CV
Obično kad navečer pišem blog, to onda nije pametno, jer onda se jako razbudim, i onda bih pisala do jutra, i onda obično ležim već u krevetu, a u glavi tipkam još nove riječi i slažem sve neke rečenice, i naravno, sve u prazno, sve u vazduh, pa se onda ustajem oko dva ujutro i palim tv u nadi da će me gledanje istoga zaglupiti dovoljno da zaspim zatupljena, i to obično pali. No, večeras je svejedno, sutra ne radim, ne radim cijeli tjedan, odlučila sam darovati firmi četvrtinu svoje plaće i uzeti si bolovanje, napao me, navodno, neki virus, doktorica strahuje od bakterije, imam tu i neku neotvorenu kutiju antibiotika, ali, svemu uprkos, znam da je to samo silni pad imuniteta, posljedica nekog silno opalog štita u životu, dođe to tako, taj neki zid koji zamrači pogled, i onda se sve smrkne, i onda, mrak. Malo bauljam u mraku, malo trebam resetiranje, najveć od svega trebam odmor, i trebam resetiranje.
Pisala sam danas novi CV, imam i neki stari, raspadnuti, prežvakani, imam i tu neku odbojnost prema javljanju na poslove, kao da iza svakog oglasa stoji neki mutež, iza svake sjajne kancelarije čuči neki psihički bolesnik u obliku šefa, i kao da nema tu sreće doklegodse usluge svoje moraju prodavati u ovoj zemlji, utjeha je samo da ima zemalja gorih, i da od svih silnih mogućnost, sretna okolnost je ona da sve može biti gore, ali, eto, nije.
Ustvari, lijepo mi je doma i ne ide mi se na pečalbu u susjedne kvartove, vožnja do tamo uzima vrijeme, boravak tamo uzima vrijeme, vrijeme kad prolazi, onda ga je sve manje, posao mi se sve više čini sve većim gubljenjem vremena, a idealna firma koja te uzme samo onoliko koliko si joj potrebna, i onda te pusti da sam/a trošiš svoje vrijeme, ta se još nije posložila, ili ja na nju još nisam naletila.
Ustvari, žao mi je da sam dopustila da me sve te firme i svi ti uvrnuti ljudi u ovoj uvrnutoj državi ubiju, i da mi se više ne da, i da prema svemu tome osjećam samo gađenje, i da nemam nikakve iluzije o pokretanju sebe same, a kamoli nečeg svojeg, ali sad je možda kasno, možda i nije, vjerojatno je, jer ne osjećam ni tračak snage, ni tračak volje. Osjećam hračak. Bolje reć tračak hračka jer me suhi kašalj davi već četvrti dan. I mojeg susjeda isto. Pa onda, navečer, kad svi spavaju, i više se nemam s kim dopisivati, onda oko pola noći, počnemo, moj susjed i ja, međuzidno dokašljavanje. Ritmički razmaci, malo jedan, malo drugi, podsjeća na morzeovu abecedu, osim što se kurca ne razumijemo. Doduše, ni morzeovu kurca ne razumijem. Pretpostavljam da me susjed čuje, isto kao i ja njega, i da, možda, makar, razumijemo se u muci.
Večeras mi se kašlje malo manje. Vrti mi se kao i obično, glava me boli neobično, vrat isto. Od temperature sam malo oslabila, od kašljanja malo ojačala trbušne mišiće, ne bih se trebala žaliti.
Napisala sam novi CV i poslala na neko novo mjesto. Nepoznato neko. Ne znam kakva bi patologija mogla tamo čučati, ali hej, tko nije probo, taj se nije usro! Po tko zna koji puta. Nalagala kako sam željna izazova i profesionalnog razvoja i da ću presahnuti ako ne promijenim svoje sadašnje pelene. Napisala sam i da živim u vezi i imam posinka. Što je, kakti dobro, jer je posinak već velik, a ja sam ozbiljna i odgovorna. Jedino što se posinak treba vezivati uz neki brak, a ne vezu, i onda bi u mom slučaju trebalo pisati da živim u divljem braku i shodno tome, imam divljeg posinka, ali to bi već, možda nezvučalo tako dobro. Tužno je uopće što je bračno stanje bitno za prijavu na posao, ali hej, u kakvoj zemlji živimo, dobro je i da postoje onlajn prijave na posao...
Oznake: (npr. ljetovanje, plaža, naftne bušotine
26.02.2015. u 22:55 | 3 Komentara | Print | # | ^