Što je ženi u najboljim godinama činiti jednom kad sama sebi da dijagnozu starenja, koje joj više ne da normalo spavat, nego ustati u pet ujutro, složit sendvič s malo sira i par čerija, utrpati prljav veš u veš mašinu, pustit je da radi (to jer cijele noći ona vrišti da hoće da radit, radit, radit, pusti me da radiiiiim, i vjerojatno mi to ne da spavati), sjest pred komp, pročitati glupe naslove s glupih portala, pojest sendvič, dvoumit se između crtanja karikatura (onih dviju koje sam obećala u napadu genijalne vizije svojeg života u kojoj ću biti karikaturistica i ništa više ni manje, pa onda te dvije ideje stavila sa strane, jer stalno imam nekog drugog posla, ideje da ne spominjem, pisanje bloga je također jedan od tih neodgodivih poslova) i mnogih drugih jako važnih stvari i poslića, i onda da, žaljenje na blogu je važnije od svega, jer, eto...
Druga je ovo noć, onu jučer mi nije dalo da spavam do tri ujutro, pa me budilo u sedam i pol, zanimljivi su mi ti dani nakon insomnične noći, neprestano se izmjenjuju trenuci silne nabrijanosti i tupavog zijevanja, obično noć nakon takve debilane lako zaspim, ali, eto, lako sam sinoć zaspala oko polanoći i pol, a još lakše se probudila u pet, nekim ljudima je to normalno, meni nije, ili, ipak, možda jest, zanimljiva je ta nabrijanost u venama koje se izmjenjuje sa tupavim zijevanjem i još tulavijim zapomaganjem, osjećam se kao ona neonska lampica koja frenetično drhturi u zelenoj atmosferi istočnjačkih filmova, i nikako da utrne...
Imam jednu prijateljicu koja ne podnosi alkoholol a ni jednu drugu drogu, pa onda tako ne spava, nego slika po noći, opija se mirisima uljenih boja do tri četiri ujutro, pa ubije oko, pa skače oko šest, sprema dijete u školu, i sva je tako, nekako, čudno ludo nabrijana, uporno joj propovijedam da mora spavati, iako, čini se, da njoj je najbolje i da najveć uživa u životu tako pošemereno nenaspavana, a što reći, umjetnici, ah...
Nisam išla trčati već više od sedam dana, to trčanje me isto pošemerava, sve me, ustvari, pošemerava, najgore od svega je kad počnem mislit grozne misli, one o tome da starim i da mi se kralježnica krivi i da zatvara vratne žile, i da mi skače tlak, i da mi troši srce, i da štitnjača radi sve gore, i da me hormoni sve manje štite, i da je sve to samo početak, i da će sve to biti samo gore i gore i gore, i onda mi zbilja postaje gore instant samoj sebi naočigled, i počne mi se vrtiti i vrat još više bolit i srce preskakati, i onda ne smijem misliti takve misli, nego uporno ponavljati da sve super, sve pet, sve super, sve pet, ja sam mlada, divna, krasna, zdravka dren, i onda mi bude podjednako loše, ali ne i gore. Pa takva kilava odem onda u novi dan. Sreća pa imamo uski hodnik pa se napočetku novog dana mogu pridržavati s obje ruke lijevo i desno.
Mislim ponekad da ženama treba uvesti pod normalno da si uzmu slobodne dane, nešto kao bolovanje, jednom kad ih počnu ti hormoni prati, ne dat im spavati, disati, misliti, uključujući pms, kad ih treba stavit u neki sanduk na hibernaciju, nisu baš blesavi oni urođenici, negdje urođeni, koji tjeraju žene s menstruacijama štodalje od sela, znaju oni da iz toga vrag viri, trebalo bi osmisliti neki aparatić koji mjeri taj tjelesni urnebes, i onda samo javi na posao, da bolje im je da im se ova taj dan ne pojavi. Žene to uglavnom, ne bi zlorabile, prvo što im aparatić ne bi dao, drugo što su ionako blesavo programirane na žrtvovanje.
Suha mi je koža, sve me nešto zateže, imala sam isto tako problema sa spavanjem jednom, prije pet godina, kad sam živjela u neboderu s nahajcanim centralnim grijanjem, tješim se da je od toga, sve je to do radijatora, nije do mene...
Post je objavljen 21.01.2015. u 05:46 sati.