Suuuuunceeee
˛
OŞML cĂ ´.... ah! :)
Da bicikl nije dio ljudskog tijela?
Jutros je bilo nekako čudesno svijetlo, svijetlo jutro, podsjetilo me na proljeće, ljeto, podsjetilo me na suuunce, i odmah sam nala točku interesa u nekom dečku iz susjedstva, koji je, onako, u ranu zimsku zoru, proprintao pola kvarta, e da bi u zadnji tren uskočio u zadnja vrata autobusa i da bi se vrata odmah iza njega zatvorila, a tren prije toga pretrčavao je cestu i autima je bilo zeleno, ali nije se dao, i bila je ba epopeja jedna pratiti tu scenu, dok onako mamurna od ničega drim ravnoteu na dedinom biciklu, pa sam odlučila usput kupiti si i stručak banana na trnici, dok ih jo nisu raspakirali, jer čim ih raspakuju a one se smrznu i pocrne. Moja kolegica s posla veli da ona jede samo crne jer takve im je mama donosila kad su bili mali, pa, je, eto, navikla, trule banane okus su njezinog djetinjstva, jutros me malo runo gledala jer je nisam na vrijeme odgovorila od bicikla, a vani je jutros, ba je jebeno bilo hladno, svom onom varljivom svjetlu uprkos.
Kasnije sam se pothladila u onom naem tunelu, pa mi je povratak bio dizaster leden, iako, je, realno, bilo dva stupnja vie u zraku.
Između sveg ostalog, primjetila sam kod svojih trudnih prijateljica, onih koje su, inače, jako ponosne na svoj izgled, i čiji fejsevi i instagrami prte od slika njihove ljepote, da, u vrijeme trudnoće, jednostavno prebace svoj interes na loe pejzae, brljave komade hrane, dosadne dijelove stanova, prazne dječje krevetiće, to mi je konačno dalo odgovor na začuđenost nad sveopćim oduevljenjem nad slikama onih netatih trudnica, koje se ne srame svojeg nabreknuća, nego se sve tako ponosno slikavaju, a ispod slika nasukanih kitova samo se redaju prekrasna, predivna, lijepa, slatka, najljepa, dakle, istina je, ljepotice su potvrdile, to je samo pohvala hrabrosti, ljepoti nikako. Sve je na svojem mjestu, konačno.
I trčila sam jučer. Teko je, hladno je, riskiram razboljeti grlo i sinuse, riskiram upaliti mjehur, riskiram mnogo toga, sve u borbi za ono malo serotonina to ih tim činom uspijevam probuditi, ne znam reći ni da li vrijedi, znam da mi je ovo najgore doba godine, i da ima jo tih tjedana odgulit prije, onog, svjetla, toplog i sigurnog, treba istrpit, puno jo za istrpit...
Oznake: Ljetovanje.., plaa
27.01.2015. u 22:07 | 3 Komentara | Print | # | ^rano ranila
Ponedjeljak jutro, buđenje teko, zimi zima a uleti vruće, obukla sam, u jutarnjem bunilu, samo jednu tanku majicu ispod jakne da se ne preznojim, i debele podgaće ispod trapki da mi se bataci ne smrznu, a i guzica, i oni, jajnici (čini mi se da je sav onaj zatvor i muka isusova s gasovima i nadutoću, uzročno posljedično povezan sa starim jajima i simulacijom ovuliranja, uglavnom, fin je osjećaj onojednom kad jajnici miruju), navukla svoju mudahedinsku kapicu, radi koje me cestovna ekipa, nekako, vie, il potuje, il se boji, ili mi se samo čini da autisti imaju vie potovanja prema biciklisti kad se vozi po ovoj hladnoći, nego inače, sretno, skromno i ponizno stigla na svoj, onaj, posao, pomirila sam se, valjda, sa svojim usranim poslom, usranom samom sobom, i sa svime time to sam u svojem ivotu proglasila usranim, pa sam onda poludila, zaključila da imam puno para na računu i naručila iz engleske da mi poalju dva para finih cipeletina na velikom snienju, jednu pumpicu za čićenje objektiva, i jedne vruće pantalonice za vruće ljeto. To jer se vruće hlačice najveć isplati kupovati kad je hlaadno, i obrnuto. Sve je najisplativije i najpametnije kad je van svake pameti i razuma. Kad je najneočekivanje, ukratko. Blitzkrieg pali u svakom pogledu i slučaju.
A jo prije velike agresije na velika snienja, kupila sam i jedan tiket za pregled kraljenice, to ono neto to se nudi u tričetvrt cijene e samo da bi bilo prometa, pa se moda koji pacijent-muterija ulovi. Zajedno s krizom u zdravstvu, te ponude dana su krasno jedno rjeenje za sve oblike hipohondara. Ono, ne mora nagovarati svojeg doktora da ti nije dobro, a ta stotina kuna mjesečno za privatni pregled, namjesto onog, dopunskog zdravstvenog, se ne čini tako stranom cifrom za umirivanje vlastitih strahova. Pa hajd, malo da se umirim, a malo moda i nađu neto na vrijeme, zlunetrebalo. Ako i ne nađu, makar ću neko vrijeme imati lijepe cipele. Vin vin!
Onda se ludilo nastavilo pa sam se javila raditi dobrovoljno na poboljanju ivota biciklista u ovom antibiciklističkom okruenju. Trebala bih se pokazat na nekim sastancima. Taj dio me muči, sve ostalo oke.
Mujak će njrgat, on ne voli kad volontiram i kad ne naplaćujem ono to radim. Već dugo vremena ne radim stvari koje me vesele. Jedini način da ih radim i da se pritom osjećam neopterećeno, jest taj da ih ne naplaćujem. Bit će da je to do, onog nekog, samopouzdanja i samopotovanja, no, lake mi je raditi stvari za koje me ne plaćaju, manje je presinga, čist sloboda.
A od slobode nemre ivjet. Moe umrijet. Slobodno.
Ponedjeljak.
Oznake: Ljetovanje.., plaa
26.01.2015. u 14:10 | 7 Komentara | Print | # | ^domeka
Osvjeavajuće jutro, uspjela sam u svjetlosno brzom roku predočiti sebi razliku između asije, karoserije, vrata, poklopca, lemljenja i lijevanja, onojednom kad se naspavam, pa mi se onda svijet čini kao tako jedno zanimljivo, areno i magično mjesto, s kojeg nikad ne bih otila, za razliku od svih onih mračnih dana, kad se od umora ne mogu sjetiti onog nečeg to sam prije minutu zamislila da ću učiniti, pa mi je ta misao izazvala ugodu, a već u sljedećoj minuti ne znam to mi je činiti, a pinove, telefonske brojeve i imena nekih, onih, koji imaju svoja imena, da ne spominjem. I kad me nimalo ne uzbuđuje pomisao to bi bilo kad bih se samo tako, usred mračne i kine noći, onako, bzvz, prevalila preko balkona dolje, neto bi i onda bilo, valjda, susjedi bi vritali, a moda i ne.
