preporuka
Za ono malo ljudi na ovim prostorima koji žele shvatiti svijet na malo višem nivou od prizemnih igara srbočetnika, ustašohrvata i partizana - preporučam literaturu. Što inače nikada ne radim, dakle, ovo je nešto izvanredno senzacionalno i tako to tim redom...
Najvolim od svega kad se probudim u tri ujutro pa onda skroz kužim svijet.
18.11.2014. u 03:55 | 0 Komentara | Print | # | ^
Slonovi ono jednom kad odrastu, onda mogu hodati pustinjama, savanama, močvarama i uopće se pritom previše ne uzbuđivati oko lokalnih antilopa, svinja, konja, lavova, tigrova... osim gladi, žeđi, šumskih požara i lovokradica, nemaju baš nekih susjeda koji bi ih mogli jako ugrozit...i ne znam, osjećam se nekako slonovski u zadnje vrijeme...
Sjetilo me na nekadašnje cimerice studentice koje su se vikendom jako bojale ostajati same u stanu. Imale su tendenciju okruživat se bukom, rano se udavat i čim prije izradjat. Danas žive okružene glupom djecom i glupim muževima. Samoća im više nije tako strašna.
Sanjala sam da je povremeni seks izvan braka društveno sasma opravdan i prihvatljiv. Za dobrobitu sviju.
Zakasnit ću na posao... Opet...
promjena nepokretnosti
Moram ga zabilježit, danas je taj dan, a blog tome još uvijek služi, da mi bilježi dan. Moja baba bila je nesretna žena, vječito nervozna, vječito ju je ubijala promaja i vječito se žalila na svoju sudbinu u kojoj je ona samo služavka dedi. I služavka općenito. Moja prababa rekla je jednom da je najbolje živela za vreme kralja, jer je onda samo pradeda morao da radi, a od tog njegovog posla su izgradili kuću, i baš su lepo živeli, a njena deca, sad u vreme socijalizma, oboje moraju da rade, a zaradili su samo za stan. Da je kojim slučajem danas živa, videla bi da njeni praunuci, sad, u doba kapitalizma, ne mogu zaraditi ni za taj pišljivi stan, i da je sve otišlo dodjavola.
Svejedno, onaj puta kad smo pokopali dedu da leži pored babe i vratili se u taj njihov stan u kojem su bile tada neke izbeglice iz oluje, bolno čisto kristalno jasno mi je bilo da taj stan nikad više neće biti onaj njihov, i da u tom gradu nikad više neće biti onog nečeg što daje toplu i dragu iluziju nečeg pripadajućeg, i da je to sve, takodjer otišlo dodjavola.
Svejedno, zadržali smo stan. ( Ali tek nakon dobivene grozne parnice s najbližom rodbinom koja nas je optuživala za veleizdaju i ustaštvo, naravno, dežurnim 'argumentima' koji se najkoriste u nepostojanju argumenata najradije vidjenim na ovim prostorima. SVIM ovim usranim prostorima redom. )
I konačno, prodali ga, nakon tolikih godina. To jedino mjesto za kojeg sam bila vezana od prvog dana rodjenja.
Sad sam valjda slobodna od toga. Tih uspomena, mirisa i zvukova. (I opet sam danas kupila krivi omekšivač čiji miris mi izaziva mučninu.)
Bilokakobilo, ova godina je nekretninski u potpunosti kupoprodajna, a danas je taj dan. Pa pišem da ne moram pamtit.
Jutros sam sanjala da smo prodali sve kuće, stanove, aute i satove, i da smo se opet vratili u onaj siroti i najmanji stan iz djetinjstva. U kojeg stalno sanjam da se vraćam i osjećam ono nešto kao konačni mir na konačnom cilju.
(Bili su nam i vikend gosti iz daleke Amerike i rekli da tamo nitko ne uredjuje svoje stanove da im bude lijepo kao što je kod nas. Kod nas je, naime, lijepo...)
Mora biti lijepo, onokad se potrudiš.
Zuji mi u ušima. Veliju stručnjaci da vratni kralješci nisu baš nešto mi najbolji. Nemrem ih zamijenit.
Makar mi klimatske promjene idu na ruku, krasna je ova jesen, pjepjepjekjašna.