako kako mi paše, doma su perilice, doma je suđe kako treba biti, doma su mirišljavi madraci, doma je televizor, doma je kompjutor, doma je brzi internet, doma je sve uređeno da se čovjek osjeća najbolje, ali ne, mi smo došli na more.
Na moru je, oduvijek tako bilo, a i nema neke tendencije da se to promijeni, redovito nešto loše i pokvareno, tu su stari i otrcani sudoperi, umazani špaheri, gomila posuđa sastavljenih od ostataka nekih davno porazbijanih setova, pa, eto, no, dobro, ne tražim baš da mi svi cvjetići po apartmanu budu upasani, ali nekako, uvijek je to sve umazano, i uvijek zahtijeva prvo pranje prije prvog korištenja (uz redovan naglasak domaćina kako je sve sređeno i oprano, naravno), namještaj je također frankejnštajnovski zakrpan u nešto poluupotrebljivo, madraci su rijetko kad neizdeformirani, kuhanje i spavanje po tom našem domaćem apartmanskom turizmu nerijetko je prava pokora, no da bi to bilo sve, ajdede, no, iz apartmana se kadtad mora izaći, a vani sa svih ćoškova vrebaju neke namirnice koje bi se prodale po nekoj divljoj otočkojadranskoj cijeni, ili neke natrule ribe po restoranima, koje svoju poodmaklu dob skrivaju pod naslagama neprobojnog češnjaka, i sve to opet po nekim paprenim cijenama, i nekako, što sam više tim postarijim ribama nalik, to mi se sve više i više gadi taj naš jaranski turizam.
S druge strane, od nacije koja pokušava u mjesec i pol dana čimprijebržeibolje zaraditi za cijelu godinu, bolje i više se i ne može očekivati. Nemoguće je. S te strane, nalazeć situaciju za opravdanje (a situacija je uvijek nekakva, pitanje je samo želimo li je riješiti šlamperajski za jednu noć, ili planski za neko duže vrijeme), nemam što zamjerati svim tim neugodnim zamkama uživanja na jadranu, s treće strane, sve je više ljudi koji o takvom obliku patnje i odricanja mogu samo sanjati, i onda se više nemam prava ni žaliti, ali opet, sve više mi se gadi taj naš jaranski turizam.
Ali, opet, eto nas tu... djece radi...
Ipak, ovogodišnji smještaj bih se usudila nazvati najboljim do sada, madraci su pristojni, u kuhinji se moeš okrenuti, pa čak i zaobić s nekim, ima i mali zamrzivač, ima i plin, ima i struja. I vrela voda. To jer na otoku koriste kišnicu, pa smiju grijati jako bez straha od kamenca. A to što ove godine lije kablovito, mnogo je pomoglo da ne slušamo savjete o redukciji i štednji, nego ponosni naputak da trošimo do mile volje. Iako, onaj mali njonjo je već stigao kroz nos procijediti da a zakaaaaj smo tako daleko od plaaažeeee... cijelih sedam minuta hoda... strašno nešto, uspjela sam se okupati jednom, napao me neki ružni grč u nozi, drugi dan me napao teški pms, od trećeg dana nadalje brojim ostatak ljetovanja u sobi u društvu vata i uložaka, sreća da mi godišnji traje 14, a ciklus samo pola od toga, druga polovica bi se mogla prozvati spašenom, mogla bih samu sebe nazvati spašenom, u jednom trenutku mi se učinilo da kasnim, što me natjeralo da si umislim kako bi bilo da dogodine moram otić u turizam gurajuć kolica i sve one prateće lelemente, i osisusebože, eto, ima i gore pokore od sedam dana ljetovanja, uf, lijena sam i grozna sam, i ovaj mali njonjasti njonjo mi strahovito ide na živce, grozno je to, ali eto... mužjak se i dalje hrabro bori s njim i njegovim strahovima od pomidora sa tanjura, mužjak jedri u klasi optimist i vjeruje da se svijet može uvijek promijeniti nabolje, ja sam više sve više i više ravnodušna, i puštam da se to sve kotrlja i lagano me nervira, samo onomalo, kad mi zaokuplja pažnju.