Vani je grozno vrijeme, pravo, ono, blatogradsko, nit snijeg, nit kia, ali svakako hladno, sivo i svakako blato, dan je danas opet prekratak za sve to ovako naspavana i pametna naumljujem činiti, jo malo pa će ručak, jo malo pa će me tupavilo zahvatiti, jo malo pa će i ovaj trenutak nestati...
teta. Nedjeljna jutra trebala bi vječno trajati.
Oznake: Ljetovanje.., plaa
25.01.2015. u 10:50 | 9 Komentara | Print | # | ^jedna tuna od dviju kuna
Sluam svoje kolege s posla, okupiili se u trenucima besposlice, pa pričaju o svojim kreditima u vicarcima, onima koje su digli e da bi platili mercedesa, a pritom kupili klijića, i veliju, da već razmiljaju o tome, kad otplate ove kredite, kako će podići nove, jer u ovoj situaciji, i u ovoj zemlji, bez kredita nemre ni ni imati, i da bi oni, tako, sad imali pravo tuiti dravu, jer im ova ne da da imaju, a jebe ivot kad u njemu ni nema, men se čini, kad bi im netko parlafonom trubio u uvo da ne podiu te kredite, i kad bi ih po prstićima usranom ibom pec, pec, pec, a oni bi i dalje ko mala djeca gurali svoje ručice na uarenu tavu, pa to reći nego, eh...
Jutros sam se uspjela, nakon dva tjedna muke i baloniranja, rijeiti poveće količine zaglavljene u crijevima, lijepo je osjetit se opet lagano, pokretno, i ajmo reći, normalno, da, to je taj dan normale, onaj čuveni jedan jedini prije peemesa, od sutra sam valjda opet dip dip daun, a moda i nisam, sutra je novi dan, a jučer je stari, idem si na ivce pomalo već...
Nedobro dobro
Postoje ti neki ljudi, dobri su ali bedasti, uporno i tvrdoglavo vjeruju da svijet je dobro mjesto, i da dobro pobjeđuje zlo, i da mora postojati ta neka pravda, negdje, na kraju, na početku, na sredini, i tako se čvrsto dre za svoje ideale, da im je najlake od svega prodati biloto pod dobro, i tako im se Pilibor čini kao boji poklon poslan da brani siromane, i tako, isto tako, vjeruju da je Ikea poslana e da bi njima sluila, i to to im tako dobro slui, to ne slui uopće tome da bi oni u njoj vie i radije troili, nego slui samo njima i na njihovu radost i veselje, i najvie od svega, slui im sve to kao potvrda da na ovom svijetu postoji dobro i da dobro pobjeđuje.
U slučaju Ikee, nećem se aliti, kad netko radi dobro, onda i zasluuje bit prepoznat kao neto dobro. Kako kod vie, tako i kod manje naivnih.
Slučaj Pilibora osvjetlao mi je svu opasnost koju u sebi kriju ti dobri ali bedasti ljudi, koji tako čvrsto vjeruju u to svoje dobro e da će ga vidjeti i tamo gdje ga nema, i tamo gdje samo neki iluzionista mae svojim tapićima, oni će vrlo rado vidjeti beloga zeku i prepiljenu pomoćnicu, i to je tako strano, to kako je ljudima tako lako, lako, lako, skroz lako manipulirati...
I ono to je najstranije i zajedničko u te dvije tako nespojive stvari, kao to su Pilibor i Ikea, jesu ti dobri i dragi ljudi, koji toliko vjeruju u svoj dobar odabir, da su u stanju kopati oči bilokome, tko bi im pokuao poljuljati tu, tako silno potrebnu, potvrdu o tome da postoji dobro, i da oni su na strani dobra, i da dobro je na njihovoj strani, i to je to, dobro...
Preispitivanje sebe i svega iziskuje presilan napor, ljudi koji tako silno čeznu za potvrdom o konačnoj dobroti na ovom svijetu, uhvatit će se biločega, i potrudit se čim vie nikamo se ne maknuti, jer tamo, to dalje od te iluzije za koju se dre i ponosno plutaju, tamo je samo mrak...i nije dobro.
Karanormalno
to je eni u najboljim godinama činiti jednom kad sama sebi da dijagnozu starenja, koje joj vie ne da normalo spavat, nego ustati u pet ujutro, sloit sendvič s malo sira i par čerija, utrpati prljav ve u ve mainu, pustit je da radi (to jer cijele noći ona vriti da hoće da radit, radit, radit, pusti me da radiiiiim, i vjerojatno mi to ne da spavati), sjest pred komp, pročitati glupe naslove s glupih portala, pojest sendvič, dvoumit se između crtanja karikatura (onih dviju koje sam obećala u napadu genijalne vizije svojeg ivota u kojoj ću biti karikaturistica i nita vie ni manje, pa onda te dvije ideje stavila sa strane, jer stalno imam nekog drugog posla, ideje da ne spominjem, pisanje bloga je također jedan od tih neodgodivih poslova) i mnogih drugih jako vanih stvari i poslića, i onda da, aljenje na blogu je vanije od svega, jer, eto...
Druga je ovo noć, onu jučer mi nije dalo da spavam do tri ujutro, pa me budilo u sedam i pol, zanimljivi su mi ti dani nakon insomnične noći, neprestano se izmjenjuju trenuci silne nabrijanosti i tupavog zijevanja, obično noć nakon takve debilane lako zaspim, ali, eto, lako sam sinoć zaspala oko polanoći i pol, a jo lake se probudila u pet, nekim ljudima je to normalno, meni nije, ili, ipak, moda jest, zanimljiva je ta nabrijanost u venama koje se izmjenjuje sa tupavim zijevanjem i jo tulavijim zapomaganjem, osjećam se kao ona neonska lampica koja frenetično drhturi u zelenoj atmosferi istočnjačkih filmova, i nikako da utrne...
Imam jednu prijateljicu koja ne podnosi alkoholol a ni jednu drugu drogu, pa onda tako ne spava, nego slika po noći, opija se mirisima uljenih boja do tri četiri ujutro, pa ubije oko, pa skače oko est, sprema dijete u kolu, i sva je tako, nekako, čudno ludo nabrijana, uporno joj propovijedam da mora spavati, iako, čini se, da njoj je najbolje i da najveć uiva u ivotu tako poemereno nenaspavana, a to reći, umjetnici, ah...
