proljeće, ljeto, jesen...

Pokušala sam čitati neke članke na zadovoljna.hr, otkrila da to je neko mjesto za jako jako glupe članke. Osim toga je stranica ofarbana u rozasto i rekla bih da je posvećena ženama. Ergo, žene čitaju glupe članke, ergo, žene su glupe.
Ove blogove sam počela voditi na jednu isto tako novogodišnju noć, koju sam provodila sama u stanu, nije mi se ništa radilo ni nikamo išlo, a bit sama, ponekad je to nekako ugodan osjećaj, pisanje bloga samo pojačava taj osjećaj ugode, kao neko vođenje intimne komunikacije same sa sobom i unutarnjim glasovima, tamo gdje je komunikacija, tamo nema samoće, ergo, dakle, nisam sama ni kad mislim da mi samoća baš godi.
To je bilo, ono, život u podstanarstvu, u pregrijanom neboderu, dočekivanje nove godine u dnevnom boravku bez namještaja, u društvu cimeričinog televizora, tepiha i madraca na podu.
I mira.
Idealno vrijeme za početak nove godine.
I bloga.
Ove godine nema mira.
Kuhinja je prljava, mužjak kuvao cijelo jutro, treba sad počistiti.
Psetance je nervozno, vani je snijeg i minusi, a njemu je dosadno, pa se vrti po stanu i žalobno cvili. Pun neispucane energije, osjeća se beskorisnim, a ne zna svoje osjećaje zadržati za sebe.
Mužjak je pokupio neku prehladu i nemoćno leži na kauču. Gleda Mijazakija.
Psetance nam se penje na glavu.
Ja se, iz nekog čudnog razloga, prisjećam praznog stana i samoće...
Mala djeca i psi su u svačemu slični. I jedni i drugi traže nerazumno opravdanje za svoje postojanje, i ako ga ne dobiju, onda počnu zanovijetati i uništavati.
Penju se na glavu.
Odrasli se trebaju, valjda, samo stisnuiti i čekati da ludilo prođe. Od njihovog zamora materijala.
Beskrajno sam umorna.
Veliju da kako se provedeš na zadnji dan stare godine, takva će ti biti cijela sljedeća.
Onaj dan od prošle stare godine sam provela u gliseru, džipu, autobsu, taksiju, opet autobusu, avionu, i opet taksiju.
Ne znam primjetiti neku poveznicu s cijelom, ovom proteklom godinom. Trebala sam ju valjda cijelu proputovati. Ali nisam.
Možda je ovo tekst za one rozaste ženske stranice.
Beskrajno sam umorna.
Radilo se danas, ustajalo ujutro, saplitalo po ledenim ulicama.
Čini mi se da sam jako blizu menopauzi. Više mi nije onako hladno kao inače. Čak štoviše, dapače, ne nosim rukavice, i ovako mi je vruće na minus deset. Ili to, ili sam konačno nabavila sebi odjeću dostojnu kontinentalne klime. Bilo je nešto na sniženjima na Amazonu prošlo proljeće. Sve sam pokupovala. Dobro tržila.
Želim nešto učiniti sa sobom, za sebe. Promijeniti se. Biti neka druga. Neka koja pazi na sebe i svoj izgled i nastup i sve to redom što paze ljudi koji jako cijene svoju pojavnost.
Mene inače pere nebriga.
Izgledam kako izgledam, a svaki pokušaj da se uljepšam izgleda mi kao neki patetični vapaj. Ne ide. Kao da tu ionako nema pomoći, trud je uzaludan, a sve što ostaje je neka prljavština po licu. I ostaje vidljiv taj uzaludan pokušaj. Uzaludan je zato jer nije trajan. Lako se da ukloniti. Nemoćan je.
Možda je to odraz karaktera koji se kriju iza tih lica. Možda oni koji stavljaju maske vjeruju u njih, oni koji ne, ne.
Ustvari je to samo nasljeđe koje društvo nameće.
Možda bi me ipak trebalo biti sram da imam toliko godina, a još se ne znam našminkati. I ne znam čemu sve služe sve one šarene bojice u šarenim drogerijama. (drogerija je baš jedna prikladna riječ za sve te drangulije)
