Eto, jebiga...
Onokad sam zadnje davala otkaz pa me poslodavac mamio nježnim riječima poput: pa kako ćeš opet bez posla, pa moramo svi raditi, pa što ćeš za deset godina nakon što ne budeš radila, pa bit će ti samo žao kad kužiš da si sada pogriješila, a ne možeš vrijeme vratiti natrag, pa sam ga samo tupavo gledala i pitala se jesam li to upala u neki jako loš scenario, jeli to karma, jesu li krivi mama i tata, deda i baba, ili on to mene samo zajebava.
Rekla sam da kad sada pogledam na dvadeset godina unatrag i shvatim da sam najveći dio vremena provela radeći prijavljena na minimalac, da mi je sada uglavnom svih tih godina jako žao. Žao što sam radila, a ne što nisam. Minimalac u mojoj struci dosezao je 3.800 kuna i penzija će mi biti možda.
Nemam se što zamajavati, neće je biti. Neće za mene biti ni javnih bolnica, ni staračkih domova, ni javnog prijevoza ni, nastavi niz...
Moj zadnji poslodavac nije ni porumenio na moju primjedbu, a kamoli da se ispričao na još dvjema godinama u mojem rezimeu provedenima na minimalcu, nego samo, kao, eto, jebiga... Eto, jebiga, moji zadnji poslodavci pokazali su još jednom svu raskoš zlobe i gramzivosti ljudskog roda upakiranima u plitkim balkanskim mozgovima koji se ne prestaju žaliti da se na njima radi nepravda, da ih država krade, uhljebi sišu, bandić zajebava, bolnice propadaju i sve se raspada, dok, oni, eto: e, jel ti u redu da ti stavim 4.000 kn na račun kao božićnicu, a ti onda podigneš 3 pa mi ih vratiš? Tebi ide onda 1.000, a, jel može? E, ne mogu te prijaviti nego na minimalac, jebiga, e, nećemo vam dizati plaće, ali ćemo dobiti poticaje od EU, zaposlit ćemo još novih ljudi za koje ćemo dobiti 6.000 kn, njima ćemo dati 4, a oni će nama vraćati one dvije. Na ruke, čisto i lukavo, hehehe, kako smo mi pametniii.... E, jebiga, ne možeš više naći pravog mahera, svi su pobjegli u Irske, ovo što je ostalo, nema pojma, ništa ne valja... ehehe jebiga, pitam se kako i posebno zašto. Jedini spas od EU kojeg su neki mogli dobiti je bijeg u EU, sve ovo drugo u obliku para i poticaja, to je sve osuđeno na propast ili biti raspačanim plitkoumnim balkanskim umazanim prstićima....
Ima eto, jebiga, već dva mjeseca da mi ponedjeljci ne padaju na želudac toliko teško, već dva mjeseca da svakodnevno ne bicikliram na posao preko auta parkiranih po biciklističkim stazama, da ne sjedim na gablecima prisiljena na zbližavanje s već pomalo mrskim kolegama koji se jako žale kad dobiju kaznu za parkiranje jer su parkirani tamo gdje auto ne bi smio ni prismrditi, ali to tamo je, jebiga, upravo ispred kuće, upravo na pločniku, a upravo smo natrpani u privatnoj kući jer poslodavci ne pristaju plaćati normalan radni prostor, nego rade prijavljeni na par metra kvadratna, ali inspektor je rekao da to svi rade i da to je normalno... a sve je to zajedno izrazito naglavačke i nenormalno.
Moja svekrva ima veću penziju nego što sam ja imala prijavljenu plaću. Obadvije fakultetski obrazovane.
A moji sad, eto, već bivši poslodavci, jebiga, još uvijek žive u vremenu izobilja radne snage kada su se mogli iživljavati na nekom tko nema izbora. Radna snaga se stanjila, mi koji smo prošli svo to vrijeme prisiljeni pristajati na svašta više to ne dozvoljavamo vlastitoj djeci, vidjela sam na vlastite oči mladu curu bez radnog iskustva koja je hladno odjebala sistem minimalca i na crno, jer, roditelji.
Roditelji koji su rodili našu generaciju živjeli su mladost od svojeg posla i nametnuli nama ideju imanja posla pod svaku cijenu. Svaka cijena pala je onda ispod svake cijene.
I ne okreneš se, a ono, ode ti dvadeset godina ispod svake cijene.
Onda ti konačno stigne iz dupeta u glavu, pa učiš svoju djecu da ne, ne, ne, fuj, pec!
Jer, za tebe je već kasno, a ne želiš da potomci ponavljaju istu grešku.
Kasno...