Nisam ila trčati već vie od sedam dana, to trčanje me isto poemerava, sve me, ustvari, poemerava, najgore od svega je kad počnem mislit grozne misli, one o tome da starim i da mi se kraljenica krivi i da zatvara vratne ile, i da mi skače tlak, i da mi troi srce, i da titnjača radi sve gore, i da me hormoni sve manje tite, i da je sve to samo početak, i da će sve to biti samo gore i gore i gore, i onda mi zbilja postaje gore instant samoj sebi naočigled, i počne mi se vrtiti i vrat jo vie bolit i srce preskakati, i onda ne smijem misliti takve misli, nego uporno ponavljati da sve super, sve pet, sve super, sve pet, ja sam mlada, divna, krasna, zdravka dren, i onda mi bude podjednako loe, ali ne i gore. Pa takva kilava odem onda u novi dan. Sreća pa imamo uski hodnik pa se napočetku novog dana mogu pridravati s obje ruke lijevo i desno.
Mislim ponekad da enama treba uvesti pod normalno da si uzmu slobodne dane, neto kao bolovanje, jednom kad ih počnu ti hormoni prati, ne dat im spavati, disati, misliti, uključujući pms, kad ih treba stavit u neki sanduk na hibernaciju, nisu ba blesavi oni urođenici, negdje urođeni, koji tjeraju ene s menstruacijama todalje od sela, znaju oni da iz toga vrag viri, trebalo bi osmisliti neki aparatić koji mjeri taj tjelesni urnebes, i onda samo javi na posao, da bolje im je da im se ova taj dan ne pojavi. ene to uglavnom, ne bi zlorabile, prvo to im aparatić ne bi dao, drugo to su ionako blesavo programirane na rtvovanje.
Suha mi je koa, sve me neto zatee, imala sam isto tako problema sa spavanjem jednom, prije pet godina, kad sam ivjela u neboderu s nahajcanim centralnim grijanjem, tjeim se da je od toga, sve je to do radijatora, nije do mene...
Ahil i njegovo mjesto
Instagram, jo jedno virtualno mjesto gdje se vjeaju slikice samohvale i gdje se reklamira privatni lajfstajl, inače volim slikice, pa tako volim i instagram, volim buljiti u te mutave ivote drugih ljudi, zamiljati kako im je lijepo, kako su si oni to sve lijepo uredili, najvolim od svega to to su te slike mutave, jer ti ljudi iza njih, jednom kad progovore, uglavnom se onda ta njihova slika, njih samih lijepih i pametnih, urui onda, kao kula od karata, pa kad se vie ne čine onako pametnima, onda izgledaju i manje lijepima, i onda sav taj ivot njihov... vie nije onako mutavo privlačan za ćirenje sa strane.
Volim ćiriti sa strane, svejedno.
Ponekad se inspiriram. Ponekad samo traim dno vlastite zavisti. Ponekad ga nađem. Ponekad i ne. Pa se onda opet vraćam, da zaronim jo dublje, moda ovaj puta povećam kapacitet pluća. Za neke ljude, čini se, nikad neću moći tog zraka dovoljno nakupiti...
Nema veze, cilj je, valjda, vana stvar u ivotu.
Ponekad, kad pričam sama sa sobom i zbunjenim djetetom u glavi, nađem si onda tako neka rjeenja, danas sam si lijepo objasnila da ivot je igra, bez citata i domiljanja, sjetila sam se da tome su me učili, svidjelo mi se onda, iako nisam ba razumjela to i kako, ali danas, ivot je zaista igra, igramo je vlastitim mozgom i osjetilima, igramo je htjelinehtjeli, najčeće ne elimo, najčeće smo one male ukočene drvene figurice od stolnog nogometa, ali, ponekad, neki se tu i tamo otrgnu pa potrče, ili moda samo otpadnu sa ipke, pa centrifugalno polete negdje u pičku materinu, nema veze, bitno da je ivot igra i da je treba znati igrati.
Moda i uivati. Govorili su i da treba uivati, da.
Moda jednog dana i taj dio shvatim.
Prije nekog dana mujak je shvatio da me najvoli na svijetu. To jer je prije toga shvatio da ću jednog dana umrijeti, i da, ta ako to učinim prije njega, pa on, jadan, ostane bez mene. Ja sam puno prije njega shvatila da nećem bez njega. Ali to je logično, zato jer on kuha, a ja ne, pa ću teko tako bez njega. Iako, sad se mnogi furaju na sirovu hranu, jer da je sirovo puno zdravije od kuvanog, mada, jo jučer su na teveju govorili da je, s početkom kuhanja, tog, termalnog obrađivanja hrane, jelte, ljudski mozak počeo rasti, i sav napredak je, shodno tome, posljedica skuvane hrane. Inače, ljudski mozak bi htio nastaviti rasti, ali tu nastaje problem rađanja, kapacitet ljudskog mozga određen je irinom enske zdjelice, koja je pak ograničena gravitacijom i potrebom da se hoda na dvije noge, čemu naveliko pomae guzica, a kad bih se vratila par postova unazad, sve do vlastitog oduevljenja robotikom, rekla bih da će se ljudski mozgovi i glavurde nastavit razvijati, onojednom kad se maternice presele na mjesta koja su puno komotnija od dvonone enske zdjelice.
To je, tako, jedno od rjeenja za sprečavanje robotske populacije da potuče ljudsku. Kiborgizacija. I onda će ti malecki, vanzemaljcima nalik, robotićiljudići, odlepit na neku drugu planetu i tamo pomijeati učuvane ostatke nekih tamo praprapraprapradedababinih deenka s domaćim ivljem, i eto nekih novih stvorenja koja nanovo i nanovo preispituju smisao svojeg postojanja.
Tko zna hoće li ti kiborg potomci uspjet rijeit se problema s egom, ili će ego rasti shodno veličini mozga i glave. Ako se ne rijee ega, onda se neće rijeiti ni tog dosadnog pitanja. No, njihov problem, ne moj.
Moj problem je da se ulovim posla i da radim, radim, radim, i onda da trčim, i onda da radim, trčim, i onda da mi ostane snage i volje da opet to sve u krug. I da ne stignem misliti.
I da objasnim mujaku da posjeduje puno vie vrijednih stvari od njegovog fantastičnog kuvanja radi kojih ja nećem bez njega.