A možda je to baš super, jer baš i ne volim vidjeti šminku na onim obješenim umornim i naboranim licima. Izgledaju groteskno. Možda će me samo to blaženo neznanje spasiti od groteske. Pa ću izgledati samo staro, bolesno i naborano. Ali ne i groteskno.
Žalim pomalo za tom, nekom, mladošću. U vlastitu mladost se nikad ne bih vraćala, žao mi samo što nisam mlada još uvijek.
Ni mužjak nije mlad.
Budimo se jutrima dugo i teško, onda se kreveljimo i gledimo s jastuka, ne primjećumo svu tu gravitaciju, natečeni smo, zgužvani, kakvi smo, takvi smo, baš smo si slatki smo, šokirani samo kad vidimo neke slike otpriije tri, pet godina.... zar je zbilja to počelo, i krenulo, i zar smo već toliko odmakli...
Ponekad mi žao mužjaka... dijete mu je ušlo u pubertet, počelo je rasti, počelo je budalesati, tolike stvari je počelo raditi po prvi puta, primjećujem da se mužjak tome očarano divi, i da me ponekad pogleda kao da bi samnom htio podijeliti to što je, nekad balavo kmečalo sad postalo, taj neki uspjeh koji hrani roditeljski ego, ali meni to ne ide. Ne vidim nikakvo čudo, samo neko zbunjeno derište kakvih ima posvuda, djeca rastu, mijenjaju se, odrastu, postanu nekakvi, dobri, loši, ujebani, snađu se ili ne, ostare ili ne, umru od starosti, ili ne.
Ništa čudno.
Ili možda ipak, da, čudo neviđeno, kao sva čuda koja se događaju nama i samo nama, mužjak to osjeća, ali nemre podijeliti samnom. Meni samo može biti žao. Pa mi i jest žao. Samo žao. Žao mi ponekad i mladunčeta. To onomad kad natrpa na sebe polovicu svojih stvari pa se seli kod majke, jer ga ona čeka, dolje u autu. Onda mi nije samo žao, onda mi se šupak stisne. Mužjaku je to skroz oke. Taj život. Oke mu je valjda i da imam neke osjećaje, pa makar to bilo i samo to stiskanje šupka. Inače, šupak ne voli kad mi je stisnut.
Vani je opet počeo rat. Nadala sam se da će makar ovi minusi umanjti potrebu za bombardiranjem. Izgleda da nisu.
Mužjak je u međuvremenu očistio kuhinju i otišao ronjati po kadi.
Psetance se umorilo od cvileža i zapalo u neki poludrijemež.
Mladunče je s majkom i novim ocem i starom ekipom odlepelo na toplo.
Lajkam njihove statuse po fejsu.
Volimo se i to.
Voljeti je puno zdravije nego žaliti.
Volim pročitati i one rozaste statuse o tome kako nikad nije kasno mijenjati se, i kako je to upravo sada, promjena počinje i mi držimo kormilo. Čvrsto. Volim zaboraviti na općedruštveno značenje rozaste boje.
Za pet godina sigurno ću se diviti kako sam danas bila mlada i zdrava i poletna. Sigurno postoji najmanja jedna točka gledišta s koje upravo ovo vrijeme izgleda najbolje i najsavršenije.
Svejedno, želim se promijeniti. Biti osoba koja drži do sebe i svoje pojavnosti i svoje opipljivosti.
Nas, djecu socijalizma učilo je da je materijalizam loš. I da su materijalisti sve redom loši ljudi. Kao da su u najmanju ruku prepisivali iz biblije. Bilokakobilo, posljedice tog učenja jebu, baš jebu.
Nadam se da će bombardiranje proći s pola noći. Baš želim spavati večeras.
I prvi puta vidim da se psetance boji.
Poželim svaki puta, kad čujem petardu, da je ta ista eksplodirala u guzici onog koji ju je upalio. Ili da će makar svaka sljedeća to učiniti. Buka me čini agresivnom, ne znam koga to veseli, osim ako te bacače ne veseli samo to da idu drugima nakurnjak.
Imamo neko pečenje. Nismo se okitili, u trenerkama smo, ali imamo neku mesinu na novogodišnjem meniju.
Pravi, pravi, pravcati stari bračni par.
Idemo se druškati.
Sami sa samim sobom.
I psetancem. :)