Trebalo bi znat uživat u svakom trenutku, trebala bih izdurat još koji dan dok se hormoni uravnoteže i sve će opet biti super i sve za pet.
Jaranskom turizmu uprkos...
Oznake: Ljetovanje.., plaža
11.08.2014. u 19:52 | 7 Komentara | Print | # | ^Nema njih do nas
U glavnom gradu od Tajlanda čekali smo vlak od glavnog grada, kojeg zovu nebeskim, (ne grad, nego vlak) jerbo se radi promočive zemlje više isplatilo izgraditi tračnice na nebu, nego pod zemljom, pa smo tako, negdje tamo na visini desetog kata, čekali to čudo na nebeskim tračnicama, i primjetila sam, da, imam silnu i neoborivu moć primjećivanja, primjetila sam da ti njihovi ljudići, iz nekog čudnog razloga, stoje jedan iza/ispred drugoga, s poširokim razmakom između sebe, a pod nogama su im nacrtane strelice, koje upućuju ravno na tračnice, i spoznala sam, u hipu, da čekaju ti ljudi pristojno u redu, a strelice idu upravo tamo gdje bi trebala biti vrata imaginarnog vlaka, koji, u tom svečanom trenutku spoznaje, još uvijek nije dolazio.
I onda je vlak došao. I postavio svoja ulazna vrata točno ispred strelica, točno ispred ljudi koji su već pet minuta čekali u redu, s praznim mjestom za još jednog čovjeka između sebe, i onda su ljudići, uredno i ležerno, ušetali u svoj nebeski vlak.
U glavnom gradu od Kroatolanda čekala sam vlak, iz nekog razloga, svakih pola godine u glavnom gradu se mijenja red vožnje prigradskih vlakova, i ovih šest mjeseci nas je dopalo da se dva vlaka voze sa sedam minuta razmaka, i kad prvi vlak kasni, onda teti na blagajni koja prodaje karte zazvoni telefon, pa se ona sa slušalicom nagne preko blagajne, baci škic na kolodvor i kaže: da, je, upravo je otišao, možete krenut, i onda dolazi drugi vlak, i nikad ne znamo gdje će stat, i onda, mi rulja se pomičemo čas naprijed, čas nazad i sve nešto trčimo za tim misterioznim vratima. Bez reda, bez razmaka i bez ležernosti.
Jednom, sreli smo slučajno one, neke, neke naše na povratku iz Tajlanda. Kolutali su očima i ispitivali nas da li smo i mi vidjeli kako su ti njihovi ljudići mali, prljavi i ružni. I da im je hrana nejestiva i da nema mora ka` ča je naše, jer ono njihovo, to ima nešto, kao da ima onu neku pinicu po sebi...
Da, imam silnu i neoborivu moć primjećivanja, ali, eto, nisam primjetila male, prljave i ružne, koji žive od neke nejestive hrane. Sve što sam vidjela jest da oni su miljama daleko, daleko negdje, daleko ispred nas.
Oznake: Ljetovanje.., plaža
29.01.2014. u 20:19 | 11 Komentara | Print | # | ^Povratak
Dođavola. Sad, baš sad moram pisati. Iako je baš muka nabadati po ovim zmart slovcima. Iako on baš sad mora jebat. Sreća da se prepakirava. Traži nešto. Vjerojatno je to nešto u mojoj torbi.
Zadnji dan smo ovdje. Ironično, ovdje smo spavali i prvi dan. Ludi, sretni i zbrkani od jet laga.
Ne sjećam se da mi je povratak ikada ovako teško padao. Čini mi se kao buđenje iz nekog čarobnog sna. (A i ne može bit drugačije kad samo zujiš, fino ždereš, nula briga, nula pameti.)
Otkrila sam i da se urnebesno bojim aviona. To je nešto novo, prije nije bilo tako. Prije sam uživala, a sad, sad cijelo vrijeme sjedim u grču i osluškujem motore i grozim se turbulencija. I zamišljam, za utjehu, koje ću sve grozne stvari propustit ako sad padnem... Neku groznu bolest, sigurno. Ružnu starost bez zdravlja i penzije. Starost i samoću u hladnom blatogradu. Na trenutke me to smiri. A onda se zlo opet počne trest i raspadat. I onda zaboravim sve. Samo strah.