Tu nesigurnost, npr. ;)
e
Mi imamo na poslu est nas ljakera, od toga dva ljakera imaju kredit u vicarcima. Oba kredita su za po jedan maleni auto ce katergorije, za kupovinu kojih su, isti, potroili istu količinu para od kojih su mogli kupiti jedan poteni mercedes, ironično, ali kad u dananje vrijeme spada u osiromaeni srednji sloj, ako si poeli priutiti maleno auto za razvoz malene dječice do vrtića, doma zdravlja i nazad, e onda si mora platiti jednog finog, pristojnog, mercedesa. Zvuči kao mađioničarski trik, ali, eto, čini se da ivimo u nekom čarobnom vremenu. Kad si moemo priutiti stvari koje si, ustvari, ne moemo priutiti... Ili su to, jednostavno, vremena u kojima ne moemo dobro procijeniti to si to moemo priutiti. Ili je preveć toga lijepoga oko nas, e da bi se mogli toga odreći. Ili smo samo ribe u moru koje praćakaju oko zamamno bogatih udica. A elučići preveliki.
Lako je pametovati jednom kad si izvan tog začaranog kruga ivljenja i potronje, onda moe ponosno i prepotentno reći da, sami su si krivi, sami su preuzeli rizik, sami su bili prehrabri, pitanje je i, da li je hrabrost veća potrebna, e da se odrekne svih tih začaranih krugova, ili da samo zamiri, pa se baci nadajuć se najboljem.
Jednom samo, usudila sam se dić kredit, na samo tri godine, nikako na vicarce, bilo je sumnjivo sve to, a tri godine činile su mi se onda kao vječna vječnost, već sam druge godine shvatila da nikad vie igrati se s kreditima, nikad neću shvatiti hrabrost onih koji vjeruju u sebe i ideju da će trideset godina imati primanja na mjesečnoj bazi, e da bi mogli sebi priutiti ivljenje u kvadratima, koja su platili toliko, e da su za te pare mogli i lijepu jednu okućnicu s jelenima lopatarima kao kućnim ljubimcima sebi si uredit, ironično, poznam ljude koji se boje zmija, pauka i visine, ali se ne boje dić kredit na trideset godina, čudnovati kljunai ti su ljudi...
Od svojeg kredita vozim sad isti autić (smino maleno vozilo vesele boje, radi kojeg je mlađahni poljski autostopist pomislio da sam studentica njegove generacije, jer kod njih je to, valjda tako, normalno za studoe, a ne ene od četr banke) već dvanaejstu godinu, splet okolnosti i malo promiljanja me onomad natjerao da odaberem neto to će bez problema i kvarova izdrati vie od desetljeća, toreć, isti oni koji su pruzročili raspad naih brodogradilita (a gle čuda, to nije ni udba, a ni srbočetničkoprojugoslavenska mafija), nadjebali su i kvalitetu evropskih prdekala ce kategorije, za koje domaći puk isporučuje vrijednost jednog mercedesa a klase, često, jako često ispod brisača nailazim na ponude za povoljne kredite, ne viđam iste papiriće kod susjednih, novijih limuzina, neću biti skromnom, osjećam silni ponos kad zguvam te papiriće i osjetim se slobodnom od potrebe za novim... bilo je tih faza, jo nedavno, imala sam samo jednu jaknu za zimu, istu za posao, istu za planinarenje, samo jednu jedinu, ponekad me bilo sram kad me natjeralo na neka fina mjesta, nervirao me uvijek samo taj sram, ne jakna, tri zime sam provela u samo jednim te istim cipelama za zimu, (sam da se razumijemo, nije da ne volim arene i lude cipele, o itekako me znaju razveselit, ali kad se ne moe, onda, eto, ne moe) nikad me nije smetalo to to imam samo jedne cipele, koliko me smetalo to to se nekako podrazumijevalo da ih mooooooram imati vie, i da iste cipele ne mogu biti one za hodanje po blatu, i one s kojima bi ena u najboljim godinama trebala otić u kino, restoran, taj neki glupi iracionalni dio ivota u glupom jatu nas najvie tjera, valjda, na te neke glupe poteze kad zijevamo vie nego nam to vilica moe podnijeti, ima tih nekih zmija koje mogu razjapiti čeljusti toliko da im se vilice razdvoje, a ima i tih nekih ljudi koji se boje zmija, ali ne i kredita, a ima nas svakakvih, a najveć onih koji se boje biti drugačijima, valjda i za to postoji neki razlog. Bioloko reproduktivno selektivni, najverojatnije.
srednje svjetlo na semaforu
Dobro. Sve je u redu, sam nek su oni objelodanili najopasniju pozu u seksu i islamističke ćelije po belgiji i da ćemo uskoro ivjeti due od 120 godina. I da vie nismo građani nego seljaci ove drave. I naravno, nismo vie ni stranci u ovoj dravi, nego smo svi zajedno hrvati i seljaci. Nisu prola ni dva dana, a ona je već sve stavila na svoje mjesto i nazvala pravim imenom. Skoro da bi mi se mogla pa dopasti.
Učlanila sam se na fejsu u grupu oboljelih od titnjače. S jedne strane, nije dobro čitati stalno o bolestima i problemima, s druge strane, sad mi je malo postalo jasnije da nisam jo oboljela ba toliko. Samo se malo mučim na svakodnevnoj bazi. ivot i to.
Sad me muči vrat. Pa sam ila prvo snimit vratne ile. ile ko u curice napete i ilave, ali su nekako čudno posloene, idu u kraljenicu na mjestima gdje inače ne idu, ali, eto, svi smo različiti, nekima ile odu vako, nekima nako, umrijet ćemo i tako ionako, netko od vrata, netko nadole, jedan moj prijatelj je prije dvadeset godina skočio kroz prozor, to me je, također, dost izmijenilo i utjecalo na ostatak ivota, tono bi rekla najzgodnija prijateljica od mujaka, mi smo generacija koja kasni cijelo jedno desetljeće. Pa sam tako dola do zaključka da četrdesete su najbolje godine za imat djecu. To jer me vie nimalo ne zanimaju izlasci, sjedenja po kafićima, drugi ljudi, njihova miljenja, nema vie onog nemirnog osjećaja da ću neto propustit, da neto proputam, sve mi je kristalno jasno, i najvolim ostati doma. Usput, načula sam i to da je menopauza krasno razdoblje u kojem ene prestanu brinuti o drugima i stavljaju sebe na prvo mjesto i konačno postaju zadovoljne sobom. Nije mi ba najjasnije zato je priroda tolika kučka pa dozvoljava enama imati djecu samo dok su nezadovoljne i nesretne same sa sobom, zar ne bi bilo krasno imati zadovoljnu i smirenu majku, a ne neku koja svaku malo ispaljuje od hormona... Vjerojatno ne bi. Sve treba biti tako naopačke i suludo. Moja baba bila je i nakon menopauze ivčana i nesretna i nezadovoljna. Hodajuća prskalica. To jedna. Druga je bila najsmirenije stvorenje na svijetu. Ja imam prste na nogama i rukama malo od jedne, malo od druge. A one neke izrasline na koi, to mi je od dede s izraslinama. Na drugog pametnog dedu sam pametna. Na tatu imam veliku i teku glavu, a na mamu tanki vrat s problematičnom kraljenicom.