31.12.2014. u 17:06 | 3 Komentara | Print | # | ^

b_jutarnja poruka monsinjorite aniramke

Što više slušam/čitam poruke duhovnih vođa koje se epidemijski množe na ovaj, tako duhovan dan, sve mi je više jasno da duhovni svijet, ako i postoji, onda nikako ne živi u riječima i porukama duhovnih vođa. Njihove poruke usmjerene su samo na materijalni svijet, ništa iznad i ništa veće od toga... i zaključujem da možda se, negdje u dubini duše, ili ispod svih tih nekih slojeva svijesti, ili kakogod, krije jedna velika vjernica, jer, inače, ne uspijevam smisliti neki drugi razlog, radi kojeg bi me, te poruke, činile toliko nesretnom i nezadovoljnom.
Da sam samo obična nevjernica, odmahnula bih rukom i rekla sebi u bradu budale, vidi ih...
Ali, ustvari, da, želim vjerovati da ovaj svijet je samo jedan level božanske igrice, i da, želim vjerovati da postoji nešto nakon svega, ali sve što oko sebe vidim jest darvinovska igra boljih i spretnijih, onih koji proždiru slabe i bolesne, a duhovni vođe u toj igri vode kolo, i najsitiji su, i najdeblji su od sviju.
Ljudi su nekako najsličniji psima, lako ih je naučiti da slušaju, i oni će vrlo rado davati šapu i donositi štap, i nikad se neće pitati zašto, i da li je u redu to, da tako žive u boksu ili na lancu, oni će to sve prihvatiti, i kao što pas poslušno ulazi u svoj boks, tako i čovjek poslušno ponavlja: bog mi je tako dao.
To nije duhovnost.
To je tuga i žalost.
Ili to, ili pavloljev refleks u svoj svojoj ljepoti darvinovog tumačenja evolucije.
Najradije objašnjavam, samoj sebi, da sve je to samo stvar konfiguracije. Nemreš od perilice očekivati da pošalje mejl. Barem ne još. Nemreš ni od ljudi očekivati da učine nešto izvan svojih mogućnosti. Barem dok ih ne utjeraš u golu borbu za goli život. Onda oni, neki od njih, mogu iznenaditi. Neki ne. Većina ne. Potezi većine većinom se daju predvidjeti.
To je, isto tako, tuga i žalost.
A možda i nije, možda se to tako samo meni čini. Možda samo zato jer sam većinom bez nekih ozbiljnih problema i jer se ne borim za goli život. Samo glupo živim i još gluplje čitam poruke marketinga namjerene glupim ljudima. Nametljive su i svuda su, te poruke. Treba se dobro potruditi i pronaći neke dublje i smislenije. Negdje. Ili ih sama smisliti, pa samu sebe zavarati.
Najteže.
Danas većina ove zemlje slavi Božić.
To znači da, na mejlu, i fejsu, i sms-u, dobijam poruke o blagoslovljenom Božiću. To znači da se na televiziji puštaju snimke unutrašnjosti nekih crkava, u kojima pokislo stoje neki ljudi i čekaju da to sve prođe. To znači da je završio stampedo na poklone i sastojke za pečenje kolača. Prošlo je, konačno, sveopće ludillo, koje žene izvode zbog djece, a muškarci zbog žena.
Najbitnije od svega je smisliti valjani razlog, onda je lakše pregrmjeti.
Danas je Božić, krdo je obavilo svoj evolucijski zadatak i može na miru preživati. Slabašne i usamljene jedinke se, s pravom, trebaju osjećati loše i suicidalno. Nisu obavile evoluciju, falile su...
Loše poruke duhovnih vođa samo još više oblikuju taj igrokaz u reljef gnuova koji trče preko rijeke. U rijeci su krokodili, treba se paziti.
A ustvari sam, najveć, nervozna i nezadovoljna samo zato jer bih trebala počistiti stan, a ne smijem uključiti usisavač, jer bi to moglo povrijediti osjećaje susjeda katolika vjernika, a poznato je da kad su pasi povrijeđeni, ili u jakoj boli, oni znaju ugrist, čak i ako su inače dobri.
Zato je dobro na ovome svijetu nikome ne nanositi bol.
Radi sebe.
Sve na ovom svijetu je samo radi sebe.
Blagoslovljen i čestit Božić...