Sutra me čeka dvanajst sati samo straha.
Dođavola, vrijedilo je.
Zaljubila sam se u prljavi šarm Blade Runner Citya. I sve te drage i nasmijane ljudiće. I plaže i pijesak i more i tonu šrimpova koji mi sad, zajedno sa češnjakom i svom silom začina, kroz sve pore bježe van. Fin je taj život bez brige i pameti.
Oznake: Ljetovanje.., plaža
08.01.2014. u 18:22 | 5 Komentara | Print | # | ^samo da je veselja
Veseli me, veseli me, najviše od svega veseli me, što nikome za božić ne moram ništa poklanjati. Nemam tu obavezu. Imam mužjaka koji je isto smotan sa poklonima i ne voli vremena budalesanja u kojima svi moramo, moramo, skroz moramo (jer kaj bu susedi rekli), budalesati, a mladučne ima majku koja je super heroj u laktarenju po dućanima, i sve je gotovo, i svi smo spašeni.
Veseli me poklonit nešto onda kad se to od mene ne očekuje, kad ne postoji razlog, kad ne visi histerija sveopćeg ludila sa svake grančice poklanog drveća.
Veseli me i to kad imam prijatelje muslimane koji ne slave božić, a ono što oni slave, to slave u miru i tišini (skoro pa bih to nazvala dostojanstvenim, kad ne bi bilo i među njima onih ružnih priča o groznom i pregrozno pohlepnom prežderavanju jednom kad padne noć), i tu i tamo me samo iznenade baklavom (ručno rađenom, generacijski prenošenom i još koju godinu pa ugašenom), pa onda tek shvatim da bio im je neki praznik, a ja nisam čestitala.
To mi nekako najveć naliči na to nešto religijski, meditativno, to neko posebno vrijeme kad se intimno povučemo u sebe i tražimo tog nekog boga svoga, a na balkanu boga svoga možemo naći samo u batinama, i zato, vjerojatno samo zato, ne volimo biti nasamo s bogom.
Oznake: Ljetovanje.., plaža
18.12.2013. u 21:16 | 6 Komentara | Print | # | ^tri broja dva sadrži broj dvjesto dvadeset i dva
Ne znam jesam li zdrava ili nisam, valjda jesam, grlo me samo malo zaboli, a i nos isto, bit će da je to najjadniji virus koji me ikada napao, ili je to sve od stresa, uvijek je sve od stresa. Dr neki novi, koji zamjenjuje moju dr originalnu, koju nikad nisam vidjela, zato jer je stalno zamjenjuju neki drugi, dao mi je doznaku za bolovanje, i rekao da grgljam nešto, jer mi je grlo još malo crveno, rekla sam da hoću, naravno, platila deset kuna jer nemam dopunsko i odlepršala poput pahuljica koje su danas lepršale po blatogradu, dok iz grada koji teče javljaju da oni mogu u kratkim rukavima.
Ja ne mogu.
Moram imat i i gaće i podgaće i kapušalrukavice i par slojeva maja i sve to.
I došlo je to blagdansko vrijeme. Svaku malu pukne neka bomba u kvartu, ili barem neka petarda koja je umislila da je bomba, i bila sam jutros rano na glavnom, u koloni tmurnih ljudi zavijenih u crno, masa, kad ranim jutrom ide na posao, djeluje poput neke frenetične pogrebne povorke, u gradu je magla, i neki kralj iz srednjeg vijeka iznad zlatne šahovske ploče prijeti mačem ljudima, koji se razljevaju svojim poslom, i neki nadobudni student s nadobudnim fotoaparatom pokušava uloviti pravo svjetlo na mračnom moćniku, a jedina naznaka blagdanskog ozračja nazire se kroz prljavu prozirnu plastiku ružnobijelog šatora, unutra nabacano nešto, simboli, signali, pleteri, zlatnim slovima utisnuta Croatia u nešto.