I uvijek je isto, kad sam se odlučila baviti nečim, onda me zasulo silnim poslom, pa umjesto da radim, piem blog...
A zadnji puta sam zaboravila, evo i malo materijala za one optimiste koji vjeruju da nas roboti nikada neće zamijeniti. Jok, neće... :P
trdo sprida
Ima neto silno strano u tome da će nas zamijeniti roboti, a mi ćemo se samo sve vie kotiti i besposleno gledati jedni u druge. I strano strano je to to to to ide tako strano, strano, straano brzo.
Npr, dok sam jo prije samo dvadesetak godina bila malađahna studentica, onda mojeg radnog mjesta, na kojem sam se zaposlila sedam godina nakon zavretka studija, jo uvijek nije ni bilo. Ironično, ja sam bubala dravotvorni smisao krinog tlocrta ninskog crkvuljka, mahala kistićima po impregniranom papiru, e da bi jednog dana mogla radit u Photoshopu i Corelu. Osim mahanja kistom i treniranja koordinacije oka mozga i ruke, nikakve pripreme za taj posao nisam imala. Jer onda, ni Photoshop ni Corel, jo nisu naim zaostalim krajevima ni prismrdili, a najveći informatički domet na fakultetu prisvojili su psiholozi, koji su ponosno mahali disketama i uguravali ih u jedno i jedino računalo u zgradi.
No, to je bilo ratno vrijeme i likovnjaci su onda, ionako, imali pristup samo drvofiksu i mesarskom papiru, a o nekoj tamo tehnologiji budućnosti mogli su samo sanjati, bomesačuvaj bogohuljenja.
Poslije, kad sam konačno, uz rad i muku, svladala sve te zakučaste tajne vektora, piksela i tiska, onda je u tiskari jo uvijek bilo radnika koji su ručno lijepili knjige, blokove, presavijali, tosali itd, itd.
Sad, jo desetak godina poslije, nakon tolikih propalih tiskara, i toliko napretka u umjetnosti vektoriziranja i pikseliziranja, oko mene je sve vie onih strojeva koji lijepe, cantragaju, tosaju, sami sebi osvjetljavaju i razvijaju svoje ploče, a jo uvijek, jednom tjedno, dolaze nam klinci iz srednje kole koji praksuju upravo sve te poslove koje su već sada pojeli strojevi. I onda tako dođu tu, i glupo sjede, i čekaju da im prođe vrijeme. Vjerojatno jo prezeleni ili preglupi da shvate da im je vrijeme već prolo. upak mi se stisne svaki put kad ih vidim na taj jedan dan u tjednu. Za koji klinac oni tu djecu spremaju?
S druge strane, mučim se sama sa sobom doznati to je to neto to ti strani strojevi nikad neće moći raditi i u čemu smo mi ljudi toliko nezamjenjivi? Uvijek će dobro proći oni, koji će te strojeve smiljati, ponekad i njima upravljati. I, moda, moda umjetnici. Moda strojevi nikad neće moći tako originalno i emotivno pjevati, moda ni slikati, moda ni kreirati.
Moda je to ta jedna jedina nia u koju bih se trebala zakopati i onda tamo neto rovariti...
proljeće u januaru
Verojatno to kad je vani sunce, a ljudi u podrumu bez ikakva pametna posla, a ni pametna razloga da budu u podrumu (osim tog nekog, staa, i kakti, plaje), pa kad se onda tako, kroz tanku crtu razdragano razigrano svjetlećih točkica praine, dadne naslutiti da vani je, kao, neko proljeće, pa onda počne taj neki nemir od zvijeri zatvorenih u kavezu, i onda, sve i da imam togod, ne bih ni mogla raditi, jer mi se misli motaju po mračnoj tubi od glave isto kao one nervozne zvijeri po kavezu.
Uskoro će biti godina dana da sam zadnji puta spavala u sobi u selu mome malome, i da, ima skoro pa godina pa da ta soba vie nije moja, i da tamo ive neki drugi ljudi, i da ni to selo moje malo vie nije moje, pa se često mislim, da li mi fali, i nekako, tuno, otkrivam, da ne, uopće mi ne fali, prisjećam se tih nekih etnica uz more, tog hladnog morskog zraka, onog bistrog pogleda na bijele vrhunce talijanskih alpi, onokad ba jako zapiri bura, i sve to u tim sjećanjima osjećam jest hladnoća i praznina, i nikakva elja da se tamo ikada vie vratim, pa čak ni u tu tunu etnju, uvijek je te etnje pratila neka hladnoća i praznina, i sad, kad u blatogradu neko čudo donese čistoplavo nebo i rijetko britki zrak, mene opet zatrese neka praznina, i sad mi samo ao da nisam prije otila... i sve one godine mira i tiine čine mi se sada promaenima i daleko daleko predugima za jedan tako kratki ivot kao to je ljudski...
Ponekad, naalost, čeće nego pustih etnica, prisjećam se tih nekih ljudi s kojima vie nemam nikakvih kontakata, svih tih veza koje su prekinute, zatrovane i rado bih da se na njih nikad vie ne osvrćem, čini se da je cijeli taj tamnonji ivot bio spontana samoća s nasilnim vezivanjem uz ljude koji mi nisu odgovarali, ali bili su najblie tome od svega to se nudilo, a, u stvari, bilo je to samo neko povrno i ugodno ubijanje vremena, koje nije uspjelo preivjeti prve tekoće, nije bilo vrijedno podilaenja tuđim povrijeđenim egoima, bilo je vrijedno samo razmjene nekih bezveznih informacija i poalica uz popodnevne kave, trebalo je i ostati na tome. Na dragoj uspomeni na neko drago vrijeme ubijeno s nekim ljudima, s kojima vie ne pijem uivo. Ne na ljude koji mi zamjeraju neto to su sami sebi skuhali, i ne na spoznaju da ljudi su samo uplaena neuka bića, koja brinu o sebi i jedino o sebi, i da prijateljstva su samo potrona roba, isto kao i hormoni, isto kao mora, stijene i krvna zrnca. Potrona roba, nita vie.
Rado bih da mogu uprijeti jače gledati samo naprijed, veselit se nekim novim potronjama, novim ljudima, novim etnicama i pogledima na nove planinske vrhunce, ne, onako, preko mora daleko, nego, onako, na par metara, pod nogama, kako i priliči, ali, ljudski mozak je majmun u kavezu i kad ga se zatvori da ne vidi ni sunca ni neba, onda podivlja, galami i skače na mjestu, nikoristi... Ili to, ili ostari, pa vie nema ni volje ni elje, za tim nekim novima, pa samo skrueno sjedi u nekom ćoku i tupozuro u veliko ni...