Otkrila sam i ja da dijele poticaje za nas nezaposlene, EU dala, EU, hvala. Idealna prilika da i mi izrabljeni nakon svih tih godina umastimo svoje prstiće, da i nama ne budu samo drugi krivi... Pokušavam se prebaciti na pozitivan mod, ono, ne kukati, ne vidjeti samo loše, ne lijepiti se samo na nepravdu, ne misliti crne misli, nego igraj Razo, bolite... a već mi se skoro pa poodavno ne igra više...i onda opet, ne, ne, ne, samo pozitiva, i na silu ako neće drugačije, jebiga.
Ustajmo i ustrajmo dakle, dan se neće sam pokvariti. Pozitiva i to.
Oznake: (npr. ljetovanje, plaža
29.07.2019. u 10:37 | 3 Komentara | Print | # | ^CV
Obično kad navečer pišem blog, to onda nije pametno, jer onda se jako razbudim, i onda bih pisala do jutra, i onda obično ležim već u krevetu, a u glavi tipkam još nove riječi i slažem sve neke rečenice, i naravno, sve u prazno, sve u vazduh, pa se onda ustajem oko dva ujutro i palim tv u nadi da će me gledanje istoga zaglupiti dovoljno da zaspim zatupljena, i to obično pali. No, večeras je svejedno, sutra ne radim, ne radim cijeli tjedan, odlučila sam darovati firmi četvrtinu svoje plaće i uzeti si bolovanje, napao me, navodno, neki virus, doktorica strahuje od bakterije, imam tu i neku neotvorenu kutiju antibiotika, ali, svemu uprkos, znam da je to samo silni pad imuniteta, posljedica nekog silno opalog štita u životu, dođe to tako, taj neki zid koji zamrači pogled, i onda se sve smrkne, i onda, mrak. Malo bauljam u mraku, malo trebam resetiranje, najveć od svega trebam odmor, i trebam resetiranje.
Pisala sam danas novi CV, imam i neki stari, raspadnuti, prežvakani, imam i tu neku odbojnost prema javljanju na poslove, kao da iza svakog oglasa stoji neki mutež, iza svake sjajne kancelarije čuči neki psihički bolesnik u obliku šefa, i kao da nema tu sreće doklegodse usluge svoje moraju prodavati u ovoj zemlji, utjeha je samo da ima zemalja gorih, i da od svih silnih mogućnost, sretna okolnost je ona da sve može biti gore, ali, eto, nije.
Ustvari, lijepo mi je doma i ne ide mi se na pečalbu u susjedne kvartove, vožnja do tamo uzima vrijeme, boravak tamo uzima vrijeme, vrijeme kad prolazi, onda ga je sve manje, posao mi se sve više čini sve većim gubljenjem vremena, a idealna firma koja te uzme samo onoliko koliko si joj potrebna, i onda te pusti da sam/a trošiš svoje vrijeme, ta se još nije posložila, ili ja na nju još nisam naletila.
Ustvari, žao mi je da sam dopustila da me sve te firme i svi ti uvrnuti ljudi u ovoj uvrnutoj državi ubiju, i da mi se više ne da, i da prema svemu tome osjećam samo gađenje, i da nemam nikakve iluzije o pokretanju sebe same, a kamoli nečeg svojeg, ali sad je možda kasno, možda i nije, vjerojatno je, jer ne osjećam ni tračak snage, ni tračak volje. Osjećam hračak. Bolje reć tračak hračka jer me suhi kašalj davi već četvrti dan. I mojeg susjeda isto. Pa onda, navečer, kad svi spavaju, i više se nemam s kim dopisivati, onda oko pola noći, počnemo, moj susjed i ja, međuzidno dokašljavanje. Ritmički razmaci, malo jedan, malo drugi, podsjeća na morzeovu abecedu, osim što se kurca ne razumijemo. Doduše, ni morzeovu kurca ne razumijem. Pretpostavljam da me susjed čuje, isto kao i ja njega, i da, možda, makar, razumijemo se u muci.
Večeras mi se kašlje malo manje. Vrti mi se kao i obično, glava me boli neobično, vrat isto. Od temperature sam malo oslabila, od kašljanja malo ojačala trbušne mišiće, ne bih se trebala žaliti.
Napisala sam novi CV i poslala na neko novo mjesto. Nepoznato neko. Ne znam kakva bi patologija mogla tamo čučati, ali hej, tko nije probo, taj se nije usro! Po tko zna koji puta. Nalagala kako sam željna izazova i profesionalnog razvoja i da ću presahnuti ako ne promijenim svoje sadašnje pelene. Napisala sam i da živim u vezi i imam posinka. Što je, kakti dobro, jer je posinak već velik, a ja sam ozbiljna i odgovorna. Jedino što se posinak treba vezivati uz neki brak, a ne vezu, i onda bi u mom slučaju trebalo pisati da živim u divljem braku i shodno tome, imam divljeg posinka, ali to bi već, možda nezvučalo tako dobro. Tužno je uopće što je bračno stanje bitno za prijavu na posao, ali hej, u kakvoj zemlji živimo, dobro je i da postoje onlajn prijave na posao...
