Ahilova šesta
Nije me toliko žao što je nekako sramota da je opet tamo neka predstavnica homofobne desnice izabrana da predstavlja ovu patetikom začaranu zemljicu, ovo i jest zemlja većinski desno nastrojenih homofobnih ljudi, da kojim slučajem nije tako, ne bi onomad milion i pol ljudi dalo svoj glas ukočeno zatucanoj fotokopiji druga Tite, i malo me je opet sram kada se danas javljaju neki intelektualci koji, kakti, još uvijek sanjaju o nekoj finoj i kulturnoj zemljici, koji bi voljeli da se sad, nakon svega, svi najednom opasulje i postanu nečim što nikad nisu bili, nečim, za što nemaju ni temelja ni kapaciteta, žao mi je samo, što oni, koji uistinu nisu ta preplašeno zatucana većina, e, oni nisu imali izbora. Oni su se tu i tamo očajnički lovili manjeg zla. Ili jednostavno, odustali...
Sramota je, uglavnom, jedini osjećaj koji mi izaziva ova zemlja, još od prvog dana njezinog postanka. Ništa se tu promijenilo nije, i, kako stvari stoje, neće se promijeniti, barem za mojeg života neće.
Možda će me samo manje smetati kad se opet životarenje vrati u svoju rutinu, i kad se fejspuk statusi opet budu vezivali uz vremensku prognozu i neke druge svakodnevne probleme, a manje uz podsjetnik, na, to, debilanu...
Jutros sam opet kupila kartu. Asfalt je bio mokar i zaleđen. Popodne je vlak prvi puta ove godine bio pun. Što hoće reći da je počela škola i da nije petak. Ponekad u vlaku pomislim da sam u zvjerinjaku i da je svaka osoba do mene sposobna učiniti najgora zla na svijetu, i da nitko od njih nije toga svjestan, svi bulje u svoju prazninu i vrte svoja opravdanja ukrug. A opet, sigurno među njima moraju biti neki koji to znaju. Da smo zvijeri.
Mrzim se gužvati u vlaku s drugim zvijerima. Pogotovo u vrijeme prehlade i gripe.
Sutra sjedam na biciklo. Pa lagano...