Oznake: Ljetovanje.., plaža, usisavanje

25.12.2014. u 10:58 | 3 Komentara | Print | # | ^

na badnjačko jutro..

7 ujutro je, cijelo stubište već miriši po pečenim kolačima, bauljam niz stepke mamurna od još jedne insomnične noći, mrzim svijet, sebe i svoj posao, mislim si, ti ljudi nisu normalni, 7 ujutro je, kad su se ustali i koji im je kurac, luđaci... na poslu je zavladao vrhunac blagdanskog ugođaja, svi se mrzimo i kopamo si oči, jedni drugima, ne sami sebi, naravno, umorni, izjebani, greške i frustracije hrane jedna drugu, a još treba i taj božić odraditi, i glupe poklone neki još i smisliti, s radija nas pokušavaju dokrajčiti beskrajnim nizovima veri meri kristmos zvončića, čizi pizi bljutavih pjesmuljaka, zajedno sa spikericom koja namješteno klikće uz najplastičniji smiješak na svijetu, (kažu da kad se smiješ, smješkaš, pa čak i na silu, to popravlja raspoloženje, uvijek se nekako neugodno naježim kad čujem tu nasilno umjetnu sreću ženskih spikera i to mi nikako ne popravi dan, čak, štoviše, dapače), učini mi se na trenutak da mi dan prolazi u nekom od onih zatvora gdje zatvorenike ubijaju beskrajnim ponavljam jednih te istih iritirajućih zvukova, ah da, blagdan je, onaj najsretniji u godini, ne čudi me nimalo što se najveći broj ljudi upravo baš sada poželi ubiti...



24.12.2014. u 10:45 | 3 Komentara | Print | # | ^

Mužjakove prijatelje podijelila sam u dva tabora. U jednom sjede "nametnuti", u drugom "Djelo Hadjiselimović". Kako mužjak cijeli život živi u istom gradu, tako još uvijek pri sebi ima većinu svojih srednjoškolskih drugara, a kako je, tako pametan i naočit, pohadjao (krasna mi je ta pohadjao riječ, inače bih tu ubacila d s crticom, ali nema mi toga na mobitelu, pa, eto, dj) onu cijenjenu i čuvenu gimnaziju, tako su njegovi drugari, danas, sve redom uspješni poduzetnici, gospodari malih firmi koji voze skupa kola, i njihove žene, sve su redom uspješne, i na mjestu, i vrijedne, plodne majke, i sve kako treba i spada.
S druge strane, mužjak je nekako, usput, prikupio i one, neke, neprilagodjene, koji nemaju firme, pa ni stalne poslove, besna kola i oročenu štednju, i kraj kojih se žene ne zadržavaju predugo, jer sve što ovi mogu ponuditi nije dovoljno dobro, od brda pročitanih knjiga, cinizma i sarkazma se ne može onako lijepo i udobno živjeti... Može se samo tu i tamo završit u nekom alkoholno dimnom isparavanju sa sve nekim friškim spoznajama o besmislu svega, i pobjeći, čim prije u prvo mučno triježnjenje...
I nije tako teško pogoditi u kojem se od dva ponudjena tabora osjećam kod kuće...

Oznake: uspjeh, pobjeda

23.12.2014. u 22:00 | 3 Komentara | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< prosinac, 2014 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        



Komentari da/ne?

opis bloga

Mah... samo serem tu bezveze...

. .

lupipaprezivi@gmail.com
fejspukarenje

Da li je bolje kad ljubav umre prije nas ili mi prije nje?