Ne smeta mi ove godine blagdansko vrijeme. Ni dosadne bombe, ni histerična svjetla, ni ružni šatori što glume praktičnu raskoš ili nešto. Još samo par dana i odlepećemo. U neke tuđe bombe, tuđe znakove, tuđe signale koje kurca ne razumijem, i bit ću među njima kao dijete kada se raduje svemu novome što vidi, a sve što vidi, sve je novo. I jedva da sam prisutna u svemu ovome, jedva da išta više primjećujem osjetilima što me bodu i smetaju, i jedva da mi ikada padne napamet da se moram vratiti.
Godina prošla kakva bila, bila je.
Uspješni ljudi gledaju naprijed...
Oznake: Ljetovanje.., plaža
17.12.2013. u 23:14 | 6 Komentara | Print | # | ^nezasluženi odmor
Ima taj neki vulkan ispod jeloustona, koji jednom kad eruptira, onda će mrak prekrit zemlju. I nastat će jeziva zima. Portali će onda neko vrijeme vrvjet sve pametnim komentarima o tome kako nas je zemlja kaznila, jer smo mi to zaslužili, i kako je bog himself odlučio još jednom uništiti tu našu civilizaciju, jer i vrapcima na grani (a poznata je stvar da vrapci na grani nemaju pametnija posla nego brinuti naše brige) je jasno da je to krenulo u lošem smjeru, jer prije nikada nije bilo ovako, nego je bilo onako.
A onda će, boguistomehvala, i sve te mreže za razmjenu gluposti biti ugašene.
Meni bi od svega toga najgore pala pomisao, da u to malo života što mi je u gušenju preostalo, nikada, nikada, nikada, ama baš nikada više neću vidjeti plavo nebo, i osjetit toplinu sunca, i omirisati ono što zovemo čistim zrakom. Al ću se makar neko vrijeme moć jbt bez zaštite. A onda tužno umrijet. Ne bih se ubila, jer preživljavanje u trenucima, koji se broje kao sekunde prije kraja, ima tu neku posebnu draž. Nešto kao odgađanje. U svakom odgađanju krije se vrelo radosti usmjereno na stvari, koje tog trenutka činimo, a koje nam ne znače ništa onda kada njih, baš njih moramo raditi. Nego onda i njih odgađamo, e da bismo mogli uživati u nečem drugom.
To ne rade svi.
Radim ja, a radi i mladunče. Nije to naučilo od nikoga, to je instinkt. Nešto kao kad novoizliježena kornjača krene prema moru, a ne prema kopnu. Nitko je nije tome učio. Ipak, kornjača će radi svojega instinkta preživjeti, a mi sa mutacijom odgađanja najčešće nismo nimalo uspješni. Ili to više ovisi o egu i ambicijama?
Danas sam si na bolovanju.
Ništa strašno, malo grlo, malo nos, malo slabost, normalna reakcija na prekovremeno forsiranje u zagušljivom podrumu, smradu otrovnih ljepila, i svakodnevnu razmjenu virusa sa kolegama, njihovom djecom, djecom iz vrtića, škola, bolnica i tako sve redom.
Bolovanje kod privatnika nije neka silno poželjna stvar. Moje kolege, svi redom, dolaze bolesni, šmrkavi, s temperaturama, kašljevima, i obično odlaze tako da netko mora doć po njih, jer oni više nisu sposobni za samostalno kretanje po gradu. I redovno odgađaju izbivanje s posla radi raznoraznih kontrola, jer bolovanje kod privatnika nije, kao što već rekoh, poželjna stvar. Poželjno je zato pokazati spremnost na junačku smrt, pa sve i od najbezazlenijeg virusa. I to sve za nekih tri do četr iljada kuna mjesečno.
Moglo bi se reći da su moje kolege junaci.
Ja mislim da su budale. Oni bi se, uglavnom, složili samnom i nastavili dolaziti slinavi, natečeni i u groznici. Svojim primjerom ću im možda pokazati kako ipak treba cijeniti sebe više od posla. A znam da bi me sigurno više voljeli da sam kao i oni. Junaci koji donose svoje viruse i bakterije, e da bi njima zarazili druge, ali pritom ne bi dobili otkaz.