Uspjela sam jutros smrznut dupe na dedinom biciklu, kako sam si već optimistično i zacrtala, vani vriti proljeće usred zime, ne preostaje mi nego istrčati večeras sve svoje dananje praznine i osvrtanja, vratit se u svoje mazohističke krugove, sve se onda čini lakim i boljim.
I na svojem mjestu, naravno...
13.01.2015. u 14:59 | 2 Komentara | Print | # | ^
Ahilova esta
Nije me toliko ao to je nekako sramota da je opet tamo neka predstavnica homofobne desnice izabrana da predstavlja ovu patetikom začaranu zemljicu, ovo i jest zemlja većinski desno nastrojenih homofobnih ljudi, da kojim slučajem nije tako, ne bi onomad milion i pol ljudi dalo svoj glas ukočeno zatucanoj fotokopiji druga Tite, i malo me je opet sram kada se danas javljaju neki intelektualci koji, kakti, jo uvijek sanjaju o nekoj finoj i kulturnoj zemljici, koji bi voljeli da se sad, nakon svega, svi najednom opasulje i postanu nečim to nikad nisu bili, nečim, za to nemaju ni temelja ni kapaciteta, ao mi je samo, to oni, koji uistinu nisu ta preplaeno zatucana većina, e, oni nisu imali izbora. Oni su se tu i tamo očajnički lovili manjeg zla. Ili jednostavno, odustali...
Sramota je, uglavnom, jedini osjećaj koji mi izaziva ova zemlja, jo od prvog dana njezinog postanka. Nita se tu promijenilo nije, i, kako stvari stoje, neće se promijeniti, barem za mojeg ivota neće.
Moda će me samo manje smetati kad se opet ivotarenje vrati u svoju rutinu, i kad se fejspuk statusi opet budu vezivali uz vremensku prognozu i neke druge svakodnevne probleme, a manje uz podsjetnik, na, to, debilanu...
Jutros sam opet kupila kartu. Asfalt je bio mokar i zaleđen. Popodne je vlak prvi puta ove godine bio pun. to hoće reći da je počela kola i da nije petak. Ponekad u vlaku pomislim da sam u zvjerinjaku i da je svaka osoba do mene sposobna učiniti najgora zla na svijetu, i da nitko od njih nije toga svjestan, svi bulje u svoju prazninu i vrte svoja opravdanja ukrug. A opet, sigurno među njima moraju biti neki koji to znaju. Da smo zvijeri.
Mrzim se guvati u vlaku s drugim zvijerima. Pogotovo u vrijeme prehlade i gripe.
Sutra sjedam na biciklo. Pa lagano...
umjetnost odabira
Prepoznala sam se u sve četiri točke po kojima znanstvenici dokazuju da mi ovo nije prvi ivot na zemlji. Rekla bih da mi je jedno stopedeseti, iako oni dre da je dovoljan samo jedan, e da bi se bio ovako naopačke nasađen.
I opet sam zalutala na neke rozaste stranice.
Danas je dan od izbora. Ne izlazim. Lenja sam, ali ionako se ne bira nitko po mojem sukusu, a jo uvijek mi je ispod časti odlučivati se za manje zlo, ak već treba biti zlo, nek bude onda do jaja, nek se ispue, i nek dojadi ljudima vie jednom. Nek ih ujebe i razvali, pa moda jednom shvate.
I eto mene opet s mojim naivnim pogledom na ljudske mogućnosti...
Danas su mi prisjeli malo vlastiti izbori. Oni koje čini u jednom trenutku, pa se nađe u nekom drugom i misli si onda, da li je trebalo činiti prije neto drugo, e da se ne bi naao/la u tom trenutku, na tom nekom mjestu, nego na nekom drugom. Onom nekom o kojem svi sanjaju, a zove se tamo gdje je sve po mom.
Trebao bi postojati barem jedan dan u tjednu za mjesto po mom.
Svak bi to trebao imati.
Pa čak i mi, koji to mjesto zamiljamo kao ono gdje samo mi imamo pristup i gdje nam se drugi ne uvlače sa svojim idejama, potrebama i nagonima za organiziranjem tuđih ivota. I gdje nam ne trebaju ni ti drugi, e da bi mi njima trenirali njihove ivote. Dapače. Kad smo si skroznaskroz dovoljni sami sebi.
I mislim si, kad si već nisam u stanju napraviti pravilan izbor za taj moj mikrosvijet, otkud nekome ideja da mogu djelovati svojim izborom na nekoj iroj razini.
Sve su to samo farse i mađioničarski trikovi.
Ja to dobro znam, jer ovo mi nije prvi puta da ivim na zemlji.
Znanstvenici dokazali. :)
Psetance sam nagradila sinoć bacakanjem loptice. Nevjerojatno je koliko veselja moe izazvati tako jedna banalna igra. Bit će da nije sve u loptici, vjerojatno je i to neki dio nekog zajedničkog posla, razmjenjivanja energije, sline, sudjelovanja, panje. Moglo bi potrajati satima. Dok se ne srui od umora. I onda ujutro, opet, prva stvar, loptica.
Ima tih nekih dana kad me ne slua, pa me razljuti do ludila, pa, onda, opet, ima tih nekih dana kad se grizem jer smo ga ostavili samoga, jer nas je ispratio s onim pogledom ubodenog noem u srce, pa ga zamiljam kako tuno lei i gleda u vrata, i onda sam na sebe ljuta... kakogod, uvijek neto nedobro...
Najgore od svega uvijek je to da, kad se konačno naviknemo i uigramo, onda se njegovi vrate, pa ga moramo i njega njima vratiti, no to brzo prebolim, dovoljan je jedan vikend kad ne trebamo ustajati radi zapiavanja zgrade i okolice.
Naj od svega, ujutro najvolim spavati.
Kao i onaj karikaturista koji je zaspao na posao.
To s karikaturistima, ne znam, nekako sam podijeljena sama sa sobom... Sve je to jedna zbrka i veliko nerazumijevanje, to to neki ljudi ne kue satiru, nego je doivljavaju kao smrtnu uvredu, mnogi ljudi ne kue satiru, satira je tu da pecka i nasmijava one inteligentnije, problem je to se oni manje inteligentni, i pritom zaluđeni, lako domognu oruja, i to pritom vjeruju da čine pravu stvar, kolikogod se to, nama činilo skroz krivim, pogrenim i nikako opravdanim, u njihovim glavama je to ba ono to oni moraju učiniti. Mnogi ljudi proglaavaju ekstremiste zaluđenim budalama, zato jer ovi vjeruju da ih radi aktivacije bombe na zemlji, na nebu čekaju sedamdeset i dvije naljepe i najnapaljenije djevice u svemiru, s druge strane, dobar dio zapadne kulture vjeruje da ih nakon smrti, njih i samo njih čeka sveti petar, ni jedno ni drugo nije dokazano, kad se malo bolje razmisli, ni jedno ni drugo nema ba neke veze s pameću, i jedno i drugo moe biti budalatina svoje vrste, ali izgleda da potivanje tuđih budalatina moe čovjeku ponekad spasiti ivot.