Oznake: (npr. ljetovanje, plaža, naftne bušotine
26.02.2015. u 22:55 | 3 Komentara | Print | # | ^nezasluženi odmor
Ima taj neki vulkan ispod jeloustona, koji jednom kad eruptira, onda će mrak prekrit zemlju. I nastat će jeziva zima. Portali će onda neko vrijeme vrvjet sve pametnim komentarima o tome kako nas je zemlja kaznila, jer smo mi to zaslužili, i kako je bog himself odlučio još jednom uništiti tu našu civilizaciju, jer i vrapcima na grani (a poznata je stvar da vrapci na grani nemaju pametnija posla nego brinuti naše brige) je jasno da je to krenulo u lošem smjeru, jer prije nikada nije bilo ovako, nego je bilo onako.
A onda će, boguistomehvala, i sve te mreže za razmjenu gluposti biti ugašene.
Meni bi od svega toga najgore pala pomisao, da u to malo života što mi je u gušenju preostalo, nikada, nikada, nikada, ama baš nikada više neću vidjeti plavo nebo, i osjetit toplinu sunca, i omirisati ono što zovemo čistim zrakom. Al ću se makar neko vrijeme moć jbt bez zaštite. A onda tužno umrijet. Ne bih se ubila, jer preživljavanje u trenucima, koji se broje kao sekunde prije kraja, ima tu neku posebnu draž. Nešto kao odgađanje. U svakom odgađanju krije se vrelo radosti usmjereno na stvari, koje tog trenutka činimo, a koje nam ne znače ništa onda kada njih, baš njih moramo raditi. Nego onda i njih odgađamo, e da bismo mogli uživati u nečem drugom.
To ne rade svi.
Radim ja, a radi i mladunče. Nije to naučilo od nikoga, to je instinkt. Nešto kao kad novoizliježena kornjača krene prema moru, a ne prema kopnu. Nitko je nije tome učio. Ipak, kornjača će radi svojega instinkta preživjeti, a mi sa mutacijom odgađanja najčešće nismo nimalo uspješni. Ili to više ovisi o egu i ambicijama?
Danas sam si na bolovanju.
Ništa strašno, malo grlo, malo nos, malo slabost, normalna reakcija na prekovremeno forsiranje u zagušljivom podrumu, smradu otrovnih ljepila, i svakodnevnu razmjenu virusa sa kolegama, njihovom djecom, djecom iz vrtića, škola, bolnica i tako sve redom.
Bolovanje kod privatnika nije neka silno poželjna stvar. Moje kolege, svi redom, dolaze bolesni, šmrkavi, s temperaturama, kašljevima, i obično odlaze tako da netko mora doć po njih, jer oni više nisu sposobni za samostalno kretanje po gradu. I redovno odgađaju izbivanje s posla radi raznoraznih kontrola, jer bolovanje kod privatnika nije, kao što već rekoh, poželjna stvar. Poželjno je zato pokazati spremnost na junačku smrt, pa sve i od najbezazlenijeg virusa. I to sve za nekih tri do četr iljada kuna mjesečno.
Moglo bi se reći da su moje kolege junaci.
Ja mislim da su budale. Oni bi se, uglavnom, složili samnom i nastavili dolaziti slinavi, natečeni i u groznici. Svojim primjerom ću im možda pokazati kako ipak treba cijeniti sebe više od posla. A znam da bi me sigurno više voljeli da sam kao i oni. Junaci koji donose svoje viruse i bakterije, e da bi njima zarazili druge, ali pritom ne bi dobili otkaz.
No, razlog radi kojeg oni više vole moje viruse od mojeg izostanka, ne leži u urođenom mazohizmu svakog radnika na ovome svijetu, nego je problem u tome što kad jedan fali, onda drugi moraju uprijeti duplo. I zbog onog, sasvim logičnog pravila preživljavanja u savani, radi kojeg utrošak energije za preživljavanje mora uvijek biti manji od energije koja je potrebna za preživljavanje. Iznos te čudne matematike daje nakraju zbroj radnika koji je firmi potreban, e da bi ona funkcionirala tako da je utrošak njihove energije u kriznim trenucima trčanja za gazelom sasvim dovoljan da ih ne ubije, a opet, ne smije ih biti previše, jer onda im jedna gazela ne bi bila dovoljna da ne umru od gladi. A u trenucima krize, poznato je da su krda s gazelama razrijeđena, i da su preživjele samo one, najzdravije i najžilavije, a njih je posebno teško onda uloviti.
Ili nije.
Bilokakobilo, dobro je imati zaplašene i predane radnike u svojim redovima, jer opće je poznata stvar da su oni najjeftinija i najzamjenjljivija roba. A zdravlje im ionako pada s neba. Ili ne. Ma, ko nas jebe, budale...
Oznake: (npr. ljetovanje, plaža
13.12.2013. u 10:16 | 5 Komentara | Print | # | ^