No, razlog radi kojeg oni više vole moje viruse od mojeg izostanka, ne leži u urođenom mazohizmu svakog radnika na ovome svijetu, nego je problem u tome što kad jedan fali, onda drugi moraju uprijeti duplo. I zbog onog, sasvim logičnog pravila preživljavanja u savani, radi kojeg utrošak energije za preživljavanje mora uvijek biti manji od energije koja je potrebna za preživljavanje. Iznos te čudne matematike daje nakraju zbroj radnika koji je firmi potreban, e da bi ona funkcionirala tako da je utrošak njihove energije u kriznim trenucima trčanja za gazelom sasvim dovoljan da ih ne ubije, a opet, ne smije ih biti previše, jer onda im jedna gazela ne bi bila dovoljna da ne umru od gladi. A u trenucima krize, poznato je da su krda s gazelama razrijeđena, i da su preživjele samo one, najzdravije i najžilavije, a njih je posebno teško onda uloviti.
Ili nije.
Bilokakobilo, dobro je imati zaplašene i predane radnike u svojim redovima, jer opće je poznata stvar da su oni najjeftinija i najzamjenjljivija roba. A zdravlje im ionako pada s neba. Ili ne. Ma, ko nas jebe, budale...
Oznake: (npr. ljetovanje, plaža
13.12.2013. u 10:16 | 5 Komentara | Print | # | ^go go selomojemalo!
Ništa. Imama neke svoje razloge zašto sam otišla iz sela svojeg maloga i zašto me je selo moje malo gušilo. Bilo je premaleno. Zagušljivo. Kao i sve malene sredine. One u kojoj o tebi sve znaju oni, koji te ni ne poznaju.
Ne mogu sad nešto tvrditi da je blatograd neka velika sredina. Čak, štoviše, dapače, čini se zagušljivijim od sela mojeg maloga. Ima to neko brdo i onda se oko njega skuplja vlaga i blatograđani ne vide sunca, oko njih je samo sivo nebo, ispod njih sivo blato, a između magle gore i blata dole, hladno je do beskraja, i silno mi onda škripe kočnice na biciklu. I fali mi sunca i fali mi neba. Zato sam jednu sobu ofarbala skroz u plavo. Da mislim kako gledam u nebo i onda kad ga nema, dok, ustvari, gledam u obično plavo, jer čini se da, obično plavo mi u sivom jako fali.
Tako, sad imam komadićak plavoga u tom nekom svojem životu, koji bi uskoro mogao biti proglašen ilegalnim. Svozlostim. Da je bar tako... i da bar oni hoće na tome stati... Nikad neće razumjeti, to što me s Mužjakom najveseli upravo je to što nismo, ni sa kakvim ljudskim ni božjim, zakonom vezani, i što smo svake sekunde slobodni da odemo svak na svoju stranu, i to nešto što nas tjera da baš želimo biti zajedno, i čini nas sretnim dok smo zajedno, e, to je ono nešto jače od svih ljudskih i božjih zakona, i to je ono jedino što u vezi vrijedi. Ali to nikome, ionako, nije bitno. I ne bi trebalo biti bitno, to je naša stvar. Ta neka rijetka sreća koja te pogodi ili promaši. I radi te neke sreće borim se s mračnim blatogradom i nedostatkom kisika. Možda me ta sreća i poćerala da napustim selomojemalo onako, naslijepo. Možda smo svi mi samo dvonožne pastrve izgubljene u velikim krugovima između rađanja i umiranja. U tom slučaju, ja sam jedna mala pastrva koja se malkoc šepuri jer je selo njeno malo upravo postalo jedno od onih, koji su odbili sudjelovati u zakidanju prava slabijima.
Selo moje malo nadraslo je blatograd. Aj, traut, veri praud.
Oznake: Ljetovanje.., plaža
25.11.2013. u 21:46 | 3 Komentara | Print | # | ^Nema naslova
Sjedenje i klikanje po raznoraznim fejspuk pokretima mačor je s dvije oštrice.
Jedna kaže super sam, učinila nešto, dala doprinos, objavila mišljenje i stav, potpisala peticiju kontra ovog, onog, klikla kontra ubijanja sirotih životinja u sirotim skloništima, nešto...
Druga oštrica samo je frustracija od nemoći da se pomogne bezbroju gladnih, bolesnih, napuštenih i uskoro eutanaziranih.