Ili to, ili kad zaspe na posao.
Birajući strane, trebala bih se zajno drioman svrstati na stranu karikaturista, jer oni su poginuli, oni su bili pametni, inteligentni, vrckavi, dragi i ludi, oni su nai, zapadnjaci, no, vie od svega toga brine me to među nama, zapadnjacima, postoji isto dobra količina zaluđenih i nepametnih ljudi koja će sada napadati muslimane, ali eto, ba poznajem pametne i drage muslimane, i ne sviđa mi se sve to, birajući strane, trebala bih se svrstati na stranu pametnih i inteligentnih i mudrih ljudi, mudri ljudi ne smiju se tuđim budalatinama, mudri ljudi ne biraju strane...
Pročitah jo i da znanstvenici su otkrili da se tumor ustvari ne moe spriječiti, i da je dobijanje ili nedobijanje tumora stvar sreće. Toga kako se neke stanice u nekom trenutku podijele. Dobro ili loe. I da nema poveznice sa stilom ivota i tumorima, u većini slučajeva.
Na kraju, cijeli taj ivot, sve to, samo je stvar sreće.
trči jankec, trči jankec..
Jutros mi je opet Cüg pobegel. Danas, osim srednjevjekovne opreme za izradu mjesečne karte, kojom, uz modernu kemijsku olovku i ljepilo u tubi, slubenica jedino raspolae, za to krivim one ljude koji nemaju osjećaj za one druge ljude, koji stoje iza njih u redu, pa onda kampiraju za alterom smiljajući pitanja tipa: a dobro, gospođo, pa zaaaaato vi mijenjate te rasporede vonje svakih est mjeseci? Pa jel moete vi to ne mijenjati?
Jutros sam u ećem pms-u, pa sam se usudila izvikati na razvučenog gospodina da ima jo ljudi u redu, i da se poure malo, i da će drugi zakasnit na vlak... vlakovi voze u nekim neujednačenim razmacima od pet od petnajst minuta, slubenica potroi pet minuta u prosjeku da napravi novu mjesečnu kartu, upie, prepie, nalijepi, prebroji, vrati, odgovori na niz uzaludnih pitanja, to znači da moe napraviti dvije mjesečne karte, i da pritom, oni koji čekaju da kupe običnu kartu, uspiju propustiti dva vlaka. A oni koji ne kupe kartu na blagajni, mogu to učiniti u vlaku, ali, pritom plaćaju triput veću cijenu, ili bjee po vlaku pred kondukterom, dolazak konduktera uvijek i nepogreivo najavljuje grupica ljudi koja sumanuto juri naprijed ili nazad, ovisi... Ne da mi se to. Ni bjeat od konduktera, ni plaćat triput vie radi njihove loe organizacije, kao ni dolazit pol sata ranije, sve radi njihove loe organizacije.
A ceste se jo nisu odledile... biciklističke staze pogotovo.... biciklisti, invalidi i svi slabiji oblici ivota su ionako građani drugog reda, kod nas se redovi mogu pokrenuti jedino sirovom snagom, vikom i nasiljem.
Čini mi se da ovu zimu, ipak, zimu podnosim bolje nego inače, uspjela sam redovno trčati sve do prije snijega, a sad me sustigao i pms i grlobolja, sve u jednom, fali mi moja redovna doza endorfina, ipak, osjeti se to... optuilo me da sam depresivna jer da stavljam jako depresivne postove na fejspuk, inače, sam miljenja da ivjeti na zemlji, i pritom ne biti depresivan, mogu samo djeca, jako mladi i pomalo bedasti ljudi, ne znam to bih tek rekli da kojim slučajem, osim fejsa, imaju pristup i mojem blogu, ne bi to dobro bilo...
homo u kampanju*!
Pokuavam se, ponekad, jako rijetko, ma laem, pokuala sam to na sekundu jutros, kad mi je na fejsu iskočila (otkad imam ovaj veliki ekran, jako mi je teko izbjeći te neke nalete koji kopaju mozak i oči, pa me samo bacakaju tamo amo, namjesto da se usmjerim na bitno) neka predizborna mudrost dotičnog kandidata sa arenim krugovima u pratnji, pa pokuavam zamisliti kako je to biti u njihovoj glavi, i to to njih, ustvari, toliko tjera da se tjeraju biti predsjednicima neke tako besperspektivne i usrane zemlje, mene bi to osobno bilo sram, biti na čelu ove zemlje, doći negdje puna samopouzdanja i reći, da, evo, ja predstavljam one usrance i silno se ponosim time.
Tako neto moe samo majka kad predstavlja svoju djecu, kakva su da su, njezino su ivotno djelo i njoj su najbolji.
Ali predsjednički kandidati nisu majke svoje zemlje, predjednički kandidati imaju svoje ivote, imaju svoju djecu, koj je njima klinac i gdje je njihov interes da tako estoko grizu da ba oni ele biti odabranima. Pa jo kada bi njihov zadatak, ili dobro, kada bi, makar, imali ovlasti promijeniti neto, zbilja učiniti neto bolje, napraviti neki preokret, pa kad bi čista obraza mogli negdje doći i reći, evo, da, ja predstavljam one usrance, oni su jo mali, kakaju u pelene, ne znaju licom pogoditi usta, ali ja se oko njih trudim, i oni postaju sve bolji, i veći i sposobniji, pa, jo, hajde de, ali, ovako...
Pretpostavljam naslijepo da riječ je samo o egu.
Da nije do tolikog ega, ti ljudi bili bi, u ovim uvjetima, samo neki krotki nesretnici, osuđeni na samo jako loe.
Ego je jedina sila koja moe izdići nikakav materijal od čovjeka na neko mjesto, gdje se on/a predstavlja kao neto jako vrijedno i sposobno.
Inače ne bismo nikad mogli dobiti predstavnicu koja nas zastupa znanjem, svjetskog i sveprisutnog jezika, dostojnim vrtićke dobi.
Inače, isto tako, ne bismo dobili kandidatkinju (a time moda i sasvim dostojnu predstavnicu, nas, usranaca) koja se zna lijepo počeljati i naminkati i namjestiti, pa onda, sva puna ponosa i samoljublja, odvaliti da je munja krave jedna od njezinih jačih sposobnosti.
