Dobro, napadalo je. Hladno je. Mrzlo je. Ledeno u pm. Svidja mi se to u blatogradu, kad napada snijega, pa onda sve funkcionira. Ljudići tapkaju po snjegiću, a oni neki, lopataju pred zgradama i dućanima, autobusi voze, auti voze, sve nekako nekamo ide. Osim toga svega, sviđa mi se i to što ovdje puno ljudi ima peseke i onda im tepaju po ulici. Ima ih isto onih koji ne vole peseke, jer, navodno, kakaju, ima jako malo lokala koji primaju peseke, ali nekako mi se čini da je ovih s pesekima više, i da će se taj dio, neljubavi prema pesekima, isto morati pretvoriti u mirni i kulturni suživot. I da su ljudi svakako mirniji i zdaviji i sretniji kad imaju peseka kojem mogu tepati, onda krenu nekako tepati i jedni drugima dok im se peseki igraju, malo prestanu s tepanjem kad im se peseki pokolju, ali, uglavnom, to je to. Ljubav, briga, i pažnja.
Kad napada snijega, onda ne idem vlakom. Vlakovi su u snijegu.
Idem glupim autobusom, jer glupi autobus uvijek vozi. Malo se ljutim na glupana jer mi jutarnji vozni red ne paše, pa, ili jako zakasnim, ili jako uranim. Ne znam koji mi je ili gori, kašnjenje ne valja, a cupkanje na snijegu i čekanje na ključaricu isto nije neko veselje.
Čekam još sutra.
Veselim se biciklu. I bojim se da ću se razboljeti među ljudima.
Bili smo nedavno na svečanom obiteljskom ručku s bolesnim obiteljskim članovima, i mužjak se je uspio razboljet nakon toga. Mladunče svaku malu pokušava, ali mu ne ide to baš najbolje. Ja se ne smijem razboljeti radi korporativnog običaja korporacije da bolesnima skida jednu četvrtinu plaće s plaće ako se prijavi bolovanje, pa korporativno čoporativno trošimo onda godišnji. Otužno je trošit godišnji na gripu. Ili temperaturu. Ili upalu pluća. Ili biloštotakvoga. No, opet, ako ništa drugo, makar imamo izbora. Pare ili godišnji.
Nabavila sam neke prirodne sastojke, neki brezin ugljen koji upija gasove po crijevima. Više ne patim od napuhnutosti. Čitala sam negdje da je osjećaj nadutosti jedan od devet prokazatelja raka jajnika. I to me malo zbunilo. Jer ja nemam osjećaj nadutosti, ja sam zbilja naduta. I crijeva mi klokoću. Više ne klokoću, nakon prirodnih sastojaka ugljena od breze i koromača i svega čega još ne. Ako nisu jajnici, onda mi je vjerojatno sjebana kultura bakterija u crijevima. Pa me muče, ustvari, one bakterije koje su nekulturne. Druga zbunjujuća stvar je ta što je ta muka povezana s menstrualnim ciklusom. Što opet može imati veze s jajnicima. Iako, nije nužno, može imati veze s estrogenom koji dirigira imunitetom, pa tako i bakterijama. A nije da sam neki ljubitelj doktora Hausa. Malo je preveč napuhanko za moj uvrnuti ukus. Više volim smotance nego napuhance. To bi se isto dalo povezati s napuhnutim crijevima.
Sve se da povezati. Samo ako se oće.
Voće isto zna napuhivati.
Na vrijeme sam počela piti i ulje noćurka. Tako sam spriječila one ciste po cicama, koje imaju tendenciju samozapaljivanja, da me maltetiraju i probadaju. Ovaj mjesec, čini se, kao da se posložila obrana od peemesa, skoro pa savršeno.
I navukla sam se na trčanje. I to baš po ovoj zimi. To će mi ostati ucrtano kao sjećanje iz zimskog blatograda. Noć, mrzlo, i odsjaj svjetla u jarunskom jezeru. I srećica, naravno. :)
Post je objavljen 09.02.2015. u 21:38 sati.