Vani je hladno, vani je mrak, vani su gladni, smrznuti i nesretni, a na ekranu je svjetlo.
Treba imati želudac i gledati kroz svjetlo u nečiju tugu i nesreću. Sasvim je prikladna ta ekran zavjesa. U neki svijet koji bi mogao biti bolji, samo da nije tako daleko, samo da nije tog ekrana.
Ništa spešl nisam učinila danas.
Ustvari, jesam, našlo bi se toga, ali ne držim to spešl. Samo posao i to.
Zvala sam Milumajku. Pitala je da kad će bebica. Rekla sam da nikad. Jer da sam stara i umorna i da se nadam samo polaganom, čim više hedonističkom, umiranju, i da, to je to. Kome se sad da pod stare dane zjbavati?
Mislela je da Mužjak je taj, koji misli tako.
Istina je, da Mužjak je veća Ženka od mene.
Nitko ne vjeruje da ja mislim tako... ali, eto.
Moja kolegica na poslu, ona ne vjeruje u Boga i to. Ali njenoj majci su to i Bog jako važni. Zato se je ona vjenčala u crkvi, i poslala djecu na vjeronauk, i naučila ih da vole misu nedjeljom. Koju ona baš i ne voli, pa je sva sretna kad ju izbjegne.
Poznajem još mnogo takvih koji ne vjeruju, ili ne misle, pa sve što čine - čine radi baki, majki, pomajki, ili tih nekih koji su ih zadužili za život. Čini mi se ponekad da njima je u životu lakše makar zato što ne moraju sami misliti, ne moraju ni vjerovati, samo kopipejstaju.
Sa predivnim saznanjem da nekoga drugoga time čine sretnim.
Oznake: Ljetovanje.., plaža
19.11.2013. u 21:56 | 10 Komentara | Print | # | ^Nema naslova
Netko je jednom, pa čak i na ovim blog prostorijama, mudro rekao da nisu se oni borili i umirali za ovaku zemlju, za ovo što sebe pokušava predstaviti slobodoumnom, višenacionalnom, s jednakim pravima za sve nacionalne, vjerske, i ine manjine nego, upravo za onaku, etnički čistu, bijelcrvenbijel kockastu, katoličku, u kojoj muškarci s brkovima, na najtvrđem kamenu pjevaju o stoljećima otkad im, tko zna čiji, preci dišu, a žene smjerno rađaju i, uglavnom, poslušne su.
I kako takvu zemlju nisu uspjeli dobit, naime, netko im je podvalio i počeo prodavati priče o nekim tamo izopačenim manjinama i njihovim pravima, primoralo ih je to onda da se bore i dalje. Brkati muškarci i njihove lobotomizirane ženke. Neprijatelja nekih u ovom trenutku ni nemaju, jer oni koji se s takvom zemljom nikada nisu mogli pomiriti, oni su ionako iz nje odavno odselili. Mudro, šutke i bez borbe.
A oni koji se još uvijek nisu odselili, a eno ih tamo, u čudnoj zemlji Istri, gdje su dvojezičnost na tablama, vrtići i škole na jeziku manjina, još tamo od one strašne zemlje čije se ime ne spominje, sasvim normalna stvar. A za one koji frkću da i nije neka fora furati se na jezik jedne mnogoljudne i napredne zemlje kao što je Italija, valja napomenuti da u čudnoj zemlji Istri postoje i škole za albanske manjine. Albanski sam po sebi nije neki atraktivni jezik, nije baš nešto na što bi nealbanski roditelji upisivali svoju djecu, kao što su ih običavali upisivati u talijanske, sve u nadi da će kod susjeda naći sebi bolji život, pust`mo sad te promućurne odluke, činjenica je da kad određena manjina postoji, onda ona ima svoja prava. Po tom nekom Ustavu.
A kad pišem sa velikim slovima, pa vidim to veliko U na Ustavu, odmah me to odvede na neku stranputicu.
Ili, ehm, pa skoro da bi se moglo reći da uopće ne...
Oznake: Ljetovanje.., plaža
17.11.2013. u 20:13 | 2 Komentara | Print | # | ^