Isto tako, sav taj pijar ne bi imao toliko muke i toliko posla oko makaranja tih ljudi u neto to oni nisu...
Isto tako, ne bismo se nikad mogli do beskraja i natrag načuditi svim onim premijerovim izjavama, koji je, prije istih, hrabro odvalio da njemu ne treba nikakav pijar i da on sam sebi smilja svoje bisere... Iako, premijer mi se, nakon sve te njegove podue niske bisera, učinio upravo bogomdanim poklonom, koji bi, tako nenamjerno, u svoj svojoj bahatoj gluposti, konačno trebao ljudima otvoriti oči, i koji bi ih, konačno, mogao nagnati da prestanu tako slijepo vjerovati u ljude oboruane jedino prevelikim egom, ali, i ja sam isto tako naivna, zaboravljam da čovjek vidi samo ono to eli, a monkey does what monkey sees.
A sad, sad je doao onaj trenutak u kojeg moram uguzinjati jedan citat, koji me posebno raznjeio u ovo predizborno vrijeme, veli vako: Prema svakoj vlasti neraspoloeni seljački narod, bez upornosti i prave radinosti, lako poveruje da će preko noći, promenom vladaoca, a ne mukotrpnim i upornim trudom, iz bede se izvući. Dotični citat opisuje stanje u susjednoj dravi prije drugog svjetskog rata, pretpostavljam da me najveć ganula bezvremenska dimenzija dotične misli, primjenjiva za sve ljude ovih prostora. Pa voljeli oni vie ije, ili samo lenjo razvlačili eeee, ne razlikuju se ba u sutini svoje gluposti.
Jednostavno, nema tu sreće, nema tu pomoći.
*kampanja, u Istri, poć u kampanju, znači otić raditi na njivu, obrađivati zemlju, eto, čist zanimljivosti radi... :)
Oznake: egotriperi
04.01.2015. u 10:07 | 10 Komentara | Print | # | ^dobro frustro
Jutro je počelo klasičnim frustracijama. Frustracija prva je ona kad zvoni sat, a ja se jo nisam naspavala. Ali to je gotovo pa svakodnevna situacija kad zvoni sat. Frustracija druga je kad ponovno zaspim nakon zvonjave sata, pa ne stignem doručkovati, i ne stignem sve te neke sitnice koje u bunilu radim, ali nekim čudom sve to nekako napravim, pa hajde. Frustracija treća je otkriće da su oni naizgled čisti dijelovi asfalta ustvari najklizaviji, frustracija četvrta bila bi to to je hladno, ali, kako mi je u zadnje vrijeme na mahove vruće, tako te frustracije vie nema. Pretvorila se u frustraciju preznojavanja i klizanja po naizgled golom asfaltu. Frustracija četvrta je blagajna na vlaku. To je ono kad jedna ena zapne u redu s nekim svojim prohtjevima, a blagajnica ima opremu dostojnu interijera čekih filmova sedamdesetih, pa onda dođe vlak, pa pola reda odustane od čekanja, a ona ena jo kilavi, pa ode vlak. Srećom pa ujutro idu tri vlaka jedan za drugim, a meni obično pobjegne onaj drugi. Ne ulazim u vlak bez karte. Ne da mi se bjeati, ne da mi se natezati, ne da mi se uopće reć dobro jutro. Da mi se samo imati kartu. Kartu za vonju i vlastiti mir. Sve u jednom. Peta frustracija je posao. To je ono na čemu ti vrijeme prolazi, ti ne uči nita novo, ne napreduje ni u kom pogledu, dolazi, odradi neto s lijevom nogom, odslua jadikovke i pametovanja kolega, ponekad s veseljem, ponekad jaomajko, i onda nastavi trulit sretna/an da makar ima taj posao, kad ih toliko njih nema, zna da je to sve krivo i ne valja, ali se ne usuđuje napraviti po tom pitanju nita. Samo se predaje truljenju. I čeka neku viu silu koju bi poslije mogao/la okrivljavati. U mom slučaju to bi moglo biti da me pregazilo vrijeme, da sam stara, a stare ljude nitko vie ne eli, pogotovo one koji običavaju samo truliti i ne poduzimati po tom pitanju nita.
No, za svaki slučaj, doma već imam spremnu gomilu nedovrenih a nadasve kreativnih poslova, koji samo čekaju taj neki trenutak u kojem će me via sila poslati doma. Imam i mujaka kojemu se jako sviđa dodatak od crkavice moje plaće, i koji se ne libi svaku malo mi objasniti kako sam previe nekomunikativna i neprodorna i da se nikad neću uspjeti prodati, jer nije vano to prodaje, vano je samo kako se prodaje. A četrdesete su way to prekrute e da bi se u njima mijenjala osobnost. U njima moe samo truliti i čekati smrt.
Reklo bi se da nemam podrke.
To bi bila ta frustracija esta.
A dan je tek počeo...
njujrz morning
Bilo je deset do pola noći, mujak je ugasio svoj kindl i izjavio laku noć. Mene je spopao grohotan smijeh jer sam znala da će zaspat u roku odmah i da ga ni jedan grom neće probudit. Psetance je izbezumljeno trčalo od jednog prozora do drugog i lajalo na vatromet. Iskreno, ne sjećam se da je ikada prije do sada bilo ovoliko detonacija i eksplozija kao ove godine. Moda prole, ali prole nismo bili tu. Poeljela sam i sljedeće ne biti tu, i zaspala negdje oko petnajst poslije ponoći. Na mobitel su stizale neke poruke sa slikama pijanih i sretnih ljudi. Gledala sam ih jutros. Jutro je bilo minus devet prema yr.no app-u, da sam kojim slučajem prije deset godina pisala ovakav tekst, izgledalo bi mi kao neka SF priča... On je uključio svoj mod za spavanje, a ona komunicirala sa svijetom preko malenog ekrančića iz topline svojeg kreveta... Najvolim biti naspavana u rano jutro nakon novogodinje noći. I proetat se onda, kad je sve mrtvo i nigdje ive due. I sjedit pred ekranom i pit kavicu, sve u miru i tiini. Sretni su oni ljudi koje plaćaju da rade ono to vole. Jo uvijek traim stvari koje me vesele i radi kojih bih grizla. Dok jo imam zube.
Ne znam jesmo li samo zreli ili već stari, nekad, prije petnajstak godina, jako sam eljela vidjeti london-paris-njujork, nisam ih ni poslije nikada vidjela, ali sad, kada bi mi netko ponudio da biram sedam dana u nekom od tih gradova, ili sedam dana na planini, izabrala bih planinu...